FILOZOFSKI MAGAZIN

Zamor duha

─── Mario KOPIĆ

Jer kako može biti sreće ako je ona zasnovana na nesreći drugoga? Dostojevski

Leonid Pasternak, The Night before the Exam, 1895

„Postati pravi Rus znači upravo to: trsiti se unijeti konačno pomirenje u europska protuslovlja, pokazati izlaz europskoj beznadnosti u našoj ruskoj duši, sveljudskoj i sveujedinjavajućoj, s bratskom ljubavlju primiti u nju svu svoju braću i možebiti naposljetku izreći konačnu veliku riječ opće harmonije, bratskog konačnog suglasja svih naroda prema Kristovom evanđeoskom zakonu“.

Ovo je odlomak iz svečanog govora pred golemim auditorijom već nasmrt bolesnog Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, govora povodom otkrića spomenika Puškinu u Moskvi, 6. juna 1880. godine.

Govor je polučio nevjerojatan uspjeh, zato je, unatoč teškom umoru, još iste večeri Dostojevski supruzi Anji ispisao iduće riječi: „Ne, Anja, ti nikada nećeš moći zamisliti onaj dojam koji je ostavio moj govor! Što je moj uspjeh u Petrogradu! Ništa, nula u usporedbi s ovim! Kad sam se pojavio, sala se zatresla od aplauza i dugo mi, vrlo dugo, nisu dali govoriti. Ja sam se klanjao, gestama molio da mi dopuste govoriti – ništa nije pomagalo: ushićenje, entuzijazam (sve zbog Karamazovih). Naposljetku sam počeo čitati svoj govor, ali su me prekidali nakon svake stranice, a ponekad i nakon svake rečenice, grmljavinom aplauza. Kad sam na kraju proklamirao sveopće, svečovječansko bratstvo ljudi, sala je bila kao u histeriji, a kada sam završio, ne mogu ti opisati tu tutnjavu, uzvike oduševljenja: nepoznati ljudi u publici su plakali, ridali, grlili se i zaklinjali se jedan drugome da će biti bolji, da se ubuduće neće mrziti, već će se voljeti“.

Idućeg dana su se pojavile novine s naslovima pisanim kubitalnim slovima: „To je munja koja je proparala nebo“. Ali u oduševljenim riječima Dostojevskog o europskom pomirenju, pri kojem bi glavnu riječ odigrala ruska duša, počivao je maligni čir što ga izražava njegova najava supruzi sam dan uoči praznika: „Cijeli sam život ratovao i sada ne mogu pobjeći s bojišta“. Naime, s bojišta pomirenja, konačnog i sveodrješujućeg, u atmosferi kršćanske logike srca i revolucionarne ruske ideje. I „ruskog Krista“, koji je bio idol Dostojevskog i čiju rusku sliku je nastojao prikazati u romanima, s Miškinom u Idiotu i u Braći Karamazov s Aljošom.

Ali, kao što je ustanovio Nikolaj Berdjajev i nakon njega zaoštrio Lav Šestov, „nije mu uspjelo“. Unatoč impresivnom uspjehu romana Braća Karamazov, zbog kojega ga je Društvo ljubitelja ruske književnosti i izabralo za svečanog govornika, toga je bio svjestan i sam Dostojevski. Zato je, najprije samom sebi, roman Braća Karamazov proglasio nedovršenim i nagovijestio drugi dio u kojem će glavni junak biti Aljoša Karamazov, monah, učenik starca Zosime: „Silno me zanima psihologija revolucionara. Namjeravam napisati novi roman, nastavak Braće Karamazov, u kojem bih se rado posvetio problemu revolucionarnog pokreta. Junakom romana ima biti Aljoša Karamazov. U manastiru će tražiti istinu. I revolucionari, na svoj način, traže istinu. To traženje istine je zajedničko kaluđerima i revolucionarima. Naši revolucionari doista imaju nešto od povijesnih mučenika. Fanatični su i spremni umrijeti za svoje ideale. Za revolucionare je najvažnija ideja da će novim društvenim poretkom usrećiti čovječanstvo. Aljoša, čovjek koji traži istinu, neće naći istinu u manastiru. Tražit će i dalje i stupati na putove koji će ga odvesti fanaticima istine, revolucionarima. Ljubav prema idejama odvest će ga, kao pravog Karamazova, tako daleko da će počiniti politički zločin. U političkom zločinu vidi nužni čin za sreću čovječanstva… Tako će Aljoša, prividno ograničen, a uistinu pobožan čovjek, u očima društva postati zločincem. Aljoša će biti osuđen na smrt i umrijet će za svoju ideju, mirno i sretno, kao mučenik“. Drugim riječima, kao Krist.

Posrijedi je posve logično razviće „logike srca“ na koju je u svojoj knjizi Putovi ruskog bogoslovlja upozorio teolog Georgij Florovski. Logika srca se veoma brzo pretvara u suprotnost „logici razuma“ (Pascal), kartezijanskog kritičkog uma, pretvara se u emotivnu zanesenost, na razini pjesništva, a na razini politike u – zelotski fanatizam. Danas bismo rekli: revolucionarnost. Na podlozi uvjerenja da mi je na volju ne samo Božja milost, nego i Božja vlast. Drugim riječima, ako religiozno eshatološko-apokaliptično navještenje konačne ljubavi i pomirenja, konačnog bratskog suglasja, prenesemo na političku razinu internacionalno ideološkog podviga, ako vjersku „kršćansku revoluciju“ pretvorimo u društveno-političku revoluciju, postajemo ono što bi imao postati Aljoša kao socijalist, dakle politički zločinac, boljševik.

Pola stoljeća nakon Dostojevskog, kad je Istočnu Europu već pogodio nacional-komunistički boljševizam, a Zapadnu Europu započeo, s jedne strane, ugrožavati kominternovski (komunističko internacionalni) boljševizam, a s druge strane nacizam i (klero)fašizam, filozof, otac fenomenologije, Edmund Husserl napisao je raspravu Kriza europskog ljudstva i filozofija (1935) u kojoj je najveću opasnost, opasnost svih opasnosti, vidio u umoru, zamoru, klonuću duha. Zato je od nas Europljana zahtijevao da duhovni svoj zamor prevladamo heroizmom duha. Prvi uvjet heroizma duha je – sloboda duha. Samo se tim putem može prispjeti do pomirenja europskog ljudstva sa samim sobom. Isto tako i do europskog pomirenja u geopolitičkom značenju, odnosno pomirenja između Zapadne i Istočne Europe.

Govoriti danas o europskom pomirenju, nije u modi, danas se eventualno govori o integraciji Europe, traumatski potiskujući pitanje pomirenja. Rusija, kako prije tako i danas, ostaje pritom izvan Europske unije. No bez Rusije nema prave Europske unije, kao što bez Rusije nema ni Europe kao samostalnog entiteta, bez tutorstva SAD ili Kine. Uključenje Rusije u Europsku uniju nije pitanje stoljeća, nego desetljeća. Do njega vodi europsko pomirenje u svim njegovim značenjima. Naravno, za europsko pomirenje odgovorna je i Rusija, no prije svega Zapadna Europa koja već decenijama ne nalazi vremena za iole ozbiljnu refleksiju o Europi kao takvoj i u cjelini.

Filozofski magazin φιλοσοφία

ARTERIJA PRIVATOPIJA

DRUGA ISTINA

PIŠE: Alda MERINI

Često se govori o osamljenosti, vani, budući da poznajemo samo jednu vrstu osamljenosti. No ništa nije toliko surovo kao osamljenost ludnice.

U tu nemilosrdnu odbojnost od strane svih uvuku se zmije tvoje mašte, stezaljke fizičkog bola, pristajanje na slamaricu na koju se izbalavila druga bolesnica odozgo. Osamljenost zaboravljenih, osamljenost krivih.

Tvoja kućna haljina postaje ti nezamjenljiva, i dronjci što si ih navukao, budući da samo oni poznaju tvoje pravo postojanje, tvoj način života.

U ludnici bijah sama, dugo vremena ne govoreći, uvjerena u svoju nevinost. Kasnije sam otkrila da i luđaci imaju ime, srce, osjećaj za ljubav, i naučila sam, upravo tu unutra, ljubiti svoje bližnje.

Svi dijelimo kruh jedini sa susretljivom naklonošću i naša je trpeza obiteljska. Pojedine bi bolesnice dolazile posuvratiti mi pokrivače i poljubiti moju kratku kosu. I potom, vani, nikada ni od koga nisam dobila takav poljubac, jer sam bila izliječena. No sa znamenjem ludnice.

Lijekovi su nam oduzimali svaki osjećaj, svaki odnos s izvanjskom stvarnošću. Moj osobni liječnik, dr. G., tvrdi da se to zbiva u funkciji bolesti. Ja tvrdim suprotno jer se odlično sjećam da sam na početku svoje mučne izoliranosti bila posvema svjesna stvarnosti, tim prije što sam se, kad sam se ponovno našla na tom mjestu, onesvijestila od straha.

Odsutnost i konfuzija došle su kasnije nakon lijekova i stalnog ogovaranja bolničarki i utjecaja okoline.

Jako sam zbunjena kada definiram svoju bolest kao ”stvar koje je došla po sebi” ali sam sklonija tvrditi da je izazvana, modificirana i otežana neodgovarajućim, pogubnim, tretmanom u ludnici.

Pišem ovu knjigu ne toliko radi zadovoljštine što mogu slobodno dati oduška svojemu sjećanju, nego da otvoreno objasnim da još i danas nosim u sebi sličan teret nezadovoljstva i gorčine, to jest sve što je potrebno za taj dugački ponovljeni boravak u bolnici koji je od mene napravio manijaka bez volje, trajno zbunjenoga svojim vlastitim moralnim i društvenim vrijednostima. Upravo sam jučer skupljala potpise u korist mentalno oboljelih. Nisam kadra poduzeti tako veliku društvenu akciju ali tko bolje od mene može reći što se zbiva u toj bolnici?

Alda Merini, L‘altra verità. Diario di una diversa, Milano 2007. Predgovor Giorgio Manganelli.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Alda Merini, talijanska pjesnikinja, rođena u Milanu 1931. godine. Provela je deset godina u ludnici i dnevnik je njezino autentično iskustvo. Glavne pjesničke zbirke: Strah od Boga, Ti si Pietro, Prisutnost Orfeja, Sveta zemlja. Umrla je 1. novembra 2009. godine.

Filozofski magazin φιλοσοφία

MUDROLJUBLJE Z

ISTRAJNOST

Istrajnost, pa u bilo čemu – gotovo bih rekao: svejedno u čemu – jeste ono što daje rezultate. Čak i istrajnost u gluposti, ako je samo epski velika i dokraja tjerana, na koncu donosi svoje plodove, i često ne baš tako neznatne. A ja, eto, nisam imao istrajnosti ni u čemu, pa ni u onome što je praobrazac svake istrajnosti: u mržnji. Nakon izvjesnog, veoma kratkog, vremena, počinjala me zamarati, a samo zamišljanje osvete izdovoljavalo me potpuno i bez ostatka. Nošenje mržnje u sebi osjetio bih kao teret. Kao neku obavezu, kao neku dužnost, tegobnu i nelagodnu i ograničavajuću, kao što je svaka dužnost. Kao neslobodu. Pa bih odmahnuo, zbacio bih je sa sebe poput telećaka, i pošao dalje laganiji. Ne uobražavam odatle baš ništa: nije to dobrota. Naprosto indolencija, komotnost. Ili je i to samo jedan vid težnje za onom ptičjom slobodom čija vajna ljepota i leži u njenoj nesvrhovitosti. Govori se, piše i pjeva o velikim ljubavima koje znaju da ispune čitav jedan ljudski život, da mu podadu smisao i svrhu, da zatrpaju sve jame mraka što oko nas zijevaju i zagluše sva pitanja što u nama niču o konačnom smislu i besmislu. A mnogo se manje govori i pjeva o velikim doživotnim mržnjama, koje su kudikamo dublje, organskije, upornije nego velike ljubavi, i koje nas daleko strasnije osljepljuju za one jame mraka i proglušuju za one glasove pitanja. Velike su ljubavi labilne. Vječito pod udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo. A da i ne govorimo da je mnogo toga od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima – patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta – uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprotnost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu autentičnosti naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodilja, podobna je da prevlada čak i misao smrti. Često sam se najozbiljnije pitao koliko je tvoj život osiromašen odsustvom jedne velike mržnje? koliko ti je patnje i bola zbog toga ostalo neušteđeno? i za koliko je veća tvoja ranjivost zato što nije, kao kornjača svojim oklopom, zaštićena štitom jedne velike mržnje?

Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba

Filozofski magazin φιλοσοφία

gledišta Mario Kopić

MILIŠIĆEVA RAZAPETOST

─── Mario KOPIĆ

Slobodan u svojoj misli kao ljubopitljivosti, vjeran istini kao neskrivenosti, Milan Milišić, dubrovački pjesnik i intelektualac, stradao u ratnom pohodu JNA na Dubrovnik, 5. oktobra 1991. godine, mnogo je toga podnio upravo zbog slobode svoje misli i vjernosti istini.

Biti za slobodu misli i biti vjeran istini znači biti na križu. Milišićevim riječima, znači stajati u „prostoru između vratnica“. Ne prije svega i iznad svega zato jer te zbog toga ponižavaju i vrijeđaju, nego zato jer vjernost istini ne znači biti zavjeren nekoj znanoj i unaprijed danoj Istini, nego biti razapet između istine i traženja istine. Sloboda misli nije ništa drugo do mogućnost te razapetosti i mogućnosti za tu razapetost.

A započela je ta Milišićeva razapetost već njegovom pričom Život za slobodu, nadahnutom poznatim i dokumentima potkrijepljenim činom odmazde nad građanima Dubrovnika na otočiću Daksi oktobra mjeseca 1944. godine, netom nakon ulaska partizanskih osloboditelja u grad. Kroz priču o malom stradunskom bifedžiji Mirku Šuštaru otrgnuo je Milišić zaboravu sve one koji nisu bili samo izbrisani iz knjige života, nego, ostavljeni bez pogreba i groba, izbrisani i iz knjige mrtvih. A svatko ima pravo na grob, nikome se ne smije oduzeti ime. I ubijenima na Daksi ime se nije smjelo oduzeti. Jer posvećenost mrtvih neovisna je o tome što su (po)činili kao živi. Pred obličjem smrti svi smo jednaki, jednaki kao ljudi. No pravo na grob i ime ne znači istodobno pravo na dobro ime. Ono što im je kasnije, u ideološkom horizontu desnice, a priori dodijeljeno. Jer klerikalni i svjetovni kolaboranti s naci-fašizmom zacijelo kao takvi i u cjelini nemaju dobro ime, za svojega su života izgubili dobro ime. Posrijedi je jedino i samo pomirenje s mrtvima, a ne razrješavanje društveno-političkih sporova među živima u području moći i stremljenja. Prvi zakon bivstvovanja čovjeka kao čovjeka nalaže nam da u zajednici živih i mrtvih, što je živimo, mrtve pokopamo mi, živi. Mrtvi ne mogu pokopati mrtve, pokopati ih mogu samo živi. Nepokopani mrtvi čekaju na žive, a ne na mrtve. I kad su pokopani neka počivaju u miru. Bez njihova mira, bez pomirenja s mrtvima, ni živi neće živjeti u miru.

Zbilo se to Milišićevo etičko upozorenje početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ali budnost onih koji su imali patent na istinu i pravdu još nije popuštala. Pjesnik, koji je na čas preuzeo ulogu pripovjedača s historijskim pamćenjem, našao se tako pred sudom „čuvara tekovina revolucije“, bio osuđen na sedam mjeseci zatvora, ostavši bez posla i pasoša i prispjevši na crnu listu onih čije se ime ne smije izustiti u javnosti.

No već je početkom 1988. godine, u povodu izvedbe Klaustrofobične komedije Dušana Kovačevića u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku, smještena iza stare gradske luke, podigao Milan Milišić, ovaj put kao dramaturg, opet veliku buru i pokazao se opetovano „moralno-politički nepodobnim“. Povod ovaj put nije bila sama predstava nego programska knjižica od četrdeset stranica što ju je Milišić uredio za spomenutu predstavu. Program je kao i svaki program imao pružiti gledateljima dopunsku informaciju, otvoriti širi pristup piscu i djelu, proširiti vidokrug predstave i njezine izvedbe. Milan Milišić je prišao poslu s ozbiljnošću i odgovornošću, definirao stavove spram teatra i same predstave, razlikujući pritom inicijative i kompetencije dramaturga teatra i dramaturga predstave. Prvi je za njega čovjek institucije, „obavezniji prema literaturi nego prema samom teatru“, osjeća se „prirodnije u nacionalnoj biblioteci nego u glumačkom buffetu“; drugi pak (kao suradnik svake pojedinačne predstave) „osvaja svoje mjesto u samom biću predstave, u njezinoj jednosti i neponovljivosti“ do te mjere da mu se „svako praktično pitanje nadaje kao umjetničko“, da sve čini kako bi „dubinska struktura teksta postala dubinskom strukturom predstave“. Tako je postupio Milišić kao dramaturg Kazališta Marin Držić, na taj je način shvatio svoju ulogu u predstavi Klaustrofobična komedija. Dubrovački dušobrižnici, policajci duha do kojih su glasi o imploziji komunizma stizali vrlo sporo, pomno su prelistali kazališni program, stavili ga na ideološku provjeru i došli do neprijeporna zaključka da je posrijedi pogibeljna ideološka kontrabanda i smišljena podvala. Priložio je, naime, Milišić fotografije glumaca iz predstave i opremio ih legendama koje su isticale identitet u diferenciji (tako je znanoj glumici Doris Šarić-Kukuljica objavio sliku s pionirskom kapom i rupcem, a u potpis stavio „prva pričest“). Osim toga, u programsku knjižicu je uvrstio ulomak iz teksta Predstojeće ustavne promjene Koste Čavoškog, jedan ironični tekst Giovannija Papinija, kao i sudsko rješenje kojim su glumci teatra „MM“ Radoslav Milenković i Sreten Mokrović iz Zagreba kažnjeni za izvođenje predstave Izlaz u Dubrovniku 1982. godine, jer su „govorom i pantomimom zlonamjerno i podrugljivo prikazivali tekovine naše revolucije, njene sudionike, kao i tekovine našeg socijalističkog društva“.

Kao vrstan poznavatelj teatarskog umijeća, Milišić je jednostavno inscenirao teatar u teatru, uokvirujući u stiliziranu socijalističku komediju pravnu komediju oko suđenja jednoj predstavi nekoliko godina ranije.

Milišićevu sklonost ironiji nije, dakako, dijelila uprava kazališta, odnosno tadašnji dežurni ideolozi Dubrovnika. Već prije prikazan i prokazan kao nepodoban, a usto jedinstveno građanski neustrašiv, što je u Dubrovniku sveudilj bilo opasno u dugoj zimi poslušnika i klimavaca, odnosno, kako je sam govorio, „vladavine ideološke svijesti dvojkaša iz Učiteljske škole“, vladavine što i dan danas baca svoje sjene, bilo je i ovaj put oportuno riješiti ga se. Odlukom ni manje ni više nego Radničkog savjeta izrečena mu je disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Udaljen je tako s posla pjesnik u gradu koji se diči himni slobodi. Oprašta li kulturna povijest lako takav odnos prema pjesniku, napose prema teatru?

Da Milanu Milišiću ideologije i terori totalitarnih režima nisu do kraja dali mira, svjedoči i epizoda iz njegova postumno objavljena romana Oficirova kći, gdje u liku uglednog dubrovačkog advokata i komunista Nikše Matića pregnantno iskazuje bit svake revizionističke apologije ubijanja. Izjavit će jasno dotični „Matić“ što misli o žrtvama komunističkog poslijeratnog zločina: „Problem je u tome što Dubrovnik nije dao dovoljno žrtava“. Jer u obzorju svake ideologije postoji norma svojih žrtava koju treba ispuniti!

Sve u svemu, kao intelektualac Milišić se u etičkoj prosudbi političke zbilje sveudilj držao samo jednog jedinog kriterija: „Budući da je proklamirani cilj svake političke akcije beziznimno salus publica, kao ljudima od pera ne priliči nam suditi o ciljevima; nama ostaje zauvijek i samo rasprava o metodi“.

S Milišićem je Dubrovnik osamdesetih godina prošlog stoljeća odista uspio udahnuti duh slobode.

Danas, trideset i jednu godinu bez Milana Milišića, Dubrovnik naprosto nema sreće. Nema je, jer nema odistinske duhovne elite koja bi nepopustljivo polazila od autonomije duha i održavala aktivnu kritičku distancu kako prema nacionalizmu tako i prema klerikalizmu.Umjetnost se uglavnom posvema odvojila od poezije i pretvorila u prenositeljicu banalnih i klišeiziranih poruka. Čak ni poezija nije više poezija u onom helderlinovskom značenju pjesništva, prema kojem čovjek jest to što jest upravo po tome da pjesnički obitava na svijetu. Mišljenje je pak retrogradno i retrogardno, počiva na prošlosti, okreće se ideologijama minulih decenija, pa čak i stoljeća. Pokušaji da se tu i tamo u Dubrovniku u posljednje vrijeme oda priznanje Milišiću tragikomični su. Jer odati priznanje nekome ne znači ponavljati njegove riječi ili recitirati njegove stihove nego upravo ponoviti njegovu duhovnu gestu u vremenu u kojem nam je dano biti. Učiniti ga, drugim riječima, našim duhovnim suvremenikom.

Jer najteže je pridobiti i očuvati upravo duhovnu slobodu. Duhovna sloboda je naša vlastita budućnost. Prostor te slobode otvaraju svi oni koji su otvoreni za mišljenje i pjesništvo, za pitanje o smislu života i svjedočenje o njegovu smislu ili besmislu.

Posljednje riječi Milišićeva dnevnika, što ga je vodio sve do smrti, glase: „Drhtavica od nevjerice, smješljivi trnci užasa u našim tijelima dok ona obavljaju rutinske poslove ili se odmaraju, ili u pola kretnje zastaju da čuju ulomak, vijest s radija. Naporedo s tim traje neizbrisivo sjećanje da ne živim u povijesti, nego u farsi. U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. I s jedne, i s druge strane – što bi nam mogli obećavati nego slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci…“

Filozofski magazin φιλοσοφία

POGLEDI

Vjerovanje u znanje

─── Ivana Seletković

Podložnost čovjeka vjerovanju u neprovjerene informacije, začudnost pa njezin rezultat i najveći prijatelj strah, u konačnici stvaraju famu o znanju zbog saznanja o svemu što nam se nađe na putu. Bez kritičkog otklona, bez dovoljne informiranosti, nekad zbog nedovoljne obrazovanosti, dakako, ne formalne nego neformalne koja nam daje samopuzdanje u ciljevima shvaćanja te naposlijetku volimo reći; to je tako; ja vjerujem; znam da (…).

No, što je znanje?

Filozofsko (ali i novije sociološko pitanje) oduvijek prisutno kao i samo neznanje, nepoznavanje činjenica, omogućuje straputice češće s obje strane- dakle, ne-znanja, “vještačenje”, vaganje ne-istina. Nepregledan niz teorija, kroz vrijeme biva razrušen od strane novih teorija te se čini da takav princip ide u nedogled.

Ali da bismo iznjedrili novu teoriju, moramo po-znat(va)ti tu “staru” protiv koje se borimo, koju smatramo zastarjelom ( zbog vremenskog odmaka) i(li) ništavnom. To je problem ili: tu je problem.

Shvaćanje, razumijevanje, dokazivanje ZNANJA mukotrpan je posao jer uz znanje postoje činjenice, nepobitne istine.

Ali, što je istina?

Je li samo iskustvena ili je i iskustvena i teorijska? Prije ćemo reći da može biti u oba slučaja TOČNA. Mjerljivost istine je vidljiva onda kada ZNAMO da jest, da ne može biti drugačije jer imamo dokaze-premise-teze (…) čiji zbir ide u prilog istinitosti iskaza da nešto jest.

Velike riječi, zar ne?

No, da bismo se njima koristili moramo znati značenje riječi pa i iskaza. Tim putem znanja, problema interpretiranja znanja, zloupotrebom informacija koje nisu znanje niti to mogu biti u svojoj površnosti i neformuliranosti bavi se filozofkinja Asa Wikforss u knjizi “Alternativne činjenice-o znanju i njegovim neprijateljima”.

Problem jezika/pojmova, dokazivosti, pitanja (o) autentičnosti kojima smo zatečeni u našoj stvarosti, komplicira se ne samo u konverzaciji nego i u mogućnostima re-intrpretiranja vječnih istina ili istinitosti naših uvjerenja koje nastaju uslijed nizanja iskustva - jezičnog, kontemplativnog, teorijskog, čak i sakralizirajuće “vjerskog” kao sljedbeničko-neupitnog.

Neutemeljne istine ili laž nisu samo prisutne ponekad gdje kao rezultat otpora možemo očekivati ljutnju, razočaranost zbog povrede našeg ega “nekim tamo” tezama koje nas se zapravo niti ne tiču. Autorica, vrlo pomno objašnjava kroz primjer Trumpovih iskaza kako se lažima manipulira ljudima, kako neznanje postaje moć te kako izokrenuta apstrakcija može rezultirati političkom prevlašću.

Sinonim za neznanje, za površnost, i(li) jednostavno glupost u liku jednog predsjednika nije stvorilo borbu protiv neistomišljenika teorijama zavjere jednako upitnima kao što je on sam. Dapače, struja intelektualaca, ljudi koji promišljaju i(li) znaju što jest znanje, točna informacija, informiranost i(li) upućenost neovisno o stupnju obrazovanosti (jer ni tu ne treba generalizirati!) stvara otpor konkretnošću izoštrenog uma, uostalom kakva je i sama spomenuta autorica.

Ali, da ne bi bilo zabune, nije to jedini “faktor” kojim se ona bavi iako je najprimjereniji promišljanju o neznanju.

Od autorice doznajemo granice ili bolje reći bezgraničnosti deziformiranja uopće, radi npr. zarade, ponovno manipulacije u svrhu dokazivanja (nad)moći. Klimatske promjene, štetnost pušenja (koja je u počecima negirana teorijama opovrgnutim dalje znanjem), propaganda, teorije zavjere uopće kako kaže - “fascinantne psihološki i epistemološki”, (pod)teme su ove knjige ili okosnica onoga što zapravo stvara osjećaj nesigurnosti. A nesigurnost stvara nemali broj katastrofa. Starbird (kojeg autorica citira) navodi cirkulaciju teorija zavjere vezanih upravo za katastrofe gdje dolazi do “iskorištavanja kognitivnih slabosti”.

Zato je moguće doći do tiranije jer sposobnost orijentacije u svijetu lako se ugasi “čvrstom rukom” onoga tko prezentira znanje ili spas od te dezorijentiranosti. No, dakako, tiranija nije iskaz znanja, nego (nad)moći sredstvima manipulacije. Tzv. “kognitivne distorzije” postoje odvajkada. Tiranija bezumlja je sveprisutna (pogledajmo Ukrajinu). Ne moramo sadržaj knjige primjenjivati samo na prošlost. Ona je itekako aktualna.

Nadalje, autorica sugerira kako bismo trebali proširiti svoje kritičko razmišljanje. Ingeniozno se osvrćući na obrazovanje otvara pitanja konstruktivizma vrlo zastupljenog u suvremenom školstvu dokazujući pri tom moć i nemoć kritičkog mišljenja s obzirom na premise i zaključake koji moraju nužno biti rezultat znanja ili poznavanja činjenica i teorija. Jer, čemu sloboda mišljenja, slobodoumlje općenito ako nismo u kontaktu sa onim što jest znanstveno, dakle, znanjem?

Pouzdanost znanja mora biti u skladu s pouzdanošću izvora a ne sa pseudoznanstvenim tezama.

Pseudoznanstvene teze su teze koje nemaju uporište u konkretnim teorijama proizašlim iz istraživanja, promišljanja, iz premisa iz kojeg jzaključak mora biti takav kakav jest da uopće jest.

Dati slobodu učeniku utoliko što će izražavati vlastiti stav pod svaku cijenu, bez konkretnog znanja i saznanja o onome što predhodi tom stavu je pogrešno jer onda učenje i učitelj/profesor nema svrhu poučavanja nego samo statiranja koje je sebi svrsishodno. Ništavno u praktičnom i kognitivnom smislu.

Voditi k znanju ne znači dopustiti da se zaključuje samo od sebe, samo na osnovi iskustva jer možemo se složiti s autoricom: “osoba koja se pouzdaje u ono što sama vidi i doživi kao osnovu za znanost, ne zna puno više od napredne čimpanze”.

Zaključimo: vjerujmo u znanje, jer ZNANJE zaista jest moć iako nekad dovodi do autodestrukcije, posezanjem za onom poznatom mišlju (možda i otrcanom zbog zloupotrebe): “znam da ništa ne znam”.

Filozofski magazin φιλοσοφία

Bistrine

Simone Weil: Spokojnost

Filozofski magazin φιλοσοφία

FILOZOFIJA

NA VRHUNCIMA OČAJANJA

─── Émil CIORAN

Volio bih živjeti na početku svijeta usred demonskih vrtloga iskonskog kaosa. Da u meni postoje mogućnosti oblika, no nijedan da ne bude ostvaren. Da sve vibrira od univerzalnog iskonskog nemira, kao da se radi o buđenju iz ništavila.

Potpuno nezadovoljstvo

Koje bi prokletstvo moglo biti nad glavom onih koji se nigdje ne osjećaju dobro? Ni sa suncem niti bez sunca, ni s ljudima a niti bez njih. Ne poznavati ono što znači dobro raspoloženje, impresivne li stvari! Najnesretniji su ljudi oni koji nemaju pravo na nesvjesnost. Imati razvijen stupanj svijesti, biti u svakom trenutku svjestan, shvaćati u svakom trenutku svoj položaj u odnosu na svijet, živjeti u vječnoj napetosti spoznaje znači biti izgubljen za život. Spoznaja je povreda za život, no svijest je otvorena rana u srži života. Zar nije čovjek životinja prepuštena smrti? I zar nije tragedija u činjenici da si čovjek, naime, vječno nezadovoljna životinja, rastrgana između života i smrti? Sasvim sam zamoren ili, točnije rečeno, uništen od ovog stanja, naime bivanja čovjekom. Kad bih mogao, smjesta bih odustao, ali što bih mogao postati, životinja? Natrag se ne mogu vratiti. A riskirao bih i da postanem životinja koja pozna povijest filozofije. Postati nadčovjekom čini mi se nemogućim i glupošću, ridikuloznom fantazijom. Ne bi li moglo postojati eventualno rješenje u nekoj vrsti nadsvijesti? Ne bi li se moglo živjeti s onu stranu, ne s ovu stranu (k animalnosti) svih složenih oblika svijesti, nemira i muka, živčanih nemira i duhovnih iskustava, u sferi egzistencije u kojoj pristup vječnosti ne bi bio samo običan mit? Osobno dajem otkaz svom pripadanju čovječanstvu. Više ne želim i više ne mogu biti čovjek. Jer što bih još mogao učiniti u tom svojstvu? Da radim na nekom socijalnom i političkom sustavu ili da učinim neku djevojku nesretnom? Da i dalje pratim nedosljednosti filozofskih sustava ili da se aktiviram za ostvarivanje moralnog ili estetskog ideala? Sve ovo mi se čini premalo. A čak i da mi se čini puno, kako se ponekad dogodi, ipak me ne može privući. Odustajem od svoje čovječnosti, čak i ako budem jedini na stepenicama kojima ću se popeti, apsolutno jedini. A zatim, nisam li toliko sam u ovom svijetu, od kojeg ionako ništa ne očekujem? S onu stranu svih trenutnih ideala i uobičajenih oblika, unutar neke nadsvijesti, možda bi se još moglo disati. Ondje bi opojenost vječnošću izbrisala sve beznačajnosti ovog svijeta, i nijedan problem i nikakva unutarnja muka ne bi više uznemiravala ekstazu vječnosti u kojoj bi biće bilo isto toliko čisto i bestjelesno kao nebiće.

Vatrena kupka

Postoji toliko načina da se postigne osjećaj nematerijalnosti, da je uspostavljanje hijerarhije izuzetno težak pothvat, ako ne i beskoristan. Jer svatko ostvaruje takav osjećaj u skladu sa strukturom svojega temperamenta, ili s prevlašću nekih posebnih elemenata u određenom trenutku. Ipak, vjerujem da je vatrena kupka sama po sebi najplodniji pokušaj da se postigne takav osjećaj. Osjećati cijelim svojim bićem plam ili potpunu toplinu, osjećati kako rastu plamenovi u tebi da bi te obuhvatili kao u paklu, sâm biti munjom i iskrenjem, eto što znači vatrena kupka. Kao u svakoj, i u ovoj se kupki postiže purifikacija, pročišćenje od svih elemenata koji mogu poništiti čak i samo postojanje. Zar valovi topline i plamenovi koji se uzdižu ne pale srž postojanja, zar ne proždiru život, zar ne svode zanos na čisto stremljenje, oduzimajući mu imperijalistički karakter? Zar proživjeti vatrenu kupku ne znači osjećati igru unutarnje topline, pune plamenova, postići nematerijalnu čistoću u životu, nematerijalnost sličnu plesu plamenova? Oslobođenje od težine i privlačnih sila koje se odvija u toj vatrenoj kupki, zar ne čini život iluzijom ili snom? Iako je i ovo preblago naspram konačnom osjećaju koji je jedan od najparadoksalnijih i najčudnijih, kada, polazeći od osjećaja irealnosti sna, postigneš osjećaj pretvaranja u pepeo. Ne postoji unutarnja vatrena kupka čiji konačni rezultat ne bi bio čudno vrtloženje proizašlo iz tog osjećaja pretvaranja u pepeo, kad uistinu možemo govoriti o nematerijalnosti. U tom trenutku, kada su unutarnji plamenovi spalili sve u tebi, kad od tvoje individualne egzistencije više ništa nije ostalo ništa, kad je ostao samo pepeo, kakav još osjećaj života možeš imati? Osjećam ludu i beskrajno ironičnu nasladu kada pomislim da bi netko mogao otpuhati moj pepeo na sve četiri strane svijeta, da bi ga vjetar mogao raspršiti frenetičnom brzinom, rasipajući me prostorom poput vječnog prijekora ovome svijetu.

O stvarnosti tijela

Nikad neću shvatiti kako je moglo postojati toliko ljudi koji su tijelo proglašavali iluzijom, kao što nikad neću shvatiti kako je duša mogla biti pojmljena izvan drame života, izvan njenih opreka i mana. Vidi se da ti ljudi nisu imali svijest mesa, živaca i svakog pojedinog organa. Ali nikad neću shvatiti zašto je nisu imali, iako u toj organskoj nesvjesnosti naslućujem jedan od esencijalnih uvjeta sreće. Oni koji se nisu odvojili od iracionalnosti života, koji su postavljeni u njegov organski ritam, koji prethodi pojavi svijesti, nikad ne dosegnu stanje u kojem je tjelesna stvarnost prisutna u svakom trenutku u svijesti. Jer ta prisutnost tjelesne stvarnosti u svijesti ukazuje na esencijalnu bolest života. I nije li bolest u trajnom zamjećivanju tvojih živaca, nogu, želuca, srca, itd., u osvješćivanju svakog dijela tebe? Zar ovaj proces ne ukazuje na odvajanje tih dijelova od njihovih prirodnih funkcija? Stvarnost tijela jedna je od najgorih stvarnosti. Volio bih vidjeti što bi značila duša bez patnji mesa ili svijest bez velike osjetljivosti živaca. Kako su ljudi mogli zamisliti život bez tijela, kako su mogli zamisliti autonomno i iskonsko postojanje duha? To su mogli učiniti samo oni koji nemaju duha, ljudi koji su zdravi i bez svijesti. Jer duh je plod bolesti života, kao što je čovjek samo oboljela životinja. Postojanje duha je anomalija u životu. Odustao sam od toliko toga, zašto onda ne bih i od duha? Ali, zar nije odustajanje bolest duha, prije nego bolest života?

Ne znam

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

U ovom trenutku uopće ni u što ne vjerujem i ničemu se ne nadam. Sve pojave i stvarnosti koje daju čar životu čine mi se lišene smisla. Nemam osjećaj ni za prošlost ni za budućnost, a sadašnjost mi se čini otrovom. Ne znam jesam li očajan, jer bi nedostatak ikakve nade mogao biti i nešto drugo, a ne očaj. Nijedna me ocjena ne bi mogla naljutiti, jer nemam više što izgubiti. Kad sam već sve izgubio! A kada samo pomislim da se upravo otvara cvijeće i pjevaju ptice! Koliko je sve udaljeno!

Apsolutni lirizam

Volio bih odjeknuti u radikalnoj eksploziji sa svime što imam u sebi, svom svojom energijom i svim svojim sadržajima, da potečem, da se raspadnem, tako da moje uništenje u neposrednom iskazu postane moj opus, moje stvaralaštvo, moja inspiracija. Da se ostvarim u vlastitom uništenju, da rastem u najluđem poletu i time prijeđem granice, pa da moja smrt bude moj trijumf. Volio bih se stopiti sa svijetom, i da se svijet stopi sa mnom, da u našem ludilu rodimo apokaliptični san, čudan poput svih vizija kraja i veleban poput velikih sumraka. Da iz spleta naših snova izrastu zagonetne raskoši i zavodljive sjene, čudnovati oblici i halucinantni bezdani. Igra svjetlosti i mraka da ogrne svršetak fantastičnim dekorom, a kozmička transfiguracija da uzdigne sve preko granica svake izdržljivosti, kad zanos ne vodi ničemu, a oblici se rasprše u proslavi agonije i oduševljenja. Svemoćni požar da proguta ovaj svijet, a njegov plamen, insinuantniji od osmijeha žene i nematerijalniji od melankolije, da potakne naslade sumraka, složene kao smrt i fascinantne kao ništavilo u trenucima tuge. Potrebni su luđački načini življenja da lirizam dođe do svog krajnjeg izražaja, da njegove napetosti prijeđu granice obične subjektivnosti. Apsolutni lirizam je lirizam posljednjih trenutaka. Budući da se u apsolutnom lirizmu izraz brka sa stvarnošću, izraz je sve, biće u određenoj pojavi. On prestaje biti djelomična objektivizacija, neznatna i prazna, i postaje dio tvoje nutrine. Pri tome više nisu važne samo senzibilnost ili inteligencija, nego cjelokupno biće, cijelo tijelo, cijela tvoja nutrina sa svojim ritmom i pulsiranjem. Potpuni lirizam, apsolutni lirizam je sama sudbina dovedena na razinu apsolutne samospoznaje. Taj lirizam nikada neće zadobiti oblik u odvojenim iskazima, nego je svaki iskaz dio tebe. Upravo je zato on prisutan jedino u ključnim trenucima, onima kada prikazana stanja iznenada iščeznu s iskazom. Doživljaj agonije, složeni fenomen umiranja, istodobno se manifestira i iščezava. Preklapanje je to djelovanja i stvarnosti; jer djelovanje više nije manifestacija stvarnosti, nego upravo stvarnost sama po sebi. Apsolutni lirizam – potpuna težnja objektivizaciji samoga sebe – s onu je stranu poezije, sentimentalnosti itd… On je bliži nekoj vrsti metafizike sudbine, jer se u njemu manifestiraju potpuna aktualnost života i najdublji sadržaj bića ne bi li se razriješili na neki način. U pravilu, apsolutni lirizam rješava sve u smjeru smrti. Jer sve što je bitno, u vezi je sa smrću.

Osjećam da se poda mnom treba otvoriti velika i mračna praznina, koja će me zauvijek progutati u vječnu noć. I čudim se kako to da se taj proces događa samo u osjetu, a ne i u stvarnosti. Ništa mi se u ovim trenucima ne bi činilo prirodnijim nego da zaronim prema dubinama tmine, gdje ništa od blijede jasnoće ovoga svijeta ne bi imalo ni traga odraza. Ne želim tražiti organsko objašnjenje ovoga svog poriva prema tmini, zato što ga ne mogu naći za opijenost svjetlošću. Ali ipak u nedoumici razmišljam kakvoga smisla može imati to izmjenjivanje iskustva svjetlosti i iskustva tmine. Cijela koncepcija polariteta čini mi se nedovoljnom, jer u nagnuću prema područjima noći postoji puno dublji nemir, koji ne može sinuti iz neke sheme naravi, iz neke geometrije postojanja. Osjećaj da si progutan u noć, u noć koja se otvara pod tobom, moguć je samo onda kad osjećaš neku težinu u mozgu i u cijelom biću, kao pritisak goleme noći na cijeli organizam. Kako će me samo progutati, uvijeke, beskrajna noć ovoga svijeta!

Osjećaj apsolutne konfuznosti! Odnosno nemogućnost da se napravi ikakva razlika, ikakvo razlučivanje i ikakvo uključivanje, da se išta razjasni, išta razumije i išta cijeni. Osjećaj te apsolutne konfuznosti čini svakoga filozofa pjesnikom, ali ne mogu ga svi filozofi dosegnuti i proživjeti dugotrajnim intenzitetom. Jer kad bi ga dosegnuli, ne bi više mogli apstraktno i rigidno filozofirati. Pun je dramatičnosti taj proces kojim filozof postaje pjesnikom. – Iz definitivnoga svijeta oblika i apstraktnih problema, koji se u vrtlogu osjećaja, u konfuziji svih duševnih elemenata, prepliću u čudne i kaotične spojeve. Kako još možeš graditi apstraktnu filozofiju, kad se u tebi odvija zamršena drama, u kojoj se erotski predosjećaj susreće s tegobnim metafizičkim nemirom, strah od smrti sa žudnjama za naivnošću, potpuno odustajanje s paradoksalnim herojstvom, očaj s taštinom, predosjećaj ludila sa željom za anonimnošću, krik s tišinom, zanos s ništavnim? I sve se to događa u isto vrijeme, simultano. Sve te težnje rastu u najvećem mogućem ključanju, u najvećem unutrašnjem ludilu, u apsolutnoj konfuznosti. Kako da onda još gradiš sistematsku filozofiju i kako onda još možeš biti sposoban za dobro definiranu arhitektoniku? Postoje ljudi koji su započeli sa svijetom oblika i završavaju u apsolutnoj konfuziji. Zato oni mogu filozofirati samo poetski. Ali u apsolutnoj konfuznosti, nije važno više ništa osim muka i naslada ludila.

Više ne biti čovjek

Sve se više uvjeravam da je čovjek nesretna životinja, napušten na zemlji, prisiljen sebi pronalaziti vlastiti način života, onako kako to prirodi prije njega nije bilo poznato. Zbog svoje takozvane slobode on pati još više nego u najgorem mogućem zatočeništvu u prirodnoj egzistenciji. Kako se onda ne bih čudio da čovjek ponekad zavidi cvijetu ili drugoj biljci? Željeti da živiš životom biljke, da rasteš ukorijenjen u zemlji, cvatući i venući pod suncem, u najsavršenijem stanju nesvjesnosti, željeti da budeš intimni dio plodnosti zemlje, anonimni izraz životnog tijeka, znači biti razočaran svrhama i smislom čovječanstva. Pa zašto se ne bih mijenjao s cvijetom? Znam što znači biti čovjek, imati ideale i živjeti unutar povijesti. Što bih još mogao očekivati od sličnih realnosti? Zasigurno je velika stvar biti čovjek; iskusiš jednu od najozbiljnijih tragedija, gotovo monumentalnu dramu, jer biti čovjek znači živjeti unutar poretka postojanja koji je sasvim nov, i time složeniji i dramatičniji od prirodnog. Što se više spuštam od čovjeka prema neživoj prirodi, jačina dramatičnog fenomena postupno opada, sve do nule. Čovjek sve više teži preuzimanju monopola drame i patnje svijeta. Zato mu je izbavljenje toliko gorući i nerješiv problem. Ne mogu se ponositi što sam čovjek, jer sam taj fenomen iskusio do srži. Samo oni koji nisu toliko intenzivno proživljavali taj fenomen mogu se još ponositi time što su ljudi, jer oni teže da to postanu. Tako da je njihovo ushićenje prirodno. Među ljudima postoje neki koji nisu mnogo nadišli oblik egzistencije životinje ili biljke. Prirodno je da oni priželjkuju fenomen ljudskog bića i dive mu se. No oni koji znaju što znači biti čovjek, nastoje postati bilo što, samo ne čovjekom. Kad bi bilo moguće, pretvarao bih se svakog dana u neki poseban oblik životinjskog ili biljnog postojanja. Da budem odreda svaki oblik cvijeća, korov, drač, ruža, ekvatorsko stablo s iskrivljenim granama, morska biljka, koju tuku valovi, ili pak ona planinska, koja postaje plijenom vjetra; da budem ptica melodioznoga glasa ili grakćuća ptica grabljivica, selica ili stanarica, da budem šumska zvijer ili domaća životinja. Da sve vrste proživim bjesomučnim i nesvjesnim divljaštvom, da prođem kroz cijelu prirodnu seriju, da mijenjam oblik lakoćom naivne gracilnosti, bez glumatanja, baš kao unutar prirodnog procesa. Kako bih lutao između gnijezda, špilja, po samoći planina ili mora, po brdima i poljima! Samo, ta bi mi kozmička avantura, proživljena u srži života, u njezinoj organskoj intimi, slijedeći arabeske vitalnih oblika i naivnu slikovitost biljaka, mogla probuditi želju da opet postanem čovjek. Jer ako se razlika između čovjeka i životinje nalazi u činjenici da životinja može biti jedino životinja, dok s druge strane čovjek može biti ne-čovjek, dakle nešto drugo nego on sam – onda sam ja ne-čovjek.

Povratak u kaos

Natrag prema prvotnom kaosu, prema apsolutnom kaosu! Subjektivno pokrenimo proces koji će predstavljati ulazak u iskonski nered, u vrtlog početka svijeta. U nama neka poraste zanos prema kozmičkom viru, onom od prije nastanka oblika, od prije same individuacije. Naši osjeti neka trepere od tog napora i tog ludila, od tih plamenova i tih ponora. U našoj nutrini neka nestanu zakoni svijeta te sva njegova čvrstina, sve kristalizacije i sve strukture, da bi time u ovom topljenju i neravnoteži pristup apsolutnoga vrtloga postao potpun. Budući da više nema zakona ni individualnih bića, možemo subjektivno obnoviti proces od kozmosa prema kaosu, od prirode prema iskonskoj nedjeljivosti, od oblika prema vrtlogu. Raspadanje svijeta ostvaruje proces suprotan kozmičkoj evoluciji, proces koji je obrnut i retrospektivan. Preokrenuta apokalipsa, no izrasla iz iste senzibilnosti i istih stremljenja. Jer nitko ne može poželjeti povratak u kaos, a da nije proživio svu vrtoglavost apokalipse.

Koliko jeze i koliko radosti osjetim pri pomisli da će me iznenada zahvatiti vrtlog početnog kaosa, njegova konfuzija i njegova paradoksalna simetrija. Simetrija tog vrtloga jedina je kaotična simetrija, lišena formalne izvrsnosti i geometrijskog smisla.

No u svakom vrtlogu postoji neka buduća mogućnost oblika, jednako kao što u kaosu postoji mogućnost kozmosa. Volio bih živjeti na početku svijeta usred demonskih vrtloga iskonskog kaosa. Da u meni postoje mogućnosti oblika, no nijedan da ne bude ostvaren. Da sve vibrira od univerzalnog iskonskog nemira, kao da se radi o buđenju iz ništavila.

Mogu živjeti jedino na početku ili na kraju ovog svijeta.

Ironija i autoironija

Kada si sve gorljivo porekao i radikalno prekinuo sa svim oblicima postojanja, kada više ništa nije odoljelo porivu i ekscesu negativnosti, uz koga se onda još možeš vezati ako ne uz sebe samog, kome ćeš se još smijati ili plakati osim sebi? Nakon što je cijeli svijet pao u tvojim očima, padaš nepovratno i ti. Beskrajnost nastala iz ironije ukida sve sadržaje života. Nije riječ o elegantnoj ironiji, inteligentnoj i finoj, rođenoj iz osjećaja nadmoći ili ovlašne oholosti, o onoj ironiji kojom neki ljudi emfatično svjedoče svoju udaljenost od svijeta, nego o tragičnoj ironiji, ironiji beskrajno gorkoj, ironiji iz očaja. Jedina istinska ironija je ona koja nadomješta suzu ili grč, ako ne čak i groteskni i kriminalni cerek. Postoji velika razlika između ironije ljudi koji su patili i ironije onih koji su površni i komotni. Jer kod prvih, ona ukazuje na nemogućnost naivnog sudjelovanja u životu, vezanu uz osjećaj potpunog gubitka vitalnih vrijednosti, dok se kod drugih ta nemogućnost sudjelovanja ne odražava bolno u svijesti, jer osjećaj neizlječivog gubitka ne postoji. Ironija naznačuje unutarnji grč, produbljenje bora, nedostatak spontanosti i ljubavi, ljudskog zajedništva i razumijevanja! Ona je prikriven prezir, preobraženje neke stvarnosti i nekih mana. Ironija prezire naivnu i spontanu gestu, jer ironično stanje je s onu stranu iracionalnog i naivnog. No u ironiji ima puno zavisti prema naivnim ljudima. Ironičar, ne bivajući u stanju pokazati svoje divljenje jednostavnosti zbog svoje ogromne oholosti, zavidi i truje, prezire i grči se. Iz tog razloga čini mi se gorka ironija, tragična i agonična ironija puno autentičnijom nego ona s osmijehom koja potječe iz laganog skepticizma, s blagom i dvosmislenom vedrinom, s naginjanjem svjetlu i dobroj volji. Koliko je karakteristična činjenica da se u autoironiji susreće samo tragičan oblik ironije, jer je ironičar u takvom slučaju samo agoničan! Autoironija se ne može postići osmijesima, nego samo jecajima, a oni su to čak i ako su sasvim prigušeni. Jer autoironija je izraz očaja. Izgubio si ovaj svijet, izgubio si i samog sebe. I tada crni smijeh, otrovan i mračan, prati sve tvoje geste, poput gnjusne maske razbija sve iluzije elana i na ruševinama svih naivnih, slatkih i utješnih osmijeha pojavljuje se agoničan osmjeh, još grčevitiji od primitivnih maski i konačniji od egipatskih.

S rumunjskoga preveo: André Posmodi
Izvornik: Emil Cioran, Pe culmîle disperării, Bukurešt, 1934.
Iz: Tvrđa, broj 1-2, Hrvatsko društvo pisaca, 2011, str. 133-138.

Filozofski magazin φιλοσοφία

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

FILOZOFSKI MAGAZIN

Zamor duha

─── Mario KOPIĆ

DRUGA ISTINA

PIŠE: Alda MERINI

Alda Merini, talijanska pjesnikinja, rođena u Milanu 1931. godine. Provela je deset godina u ludnici i dnevnik je njezino autentično iskustvo. Glavne pjesničke zbirke: Strah od Boga, Ti si Pietro, Prisutnost Orfeja, Sveta zemlja. Umrla je 1. novembra 2009. godine.

ISTRAJNOST

MILIŠIĆEVA RAZAPETOST

─── Mario KOPIĆ

Slobodan u svojoj misli kao ljubopitljivosti, vjeran istini kao neskrivenosti, Milan Milišić, dubrovački pjesnik i intelektualac, stradao u ratnom pohodu JNA na Dubrovnik, 5. oktobra 1991. godine, mnogo je toga podnio upravo zbog slobode svoje misli i vjernosti istini.

Vjerovanje u znanje

─── Ivana Seletković

Simone Weil: Spokojnost

NA VRHUNCIMA OČAJANJA

─── Émil CIORAN

Technology

Recent Posts

Facebook

Search This Blog

Blog Archive

Get in Touch

Pages

Text Widget

Main Tags

Categories

Categories

Main Tags

Filozofski magazin

Popular Posts

Pages

Popular Posts