Jürgen von Kempski: Ogled o nježnosti
Tactus enim, tactus, pro divum numina sancta corporis est sensus…
Dodir, bogovi! dodir je tijela čuvstvo sveg… Lukrecije
1.
Nježnost ima svoje vrelo u srcu, senzibilnost ima svoj temelj u osjetilima i snazi uobrazilje [Einbildungskraft]. Nježnost se ne ograničuje na osjećaj koji goni na ljubav; predmet senzibilnosti je ono što može pokrenuti dušu na dobro ili na zlo. Nježnost je dubok i trajan osjećaj; senzibilnost bjelodano nije ništa drugo do prolazan, premda živ dojam.Te su D’Alambertove rečenice jedno od očito vrlo malobrojnih mjesta koje se bave nježnošću – filozofija je čini se jedva znala reći nešto više o njoj. Mlađi je Kant inzistirao na tomu da je nježnost posebna vrsta osjećaja za uzvišeno, ostarjeli je pak Kant, u svojoj antropologiji u pragmatičkome pogledu, sposobnost osjećaja iz snage kao »nježnu osjećajnost« suprotstavljao sposobnosti osjećaja zbog slabosti subjekta »koji se ne može dostatno oduprijeti prodiranju osjetnih utjecaja u svijest, to jest protiv volje obraća pozornost na njih« kao »raznježenoj osjetljivosti«. Odjek toga može biti i Hegelov prijekor romantičarima da popuštaju »nježnosti prema stvarima«, prema stvarima prema kojima se, zacijelo, njegov pojam nije ophodio baš nježno.
Više no šutnja filozofa kojima »nježnost« nije odrednica u leksikonima – razumije se, izuzimajući »tendresse« kod Francuza – začuđuje šutnja psihologa u odnosu na osjećaj nježnosti. Čak i tamo gdje bi se dalo opravdano očekivati da nježnost kao takva ulazi u vidokrug, to jedva da se ikad zbiva, a u ponajboljem slučaju je marginalno. Čak i tako široka lepeza o ljubavi Ludwiga Binswangera ne ostaje nam manje dužna odgovor negoli, desetljećima prije nje, knjiga Maxa Schelera o biti i oblicima simpatije. Zašto li je tako?
Nježnost u tome nije osamljena među duševnim fenomenima. Prije više od četrdeset godina psihijatar Erwin Straus konstatirao je da učinak gađenja seže od najnižih do najsublimnijih sfera ljudskog opstojanja. Ako smo svjesni opsega i značenja gađenja, trebalo bi očekivati da je psihologija tom fenomenu posvetila dostojnu pozornost. No u nekom udžbeniku psihologije čovjek će naći puno više toga o uvjetima percepcije boja u perifernom vidnome polju prilikom gledanja jednim okom, nego o gađenju. Doduše, psihoanaliza često spominje granice gađenja i stida; Freud njihovom podizanju pripisuje veliko značenje za odvijanje životne povijesti; on dakle i te kako zamjećuje taj fenomen, ali ga nije podrobnije analizirao kao takvog. Što se sve može primijeniti, s negativne kao i s pozitivne strane, i na fenomen nježnosti. Zašto je dakle tako?
Određen bi se odgovor mogao potražiti u sljedećem smjeru. Osjećaji poput nježnosti, poput gađenja, ne daju se razlagati u elemente od kojih su na neki način sastavljeni. Nježnost nije naslada [Lust] nekog stupnja intenziteta plus organski osjet, a gađenje nije neugoda [Unlust] kombinirana s nekim organskim nadražajem. Prije nam se ti osjećaji, napose u svojemu tijeku, predstavljaju kao cjelina, koja se, međutim, ma koliko nam djelovala čistom, doživljava kao nešto kvalitativno različito, premda u samom tom fenomenu ne možemo naći pristup tim fenomenima, tako da – također razumljivo – psihologija svoj pristup afektima i emocijama ponajprije traži tamo gdje se ti relativno nedvosmisleno očituju.
2.
Hajdemo za početak držati se za ono malo toga što nalazimo. Nježnost je, tako piše Albert Wellek, »posvećivanje Drugome, most među ljubavnicima, i kao takva struktura što nudi svojevrsnu sintezu. S jedne strane, nježnost je ukorijenjena u duši i nježnom osjećaju za krhke stvari i tako spada u duboka emocionalna iskustva. No, s druge pak strane, biti nježan i pun ljubavi znači biti duboko potresen predstavom da je voljeno (dijete) to što jest i da pripada nama«. Wellek ne potječe slučajno iz takozvane lajpciške škole Gestalt-psihologije, koja se više od drugih bavila psihologijom osjećaja. No, na žalost se kod Welleka ne ostaje na tom navještaju toga što je nježnost.
Bjelodano, jedini rad koji je nježnost uzeo za svoju središnju temu jest onaj pokojnog švicarskoga psihologa i psihoterapeuta Hansa Kunza, koji je bio blizak Dasein-analizi Ludwiga Binswangera, a u nekim pogledima i, kao što svjedoči njegovo opsežno djelo o antropološkome značaju mašte, Heideggerovoj egzistencijalnoj filozofiji. No njegov esej o nježnosti, u njegovoj tankoj knjižici Agresivnost i nježnost [Die Aggression und die Zärtlichkeit] iz 1946. godine jest pokušaj, oslobođen filozofskih učitavanja, obuhvaćanja fenomena nježnosti pogledom u svoj svojoj širini, ali i dubini.
Kunzov je interes bio usmjeren na iznalaženje kompleksa fenomena koji bi se mogao suprotstaviti agresivnosti i destruktivnosti. Vjerovao je da ga razaznaje u nježnosti, koja, prema njemu, jest izvorna vrsta »posvećivanja onome što se susreće«, koja ne potječe od nikakvih drugih nagona, i koja značajnim dijelom predstavlja temelj kako »ljubavi« tako i stvarnosti [Sachlichkeit], dakle oba ona stava na koja ponajprije pomislimo kada treba imenovati opreku agresivnosti. A posebice, naglasio je on, impulsi nježnosti prethode agresivno destruktivnim i vremenski i strukturalno, što svjedoči već mogućnost da se sputana nježnost preobrati u razorne akcije, dočim je obrnut proces rijedak i zbiva se samo kao tercijarno reaktiviranje jedne najprije uskraćene i stoga agresivnošću zamijenjene nježnosti, koja onda ponovno ustupa mjesto težnjama nježnosti što su se prve bile pojavile. Ostavimo zasad postrani mogu li se na takav način suprotstaviti agresivnost i nježnost.
Ponajprije je posrijedi ocrtavanje fenomenalnog područja nježnosti, one koja daje kao i one koja zahtijeva. Ta ona je čin, i ona je potreba. Ona je čin koji se očituje u milovanjima, u dodirima, no ne samo u tome nego i govorom, tonom i pogledom, čak i mislima. Ona je potreba, čežnjivo primanje preko dodirnute kože, preko sluha, preko oka, štoviše, i preko znanja o nježnim mislima na Drugoga. No nježan se čin može usmjeriti i na mrtve predmete, na lutku, na plišanoga medvjeda, na skulpturu ili na mineral. Jer predmet nježnosti ne mora biti ništa maleno niti nešto nježno.
Čovjek je lako, i možda odveć lako, sklon izdvojiti odnos majke i djeteta kao pratip nježna odnosa, po strani koja daje i strani koja prima i kojoj je to neophodno. I doista, na njemu se mogu zamijetiti bitne odlike nježnosti, a u njemu nježnost ima važnu biološku ulogu. O njoj će još biti riječi. Jedna bitna crta u nježnom odnosu majke i djeteta jest, od strane djeteta, »doživljaj tjelesnih dodira, kojima se dokumentira brižna prisutnost nekog drugog čovjeka«. Dijete biva potvrđeno u svom opstojanju i može se osjećati zaštićenim. Zasnivanje tjelesnog ili govornog dodira s nekim Drugim, koji ukida osamljenost, u kojemu partner koji zahtijeva nježnost doživljuje potvrdu vlastita opstanka: u tomu, s Kunzom, možemo vidjeti i bit pasivne nježnosti.
Pasivnost je nagnuća za nježnošću svakako vrlo relativna. Nježnost posjeduje, vjerojatno više nego bilo koji drugi usporedivi fenomen, stanovitu recipročnost: tko daje nježnost, taj je i prima, tko miluje, kako čitamo, i njega miluju. »Faktičko iskustvo milovanja«, kaže Kunz – nikako sama čežnja za njim – »zapravo se uopće ne može dogoditi a da se istodobno i biće koje prima ne uključi na odgovarajući način, jer patičko [das pathische: osjećajem ispunjeno, prim. prev.] otvaranje sebe za nježnost već realizira, premda tihi, nježni čin.« To se može vidjeti u vezi s posebnim karakterom pokreta milovanja, njihovom mekoćom što klizi i sporošću što djeluje oprezno, čak i odmjereno. U njoj postoji iščekivanje koje bi željelo uvjeriti se u prihvaćanje.
3.
Tu će možda netko htjeti primijetiti kako su žestina i strast prilično često prisutni, a oni se pojavljuju kada se prijeđe prag prema seksualnosti. Tu zacijelo biva nužnim reći nekoliko riječi o odnosu nježnosti i seksualnosti. Možemo podsjetiti na ono što je rečeno na početku: nježnost kao izvorno posvećivanje nekomu koje se ne može svesti na nikakvu drugu težnju, pa ni seksualnost. Time otpada i tvrdnja ili pretpostavka psihoanalize da je nježnost nešto poput sputane seksualnosti. Izvjesno, nije tako neshvatljivo što se nagon nježnosti htio izvesti iz seksualnog nagona, jednom nakon što je pao tabu sa seksualnosti ranog djetinjstva. No detabuizacija koja omogućuje neku pretpostavku ne znači i da je ta pretpostavka točna, a ona lako vodi proširenju pojma seksualnosti u noći kojeg su onda sve mačke sive. Svakako da se nagon nježnosti često javlja povezan sa seksualnim, da manje ili više, a najvjerojatnije premalo, vlada onim što se obično promatra kao predigra seksualnog čina i nedvojbeno je stimulans seksualnog uzbuđenja. No osim što se seksualni čin dosta često i uvelike odvija bez nježnosti, motorika nježne i seksualne težnje je krajnje različita, jer prvoj ipak ne pripada ono nemirno, nasrtljivo, aktivno, što Kunz vidi i kod ženskog spola. Te su dvije vrste pokreta prije suprotstavljene jedna drugoj, a nježna vrsta kao da je vrlo često samo u službi genitalno-seksualne, da bi nestala, ponajprije kod muških partnera, kad se ova druga posve razvije. Pritom je upravo nježni nagon taj koji može trajati i prevladavati svako zadovoljenje seksualnog, ukoliko je i prvotno postojao i nije samo sekundaran, dočim seksualni propada. Te i druge zamjedbe nalažu nam razlikovati seksualnost i nježnost i ne shvaćati ih kao da se mogu svesti jedno na drugo.
Freudovo mišljenje su i u psihoanalizi napustili mnogi, kao, recimo Karen Horney. No čak i Sándor Ferenczi je na kraju oštro vidio, s jedne strane, »nježnost u dječjoj erotici i strast u erotici odraslih«, s druge strane je oprezno htio ostaviti otvorenim pitanje o biti razlike između te dvije stvari. Ne smije se, ponovimo, nježnost svoditi na odnos majke i djeteta ili na nešto njemu analogno. Ona se odigrava i među odraslima, ali ne bi trebalo ni u skladu s Hansom von Hattingbergom proglasiti »osjetilnost produbljenjem i krajnjom točkom nježnosti«. Tu je Kunz vidio pravilno: »Niti seksualno uzbuđenje, uključujući orgijastičnu završnu ugodu (Freud), doprinosi produbljenju nježnoga doživljaja, niti ga okončava. Prije su obje stvari duševne i tjelesne kretnje zasebnog podrijetla i tijeka, koje se, svakako, često stapaju u neko jedinstvo – a možda bi se još češće trebale stopiti, ali to ne čine«. I ako to upamtimo, možemo se suzdržati od toga da raznolika očitovanja nježnosti prema Drugome, bio on dijete ili partner ili prijatelj, rasprostiremo pred čitateljem koji ih ionako poznaje.
4.
Omiljeni organ nježnosti, koji je daje i prima, jest koža. Ona je najrasprostranjeniji organ našega tijela – kod novorođenčadi ima udio od 19,7 posto u tjelesnoj težini, kod odraslih je to još 17,8 posto. Njezina površina ima receptore za toplinu, hladnoću, dodir, bol: na sto kvadratnih kilometara oko pedeset njih. Učestalost korpuskula za dodir varira od sedam do 135 po kvadratnom centimetru, a oko pola milijuna senzornih živaca vodi od kože do kičmene moždine. Koža ne funkcionira samo kao zaštitni omotač, nego i kao organ osjetila – ona je, kao i ostali osjetilni organi, nastala od ektoderma. Neobično je što se znanost koži posvetila tek kasno, njoj u cijelosti tek od četrdesetih godina XX stoljeća, a utoliko čudnije zato što je baš ona barijera organizma prema vanjskome svijetu. Preko nje doživljujemo izvanjski svijet – u najdoslovnijem smislu – kožom.
Navještaji pojedinih fizioloških činjenica mogli bi nas podsjetiti na to da osjećaj, posredovan preko organa koji je isto toliko osjetljiv koliko i prostran, kao što je to slučaj s nježnošću, moglo biti od značaja, i to utoliko više što ljudsko biće može biti uskraćeno za valjda sva ostala osjetila ili iz izgubiti – vid, sluh, miris, ukus – a organi povezani s njima uništeni; bez kože kao organa čovjek ne može. Psihosomatska je medicina objelodanila puno toga o učincima psihičkih poremećaja na kožu, no problem je bio kako istražiti posljedice koje proishode iz toga što je koža osjetilni organ kod kojega nas tu zanima opip, taktilno.
Možda se, uz sav oprez koji je nužan prilikom usporedbe životinje i čovjeka, na ovom mjestu možemo prisjetiti da sisavci poput mačke ili albino miševa, tog omiljenog predmeta istraživanja, obično ližu svoje mlade čim ih okote, s iznenađujućim intenzitetom i raspoređeno na različita područja tijela, mudro raspoređeno. Zapadne li čovjek u nezgodan položaj da mora odgojiti mačića bez mačke, problem nije uzimanje hrane nego simulacija procesa razmjene materije i izlučivanja, koji se moraju poticati radnjama analognim lizanju. Preopsežan promatrački materijal pokazuje koliko je za razvitak, ali i za kasnije ponašanje, bitno važna neutralna simulacija preko kože, kod miševa, kod mačaka, kod pavijana ili bilo kojih sisavaca, pa i kod sama čovjeka.
Tim prije možemo pretpostavljati da ono što glede kože vrijedi za životinje, mutatis mutandis vrijedi i za čovjeka, budući da čovjek ima izuzetno dug izvanmaterični razvoj, jer na svijet dolazi, u usporedbi sa životinjama, umnogome nedovršeniji. Kod ljudi je još važnija od somatske strane psihička – i njihov razvoj presudno ovisi od toga je li čovjeku kao dojenčetu, kao malom djetetu posvećeno ono što životinjskome mladuncu znači majčino lizanje, a baš je taj ekvivalent – ponajprije materinska – nježnost, upravo dodirivanje, maženje, nošenje i nježno obraćanje. U kuriozitete spada što upravo to tako prirodno ponašanje prema ljudskim bićima u nastajanju, upravo u zemljama visokog civilizacijskoga stupnja još tijekom prvih desetljeća XX. stoljeća, ne samo da se nije podrazumijevalo nego su ga tada vodeći pedijatri naprosto s gnušanjem odbacivali: nježna ljubav i briga prije su slovile kao nehigijenske i neznanstvene. Harry Bakwin, jedan od prvih pedijatara koji su ušli u trag pravom stanju stvari, rekao je da se čini kako je za malo dijete od bitna značaja taktilni i kinestetički doživljaj:
»Dojenče se lako može umiriti nježnim tapkanjem i toplinom, dok na osjećaje bola i hladnoće oni reagiraju vrištanjem. To što djeca leže mirno i ne vrište kad ih stavimo na otvoreno vjerojatno se barem djelomice može pripisati dodiru zraka na njihovoj koži«.
Ja koje nije utemeljeno u doživljaju tijela, rekao je jedan pronicljivi promatrač, zapada u očaj. Takav se doživljaj konstituira ponajprije u dodiru, a taj dodir zahtijeva Drugoga, on je most prema komunikaciji. Ta se nit može pratiti sve do seksualnog odnosa i za to postoji vrlo bogat materijal. Ponešto smo već navijestili. No trebali bismo vidjeti da se nit dijeli, da se kombinacija koja je tijesno povezana s taktilnim dodirom ne rastvara u seksualnom. Albert Moll, berlinski neurolog i proučavatelj seksualnosti, koji je cijeloga života ostao na distanci od psihoanalize, to je vidio još prije početka XX. stoljeća. Otkrio je da seksualni impuls sadrži dvije komponente, od kojih jedna ide na dodir, a druga na zadovoljenje. No upravo taktilna komponenta, dakle nježnost, jest ono što nosi intimniju međuljudsku komunikaciju.
5.
Osjetilo dodira: Goethe, taj čovjek oka, nazvao ga je najtupljim među osjetilima. Pravo da se to učini je problematično. Dodirom možemo zamijetiti finije razlike u površini stvari nego što je to moguće našem oku. Osjetilo dodira nam prenosi naše prve zamjedbe. To je jasno izgovorio još Erasmus Darwin, Charlesov djed, u svojoj Zoonomiji [Zoonomia] iz 1794.:
»Naša prva zapažanja prenosi nam osjetilo dodira; jer zametak unutar materice doživljava niz raznorodnih pokreta i u stanovitom stupnju je prisiljen koristiti svoje mišiće. Vrlo je vjerojatno da na taj način stječe stanovitu predodžbu o svojemu liku, o obliku materice i prirodi plodne vode koja ga okružuje… Mnogi osjetilni organi raspoređeni su na malu površinu tijela, ako primjerice nozdrve, uši, oči, dočim se osjećaj dodira prostire preko cijele kože, a samo je na vrhovima prstiju diferenciranije i nježnije.«
A onda Erasmus Darwin opisuje kako kao djeca pokušavamo steći neku predodžbu o predmetima upravo opipavanjem ruku i ustima.
Osjetilo nam dodira ne dopušta orijentaciju u prostoru što ga stječemo posebno okom. Dovođenje u sumnju i samo postojanje prostora dodira, i prostor koji leži izvan domašaja dodira je, sigurno, isto tako neodređen kao i plavi nebeski svod, ili još i više. No prostor opipanog ima veliku intimnost, prostor nježnog ophođenja prema Drugome, i prema predmetima, dočim je prostor viđenog dostupan pogledu trećih, tako da se u njemu teško može uspostaviti intimnost putem uzajamnoga pogleda.
No me mires que miran/ si nos miramos, / y es menester, si miran / nos contengamos. / Nos contendremos, / y cuando no nos miran/ nos miraremos.
»Ne gledaj me kad gledaju gledamo li se, jer ako nas gledaju, morat ćemo se čuvati. Čuvat ćemo se i kad nas ne budu gledali, gledat ćemo se.«
Kaže tako neka španjolska pučka pjesma.
Svakako, dictum Konrada Fiedlera da uloga umjetnosti nije ništa drugo do razvoj procesa vida ima svoju istinitost, no teško da je to cijela istina. Herder je to vidio drukčije:
»Sva ljepota tijela kao oblika je …osjetna, od osjećaja su uzeti svi estetski izrazi koji je opisuju, bili oni primijenjeni kako im drago: hrapavo, blago, meko, nježno, punoća, dirnutost i beskrajno mnogi drugi su od osjećaja.«
A osjećaj tu znači: osjećaj dodira.
Kod starijeg Herdera se povlači taj polet u umjetničko-teorijskom vrednovanju osjetila dodira, ono je primjetno prigušeno. Goetheov pentametar, doduše erotski nježno izrečen: »Gledaj okom što dodiruje, dodiruj rukom što gleda« nikad nije postao zvijezda vodilja analize recepcije likovne umjetnosti. Svakako, Alois je Riegel naglasio značenje taktilnoga za teoriju umjetnosti: često je zapanjujuće, pisao je u Pitanjima stila [Stilfragen] (1893.), kad čovjek, opipavajući, klizi vrhovima prstiju po staroegipatskim reljefnim figurama i zamjećuje najfinije modeliranje tamo gdje je oko, s neke razdaljine, vjerovalo da vidi samo neraščlanjenu mrtvu površinu. No Riegel je ostao osamljen u tom shvaćanju, premda je još jedan značajan povjesničar umjetnosti, August Schmarsow, išao njegovim tragom.
Zadnja su dva desetljeća svojim mijenama donijela nov doživljaj tijela, svojom detabuizacijom seksualnog, otkrićem značenja nježnosti od strane mladih ljudi, počevši od »djece cvijeća«, što se i vrlo brzo pretvorilo u neku potkulturu i parolu »umjetnost za dodir« [Kunst zum Anfassen].
6.
Nježnost je posvećivanje drugoj osobi ili predmetu, ona je posvećivanje određene osjećajne kvalitete, ona je osjećaj posvećenosti na poseban način. To vrijedi za onog koji daje, ali vrijedi, iako prigušenije, i za onog koji prima. Ima li nježnost neku negativnu suprotnost, može li pokazati neki kompleks fenomena protivne vrste?
Hans je Kunz, već smo to navijestili, pokušavao odgovoriti na to pitanje, ili, prije, postavio je to pitanje sa strane onog drugog, suprotnog kompleksa fenomena, i tako je naišao na nježnost. Taj kompleks fenomena bila je agresivnost, kojoj je on posvetio prvi i opsežniji esej svoje već spomenute knjige. On agresivnim označuje nagon koji je usmjeren na naglašeno potiskivanje ili skretanje samostalne djelatnosti ili navlastitosti onoga što se susreće – bilo beživotno ili živo. Po tome se, svakako, čini da je nježnost opreka agresivnosti, jer ona upravo dopušta Drugog, Drugog u svojoj navlastitosti. No to ipak kao da je viđeno previše apstraktno. Te se dvije težnje mogu povezati, postoji nešto poput nježne agresivnosti, pa i agresivne nježnosti. Obje su posvećivanja i, izvjesno, nesvodive glede svoje kvalitete doživljenoga. No dok nježnost realizira »praiskonsku vrstu posvećivanja onome što se susreće, koja ne potječe od nikakvih drugih nagona«, agresivnost je, kao što Kunz s pravom naglašuje, bitno reaktivna i stoga valjda tako prijemčiva za osjećajne sadržaje najrazličitijeg podrijetla: bijes, mržnju, uspaljenost i tako dalje, ali i za nježnost, kada je ona sputana kao težnja i prelazi u agresivno držanje (ili, alternativno: u kratku, duboku depresiju). No upravo nam to zabranjuje da ta dva kompleksa fenomena suprotstavimo jedan drugom kao »protivničke sile«.
Samo, što bila suprotnost nježnom posvećivanju…? Moralo bi to biti neko odgovarajuće odvraćanje od… Čisto ravnodušje nije dostatno, jer se ono ne okreće ni prema nečemu niti od njega, nego ga pušta na miru. Morao bi to biti kompleks fenomena jednako nesvodive kvalitete doživljaja kao i nježnost. Ne moramo tragati daleko kako bismo ga našli u gađenju [Ekel], a ako je bolje pogledamo, vidjet ćemo da imamo posla s fenomenom o kojemu se, što se tiče psihološkog proučavanja, može reći isto što i za fenomen nježnosti. Već smo čuli što je Erwin Straus, prije više od četrdeset godina, smatrao dužnim reći o tome, ne znam ima li se išta tomu dodati, i tako preostaje samo ponoviti njegov rezime: osim nešto malo radova, samo prostrana, tu i tamo rasijana kazuistika. I Aurel Kolnai, koji je nešto ranije pružio najpodrobniji pregled (u Husserlovu Godišnjaku X), započeo ga je riječima:
»Problem gađenja je, koliko je nama znano, dosad ozbiljno zanemarivan. U usporedbi sa znanstveno-psihološkim i metafizičkim interesom koje je posvećeno mržnji i tjeskobi, a da ne govorimo o odbojnosti, gađenje je, premda običan i prilično pregnantan sastavni dio osjećajnoga života, neobrađeno, neistraženo područje.«
Ovdje nije mjesto za fenomenologiju i etiologiju gađenja, može se istaći tek ponešto kako bi se razjasnila suprotnost od nježnosti. Kao što se nježnosti podmeće nježno dojenče kao najsvojstveniji objekt, tako se i gađenje, navodno, rađa prema truljenju. Odnos nježnosti usmjeren je prema partneru kao Drugome, on se usmjerava i na mrtve stvari, ukoliko su dostupne taktilnom doživljaju, ali u tome leži i mogućnost usmjerenosti na duhovno, u mjeri u kojoj je ono uhvatljivo: ograničenje na, htjeli bismo reći, ljudsku mjeru kao da je preduvjet posvećivanja osjećaja nježnosti nečemu. Analogno, očito, vrijedi i za gađenje. Ono truleće [das Verwesende] može biti prototip njegova mogućeg predmeta, no gađenje prema nekoj osobi može biti isto tako lako moguće kao gađenje prema mrtvim stvarima, ne samo prema onim organskim koje se raspadaju nego, recimo, prema skliskom terenu, taktilno se tu valjda pretpostavlja – ali moguće je i gađenje prema duhovnom, prema podlom karakteru nekog čovjeka, prema neskladu između zahtjeva i realnosti, ljigavom ili lažljivom osjećaju: i tu je odveć ljudska mjera preduvjet mogućnosti osjećaja gađenja.
Tek treba napisati kako fenomenologiju nježnosti tako i fenomenologiju gađenja. Ona i u jednom i u drugom slučaju nailazi na vrlo načelnu teškoću. I nježnost i gađenje pripadaju osjetilnom području, ali karakteri izraza što upravljaju težnjom nježnosti i odbojnošću gađenja nisu, to je Erwin Straus vrlo jasno vidio, ništa postojano ni prirodno dano.
»Oblikovanje karaktera izraza suuvjetovano je duhovnim, nije drukčije u zanosu i želju nego u gađenju i odbojnosti… U svojim prividno pojedinačnim težnjama pojedinac ipak još uvijek slijedi modu, stil, ukus svojega vremena«.
7.
Nježnosti manjka specifično predmetno područje dodijeljeno samo njoj; ona može obuhvatiti sve na što naiđe, stvar ne stoji tako da su stanovita područja samo surogati za neka druga, i to je razlikuje od nagona. Stremljenje nježnosti prihvaća Drugoga (i Drugo) u njegovoj navlastitosti, to smo već rekli. Ona ne samo da ga prihvaća, nego ga potvrđuje, u njoj leže pozitivnost kao i aktivnost, ona je ukidanje [Aufhebung] stranosti, uvjeravanje u realnost. Pomislimo samo na to da je njezin specifični organ koža, omotač koji nas razdvaja od izvanjskog svijeta. S tim se poklapa da je alternativa agresiji koju izaziva odbijena nježnost jedna doduše kratka, ali duboka depresija – jedno je bilo htijenje za održanjem, a drugo posljedica iskliznuća iz stvarnosti na način koji se osjetio.
Jedan takav osjećaj može biti temelj ljubavi, o tome na ovom mjestu ne moramo ništa više reći. No ono može i mora biti uključeno i barem djelomice biti temelj i stava koji nazivamo stvarnošću i koji se može dokumentirati u spoznaji, ponašanju i djelovanju. Stvarno držanje dopušta Drugom i Drugome postojati bez nasilna pretumačenja [Umdeutung], upravo onako kako jest, i u tomu leži ono što je Hegel prebacivao romantičarima: nježnost prema stvarima.
Čovjek – i samo čovjek, kaže Erwin Straus – »ima dva fundamentalno različita oblika komunikacije sa svojim svijetom. Onaj mišljenja… i onaj osjetilnog uzbuđenja… Koliko su različiti načini komuniciranja u nježnom milovanju ljudske puti i liječničkom opipavanju ljudskog tijela!« Različitost načina komunikacije omogućuje nam da kao promatrači stupimo u dodir i sa stvarima od kojih bismo bježali u neposrednoj osjetilnoj komunikaciji. Puko mišljenje teško će moći postići često teški prijelaz, ako izazvana stvarnost nije svojom kognitivnom komponentnom usidrena i u osjećaju. Naravno, prijelaz iz krajnjeg gađenja u krajnju nježnost u čisto emocionalnom pogledu vjerojatno bi imao nečega nadljudskog u sebi, ekspresionistički liričar kakav je bio Franz Werfel pokušao je to ocrtati u Isusu i putu strvina [Jesus und der ÄserWeg], ne bez prenošenja misli: Ist das denn Liebe, wo noch Ekel ist?, Zar je ljubav, ako još postoji gađenje?
Bilo bi logično na ovom mjestu prekinuti, no naočigled jednog tako nježnoga predmeta kao što je nježnost, takav bi kraj bio odveć patetičan. Pitajmo dakle još malo. Ako stvarnost nije zasnovana samo na nježnosti prema stvarima, ali ipak djelomice jest i na njoj, tada stvarni stav kao takav zacijelo još ne uključuje kognitivni element, ali omogućuje akte spoznaje i spoznajnog djelovanja u posvećenosti stvarima ili ljudima onakvim kakvi jesu. No možda je u samu nježnu posvećenost uključen kognitivni element, zar nam nježni osjećaj ne kaže baš kao osjećaj: neka to bude onakvo kakvo jest, kako ga osjećamo u dodiru, gledanju, slušanju?
Mi još znamo, premalo o kognitivnoj, raskrivajućoj ulozi osjećaja, premda se često govorilo o tome. Jakob Friedrich Fries je dao ime osjećaju za istinu, Heinrich Gomperz je smatrao da oblike iskaza u svijesti predstavljaju osjećaji, a govorio je i o osjećaju za objektivnost, a Edmund Husserl se bavio odbijanjem govora o osjećajima o očiglednosti od svojega pojma očiglednosti. Tjeskoba je, čitali smo, objava Ničega. Zašto odista nježna posvećenost ne bi bila objava Nečega?
(1983)
Izvornik: Jürgen vom Kempski, Versuch über die Zärtlichkeit, u: Prinzipien der Wirklichkeit, Schriften 3, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1992., str. 7-20.
/ S NJEMAČKOGA PREVEO / MARIO KOPIĆ
Objavljeno u časopisu Tvrđa, 1/2, 2016, str. 225-231.
Jürgen von Kempski: Ogled o nježnosti
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
00:17
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
00:17
Rating: 5
