Vedran Rutnik: Moć tišine, bogatstvo praznine
U početku možda i bijaše Riječ, ali u njezinoj pozadini oduvijek stoji tišina — bez početka, beskrajna. Riječ stvara i ono stvoreno Nju pronosi, no prečesto se zaboravlja i olako previđa da se čitav scenarij stvaranja odvija upravo unutar prostora tišine. Utoliko tišina omogućava svaki zvuk, utoliko praznina omogućava svaki oblik. Sve što jest ispunjeno je tišinom, prožeto je prazninom od vrha do dna.
Nije samo atom najvećim dijelom svojeg sadržaja praznina. U svakom fizičkom prostoru praznina zauzima najviše mjesta. Na svakom ispisanom listu prazna je podloga ono što prevladava. Između svake izgovorene riječi i rečenice, između svakog udaha i izdaha, između dvaju otkucaja srca, između dvaju treptaja oka, između dvaju tonova nepokolebljivo a u isti mah nenametljivo stoji — tišina. Između dvaju predmeta, između dviju osoba, između dvaju različitih bića, između neba i zemlje, između planeta, između zvijezda, između galaksija stoji praznina držeći sve na okupu, ali unatoč tome ostajući posve zanemarena.
Sve stvoreno, sav unutrašnji i sav vanjski svijet, odraz je uma. Praznina je, naprotiv, odraz svijesti, odnosno sebstva. Koliko više biće sebe poistovjećuje sa svojim umom, toliko mu je ujedno teže osjetiti moć tišine, prepoznati bogatstvo praznine.
Filozofija je stoljećima pokušavala pronaći supstanciju, ono što se samo ne mijenja, a izvor je svih promjena. Religije su pokušavale isto, samo u pojmu boga. I budući da su obje sestre u toj potrazi najčešće ostajale praznih ruku, danas imamo svijet kakav imamo. Osim toga, očiti neuspjeh rodio je jednu od najvećih zabluda u povijesti čovječanstva — da je Izvor Svega skriven, nespoznatljiv, nedokučiv, nepristupačan, zagonetan, misteriozan. Naprotiv, ništa nije i ne može biti pristupačnije i bjelodanije od onoga što je uvijek tu, od onoga što sve povezuje, od onoga što se nikada ne mijenja. No unatoč tome ova komedija se nastavlja: filozofije i religije međusobno se spore oko toga je li Izvor Svega, koji je sam bezobličan, ovakvog ili onakvog oblika.
Tišina je taj Izvor, praznina je taj Izvor. Ali naše se oči i uši ne znaju zadovoljiti ovakvim odredbama, budući da uvijek iznova, na najraznovrsnije i najkreativnije moguće načine mimoilaze, ignoriraju i previđaju ono što je jedino sveprisutno.
Tišina i praznina, iako se pojavljuju kao dvoje, uistinu su jedno. Sluša li se fizičkim ili unutrašnjim uhom, to jedno se nadaje kao fizička ili pak unutrašnja tišina, a gleda li se fizičkim ili unutrašnjim okom, to isto jedno nadaje se kao fizička ili pak unutrašnja praznina. A to jedno je svijest.
Jednako kako se ništa ne pojavljuje izvan tišine, izvan praznine, isto tako nema ničega što bi se moglo pojaviti izvan svijesti. Ljubav i mržnja, rat i mir, istina i neistina, uspjeh i neuspjeh, pitanja i odgovori, grijesi i kreposti, rađanje i umiranje, život i smrt, sreća i patnja — sve su to tek pojave unutar prostora svijesti, prostora beskrajne tišine. A svijest nije ništa drugo doli sebstvo samo.
Ipak, svijest koja nije ugođena na vlastitu izvornu frekvenciju, uvijek će od života zahtijevati nešto više od praznine, nešto više od tišine, pa makar jedan jedini oblik, makar jedan jedini ton, ne uviđajući jednostavnu činjenicu da su svi oblici i svi tonovi uvjetovani, promjenjivi i prolazni, a praznina i tišina ono jedino bezuvjetno, neprolazno i nepromjenjivo.
I tako će neugođena svijest lutati bespućima oblika tražeći u njima izvor svih oblika, koji, da bi mogao biti izvor, sam mora biti bezobličan. Tražit će ono što je uvijek tu, ono što je uvijek prisutno, ono što je tako drevno a svakog trenutka tako svježe, ono bez čega ne može ni biti potrage, ono u čijem krilu se i sama potraga raspliće.
Ne postoji ništa više od tišine. Nikome još nije uspjelo otići s onu stranu tišine, iz jednostavnog razloga što tišina nema granice. Štoviše, tišina je ono jedino u odnosu na koje nije moguće otići s onu stranu, ono jedino koje nije moguće nadići, upravo zato što je sveprisutna.
Tišinu ne treba tražiti u dubokim molitvama, zadubljenjima, meditacijama, a ponajmanje u odricanju od bilo čega. Dovoljno je samo ju prepoznati. Njezina sveprisutnost čini ju bezuvjetnom pa ne postoje uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se tišina ukazala. Dapače, ona je prisutnija i postojanija od bilo čega drugog. Potrebno je samo naštimati vlastito uho i usmjeriti vlastito oko u prostor između oblika, prostor između stvari, prostor između tonova i tišina će se istoga trena objaviti u svojoj punoj snazi. U tom trenutku sebstvo će konačno shvatiti da je jedno s tišinom.
Isto tako, tišina je mir. Stoga ni mir nije potrebno tražiti jer ništa ne može narušiti niti zaprljati tišinu. Svaki trud da se mir osvoji unaprijed je osuđen na neuspjeh. Bilo bi to kao da se čovjek sjedeći u sobi silno upire sjesti u prostor. Pri tome valja imati na umu da tišina i mir nisu protiv rock’n’rolla; on je moguć tek zahvaljujućima njima, iz njih se rađa, u njima se pojavljuje i u njima nestaje.
Tko uistinu želi spoznati istinu morat će svoju fasciniranost oblicima zamijeniti dubokom strašću prema praznini, a svoju fasciniranost tonovima uzavrelom strašću prema tišini. U tom će preokretu po prvi puta iskusiti izvornu opijenost.
Heraklit nije gledao isto Sunce niti isti Mjesec koji mi gledamo. Nije čak ni hodao istom Zemljom kojom mi hodamo. Ali svakako je prebivao u istoj tišini u kojoj mi prebivamo.
Svi zvukovi jednom prestaju, ali tišina nikada.
Vedran Rutnik: Moć tišine, bogatstvo praznine
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
11:25
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
11:25
Rating: 5
