FILOZOFSKI MAGAZIN

Romain Rolland: Vječnoj Antigoni

Najučinkovitija akcija koja bi bila u moći svih nas, muškaraca i žena, jest individualna akcija, od čovjeka čovjeku, od duše duši, akcija riječju, primjerom, cjelokupnim bićem. Tu akciju, žene Europe, ne provodite dovoljno. Vi se danas trsite zaustaviti napast koja proždire svijet, trsite se boriti protiv rata. To je dobro, ali je prekasno. Protiv tog rata, mogle ste, morale ste se boriti u srcu tih muškaraca prije nego što je on izbio. Ne znate dovoljno o svojoj moći nad nama. Majke, sestre, drugarice, prijateljice, voljene, o vama ovisi, ako to hoćete, oblikovanje duše muškarca. Imate ga u svojim rukama, dijete; a pored žene koju poštuje i voli, muškarac je vazda dijete. Što ga ne vodite!

— Ako se usuđujem poslužiti osobnim primjerom, ono što sam najbolje ili najmanje loše, to dugujem nekima od vas. To što sam u ovom vihoru uspio održati svoju nepokolebljivu vjeru u ljudsko bratstvo, svoju ljubav prema ljubavi i svoj prezir prema mržnji, zasluga je nekoliko žena: da spomenem samo dvije,— moje majke, kršćanke, koja mi je od djetinjstva ulila žudnju za vječnošću, — i velike Europljanke Malwide von Meysenbug, čiste idealistkinje, čija je vedra starost bila prijateljica moje mladosti. Ako jedna žena može spasiti jednu muškarčevu dušu, zašto ih ne spasite sve? Bez sumnje zato jer vas je još vrlo malo koje ste same sebe spasile. Pa počnite dakle odatle! Najhitnije nije osvajanje političkih prava (iako ne previđam njegovu praktičnu važnost). Najhitnije je osvajanje vas samih. Prestanite biti sjenkom muškarca i njegovih strasti ponosa i razaranja. Imajte jasnu viziju bratske dužnosti suosjećanja, uzajamne pomoći, jedinstva među svima bićima, što je najviši zakon koji složno propisuju kršćanima Kristov glas, a slobodnim duhovima slobodan um. A koliko vas je danas u Europi koje je zahvatio isti vrtlog koji obuzima duhove muškaraca i, umjesto da ih prosvijetli, dodaju još svoju groznicu općem deliriju!

Prvo načinite mir u sebi! Odbacite od sebe duh slijepe borbe. Ne upuštajte se u bitke. Nećete suzbiti rat vođenjem rata protiv rata, nego tako što ćete najprije sačuvati svoje srce od rata, spasiti od požara budućnost koja je u vama. Na svaku riječ mržnje među borcima odgovorite činom milosrđa i ljubavi prema svim žrtvama. Budite, samom svojom prisutnošću, jedno smireno poricanje izbezumljenih strasti, svjedok od čijeg lucidnog i suosjećajnog pogleda crvenimo zbog svojeg bezumlja! Budite živi mir usred rata, — budite vječna Antigona, koja odbacuje mržnju i koja, kad oni stradaju, više ne zna razlikovati svoju neprijateljsku braću.

Preveo s francuskog Mario Kopić
Pismo Romaina Rollanda londonskom feminističkom listu Jus Suffragii, od maja 1915.
Romain Rolland, Les Précurseurs, Éditions de l’Humanité, 1920 (p. 32-33).

ČITAJ! filozofski magazin

MARTIN HEIDEGGER

Martin Heidegger: Rektorski govor

Samopotvrđivanje njemačkog sveučilišta
Govor održan prilikom svečanog preuzimanja položaja rektora Sveučilišta u Freiburgu 27. svibnja 1933.

Preuzimanje rektorske službe obveza je prema duhovnom vodstvu ove visoke škole. Jedino iz istinske i zajedničke ukorijenjenosti u biti njemačkoga sveučilišta budi se i jača sljedbeništvo nastavnika i učenika. A ta će bit do jasnoće, položaja i moći doći tek ako vođe na prvome mjestu i svagda budu vođeni — vođeni neumoljivošću one duhovne zadaće koja sudbinu njemačkog naroda utiskuje u karakter njegove povijesti.

Znamo li mi za tu zadaću? Bilo da znamo ili ne, neizbježno je pitanje: jesmo li mi, nastavnici i učenici ove visoke škole, istinski i zajednički ukorjenjeni u biti njemačkoga sveučilišta. Ima li ta bit pravu snagu oblikovanja za našu egzistenciju? Pa valjda samo onda ako iz temelja hoćemo tu biti. A tko bi u to htio posumnjati? Prevladavajući karakter biti univerziteta obično se vidi u njegovoj »samovladi«; ona treba ostati očuvana. Samo — jesmo li u potpunosti promislili i to što to pravo na samoupravu od nas zahtijeva?

Samouprava konačno znači: da sami sebi postavimo zadaću i sami odredimo put i način njezina ozbiljenja, da bismo sami u njemu bili onim što trebamo biti. Znamo li mi međutim uopće tko smo mi sami, to tijelo nastavnika i učenika najviše škole njemačkoga naroda? Možemo li to uopće znati bez najpostojanijeg i najstrožeg samopromišljanja?

Ni obaviještenost o današnjem stanju univerziteta ni upoznatost s njegovom ranijom poviješću same po sebi ne jamče dostatno znanje njegove biti — osim uspije li nam da prije jasno i nepokolebljivo omeđimo tu bit za budućnost, da je u tom samoograničenju hoćemo i da sebe potvrdimo u takvu htjenju.

Samovlada postoji jedino na temelju samopromišljanja. Samopromišljanje se zbiva u snazi samopotvrdivanja njemačkog sveučilišta. Hoćemo li ga provesti, i kako?

Samopotvrđivanje njemačkoga sveučilišta je izvorna, zajednička volja za njegovu bit. Njemačko sveučilište važi nam kao visoka škola koja iz znanosti i znanošću na odgoj i stegu uzima vođe i čuvare sudbine njemačkog naroda. Volja za bit njemačkog univerziteta je volja za znanost, kao volja za povijesni duhovni zadatak njemačkog naroda, kao naroda koji sebe zna u svojoj državi. I znanost i njemačka sudbina moraju ujedno doći do moći u volji biti. A to će moći onda, i samo onda, ako mi — nastavnici i učenici — znanost s jedne strane izložimo njezinoj najunutarnjijoj nužnosti, a s druge izdržimo njemačku sudbinu u njezinoj krajnjoj nuždi.

Bit znanosti naravno nećemo iskusiti u njezinoj najdubljoj nužnosti sve dok — govoreći tek o »novom pojmu znanosti« — jednoj isuviše današnjoj znanosti samo odričemo samopostojnost i bespretpostavnost. Takvo djelovanje koje samo niječe i pogledom seže tek unatrag zadnjih desetljeća postaje upravo prividom istinskog nastojanja oko biti znanosti

Hoćemo li shvatiti bit znanosti moramo se prvo suočiti s odlučnim pitanjem: treba li u budućnosti za nas još biti znanosti ili je trebamo prepustiti brzome kraju? Da znanosti uopće treba biti, to nije nikad bezuvjetno nužno. Ali ako znanosti treba biti, i ako je treba biti za nas i putem nas, pod kojim uvjetom onda može ona istinski postojati?

Samo onda ako se ponovno podvrgnemo moći početka naše duhovno-povijesne egzistencije, Taj početak je osvit grčke filozofije. U njemu zapadnjački čovjek po prvi put iz jednoga naroda snagom svojeg jezika ustaje protiv bića u cjelini, propituje ga i shvaća kao biće koje ono jest. Svekolika znanost je filozofija, bilo da ona to zna i želi — ili ne. Svekolika znanost ostaje usko povezana s onim početkom filozofije. Iz njega crpi snagu svoje biti, pod pretpostavkom da je tom početku uopće još dorasla.

Ovdje želimo našem bivstvu vratiti dvije odlične osobine izvorne grčke biti znanosti.

U Grka je u opticaju bilo staro izvješće kako je Prometej bio prvi filozof. Eshil pušta tog Prometeja kazati izrijek:

τέχνη δ’ ανάγκης άσθενεστέρα μακρω.

(Prom. 514 ed. Wil.)

»Znanje je međutim daleko nesnažnije od nužnosti.« To će reći: svako znanje o stvarima ostaje unaprijed izručeno nadmoći sudbine i zatajuje pred njom.

Stoga upravo znanje mora razviti svoj najveći prkos, kojemu se tek otvara cijela moć skrivenosti bića, da bi zaista zakazalo. Tako se biće otvara upravo u svojoj nedokučivoj nepromjenjivosti i daruje znanju svoju istinu. Taj izrijek o stvaralačkoj nesnazi znanja je riječ Grka, kod kojih se htjelo suviše jeftino naći uzor za neko čisto znanje koje počiva u samome sebi i pritom u samozaboravu, što nam se onda tumači kao »teorijsko« držanje. — Ali što je za Grka θεωρία? Kaže se: čisto promatranje koje ostaje vezano samo uz stvar u njezinoj punini i zahtjevu. To bi se promatračko ponašanje trebalo, uz pozivanje na Grke, zbivati radi samoga sebe. Ali to pozivanje nije u pravu. Jer, s jedne strane »teorija« se ne zbiva radi sebe same, nego jedino iz strasti da se ostane u blizini bića i u njegovu tjesnacu. S druge strane, Grci su se borili upravo za to da to promatračko pitanje: shvate i sprovedu kao jedan način čovjekova (bitka), i to kao kao najviši vid ένέργεια-e, »bitka na djelu«. Njihov duh nije težio tomu da praksu prilagodi teoriji, nego naprotiv da teoriju shvati samo kao najviše jzbiljenje prave prakse. Grcima znanost nije neko »kulturn0 dobro« nego najunutarnjije odredujuća sredina cijele narodno-državne egzistencije. Ali znanost njima nije ni puko sredstvo dovođenja do svijesti onog nesvjesnog, nego moć koja održava izoštrenost cijele egzistencije i obuhvaća je.

Znanost je propitujuće odolijevanje usred bića koje se stalno u cjelini prikriva. To djelatno istrajavanje pritom zna za svoju nesnagu pred sudbinom.

To je početna bit znanosti. Nisu li međutim od tog početka prošla već dva i pol tisućljeća? Nije li napredak ljudskoga činjenja promjenio i znanost? Svakako! Potonje kršćansko-teološko tumačenje svijeta, isto kao i kasnije natematičko-tehničko mišljenje novovjekovlja, udaljili su ‘znanost, kako vremenski tako i u pogledu stvari same, od ljezina početka. Ali time početak nije nadmašen, a pogoovo nije uništen. Jer ako stoji to da je izvorna grčka znanost nešto veliko, onda početak toga velikog ostaje ono njegovo najveće. Bit znanosti čak ne bi mogla biti ni ispražnjena i istrošena, kao što je to danas slučaj, svim rezultatima i »internacionalnim organizacijama« usprkos, kad ne bi još postojala veličina početka. Početak još jest. On ne leži iza nas kao nešto davno minulo, nego stoji ispreci nas. Početak je, kao ono najveće, već unaprijed prekoračio preko svega dolazećeg, pa tako i preko nas. početak je upao u našu budućnost, on stoji tamo nad nama kao daleki nalog da ponovno dostignemo njegovu veličinu.

Samo ako se riješeno uklopimo u taj daleki nalog, da bismo ponovno zadobili veličinu početka, samo će nam onda znanost postati najunutarnjijom nužnošću egzistencije. U protivnome će ostati slučajem u koji zapadamo, ili smirena ugoda bezopasnog poslovanja u svrhu unapređivanja pukog napretka znanja.

Uklopimo li se međutim u daleki nalog početka, znanost mora postati temeljnim događajem naše duhovno- narodne egzistencije.

A ako čak i sama naša najvlastitija egzistencija stoji pred velikom preobrazbom, ako je istina ono što je, strastveno tražeći boga, rekao zadnji njemački filozof, naime »Bog je mrtav«, — ako tu napuštenost današnjega čovjeka usred bića moramo ozbiljno uzeti, kako onda stoji stvar sa znanošću?

Onda se početno zadivljeno istrajavanje Grka pred bićem mijenja u potpuno nepokrivenu izloženost onome prikritom i neizvjesnom, tj. onome vrijednom pitanja. Pitanje tad nije više tek premostivi predstupanj odgovora kao znanja, nego samo pitanje postaje najvišim likom znanja. Pitanje onda razvija svoju najvlastitiju snagu otvaranja onoga bitnog svih stvari. Pitanje onda sili na krajnje pojednostavljenje pogleda na ono neophodno.

Takvo pitanje razbija začahurenost znanosti u izdvojene struke, vraća ih iz neograničene i besciljne raštrkanosti po upojedinjenim poljima i kutovima te ponovno postavlja znanost iz plodnosti i blagodati svih svjetotvornih moći Ijudsko-povjesne egzistencije, a to su: priroda, povijest, jezik; narod, običaj, država; pjesništvo, mišljenje, vjera; bolest, ludilo, smrt; pravo, privreda, tehnika.

Hoćemo li bit znanosti u smislu propitujućeg, nepokrivenog odolijevanja usred neizvjesnosti bića u cjelini, onda ova bitna volja priskrbljuje našem narodu njegov svijet najunutarnjije i najkrajnjije opasnosti, tj. njegov istinski duhovni svijet. Jer »duh« nije ni prazno oštrumlje ni neobvezna igra dosjetljivosti ni neograničeno bavljenje razumskim raščlanjivanjem, a niti je svjetski um, već je duh izvorno ugođena, znajuća riješenost za bit bitka. A duhovni svijet jednoga naroda nije nadgradnja kulture, kao ni spremište za upotrebljiva znanja i vrijednosti, nego je on moć najdubljeg očuvanja njegovih zemljanih i krvnih snaga, kao moć najunutarnjijeg uzbuđenja i najšire potresenosti njegove egzistencije. Jedino duhovni svijet jamči larodu veličinu. Jer on sili na to da stalna odluka između ralje za veličinom i dopuštanja propadanja postane zatonom hoda u maršu kojim je naš narod zakoračio svojoj uiđućoj povijesti.

Hoćemo li tu bit znanosti, onda nastavnici sveućilišta noraju zbilja stupiti naprijed na najistaknutije mjesto opasnosti stalne neizvjesnosti svijeta. Ako tamo izdrže, ako im amo — u bitnoj blizini opasnosti svih stvari — iznikne zajedničko propitivanje i združeno ugođeno kazivanje, onda će biti snažni za vodstvo. Jer kod vođenja nije važno puko hodanje na čelu, već snaga da se može ići sam, ne iz samovolje i vlastoljublja, već snagom najdubljeg određenja najšire obvezanosti. Takva snaga vezuje uz ono bitno, donosi odabiranje najboljih i budi čisto sljeđbeništvo onih koji su stekli hrabrost. Ali mi sljedbeništvo ne trebamo tek buditi. Njemački studenti marširaju. A koga oni traže — to se one vođe preko kojih žele svoje vlastito određenje podići do utemeljene, znane istine, i staviti ga u jasnoću tumačeći-djelatne riječi i djela.

Iz riješenosti njemačkih studenata da izdrže njemačku sudbinu u krajnjoj nuždi nastaje volja za bit sveučilišta, fa volja je istinska volja ukoliko se njemački studenti preko novoga studentskog prava podvedu pod zakon svoje biti i time tu bit ponajprije ograniče. Sebi samome dati zakon, to je najviša sloboda. Mnogo opjevavana »akademska sloboda« bit će istjerana s njemačkog sveučilišta; jer ta je sloboda bila patvorena, jer bila je samo niječuća. Pretežno je značila nehajnost, proizvoljnost nakana i nagnuća, nevezanost svekolikog djelovanja. Pojam slobode njemačkoga studenta bit će sada ponovno doveden do svoje istine. Iz nje će se u budućnosti razvijati vezanost i služba njemačkih studenata.

Prva vezanost je ona uz narodnu zajednicu. Ona obvezuje na sunoseće i sudjelatno sudioništvo u trudu, teženju i umijeću svih slojeva i članova naroda. Ta će vezanost u budućnosti putem radne službe biti uglavljena i ukorijenjena u studentsku egzistenciju.

Druga vezanost je ona uz čast i sudbinu nacije usred drugih naroda. Ona zahtijeva znanjem i umjećem osiguranu i stegom izoštrenu spremnost na zalaganje do kraja. Ta će vezanost ubuduće kao obrambena služba obuhvaćati i prožimati cjelokupnu studentsku egzistenciju.

Treća vezanost studenata je ona uz duhovnu zadaću njemačkog naroda. Taj narod radi na svojoj sudbini time što svoju povijest meće u otvorenost nadmoći svih svijeto- tvornih moći ljudske egzistencije i uvijek iznova sebi izboruje svoj duhovni svijet. Izložen tako krajnjoj upitnosti vlastite egzistencije, hoće taj narod biti duhovnim narodom. On od sebe i za sebe u svojim vođama i čuvarima zahtijeva najoštriju jasnoću najvišeg, najšireg i najbogatijeg znanja. Studentska se omladina, odvažujući se zarana u muževnost i razapinjući svoje htijenje preko buduće sudbine nacije, iz osnove sili na službu tom znanju. Služba znanja njoj ne će više smjeti biti tupa i brza dresura za neko »otmjeno« zvanje. Zato što državnik i nastavnik, liječnik i sudac, svećenik i graditelj žive narođno-državnu egzistenciju, nadgledaju je i izoštruju u njezinim temeljnim odnosima sa svijetotvornim moćima ljudskoga bitka, zato su ta zvanja i odgoj za njih predani u ruke službe znanja. Znanje ne stoji u službi zvanja, nego obrnuto: zvanja proizvode i nadziru ono najviše i bitno znanje naroda o njegovoj cjelokupnoj egzistenciji. Ali nama to znanje nije onaj smireni uvid u bitnost i vrijednost po sebi, nego je ono najljuće ugrožavanje bivstva usred premoći bića. Upitnost bitka kao takvog iznuđuje od naroda rad i borbu i sili ga u njegovu državu, kojoj pripadaju zvanja.

Ove tri vezanosti — kroz narod uz sudbinu države po duhovnom nalogu — njemačkoj su biti isto-izvorne, Tri službe koje odatle izniču — radna služba, obrambena služba i služba znanja — jednako su nužne i iste su po položaju.

Tek sudjelatno znanje o narodu, znanje o sudbini države, koje se drži u pripravnosti, tvore zajedno sa znanjem o duhovnom nalogu izvornu i punu bit znanosti, čije nam je ozbiljenje predano — pod pretpostavkom da se uklopimo u daleko raspolaganje početka nad našom duhovno-povijesnom egzistencijom.

Na tu znanost se misli kad se bit njemačkog sveučilišta omeđuje kao visoku školu koja iz znanosti i znanošću preuzima u odgoj i stegu vođe i čuvare sudbine njemačkog naroda.

Ovaj izvorni pojam znanosti ne obvezuje samo na »stručnost«, nego prije svega na bitnost i jednostavnost pitanja usred povijesno-duhovnog svijeta naroda. Da — tek se iz toga stručnost može istinski utemeljiti, tj. naći svoj karakter i granicu.

Znanost mora u tom smislu postati oblikujućom moći tijela njemačkog univerziteta. Tu se radi o dvije stvari: nastavnici i učenici moraju s jedne strane svaki na svoj način biti obuzeti i ostati obuzeti pojmom znanosti. A istovremeno mora taj pojam znanosti i preoblikujuće zahvatiti u temeljne forme unutar kojih nastavnici i učeni« svaki put znanstveno djeluju u zajednici: u fakultete udruženja odsjeka.

Fakultet je samo onda fakultet ako se razvija k jedne od mogućnosti koja je ukorijenjena u biti njegove znanosti, da bi preoblikovao moći egzistencije koje je utiskuju jedan duhovni svijet naroda.

Udruženja su to samo onda ako se unaprijed stave područje toga duhovnog zakonodavstva i time obore pregrade među strukama i nadiđu memljivost i lažnost površne strukovne dresure.

U onom trenutku kad fakulteti i udruženja odsjek pokrenu bitna i jednostavna pitanja svoje znanosti, bit ć nastavnici i učenici već zahvaćeni istim zadnjim nužnost ma i pritješnjenostima narodno-državne egzistencije.

Međutim, uobličavanje izvorne biti znanosti zahtjev toliki stupanj strogosti, odgovornosti i promišljene strpljivosti da savjesno sprovođenje ili revnosno ispravljanje ustanovljenih načina postupaka ima naspram toga malu težinu.

Ako je Grcima trebalo tri stoljeća da samo i pitanje što je znanje postave na ispravan temelj i siguran put, onda pogotovo mi ne smijemo misliti da će rasvijetljavanje biti njemačkog sveučilišta i njegov razvitak uslijediti u tekućem ili nadolazećem semestru.

Ali nešto naravno znamo iz naznačene biti znanja, naime to da će njemački univerzitet oblik i moć doseći sam ako se tri službe — radna, obrambena i služba znanja – izvorno slože u jednu određujuću snagu. To će reći:

Bitna volja nastavnika mora se probuditi i osnažiti jednostavnost i širinu znanja o biti znanosti. Bitna volja učenika mora se siliti naviše u najveću jasnoću i steg znanja, a upoznatost s narodom i njegovom državom mora se zahtjevno i odredbeno ugraditi u bit znanosti. Obje volje moraju se međusobno upustiti u borbu. Sve voljne i misaone mogućnosti, sve snage srca i sve sposobnosti tijela moraju se razvijati kroz borbu, u borbi se osnažiti i ostati kao borba očuvane.

Biramo znajuću borbu onih koji pitaju i izjašnjavamo se s Carlom von Clausewitzom.» Odričem se lakoumne nade u spas igrom slučaja.«

Borbeno zajedništvo nastavnika i učenika njemačko će sveučilište preobraziti u mjesto duhovnog zakonodavstva i u njemu postaviti sredinu najnapetijeg sabiranja za najvišu službu narodu u njegovoj državi samo onda ako nastavnici i učenici svoj život urede na jednostavniji, krući i skromniji način nego drugi sunarodnjaci. Svako vodstvo mora sljedbenicima dopustiti vlastitu snagu. Svako sljedbeništvo pak nosi u sebi otpor. Ta bitna suprotnost između vođenja i slijeđenja ne smije biti zamagljena, a pogotovo ne izbrisana.

Jedino se borbom drži suprotnost otvorenom i u korpus nastavnika i učenika usađuje onaj temeljni ugođaj iz kojega samo sebe omedujuće samopotvrdivanje daje riješenom samopromišljanju ovlasti za pravu samoupravu.

Hoćemo li bit njemačkog univerziteta ili je ne ćemo? Do nas je hoćemo li se, i koliko iz temelja, a ne tek usputno, truditi oko samopromišljanja i samopotvrđivanja, ili ćemo — u najboljoj namjeri — samo promjeniti stare ustanove i pridodati nove. Nitko nas ne će spriječiti da to činimo.

Ali također nas nitko ne će pitati ni hoćemo li ili ne ćemo kad zataji duhovna snaga Zapada i kad on popuca po svojim sponama, kad se preživljena prividna kultura uruši i sve snage povuče u rasulo i uguši u ludilu.

Hoće li se takvo što zbiti ili se ne će zbiti ovisi jedino o tomu hoćemo li mi kao povijesno-duhovni narod još uvijek i ponovno same sebe — ili sebe više ne ćemo. Svaki pojedinac suodlučuje o tomu, također onda, i upravo onda, kad se toj odluci uklanja.

Ali mi hoćemo da naš narod ispuni svoju povijesnu zadaću.

Mi hoćemo sebe same. Jer mlađa i najmlađa snaga naroda, koja već zahvaća preko nas, to je već odlučila.

Ali veličanstvenost i veličinu tog prodora shvatiti ćemo potpuno tek ako u sebi budemo nosili onu duboku i širok razboritost iz koje je stara grčka mudrost izrekla riječi:

τά… μεγάλα πάντα επισφαλή…

»Sve veliko stoji u vihoru…«

Platon, Politeia 497 d, 9

Prevod Dunja Melčić

Izvor sa koga je tekst prenet - PROTIV STRUJE

ČITAJ! filozofski magazin

PREVODI

Emmanuel Levinas: Potpis

U Litvi, od najranijih dana, hebrejska Biblija, Puškin i Tolstoj, ruska revolucija 1917., doživljena u jedanaestoj godini života u Ukrajini. Od 1923. godine Univerzitet Strasbourg, gdje tada predaju Charles Blondel, Maurice Halbwachs, Maurice Pradines, Henri Carteron i, nešto kasnije, Martial Guéroult. Prijateljstvo s Mauricom Blanchotom i, preko učitelja, koji su u vrijeme Dreyfus afere bili adolescenti, vizija, za pridošlicu blještava, jednog naroda koji dostiže ljudskost i nacije za koju se možemo priljubiti duhom i srcem tako snažno kao i porijeklom. Boravak od 1928. do 1929. u Freiburgu i godinu dana prije početak studija fenomenologije kod Jeana Héringa. Sorbonne, Léon Brunschvicg. Filozofska avangarda subotom navečer kod Gabrijela Marcela. Intelektualni – i antiintelektualistički – rafinman Jeana Wahla i njegovih velikodušnih prijatelja koji se ponovo okupljaju nakon duga zatočeništva u Njemačkoj; redovite konferencije od 1947. na filozofskom seminaru koji je Wahl zasnovao i animirao. Upravljanje stotinu godina starom

Orijentalnom izraelitskom učiteljskom školom (École Normal Israelite Orientale) koja školuje učitelje francuskog jezika za škole Univerzalne izraelitske alijanse mediteranskog bazena (Alliance israélite universelle du Bassin Méditeraranéen). Svakodnevna druženja s doktorom Henrijem Nersonom, posjećivanje gospodina Chouchanija (Hillel Perelman, prim. prev. M. K.), uglednog i – nemilosrdnog – učitelja egzegeze i Talmuda. Godišnje konferencije, od 1957. godine, o talmudskim tekstovima, na Kolokviju židovskih intelektualaca u Francuskoj. Doktorat iz filozofije 1961., profesorska služba na Univerzitetu u Poitiersu, od 1967. na Univerzitetu Paris-Nanterre te, od 1973. na Paris-Sorbonne. Taj neskladni inventar (inventaire disparate) jest jedna biografija. Njome dominira slutnja i spomen na nacistički užas.

Husserl je filozofiji podario neku metodu: ona se sastoji od respektiranja intencija koje animiraju psihičko i modaliteta pojavljivanja, suglasnih s onim intencijama koje karakteriziraju različita bića obuhvaćena iskustvom; metoda se sastoji i u otkrivanju neslućenih (insoupçonnés)horizonata u koje se smješta realno, obuhvaćeno na taj način predstavljajućim mišljenjem, ali također i konkretnim, pred-predikativnim životom, polazeći od tijela (nedužnog) i od kulture (možda malo manje nedužne). Pružiti ruku, okrenuti glavu, govoriti nekim jezikom, biti ''sedimentacija'' neke povijesti – sve to transcendentalno uvjetuje promatranje i promatrano. Pokazujući da se svijest i predstavljeno bivstvovanje pojavljuju iz ''konteksta'' koji se ne da predstaviti, Husserl će osporiti da je mjesto Istine u Predstavljanju. ''Skele'' znanstvenih konstrukcija nikada ne mogu postati nekorisne pobrinemo li se za smisao tih zdanja. Ideje koje transcendiraju svijest ne odvajaju se od njihove geneze u fundamentalno vremenitoj svijesti. Usprkos njegovom intelektualizmu i njegovoj sigurnosti u izvrsnost Zapada, Husserl je na taj način stavio u pitanje platonistički privilegij, do toga trenutka neosporavan, kontinenta koji vjeruje da ima pravo kolonizirati svijet.

Fenomenološku je metodu Heidegger upotrijebio da bi stupio s onu stranu objektivno znanih i tehnički dokučivih entiteta (entités), prema situaciji koja bi imala uvjetovati sve druge: onoj poimanja bivstvovanja entiteta, dakle ontologije. Bivstvovanje entiteta nije neki entitet. Ono je neutralno, no ono osvjetljuje, vodi i uređuje mišljenje. Poziva čovjeka i gotovo ga izaziva (suscite).

Je li bivstvovanje bivstvujućeg, koje nije bivstvujuće, fosforescencija, kako to Heidegger hoće?

Evo puta koji slijedi potpisnik ove knjige. Analiza koja fingira nestajanje svega egzistirajućeg – i samog cogita koji to misli – zahvaćena je kaotičnim brujanjem anonimnog egzistiranja koje je egzistencija bez egzistirajućeg i koju ne uspijeva nadvladati nikakva negacija. To je taj il y a, ima/postoji, impersonalan, kao ''kiši'' ili ''mrači se''. Nikakva velikodušnost, koju sadrži, kako se čini, njemački izraz es gibt, koji odgovara tome il y a, neće se očitovati između 1933. i 1945. To treba izričito reći! Svjetlo i smisao rađaju se s pojavljivanjem i postavljanjem egzistirajućeg u toj užasnoj neutralnosti il y a. Nalazimo ih na putu koji vodi od egzistiranja do egzistirajućeg i od egzistirajućeg prema bližnjemu (autrui: drugi koji je osoba, su-čovjek, prim. prev. M. K. ) – na putu koje ocrtava samo vrijeme. Na vrijeme ne smijemo gledati kao na ''sliku'' ili kao na približavanje neke nepomične vječnosti, kao na deficitarni modus ontološke punoće. Vrijeme artikulira modus egzistencije u kojem je sve uvijek opozivo, u kojem ništa nije konačno, nego je sve u nadolaženju (à venir) – u kojem ni sama sadašnjost nije puka koincidencija sa samim sobom, nego još predstojeća neminovnost (imminence). To je stanje svijesti: imati svijest znači imati vrijeme, odnosno biti s ovu stranu prirode, biti na stanoviti način još ne rođen. Takva istrgnutost (arrachement) ne znači biti manje, nego način subjekta. To je mogućnost prijeloma, odbacivanja neutralnih i impersonalnih principa, hegelovskog totaliteta i politike, odbacivanja očaravajućih ritama umjetnosti. To je mogućnost govorenja, sloboda govora, a da se iza izgovorene riječi ne etablira neka sociologija ili psihoanaliza, koje traže mjesto tog govora u nekom sistemu referenci i koje ga na taj način reduciraju na nešto što ne želi biti. Otuda proishodi i mogućnost prosuđivanja povijesti umjesto čekanja na njezinu impersonalnu presudu.

No vrijeme, jezik i subjektivitet ne pretpostavljaju samo biće koje se trga od totaliteta, nego također biće koje totalitet ne zahvaća. Vrijeme, jezik i subjektivitet ocrtavaju pluralizam i, prema tome, u najjačem smislu riječi, iskustvo: prijem nekog posve drugog bića od strane bića. Ontologiju – prema Heideggerovom razumijevanju bivstvovanje bivstvujućeg (l’être de l’étant) – zamjenjuje, kao primordijalni, odnos bivstvujućeg prema bivstvujućem, koji pak nije svodiv na odnos između subjekta i objekta, nego na blizinu, na odnos s bližnjim.

Fundamentalno iskustvo koje pretpostavlja samo objektivno iskustvo jest iskustvo bližnjega. Iskustvo par excellence. Kao što ideja Beskonačnog nadilazi kartezijansku misao, bližnji je izvan proporcije s moći i slobodom Ja. Moralna svijest je upravo disproporcija između bližnjega i Ja: moralna svijest nije iskustvo vrijednosti, nego pristup izvanjskosti; i bližnji je izvanjskostpar excellence. Na taj način moralna svijest nije modalitet psihološke svijesti, nego njezin uvjet i, neposredno, njezina vlastita inverzija, budući da se sloboda koja živi posredstvom psihološke svijesti inhibira pred bližnjim, kada doista gledam netremice, s pravičnošću (droiture) bez fingiranja i izvlačenja, njegove razoružane oči apsolutno lišene zaštite. Moralna svijest je upravo ta pravičnost. Lice bližnjega postavlja u pitanje spontanu sreću Ja, radosnu snagu koja raste. Masa kojoj grof Rostopčin, u ''Ratu i miru'', predaje Vereščagina oklijeva pred njegovim licem, koje se crveni i blijedi, počiniti nasilje, u ''ekstremnom osjećaju ljudskosti''; narod koji ostaje nijem na kraju ''Borisa Godunova'' pred zločinima koji su počinili moćnici.

U Totalitetu i beskonačnosti (Lévinasovo djelo iz 1961, prim. prev.) izložen je pokušaj sistematizacije tih iskustava koja se suprotstavljaju filozofskom mišljenju koje Drugo (l'Autre) reducira na Isto (Même), mnoštvo na totalitet, čineći od autonomije vrhovno načelo. No prilagođavanje Drugog na mjeru Istog u totalitetu ne može se održati bez nasilja. Rat ili administracija su ti koji otuđuju Isto od sebe sama. Filozofija kao ljubav prema istini teži Drugom kao takvom, bivstvovanju odijeljenom od svog refleksa u Ja. Ona traga za njegovim zakonom, ona je i sama heteronomija, ona je metafizika. Kod Descartesa ''ja'' koje misli posjeduje ideju Beskonačnog: drugost Beskonačnog ne gasi se u ideji kao puka drugost konačnih stvari, o kojoj, prema Descartesu, mogu polagati račun samim sobom. Ideja beskonačnog sastoji se u tome da se misli više nego što se misli.

Taj negativni opis preuzima pozitivan smisao koji više nije u kartezijanskom tekstu: misao koja misli više od misli, što je to ako ne Želja (Désir)? Želja koja se razlikuje od oskudice potrebe. Želja je ne zasićuje, nego produbljuje.

Fenomenologija odnosa s bližnjim sugerira tu strukturu Želje analizirane kao ideje Beskonačnog. Dok se objekt integrira u identitet Ja, bližnji se manifestira kao apsolutni otpor svojih očiju bez zaštite. Ovdje dolazi kraj solipsističkom nemiru svijesti, koja, zarobljenica same sebe, sebe gleda u svim svojim avanturama. Privilegij bližnjega u odnosu na Ja ili moralna svijest – jest sam proboj prema izvanjskosti koji je također i proboj prema Visini (Hauter).

Epifanija onoga što se može prezentirati tako izravno, tako izvana i tako uzvišeno, jest – lice. Izražavajući se podupire ekspresiju, donosi pomoć samome sebi, znači, govori. Epifanija lica je govor.

Bližnji je prvo inteligibilno. No beskonačno se na licu ne pojavljuje kao predstava. Ono stavlja u pitanje moju slobodu koja se otkriva kao ubojica i uzurpator. No to otkrivanje ne proishodi izznanja o sebi. Ono je skroz-naskroz heteronomija. Pred licem, zahtijevam od sebe samog uvijek više; što mu više odgovaram, tim više rastu zahtjevi. To kretanje temeljitije je od slobode sebepredstavljanja. Etička svijest nije zapravo varijanta svijesti koja se posebno preporučuje, nego grčenje, povlačenje u sebe, sistola svijesti naprosto.

Orijentacija prema visini Drugog – tako opisana – jest poput visinske razlike u samom bivstvovanju. Ovo ''iznad'' ne označava ništenje (néantisation), nego ''više nego biti'', nešto bolje od sreće u društvenom odnosu. Njegovo ''proizvođenje'' bilo bi nemoguće bez odvajanja, koje se ne može reducirati na dijalektički pandan relacije s bližnjim. Jer se dijalektika odvajanja i jedinstva već odigrava u totalitetu. Princip odvajanja ne pothranjuje se žalošću samoće već okrenute prema bližnjemu, nego radošću uživanja. Zato postaje moguće podržavati pluralizam koji se ne reducira na totalitet.

Bližnji, otkrivajući se licem, jest prvo inteligibilno prije kultura, prije njihovih naplavina i njihovih aluzija. To znači afirmirati neovisnost etike u odnosu na povijest. Pokazati da se prvo značenje pojavljuje u moralnosti – u epifaniji gotovo apstraktnog lica ogoljena od svega kvalitativnog – apsolutnog – lišena svake kulture – to znači ocrtati granicu razumijevanja realnog poviješću i ponovno pronaći platonizam.

Nakon Totaliteta i beskonačnosti taj odnos s beskonačnim bilo je moguće predstaviti kao nesvodiv na ''tematizaciju''. Beskonačno uvijek ostaje ''treće lice'', ''On'', unatoč ''Ti'' čije me se lice tiče; Beskonačno pogađa Ja, a da Ja njime ne može ovladati, da Ja ne može obuhvatiti arche-om Logosa nemjerivost Beskonačnoga, pogađajući tako Ja anarhično, utiskujući se kao trag u apsolutnu pasivnost – koja prethodi svakoj slobodi – pokazujući se kao ''odgovornost za bližnjega'' koju postiže ta pogođenost. Konačni smisao jedne takve odgovornosti sastoji se u mišljenju Ja u apsolutnoj pasivnosti vlastitosti – kao same činjenice zamjene s Drugim, biti njegov talac, te u toj zamjeni ne biti samo drukčije, nego, kao oslobođen conatus essendi, biti drukčije nego biti. Ontološki jezik koji još koristi Totalitet i beskonačno da bi izbjegao puka psihološka značenja predloženih analiza – otada je izbjegavan. I same analize upućuju ne naiskustvo u kojem subjekt vazda tematizira ono što dostiže, nego na transcendenciju gdje on odgovara za ono što njegove intencije nisu odmjerile.

S francuskog preveo Mario Kopić

Emmanuel Lévinas, “Signature” u: isti, Difﬁcile liberté. Essais sur le judaisme (Paris: Albin Michel, 1976), str. 405–412

ČITAJ! filozofski magazin

FILOZOFIJA

Rüdiger Safranski: Ohladnjeli eros

Malo je djelatnosti koje su postale tako javnima i netajnovitima kao što je seks. U njegovu slučaju vlada razjašnjenje jasno kao dan. Možda mi nismo uopće onoliko željeli znati koliko u međuvremenu možemo znati. Raspolažemo informacijama o pratećim ili uzrokovanim procesima u mozgu i drugim dijelovima tijela prilikom seksualnog uzbuđenja, osjećaja privlačnosti ili prilikom seksualnog doživljaja. Uzbuđenje, tako uči endokrinologija, prati pojačano lučenje estrogena i androgena. Kada pak raste stupanj testosterona tada raste žudnja prema novom seksualnom partneru te se tako stabilnost mogućega odnosa dovodi u opasnost. Ako je požuda našla svoju priliku, pojačava se kod muškarca stupanj vazopresina, što oživljava, barem kratkoročno, spremnost na vjernost. Osjećaj romantične privlačnosti povezan je s visokim udjelom dopamina i norepinefrina a s niskim stupnjem serotonina. Jednoj romantičnoj ljubavi endokrinolozi daju 6. do 8. mjeseci, tako je dugo u svakom slučaju kemija mozga za to spremna. Stabilni brak potrebuje osjećajni sistem potpomognut oksitocinom i vazopresinom.

Ništa manje hladnije zaokupljena je ljubavlju sociologija kulture. U Luhmanovoj varijanti ljubav se tumači kao poseban slučaj jednoga komunikacijskog događaja. Kod uzbuđenja komunicira žudnja za žudnjom, u romantičnoj ljubavi komunicira nekomunikabilnost, komunicira se dakle tako da se od jake komunikacije ne može komunicirati, kod trajne veze imamo otpornu na poremećaje, recipročnu afirmaciju samopredstavljanja.

Ono što je jednom bio jedan uzbudljiv, kadšto tragično zamršen odnos: jedinstvo seksualnosti, oplodnje i ljubavi, u međuvremenu se rasplelo. Seksualnost je naširoko u pogonu, za oplodnju još uvijek doduše služi seksualnost, ali je izgledno da tako zadugo neće biti. Reprodukcijska medicina pobjedonosno korača. Sudbonosni je čvor erosa svezan seksualnošću, razmnožavanjem i ljubavlju razvezan, nekoć isprepletene komponente su kao pojedinačne očito lakše za rukovanje. Seks, oplodnja, odnos — pripadaju u međuvremenu različitim trgovačkim sustavima, svatko sa svojim pravilima. To bi se moglo nazvati diferenciranjem vrijednosnih sfera na vlastitom tijelu.

Seks i teorija

Teorijska izviđanja u ovom području završavaju u međuvremenu brzo u statistikama, sokovima, strukturama. Edip je odslužio, mitovi više nisu u potražnji. U seksu i graničnim područjima ne da se više ništa otkriti od one “noći u nama” o kojoj je Foucault nekoć govorio. Sjetimo se one teorije-događaja od prije 25 godina kada je Michel Foucault objavio prvi tom “Povijesti seksualnosti”.

Foucault je tada formulirao svoje čuđenje da je zapadnjačka volja za znanjem stoljećima naslućivala u seksu skrivenu istinu o čovjeku. Seks je, piše Foucault, “postao objekt ogromne sumnje, opći i uznemiravajući smisao s kojim se unatoč našem ponašanju i našoj egzistenciji susrećemo, slaba točka od koje nam prijeti nedaća. Dio noći koju svatko od nas u sebi nosi”.

Za teoriju o čovjeku seks nije više nikakav izazov. S te strane ne očekujemo nikakvo objašnjenje o mogućoj dubokoj istini o ljudima. Znači, dakle, da je seks prestao biti erogena zona za teorijsku produkciju.

Zacijelo je seksualnost kao i ranije uzbuđujuća, no teorije o njoj to više nisu. Na to upravo mislim kad govorim o “ohladnjelom erosu”. Posrijedi je dakle ohlađenje teorijâ.

Je li to loše ako se teorije “ohladne”? Nije li život sa svojim strastima i zapletima dostatno vruć? Zašto bi nas trebale teorije dodatno zagrijavati? Ne potrebujemo li upravo ohlađenje putem teorije, putem distanciranog, trijeznog razmatranja? Zašto bi trebalo dići ruke od spoznajne šanse jednostavno zato što se još u teoriji traži uzbuđenje za koje postoje dostatne i odgovarajuće prilike? To može vrijediti za teorije u strogom znanstvenom smislu, ali ne i za filozofiju. Ona održava jedan drukčiji odnos spram uzbuđujućih stvari života. Ona pripada od davnina jednom teorijskom tipu gdje se ne misli samo o uzbuđenju nego i iz uzbuđenja. Ona ne smije nipošto izgubiti dodir s jednim oživljavajućim središtem koji se rado predstavlja prikriven iza vela tajni. Tko ili što igra ulogu oživljajućega središta, često se mijenja: bit, Bog, materija, duh, ali i struktura ili dijalektika. Ma koji da je taj čarolijski pojam koji cjelinu dovodi do živoga razvića, njega mora biti. Novalis je zahtijevao od filozofiranja “deflegmatiziranje i vivificiranje (oživljavanje)”. Velikoj filozofiji prošlosti doista je vazda uspijevalo dospjeti u jedan krug koji bi se mogao nazvati oživljavajućim krugom. Ona želi shvatiti ono što zahvaća. Hermeneutički krug, o kojemu se tako puno govori u društvenim znanostima, možda je samo jedna išćezavajuća forma ovoga oživljavajućeg kruga.

Platonov “Symposion”

U Platonovom su “Symposionu” s neizmjernim posljedicama razvijene dvije teze. Prvo: eros jest taj koji svijet drži zajedno; drugo: filozofija je nastavljanje erosa drugim sredstvima. Samo po sebi se razumije da u ovoj intimnoj kooperaciji s filozofijom ova životna snaga koja se nazivlje “erosom” jest više nego seksualnost. Posrijedi je jedan svemoćni eros. S njim se zacijelo stiže u jedan vivificirajući krug.

Može biti da je za Platonovu akademiju vrijedilo da tu pristup ima samo onaj tko je studirao matematiku — za “Symposion” su u svakom slučaju vrijedili drugi pristupni uvjeti. Mora se, kaže Platon, biti obuzet “pomamom Erosa” želi li se o njemu primjereno govoriti. Objašnjavanje ljubavi moguće je samo uz pomoć izjavljivanja ljubavi. Najopćenitije formuliranje ove postavke glasi: slično prepoznaje slično. U “Symposionu” svi leže jedan pored drugoga, izmjenjuju nježnost, piju, jedu, slušaju glazbu i razgovaraju — o erosu. Erotski naklonjeni jedan spram drugoga muškarci na ovoj zabavi organiziraju svoj diskurs o erosu kao plemenito natjecanje. Razvijaju teorije kao što se plete vijenac. Moraju biti uvjerljive, ali također i lijepe — tek tada mogu imati pravo na istinu. Svečano je raspoloženje jedna pretpostavka za to da i tvrdnje udobrovoljavaju. Sam eros mora govor o erosu okrilatiti.

Iznose se u krug teorije o erosu, koje se slažu u tomu da žele oboje: objašnjeni eros i sveobjašnjavajući eros.

Nakon što je prvi govornik proslavio eros kao kozmičku moć živoga, Aristofan govori drukčijim tonom. Iznosi znameniti mit o rascijepljenim, zaobljenim, cijelim ljudima, polovice kojih se međusobno traže. Jedno iznenađujuće pretumačenje: svepovezujući je eros posljedica jedne duboke rane. Budući da su jaki, četveronožni, s dva lica ljudi željeli drsko osvojiti božje prijestolje, Zeus ih je na pola rasjekao. Povijest ovoga erosa pripovijeda o jednom izgubljenom jedinstvu, o krivnji i kazni i o čežnji za ponovnim sjedinjenjem. Život je zbrka puna protuslovlja, jer i dokle god se ove dvije polovice međusobno ne pronađu; kada se pak pronađu, tada se sve obustavlja. Zasićeni jedno drugoga, posvuda naokolo leže potpuni ljudi, blaženo mirujući.

Već se kod Aristofana naviješta teorija koja će se kasnije razviti kod kasnoga Freuda. Za čim žudi želja? Za ispunjenjem. No što je ispunjenje? Prestanak želje. Za čim dakle žudi želja? Za prestankom želje. Freud je nazvao ovu paradoksalnu želju prema obustavi želje “načelom nirvane”, odakle je kasnije izvodio nagon za smrću.

Postoji opasnost da diskurs o erosu zapne. Kraj kretnje kao smisao i cilj kretnje — može li to biti? Ne — to ne može biti. Ne može i ne smije biti to da je ispunjenje erosa ohlađenje kao krajnji cilj želje. Da bi se to zaobišlo, eros na smije biti posljednjim, nego mora ostati pretposljednjim. Preostaje Sokratu — koji se sa svoje strane pozivlje na Diotomu — čuvati vreli eros od prestanka žarenja u momentu fuzije (spajanja) i od ohlađenja: “Jer se ljubav uopće ne veže za ljepotu — nego na stvaranje i rađanje lijepog”. Ovim se eros predefinira: to nije ona želja koja iz dva želi načiniti jedno, nije fuzioniranje cilj, nego iz dva postaje jedno kako bi nešto treće nastalo.

No, ne znači li to da se eros razumije kao nagon za razmnožavanjem? To je za Platona odveć grubo, jer on izričito pravi razliku između tjelesnoga i duhovnoga rađanja. Tjelesno je rađanje grubo i zato niža varijanta stvaralačkoga procesa. Istinsko se rađanje zbiva u duhovnom. Duhovna rađanja su djela, kao na primjer Solonovo zakonodavstvo, dobra vladavina, jedno pametno vođenje rata; tome pripadaju također pjesnička djela; uopće tome pripada sve pomoću kojega nešto stupa “iz nebitka u bitak”. To je obrazac kojim Platon/Diotima erotsko obuhvaća kao stvaralačko. Ono što će Freud kasnije nazvati “sublimacijom” ovdje je već razvijeno, svakako ne s implicitnim rangiranjem, prema kojemu je seksualno istinsko, a sublimno sekundarna ili zamjenska forma. Kod Platona je sublimiranje suprotno od višega ranga zbiljnosti.

Platon poduzima velike napore da bi jednu misao jasno objelodanio: dobro shvaćeni eros ne želi nešto progutati, nego pro-iz-vesti, ne konzumirati, nego producirati. Eros želi pustiti bitak da bude. Želi ga pustiti da bude u jednom dvostrukom smislu: pro-iz-vesti ga, pustiti ga vani u bitak. To je djelotvoran aspekt. No opstoji još i kontemplativan aspekt: “gledanje” lijepoga, kako kaže Platon. Pri tome će bitak biti ostavljen u smislu: ostavljen na miru, tako da se da se on u svojoj punoći može pokazati. Mir u promatranju priprema pojavnom svijetu jednu pozornicu. Ljepota se dakle pokazuje samo zakočenoj požudi. Tako se mora za pojavljivanje lijepoga pri promatranju nešto i učiniti: mora se susprezati. Zato Platon može kontemplaciju nazvati čak “pro-iz-vođenjem (Hervorbringen)”.

Takvo je erotsko promatranje za Platona model za teoriju uopće, za filozofiju. Zato je ona najdublje erotska. Ona se zahvaljuje erosu ili, kao što će Freud kazati, “ciljem zapriječenoj” ljubavi. Platonova teorija jest komunikacija s bitkom koja drži odstojanje. Filozofija nije samo ljubav spram mudrosti, nego ona dolazi iz ljubavi. To znači: teorija u ovom razumijevanju može zbiljnost objašnjavati samo jer i sve dok je izjavljivanje ljubavi. I ovdje se krug zatvara: eros shvatiti znači sebe a priori filozofiji, njezinoj pokretačkoj snazi (p)osvjedočiti. Filozofija je spoznaja iz ljubavi.

Shizma

Sve je to lijepo i krasno i može nas zavesti da nešto važno previdimo, naime veliku shizmu koja razdvaja svijet ljubavi. Mislim na rascjep između onih koji vole i onih koji žude za tim da budu voljeni. Oni koji vole su ispunjeni, voljeni također, ali onaj koji potrebuje da postane voljen, kako bi za svoju vlastitu ljubav i vlastiti život bio ohrabren, i tada ovo postati voljen ne iskusi — to je za njega slabo. On je jednim bezdanom odvojen od uspjeloga života, pati od erosa koji je za njega ohladnio.

Je li ovaj skandal našao svoju filozofiju? Isprva ne jednu filozofiju nego jednu vjeru. Bila je to kršćanska vjera. Njome je stigla jedna univerzalna ljubavna ponuda u svijet, dometi koje su bili veliki. Pozornost se premješta s entuzijazma onoga koji voli na potrebu za ljubavlju. Sada postoji, na sav Nietzscheov gnjev, po prvi puta jedna ontologija ljubavi, koja polazi od ove potrebe a ne od uzvišenoga osjećaja ljubavnika. Jedna ontologija koja počinje time da je čovjek jedno biće koje mora iskusiti potvrdu da bi sam sebe mogao potvrditi. Sve je bilo na ovoj antici stranoj ontologiji ljubavi zasnovano, filozofija također. U velikim se spekulacijama o Bogu i svijetu posvjedočivalo njihovo krajnje načelo — to je ljubav predstavljena kao trokut. Ljubav između ljudi vrijedi samo kao mali odsječak. Druga su dva ljubavna aspekta bili: ljubav prema Bogu i Božja ljubav prema svijetu.

Između ovih polova cirkulira ljubav koja izvire iz Boga, iz njegove ljubavi spram svijeta i spram ljudi. U kršćanskoj metafizici, koja počinje s Augustinom, čovjek nije primarno, u njegovoj sklonosti padu, biće koje potrebuje spoznaju, nego ljubavi potrebno biće, i jedna ispravna spoznaja jest ona koja u oživljavajućem krugu dolazi na razlog/temelj ljubavi i od njega polazi. Ne treba zaboraviti da je ova metafizika s njezinim spekulacijama o Bogu istodobno željela biti gurnutom u središte ljudskog iskustva. Zaobilazni put o ovim mislima o Bogu čuvalo ju je od toga da ne misli odveć nisko o ljudima. U pogledu na Boga osvjedočavale su se njegove nemoguće mogućnosti. Tako se našlo odvažnosti da se jedna temeljna ljudska činjenica — da čovjek bez ljubavi nije životno sposoban — podigne na razinu kozmičkoga načela.

Ni svijet niti čovjek, tako se učilo, ne bi nijednog trenutka mogli egzistirati bez Božje ljubavi. Samopovjerenje i povjerenje u svijet moguće je samo u iskustvu ove ljubavi. Što se voli kad se Bog voli? Njeguje se jedna erotska intimnost sa svjetskim temeljem/razlogom, iako je riječ samo o “agape” i “caritas”.

No, čemu ovo tako velikog formata, ova Božja ljubav kao davatelj života, ne može li jedan broj manje? Čemu ovo preformiranje u prekomjerno, metafizičko? Manjka li nama nešto kada ovo preformiranje ne možemo više dokučiti? Nije li dostatna ljubav koja među ljudima horizontalno cirkulira, zašto još jednu vertikalu podizati, zašto posezati za zvijezdama i ljubav kao nebesku silu prizivati?

Možda je ljudski sklop time preopterećen, podarivati onu ljubav koja je potrebna za ‘moći biti’. Kršćanski je Bog doista bio, ovdje se Nietzscheu može dati posve za pravo, jedna ponuda ljubavi za one koji su u ovom pogledu bili uskraćeni, jedna kompenzacija za jezivu nepravičnost erosa i za peh koji se može imati s roditeljima koji ničemu ne vrijede. Usto, ako opstoji jedan Bog koji voli, ljudi su rasterećeni od toga da moraju jedan drugome biti sve. Mogu tako prestati za svoj manjak u bitku okrivljavati jedni druge i sebe međusobno držati za to odgovornim, kada se osjećaju strancima u ovome svijetu. Ne moraju se također više tako sa strahom boriti za svoj identitet, jer smiju vjerovati da ih jedino Bog zbilja poznaje. Zacijelo se dakle tako lakše živi s jednim Bogom koji voli u pozadini. Neprilika je samo u tomu — u njega se mora vjerovati. Ako se to više ne da ispravno postići, ostaje se upućen na sretan spoj okolnosti, na to da je unutar-svjetski darivatelj ljubavi dostupan, i na tegobno umijeće samozagrijavanja.

Prijevod: Mario Kopić

ČITAJ! filozofski magazin

BELEŽNICA PREVODI

Walter Benjamin: Sokrat

Ono najbarbarskije u liku Sokrata jest to da taj nemuzičan čovjek oblikuje erotsko središte odnosa platonskog kruga. Ako pak njegovoj ljubavi manjka opća sposobnost priopćavanja, dakle umjetnost, na čemu on zasniva njezino djelovanje? Na volji. Sokrat od erosa oblikuje slugu svojih svrha. Taj se grijeh reflektira u kastratstvu [Kastratentum] njegove osobnosti. Jer na to se naposljetku odnosi gnušanje Atenjana, njihov osjećaj, ma koliko subjektivno bio prostački, historijski je u pravu. On truje mladež, on je zavodi. Njegova ljubav prema njoj nije ni ”svrha” ni čisti eidos, nego sredstvo. To je mag, majeutičar koji mijenja spolove, nevino osuđen, što iz ironije i na porugu svojim protivnicima umire. Njegova se ironija crpi iz tog užasa, no on pritom i dalje ostaje ugnjeten, izopćen, prezren. Pomalo čak i šaljivčina. — Sokratski dijalog treba studirati glede odnosa prema mitu. Što je Platon time htio? Sokrat: to je lik u kojem je on poništio i recipirao stari mit. Sokrat: to je žrtva filozofije bogovima mita koji zahtijevaju ljudske žrtve. Posred strašne borbe ta se mlada filozofija trsi potvrditi u Platonu (Friedrich Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft, aforizam 340).

Grünewald je slikao svece tako veličanstveno da je njihova glorija izranjala iz najzelenijeg crnila. Ono sjajno je istinito samo ako se prelama u onom mračnom, samo ondje je veliko, samo ondje je lišeno izražaja, samo ondje je lišeno spola, pa ipak nadzemaljskog spola. Onaj Koji Tako Sjaji [So Strahlende] jest genij, svjedok svakog doista duhovnog stvaranja. On potvrđuje, on jamči njegovu lišenost spola. U društvu koje bi se sastojalo od muškaraca ne bi bilo genija; on živi zahvaljujući opstanku ženskog. Istina je: opstanak ženskog jamči lišenost spola onoga duhovnog u svijetu. Ondje gdje neko djelo, neki čin, misao nastane bez znanja o tom opstanku, tu nastaje nešto zlo, mrtvo. Ondje gdje nastane iz samoga tog ženskog, ono je plitko i slabo i ne probija noć. Ondje pak gdje u svijetu vlada to znanje o ženskom, rađa se ono što pripada geniju. Svaki najdublji odnos između muškarca i žene počiva na temelju tog istinskog stvaralaštva i stoji u znamenju genija. Jer utoliko je pogrešno da se najintimniji dodir između muškarca i žene tumači kao žudna ljubav, da je među svim stupnjevima te ljubavi muško-ženska najdublja, a da je pak najdivnija i erotski i mitski najsavršenija, gotovo sjajna (kad ne bi bila tako mračna) žensko-ženska. Još je uvijek ponajveća tajna kako jednostavan opstanak žene jamči lišenost spola onoga duhovnog. Ljudi je nisu mogli riješiti. Još im je uvijek genij lišen izražaja, netko tko dolazi iz noći, nego netko izražajan, tko trepti u svjetlu.

Sokrat hvali u Simpoziju ljubav između muškarca i mladića i slavi je kao medij stvaralačkog duha. Prema njegovu učenju znalac je bremenit znanjem, a ono duhovno Sokrat poznaje samo kao znanje i krepost. Duhovni je čovjek pak — možda ne onaj tko oplođuje — ali zacijelo netko tko doživljuje začeće ne ostajući u drugom stanju. Kao što je za ženu bezgrešno začeće entuzijastička ideja čistoće, tako je začeće bez drugog stanja najdublje duhovno znamenje muškog genija. To je sjaj na njegovu djelu. To Sokrat uništava. Sokratova je duhovnost bila posvema spolna. Njegov pojam duhovnog začeća jest: bremenitost, njegov pojam duhovne oplodnje: pražnjenje žudnje. To odaje Sokratovu metodu, koja je posve drukčija od platonske. Sokratovsko nije sveto pitanje koje čeka odgovor i rezonanca kojeg iznovice oživljuje u odgovoru, ono nema kao čisto erotsko ili znanstveno pitanje methodos odgovora u sebi, nego je nasilno, čak drsko, jednostavno sredstvo iznude govora, ono se pretvara, ironizira ga — jer već odveć dobro zna odgovor. Sokratovsko pitanje iznuđuje odgovor izvana, napada ga kao psi plemenitog jelena. Sokratovsko pitanje nije nježno, nije toliko stvaralačko koliko primalačko, nije u znamenju genija. Ono je nalik sokratovskoj ironiji koja se nahodi u njemu — neka nam bude dopuštena strašna slika za strašnu stvar — erekcija znanja. Mržnjom i žudnjom on progoni eidos i nastoji ga učiniti objektivnim, jer mu je zor [Schau] uskraćen. (Treba li se platonska ljubav imenovati: nesokratskom ljubavlju?) Toj strašnoj vladavini seksualnih nazora u duhovnom odgovara — upravo kao posljedica toga — nečisto miješanje tih pojmova u prirodnom. Sjeme i plod, začeće i rođenje spominje njegov simpozijski govor u demonskom nerazlikovanju i u samome govorniku tvori strašnu mješavinu: kastrat i faun. Doista, Sokrat je ne-čovjek [ein Nicht-Menschlicher] i neljudski [unmenschlich], poput nekoga tko o ljudskim stvarima nema pojma, odvija se njegov govor o erosu. Jer ovako stoji Sokrat i njegov Eros u stupnjevitom slijedu erotike: žensko-ženska, muško-muška, muško-ženska, sablast, demon, genij. Ironično mu se pravo dogodilo s Ksantipom.

(1916)

Preveo s njemačkog Mario Kopić

[Walter Benjamin, Sokrates, Gesammelte Schriften, II 1, Herausgegeben von Rolf Tiedemann und Hermann Schweppenhäuser, Frankfurt/M.: Suhrkamp, 1991, 129–132.]

ČITAJ! filozofski magazin

FILOZOFIJA PREVODI

Emmanuel Levinas: Etika i beskonačno

Razgovori predstavljeni u ovoj knjizi zabilježeni su i emitirani na radiju Francuska kultura u veljači i ožujku 1981. godine. Za tisak su neznatno popravljeni i dopunjeni. Oni čine kratak pregled filozofije Emmanuela Levinasa, cjelini koje bi nedvojbeno odgovarao naslov Etika i beskonačno. Deset razgovora slijedi razviće Levinasove misli od godina njegova formiranja do najskorijih članaka posvećenih pitanju Boga – koji su upravo sabrani u zbirku[1] – preko dva kratka no značajna djela: Od egzistencije k egzistirajućem, Vrijeme i Drugo, i dva glavna filozofska djela: Totalitet i beskonačno i Drukčije no biti ili s onu stranu bitkovanja.Premda kratak – brojni aspekti Levinasove filozofije nisu dotaknuti –, ovaj prikaz nije manje vjeran, u specijalnom smislu. Formulirao ga je zapravo sam autor, dajući svojemu djelu generalno stajalište, prihvaćajući pojednostavljenje izražaja svojih argumenata, ne zaklanjajući se iza vlastite reputacije i liste sabranih djela – suprotstavljajući se tako nekoj lažnosti i bezumnosti uobičajenima na našim visokim školama. Vjeran je on dakle onom vjernošću što diskursu jamči živo prisuće njegova autora.

Komentirajući Platonova Fedra, Levinas je sam počesto inzistirao na toj suverenosti i toj skromnosti autora, oca diskursa, oralno braneći pisani diskurs koji se obraća i koji se pogrešno razumije, stavljajući ga u igru i predajući ga ispitivanju trenutka, drugog čovjeka aktualno prisutnog kojemu je naposljetku upućen. U tom smislu i u toj situaciji kazivanje [le dire] živog autora ovjerovljuje kazano [le dit] postavljena djela, budući da samo on može zanijekati kazano [dédire le dit] i tako mu istaknuti istinu. Autor, govoreći o svojoj misli, odlučuje o onom što želi opetovano kazati [redire]. Ukoliko pokadšto popušta zahtjevima sugovornika, utoliko s više čistoće ističe vrijednost onoga do čega mu je iznad svega stalo. To je vježba kojoj se Levinas rado htio predati odgovarajući na naša pitanja. Istina je da ga pitanja ne pozivaju da se izrazi o drugim temama osim onih o kojima je nadugo raspravljao u svojim knjigama, što ne isključuje razviće ili osvjetljenje ove ili one neobjavljene teme.

Emmanuel Levinas je filozof etike, nedvojbeno jedini moralist suvremene misli. No one koji sebe drže specijalistima u etici, kao da je etika neka specijalnost, ovih će nekoliko stranica, prije čitanja djela, upozoriti na bitnu tezu: etika je prva filozofija, ona počevši od koje druge grane metafizike crpe smisao. Jer prvo je pitanje – pitanje kojim se razdire bitak [l'être se déchire] i uspostavlja ljudsko kao „drukčije no biti“ [autrement qu'être] i transcendiranje svijeta, no bez kojega, zauzvrat, svako propitkivanje mišljenja nije drugo doli taština i vjetropirstvo – pitanje pravde. Philippe Nemo

BIBLIJA I FILOZOFIJA

Ph. N: Kako započinjemo misliti? Pitanjima što ih čovjek postavlja samome sebi ili o samome sebi u slijedu izvornih prigoda? Ili mišlju i djelom s kojima se ponajprije dospijeva u dodir?

E. L: To vjerojatno započinje traumama ili tapkanjima kojima se čak ne zna dati verbalni oblik: neko odvajanje, neki prizor nasilja, neka iznenadna svijest o monotoniji vremena. Upravo čitanjem knjiga – ne nužno filozofskih – ti početni šokovi bivaju pitanjima i problemima, daju misliti. Uloga nacionalnih literatura pritom može biti vrlo značajna. Ne tako kao da se od nje uče riječi, nego se tu živi „istinski život koji je odsutan“, no koji upravo više nije utopijski. Mislim da se, od velikoga straha od knjiške mudrosti, podcjenjuje „ontološka“ referenca ljudskog u knjizi koja se uzima kao vrelo informacija ili kao neki „pribor“ učenja, kao priručnik, dočim je ona modalitet našega bitka. Doista, čitati znači držati se ponad realizma – ili politike –, ponad naše skrbi za nas same, a da se pritom ne dođe na dobre nakane naših lijepih duša ni na normativnu idealnost onoga „što treba biti“. I u tom bi smislu za mene Biblija bila knjiga par excellence.

Ph. N: Koje su za Vas bile prve knjige koje ste susreli? Biblija ili filozofi?

E. L. Biblija vrlo rano, prvi filozofski tekstovi na sveučilištu, nakon nekoga nejasna pregleda psihologije u srednjoj školi i brza čitanja nekoliko stranica o „filozofskom idealizmu“ u nekom „Uvodu u filozofiju“. No između Biblije i filozofa, ruski klasici – Puškin, Ljermontov, Gogolj, Turgenjev, Dostojevski i Tolstoj, a također i veliki pisci Zapadne Europe, a napose Shakespeare kojemu sam se veoma divio u Hamletu, Machbetu i Kralju Learu. Filozofski problem razumljen kao problem smisla ljudskosti, kao famozno traganje za „smislom života“ – o kojem se neprestance pitaju likovi ruskih romansijera – je li to dobra priprema za Platona i Kanta koji su zapisani u programu za diplomu filozofije? Treba vremena za zamijetiti prijelaze.

Ph. N: Kako su se u Vama slagala dva načina mišljenja, biblijski i filozofski?

E. L: Trebaju li se slagati? Religijsko čuvstvo kakvo sam primio sastojalo se više u štovanju knjiga – Biblija i njezini tradicionalni komentatori koji sežu do mišljenja starih rabina – negoli u određenim vjerovanjima. Ne želim time kazati da je to bilo neko prigušeno religijski čuvstvo. To čuvstvo da je Biblija Knjiga Knjiga [Livre des Livres] u kojoj se iskazuju prve stvari, one koje su morale biti kazane kako bi ljudski život imao neki smisao i koje se kazuju u formi koja komentatorima otvara same dimenzije dubine, nije bila neka puka zamjena literarnog suda za svijest o „svetom“. Upravo to izvanredno prisuće njezinih likova, upravo ta etička punina i one misteriozne mogućnosti egzegeze koje su za mene izvorno značile transcendenciju. Pa ipak, to nije značilo ništa manje nego nazrijeti i osjetiti hermeneutiku sa svim njezinim odvažnostima kao religijski život i kao liturgiju. Tekstovi velikih filozofa, s mjestom što ga zauzima tumačenje u njihovu čitanju, čine mi se bliži Bibliji nego što su joj suprotstavljeni, čak i ako se konkretnost biblijskih tema ne održava neposredno na filozofske stranice. No nipošto nisam imao dojam, na mojim počecima, da je filozofija bitno ateistička, a to ne mislim ni danas. I ako, u filozofiji, biblijski stih više ne može zadržati snagu dokaza, Bog biblijskog stiha, unatoč svim antropomorfnim metaforama teksta, može ostati mjerilom Duha za filozofa.

Ph. N: Kasno se djelo, naime, može tumačiti kao pokušaj da se ono bitno biblijske teologije usuglasi s filozofskom tradicijom i njezinim jezikom. Kod Vas, odista, postoji nešto više od mirne koegzistencije između ove dvije „biblioteke“?

E. L: Nikad nisam imao u vidu eksplicitno „usuglašavati“ ili „miriti“ te dvije tradicije. Nahode li se one u suglasnosti, to je vjerojatno zato što svako filozofsko mišljenje počiva na pred-filozofskim iskustvima i što kod mene čitanje Biblije pripada tim zasnivajućim iskustvima. Ona je dakle igrala bitnu ulogu – a velikim dijelom bez mojega znanja – u mojemu načinu filozofskog mišljenja, to jest mišljenja koje se obraća svim ljudima. No ono što za mene mjeri religioznu dubinu zasnivajućeg iskustva Biblije jest također izoštrena svijest da sveta priča koju ona pripovijeda nije naprosto serija svršenih prigoda, nego ima neposredan aktualan odnos spram usuda židovske raspršenosti u svijetu. Svaka intelektualna dvojba koja se odnosi na implicitni dogmatizam ovog ili onog mjesta, ove stare knjige, gubi svoj smisao i svoje učinke u odnosu na ono što je svagda iznovice teško u zbiljskoj židovskoj povijesti. Ni u kojem času zapadnjačka filozofska tradicija ne gubi u mojim očima pravo na zadnju riječ; sve doista mora biti izraženo u njezinu jeziku; no ona možda nije mjesto prvotnoga smisla bićâ [lieu du premier sens des êtres], mjesto na kojem započinje smislenost [sensé].

Ph.N: Prijeđimo na tu baštinu. Tko su prvi filozofi koje ste čitali?

E. L: Prije no što sam započeo svoj filozofski studij u Francuskoj, već sam kazao da sam čitao velike ruske klasike. Strasbourg bijaše mjestom ozbiljna dodira sa specifično filozofskom literaturom i s filozofima. Tu sam, s osamnaest godina, susreo četiri profesora koji su u mojem duhu pridobili neusporediv ugled: Charles Blondel, Maurice Halbwachs, Maurice Pradines i Henri Carteron. Ljudi, to je to! Vazda mi pada na um taj uzvik kad god se spomenem tih godišta tako bogatih i što ništa u mojemu životu nije moglo demantirati. Maurice Halbwachs je tijekom okupacije umro mučeničkom smrću. U dodiru s tim učiteljima otkrivaju mi se velike kreposti intelektualnog poštenja i razumijevanja, a također i kreposti jasnoće i elegancije francuskog sveučilišta. Uvođenje u velike filozofe: Platona i Aristotela, Descartesa i kartezijanaca, Kanta. Ne još Hegela, u tim dvadesetim godinama, na Filozofskom fakultetu u Strasbourgu! Čini se da su Durkheim i Bergson bili posebice oživljeni u nastavi i u pozornosti studenata. Oni su se citirali, njima se protivilo. Neprijeporno su bili profesori naših učitelja.

Ph. N: Stavljate li na istu razinu sociološku misao Durkheima i čisto filozofsku misao Bergsona?

E. L: Naizgled je Durkheim inaugurirao eksperimentalnu sociologiju. No njegovo se djelo također pojavljuje kao „racionalna sociologija“: kao elaboracija temeljnih kategorija društvenosti, kao ono što bi se danas imenovalo „eidetikom društva“ [éidetique de la société], polazeći od snažne ideje da se ono što je društveno ne svodi na sumu individualnih psihologija. Durkheim metafizičar! Ideja da je društvenost sam poredak duhovnosti, novi zaplet [intrigue] u bitku ponad životinjskog i ljudskog psihizma; razina „kolektivnih predstava“ koja je definirana s oštrinom i koja otvara dimenziju duha u samom individualnom životu u kojem individua jedino stiže biti priznatom i čak oslobođenom. Postoji kod Durkheima u stanovitom smislu jedna teorija o „razinama bitka“ [niveaux de l'être], o nesvodljivosti tih razina jednih na druge: ideja koja sav svoj smisao pridobiva u huserlovskom i hajdegerovskom kontekstu.

Ph. N: Vi ste također naveli Bergsona? Kakav je, prema Vama, njegov temeljni doprinos filozofiji?

E. L: Teorija trajanja [durée]. Destrukcija primata satnog vremena; ideja da je fizikalno vrijeme samo derivirano. Bez te afirmacije na stanovit način „ontološkog“ prioriteta, a ne samo psihološkog, trajanja koje je nesvodljivo na linearno i homogeno vrijeme, Heidegger se ne bi mogao odvažiti na svoje shvaćanje konačne vremenitosti [temporalité finie] Dasein-a [tubitka], unatoč radikalnoj razlici koja, naravski, razdvaja Bergsonovo poimanje vremena od Heideggerova. Bergsonu pripada zasluga što je filozofiju oslobodio uplivnog modela znanstvenog vremena.

Ph. N: No kojem je pitanju ili kojoj osobnoj uznemirenosti kod Vas odgovaralo čitanje Bergsona?

E. L: Izvjesno užasu [effroi] da se nahodimo u svijetu bez mogućih novosti, bez budućnosti nade, u svijetu kojem je sve unaprijed regulirano; starom užasu pred usudom, pa bio on i usud univerzalnog mehanizma, apsurdni usud, jer ono što se ima sručiti u stanovitom se smislu već sručilo! Bergson je, tomu naprotiv, očitovao vlastitu i nesvodljivu zbiljnost vremena. Ne znam zatvara li nas još najmodernija znanost u svijet bez „ičega novog“ [rien de neuf]. Mislim da ta znanost barem jamči obnavljanje svojih vlastitih obzorja. Bergson će nas naučiti na duhovnost nečega novog, na „bitak“ oslobođen fenomena u nekom „drukčije no biti“.

Ph. N: Kada ste završili studij, čime ste se željeli baviti u filozofiji?

E. L: Želio sam doista „raditi u filozofiji“, ali što bi to moglo značiti izvan čisto pedagoške djelatnosti ili izvan taštine fabriciranja knjiga? Baviti se sociologijom kao empirijskom znanošću, što je Durkheim preporučivao i tražio od svojih učenika i za koju je već elaborirao apriorizme? Ponavljati Bergsona, čije je djelo završeno, ispunjeno, savršeno poput poeme, ili prezentirati njegove inačice? S Husserlom sam otkrio konkretni smisao same mogućnosti da „radim u filozofiji“, a da odmah ne nađem zatvoren sistem dogmi i ne budem istodobno izložen riziku da se služim kaotičnim institucijama. Dojam i otvorenosti i metode; osjećaj odgovornosti i legitimnosti propitkivanja i filozofskog istraživanja koje bi se moralo voditi, a da se pritom „ne napusti rang“. To je nedvojbeno bila prva privlačnost njegove poruke, one koja formulira „filozofiju kao strogu znanost“. Ovo pomalo formalno obećanje nije bilo ono što me je kod njegova djela osvojilo.

Ph. N: Kako ste stupili u dodir s Husserlovim djelom?

E. L: Posvema slučajno. U Strasbourgu mi je jedna mlada kolegica, gospođica Pfeiffer, s kojom sam kasnije podijelio prijevod Husserlovih Kartezijanskih meditacija, i koja je pripremala o Husserlu ono što se tada imenovalo diplomom višeg studija, preporučila neki tekst koji je čitala, mislim da su to bila Logička istraživanja. Ušao sam u to čitanje, koje je u početku bilo vrlo teško, s puno truda, a također, s puno upornosti i lišen vodiča. Malo pomalo u mojemu se duhu oslobodila Husserlova bitna istina u koju još i danas vjerujem, čak iako se, slijedeći njegovu metodu, ne podvrgavam svim njegovim školskim propisima.

Na prvom mjestu mogućnost sich zu besinnen, sebe shvatiti i opetovano shvatiti, s čistoćom postaviti pitanje: „Gdje smo mi?“, staviti točku. To je možebiti fenomenologija u njezinu najširem značenju i s onu stranu zrenja biti [vision des essences], Wesenschau-a, koje je polučilo toliko buke. Radikalna refleksija, sučeljena sa sobom, cogito koji sebe ište i opisuje, a da ne bude obmanut [dupe] ni od kakva spontaniteta, ni od kakva gotova prisuća, u najvećem nepovjerenju naspram onoga što se prirodno nameće znanju, što čini svijet i predmet, ali predmetnost kojeg otvara realitet i zatvara pogled koji ga fiksira. Vazda se treba – od te predmetnosti – uzdignuti k cjelokupnom obzorju misli i intencija koje zriju tu predmetnost, koje je zastiru i zaboravljaju. Fenomenologija je prizivanje [rappel] tih misli – tih intencija – koje su zaboravljene; puna svijest, povratak na podrazumijevane intencije [intentions sous-entendues] – loše razumljene [mal entendues] – mišljenja koje je posred svijetu. Posvemašnja refleksija nužna za istinu, čak iako njezina realna provedba mora objelodaniti njezine granice. Prisuće filozofa pri stvarima, bez iluzije, bez retorike, u njegovu istinskom položaju, osvjetljujući upravo taj položaj, smisao njegove predmetnosti, njegova bitka, ne odgovarajući samo na pitanje „što jest?“ nego i na pitanje „kako jest ono što jest; što znači da jest?“

Prizivanje zastrtih intencija mišljenja, metodologija fenomenološkog rada je također na izvorištu nekih ideja koje mi se čine prijeko potrebnim za svaku filozofsku analizu. Srednjovjekovnoj ideji intencionalnosti svijesti dana je nova snaga: svaka svijest jest svijest o nečemu i nije je moguće opisati bez pozivanja na predmet koji „prosi“. Intencionalni zor [visée intentionnelle] koji nije znanje, ali koje je u čuvstvima i težnjama u svojem samom dinamizmu kvalificirano kao „afektivno“ ili „aktivno“. Prvo radikalno osporavanje u zapadnjačkom mišljenju prioriteta onog teorijskog, a koje će Heidegger sjajno preuzeti, napose u deskripciji pribora [ustensile]. Ideja korelativna intencionalnosti, podjednako karakteristična za fenomenologiju: načini svijesti kojima se pristupa predmetima bitno su ovisni o bitkovanju [l'essence] predmeta. Sam Bog može spoznati neku materijalnu stvar samo okrećući se oko nje. Biće zapovijeda pristupom biću. Pristup biću pripada deskripciji bića. Mislim da je tu također naviješten Heidegger.

Ph. N: Za nekoga pak kao što ste Vi, koji je cijelo svoje djelo usredotočio na metafiziku kao etiku, postoji naizgled malo onoga što bi se neposredno moglo preuzeti od Husserla, čije je privilegirano područje razmišljanja prije svijet i njegova konstitucija negoli čovjek i njegov usud?

E. L:Vi zaboravljate važnost aksiološke intencionalnosti kod Husserla o kojoj sam upravo govorio: značaj vrijednosti se ne pridaje bićima kao posljedica modifikacije znanja, nego dolazi od specifičnog držanja svijesti, od ne-teorijske intencionalnosti, sveudilj nesvodljive na spoznavanje. Tu postoji huserlijanska mogućnost koja može biti razvijena s onu stranu onoga što je sam Husserl kazao o etičkom problemu i odnosu spram bližnjeg koji kod njega ostaje reprezentativan (premda ga je Merleau-Ponty nastojao drukčije protumačiti). Odnos spram bližnjeg može biti istraživan kao nesvodljiva intencionalnost, premda u tomu naposljetku vidjeli rupturu intencionalnosti [rupture de l'intentionnalité].

Ph. N: Upravo će u tome biti Vaš misaoni put. Jeste li poznavali Husserla?

E. L: Bio sam njegovim slušateljem tijekom jedne godine provedene u Freiburgu. Upravo je bio umirovljen, ali je još držao predavanja. Obratio sam mu se i ljubazno me primio. U tom je razdoblju razgovor s njim, nakon nekih studentskih pitanja ili replika, bio monolog učitelja koji se skrbi podsjetiti na fundamentalne elemente svojeg mišljenja. No kadšto je prelazio na posebne fenomenološke analize koje se nalaze u mnogim neobjavljenim manuskriptima. Husserlov arhiv u Louvainu koji je organizirao i njime upravljao otac Van Breda, učinio je dostupnim brojne stranice. Kurs koji sam pratio 1928. godine odnosio se na pojam fenomenološke psihologije, a u zimu 1928/29. godine na konstituciju intersubjektiviteta.

HEIDEGGER

Ph. N: Kad ste prispjeli u Freiburg da biste nazočili Husserlovim predavanjima, tamo ste otkrili filozofa kojega ranije niste poznavali, no koji će imati kapitalnu važnost u elaboraciji Vaše misli: Martina Heideggera.

E. L: Zapravo sam otkrio knjigu Sein und Zeit [Bitak i vrijeme] koja se u to vrijeme čitala. Odmah sam prema toj knjizi iskazao veliko divljenje. To je jedna od najljepših knjiga u povijesti filozofije – to kažem nakon niza godina razmišljanja. Jedna od najljepših između četiri ili pet drugih…

Ph. N: Kojih?

E.L: Na primjer Platonov Fedar, Kantova Kritika čistog uma, Hegelova Fenomenologija duha, a također i Bergsonov Ogled o neposrednim danostima svijesti. Moje divljenje Heideggeru je nadasve divljenje Sein und Zeit-u. Uvijek pokušavam oživjeti ambijent tih čitanja u kojem je 1933. godina još bila nezamisliva.

Obično se o riječi biti [être] govori kao da je supstantiv, premda je to glagol par excellence. Na francuskom se kaže određenbitak ili biće [l'être] ili neki bitak ili neko biće [un être]. S Heidegerom se u riječi bitak probudilo njezino „glagolsko značenje“, ono što je u njoj prigoda, „sručiti se“ bitka. Kao da stvari i sve što jest „imaju tijek bitka“, „obavljaju poziv [métier] bitka“. Heidegger nas je navikao na tu glagolsku zvučnost. To je nezaboravno, premda danas banalno. Taj preodgoj našeg uha! Filozofija je tako postala pokušajem – čak kad toga nije ni svjesna – odgovora na pitanje značenja bitka kao glagola. Dok je Husserl još predlagao – ili mu se činilo da predlaže – filozofiji neki transcendentalni program, Heidegger je filozofiju u odnosu na druge načine spoznaje jasno definirao kao „fundamentalnu ontologiju“.

Ph. N: Što je ontologija u tom kontekstu?

E. L: To je upravo razumijevanje glagola „biti“. Ontologija bi se imala razlikovati od svih disciplina koje istražuju ono što jest, bića [les êtres], to jest „bitkujuće“ [étant], njihovu prirodu, njihove odnose – zaboravljajući da se, govoreći o tom bitkujućem, već razumio smisao riječi bitak, a da ga ipak nismo eksplicirali. Ove discipline se ne skrbe za jednu takvu eksplikaciju.

Ph. N: Sein und Zeit se pojavio 1927. godine. Je li takav način prezentacije zadaće filozofije bio apsolutna novina u tom razdoblju?

E. L: U svakom slučaju to je dojam koji sam sačuvao. Doista, u povijesti filozofije se događa da se naknadno iznađu tendencije koje, čini se, retrospektivno navješćuju sadašnje velike inovacije; ali se te inovacije barem sastoje u tematizaciji nečega čega ranije nije bilo. Tematizacija koja potražuje genija i nudi neki novi jezik-govor [langage].

Rad koji sam tada elaborirao o „teoriji intuicije“ kod Husserla bio je pod uplivom Sein und Zeit-a, u mjeri u kojoj sam se trsio predstaviti Husserla kao da je zamijetio ontološki problem bitka, pitanje statusa prije no pitanje štostva bićâ [quidité des êtres]. Tu sam kazao da se fenomenološka analiza, istražujući konstituciju zbiljnosti za svijest, ne predaje toliko istraživanju transcendentalnih uvjeta u idealističkom smislu tog termina, koliko se pita o značenju bitka „bitkujućeg“ u različitim regijama spoznaje.

U analizama tjeskobe, skrbi, bitka-k-smrti Sein und Zeit-a, prisustvujemo suverenoj vježbi iz fenomenologije. Ta je vježba neobično briljantna i uvjerljiva. Smjera na deskripciju bitka ili egzistiranja čovjeka – ne njegove prirode. Sein und Zeit je nedvojbeno odredio ono što se imenuje egzistencijalizmom. Heidegger ne voli da se njegovoj knjizi pridaje to egzistencijalističko značenje; ljudska egzistencija ga je zanimala kao „mjesto“ fundamentalne ontologije; no egzistencijalna analitika dana u toj knjizi označila je i odredila analize koje su kasnije imenovane „egzistencijalističkim“.

Ph.N: Što Vas je posebice dojmilo u Heideggerovoj fenomenološkoj metodi?

E. L: Intencionalnost koja oživljuje samo egzistiranje i cijela serija „stanja duše“ koja su, prije hajdegerovske fenomenologije, slovila kao „slijepa“, kao puki sadržaj; stranice o nahođenju [affectivité], o Befindlichkeit i, primjerice, o tjeskobi: tjeskoba se banalnom studiju pojavljuje kao afektivno kretanje lišeno uzroka ili, točnije, kao „bez predmeta“; upravo ta činjenica bitka bez predmeta, pokazuje se u hajdegerovskoj analizi kao istinski značenjska. Tjeskoba bi bila autentični i adekvatni pristup ništini [néant] koja se filozofima mogla pojaviti kao deriviran pojam, kao posljedak negacije, i možebiti iluzornim, kao kod Bergsona. Za Heideggera se ništini ne „pristupa“ serijom teorijskih postupaka, nego neposrednim i nesvodljivim pristupom u tjeskobi. Sama egzistencija, kao učinak intencionalnosti, biva oživljena smislom, primordijalnim ontološkim smislom ništine. Niština ne proizlazi iz onoga što se može znati ousudu čovjeka ili o njegovim uzrocima ili o njegovim svrhama [fins]; egzistencija u samoj svojoj prigodi egzistencije označuje, u tjeskobi, ništinu, kao da glagol „egzistirati“ ima neposredni komplement.

Sein und Zeitje ostao sam model ontologije. Heideggerovi pojmovi konačnosti, tu-bitka [d'être-là], bitka-k-smrti [d'être-à-la-mort] itd., ostaju fundamentalni. Čak i ako se oslobodimo strogih sistematika ovoga mišljenja, ostajemo obilježeni samim stilom analiza Sein und Zeit-a, „glavnim točkama“ na koje se poziva egzistencijalna analitika. Znam da će se pohvala koju iskazujem Sein und Zeit-u činiti blijedom egzistencijalističkim učenicima velikog filozofa. No mislim da tek kroz Sein und Zeit biva validnim kasnije Heideggerovo djelo koje na mene nije ostavilo sličan dojam. Vi dobro znate da to nije zato što je ono beznačajno; no ono je puno manje uvjerljivo. To ne kažem zbog političkih angažmana koje je Heidegger preuzeo nekoliko godina nakon Sein und Zeit, premda te angažmane nikad nisam zaboravio i premda se u mojim očima Heidegger nikad neće opravdati zbog sudjelovanja u nacional-socijalizmu.

Ph. N: U čemu Vas je drugi dio Heideggerova djela razočarao?

E. L: Možebiti zbog nestajanja fenomenologije u pravom smislu riječi; i zbog prvog mjesta koje započinju zauzimati Hölderlinovo pjesništvo i etimologija. Svakako mi je znano da etimologije u njegovu mišljenju nisu slučajnost; jezik, za njega, nosi mudrost koju treba osvijetliti. No čini mi se da se takav način mišljenja može daleko slabije kontrolirati nego onaj Sein und Zeit – knjige u kojoj, istina, već ima etimologija, ali su usputne i samo dopunjuju ono što je posebice snažno u analizama u pravom smislu i u fenomenologiji egzistencije.

Ph. N: Za Vas jezik nema tu izvornu važnost?

E. L: Za mene, doista, kazano [dit] nema istu vrijednost kao samo kazivanje[dire]. Ovo posljednje mi je manje važno svojim sadržajem u informacijama od činjenice da se obraća nekom sugovorniku. No o tome ćemo još govoriti. Unatoč svim rezervama, mislim da čovjek koji se u 20. stoljeću laća filozofiranja ne može ne proći kroz Heideggerovu filozofiju, pa bilo to i s namjerom da se iz nje izađe. To je mišljenje velika prigoda našega stoljeća. Filozofirati bez poznavanja Heideggera predstavljalo bi „naivnost“ u huserlovskom smislu riječi; za Husserla postoje znanja koja treba respektirati i koja su izvjesna, ali su „naivna“ u mjeri u kojoj su obuzeta predmetom a ne poznaju problem statusa predmetnosti.

Ph. N: Biste li rekli za Herideggera ono što je Sartre rekao za marksizam, pod pretpostavkom da je sve ostalo jednako: da je to neprestupivo obzorje našega vremena?

E. L: Ima puno toga što ni Marxu ne mogu oprostiti… Što se tiče Heideggera, doista se ne može ignorirati fundamentalna ontologija i njezina problematika.

Ph. N: No postoji danas stanovita hajdegerovska skolastika…

E. L: …koja uzima peripetije puta kao konačne referencije mišljenja.

Moram podvući još jedan bitan doprinos Heideggerova mišljenja: novi način čitanja povijesti filozofije. Već je Hegel prošle filozofe spasio od njihove zastarjelosti. No oni su ulazili u „apsolutno mišljenje“ kao momenti ili kao etape kroz koje treba prijeći; oni su bili afgehoben, to jest naprosto uništeni [anéantis] i istodobno sačuvani [conservés]. Kod Heideggera postoji novi, neposredan način uspostavljanja dijaloga s filozofima kao i zahtjev za apsolutno aktualnim važenjem velikih klasika. Filozof prošlosti se, svakako, ne nudi neposredno dijalogu; postoji cijeli posao tumačenja koji treba obaviti kako bi ga se učinilo aktualnim. Ali se u toj hermeneutici ne manipulira starudijama; ono nemišljeno se vraća mišljenju i kazivanju.

„POSTOJI“

Ph. N: Vi ste najprije bili povjesničar filozofije ili analitičar drugih filozofa, budući da ste objavili članke i djela i radove o Husserlu i Heideggeru. Prva knjiga u kojoj ste izrazili svoju vlastitu misao jest malo djelo naslovljeno Od egzistencije k egzistirajućem. Kažete u proslovu da ste ga napisali tijekom rata – u zarobljeničkom logoru. Što je njegov predmet?

E. L: U njemu je riječ o onome što nazivam „postoji“, „ima“ [il y a] . Nisam znao da je Apollinaire napisao djelo naslovljeno Postoji. No kod njega taj izraz znači radost onoga što egzistira, obilje, nešto poput hajdegerovskog es gibt. Za mene je, naprotiv, „postoji“ fenomen impersonalnog bitka: „ono“. Moje razmišljanje o tom predmetu polazi od uspomena iz djetinjstva. Čovjek spava sam, velike osobe nastavljaju život; dijete tišinu svoje sobe ćuti kao „nešto što bruji“ [bruissant].

Ph. N: Neka brujeća tišina?

E. L: Nešto poput onoga što se čuje kad se prazna školjka prinese uhu, kao da je praznina puna, kao da tišina šumi. Nešto što se također može osjetiti pri pomisli da se, čak kad niština ne bi postojala, ne može zanijekati činjenica onog „postoji“. Ne da postoji ovo ili ono; nego je sama scena bitka otvorena: postoji. U apsolutnoj praznini koja se može zamisliti prije stvaranja – „postoji“.

Ph. N: Maloprije ste evocirali es gibt, njemačko „postoji“ i analizu koju ovdje Heidegger obavlja kao velikodušje, jer u tome es gibt postoji glagol geben, što znači dati. Kod Vas, zauzvrat, nema velikodušja u „postoji“.

E. L: Doista inzistiram na impersonalnosti onog „postoji“, „postoji“ kao „pada“ ili „smrkava se“. Nema ni radosti ni obilja: to je šum koji se vraća nakon svake negacije tog šuma. Ni niština ni bitak. Pokadšto rabim izraz: isključenje trećeg. O tome „postoji“ koje ustrajava ne može se reći da je prigoda bitka [événment d'être]. Ne može se također reći da je niština, premda nema ništa. Od egzistencije k egzistirajućempokušava opisati tu strahovitu stvar i opisuje je, uostalom kao užas i pomutnju.

Ph. N: Dijete u svojem krevetu ćuteći trajanje noći iskušava užas…

E. L: …koji pak nije tjeskoba. Knjiga se pojavila s naslovima na rubu gdje sam zapisao: „Ovdje nije posrijedi tjeskoba“. Godine 1947. u Parizu se počelo puno govoriti o tjeskobi… Druga iskustva koja su sva bliska onom „postoji“ opisana su u knjizi, napose iskustvo nesanice. Možemo i ne možemo reći da u nesanici postoji neko „ja“ [je] koje ne uspijeva zaspati. Nemogućnost izlaska iz bdijenja jest nešto „objektivno“, neovisno o mojoj inicijativi. Ta nemogućnost apsorbira moju svijest. Svijest je depersonalizirana. Ja ne bdim: „ono“ bdi. Možebiti da je smrt apsolutna negacija u kojoj je „glazba završena“ (o tome se, uostalom, ništa ne zna). No u pomućenom „iskustvu“ onog „postoji“, postoji dojam posvemašnje nemogućnosti da se iz njega iziđe i „zaustavi glazba“.

Tu sam temu pronašao kod Maurice Blanchota, premda on ne govori o „postoji“ nego o „neutralnom“ [neutre], o onom „izvanjskom“ [dehors]. On ovdje ima obilje vrlo sugestivnih formulacija: on govori o „darmaru“ [remue-ménage] bitka, o njegovu „huku“ [rumeur], o „žuborenju“ [murmure]. Noć u hotelskoj sobi gdje se, iza pregradnog zida, „nešto ne prestaje micati/klimati [remuer]“; „ne zna se što čine tamo iza“. Nešto vrlo blisko onom „postoji“. Više nije riječ o „stanjima duše“, nego o kraju objektivirajuće svijesti; o inverziji onog psihološkog. To je vjerojatno pravi predmet njegovih romana i priča.

PH. N: Hoćete reći da u Blanchotovim djelima nema ni psihologije ni kozmologije, nego ontologije. Jer u tome „postoji“, bilo ono strahovito ili ne, u igri je bitak?

E. L: Kod Blanchota više nije posrijedi bitak, to više nije „nešto“, tu je potrebno svagda iznovice zanijekati ono što se kazalo – to je ta prigoda koja nije ni bitak ni niština. U svojoj posljednjoj knjizi^{^[2]}Blanchot to imenuje „désastre“, što ne znači ni smrt ni nesreću, nego kao bitak koji bi bio odriješen [détaché] od svoje fiksiranosti za bitak, svoje referencije na zvijezdu, od cijele kozmološke egzistencije, dés-astre. Supstantivu désastre pridaje gotovo glagolski smisao. Čini se da je za njega nemoguće izići iz te pomućene, opsesivne situacije. U knjižici iz 1947. godine, o kojoj sada govorimo, kao i o onoj iz 1948. godine, Vrijeme i Drugo, ideje do kojih danas držim još se traže; tu započinju uvidi koji su više iskanje negoli dovršenje. Ono što se predstavlja kao zahtjev jest pokušaj izlaska iz onoga „postoji“, izlaska iz besmislenosti [non-sens]. U Od egzistencije k egzistirajućem analizirao sam druge načine bitka, uzete u njihovu glagolskom smislu: umor, lijenost, napor. U tim sam fenomenima pokazao drhtanje [effroi] pred bitkom, nemoćno uzmicanje [recul], ispad [évasion] i, shodno tomu, još i tu, sjenu onoga „postoji“.

Ph. N: Kakvo je tada bilo „rješenje“ koje ste predlagali?

E. L: Moja prva ideja je bila da možebiti „bitkujuće“ [étant], „nešto“ što se može označiti prstom, odgovora ovladavanju onim „postoji“ koje prestrašuje [effraie] u bitku. Govorio sam dakle o bitkujućem ili o određenom egzistirajućem kao o praskozorju jasnoće u užasu [horreur] onog „postoji“, kao o momentu u kojem se rađa sunce, u kojemu se stvari pojavljuju same za sebe, u kojem stvari nisu nošene onim „postoji“ nego njime vladaju. Ne kaže li se da stol jest, da stvari jesu? Tada se bitak pripaja egzistirajućem i već tu jastvo [le moi] vlada egzistirajućima koje posjeduje. Govorio sam tako o „hipostazi“ egzistirajućih, što će reći o prijelazu koji vodi od bitka k nečemu, od verbalnog stanja prema stanju stvari. Mislio sam da je „spašen“ bitak koji se postavlja [se pose]. Ta ideja je doista samo prva etapa. Jer jastvo [moi] koje egzistira zatrpano je [encombre] svim onim egzistirajućima kojima vlada. Zatrpanost [l'encombrement] egzistencije bio je oblik koji je, za mene, uzela čuvena hajdegerovska „Skrb“.

Otuda jedno posve drugo kretanje: kako bi se izišlo iz impersonalnosti onoga „postoji“, potrebno se raz-vlastiti [déposer], a ne postaviti [poser]; učiniti akt razvlaštenja [déposition] u onom smislu u kojem se govori o svrgnutim kraljevima. To svrgavanje suverenosti jastvomjest društveni odnos s bližnjim, bez-inter-esni odnos [dés-inter-essée]. Pišem ga u tri riječi kako bi naglasio izlazak iz bitka što taj odnos znači. Nemam povjerenje u riječ „ljubav“ koja je obeščašćena, nego odgovornost za bližnjega, bitak-za-drugo [l'être-pour-l'autre] mi se, od tog vremena, činio kao da zaustavlja anonimno i besmisleno brujanje [bruissement] bitka. Meni se u obliku jednog takvog odnosa pokazalo oslobođenje od onog „postoji“. Otkad mi se to nametnulo i razjasnilo u mojem duhu, više u mojim knjigama ne govorim o onom „postoji“ samo za sebe. No sjena onog „postoji“ i besmislenosti još mi izgleda nužnom kao samo iskustvo bez-inter-esnosti.

SAMOĆA BITKA

Ph. N: Nakon Od egzistencije k egzistirajućemnapisali ste Vrijeme i Drugo, zbirku u kojoj su skupljena četiri predavanja održana u Filozofskom kolegiju Jeana Wahla. U kakvim ste okolnostima održali ta predavanja?

E. L: Jean Wahl – kojemu punu dugujem – vrebao je zgodu da prikupi sve što je imalo neki smisao, čak i ono što je bilo izvan posvećenih tradicionalnih oblika svojega manifestiranja. Napose se interesirao za kontinuitet između umjetnosti i filozofije. Mislio je da je potrebno, pokraj Sorbone, pružiti priliku da se čuju i oni diskursi koji nisu akademski. U tu je svrhu utemeljio taj Filozofski kolegij u Latinskom kvartu. Bilo je to mjesto na kojem je bio toleriran i očekivan intelektualni nonkonformizam, čak i ono što se samo smatralo takvim.

PH. N: Dok su se mnogi duhovi 1948. godine zauzimali za društveni aspekt problema, nakon tako velikog potresa kakva je bio rat i oslobođenje, Vi ste ostali vjerni svojemu metafizičkom projektu?

E. L: Izvjesno, ali ne zaboravite da je bilo razdoblje u kojemu su Jean-Paul Sartre i Maurice Merleau-Ponty dominirali filozofskim obzorjem, razdoblje u kojemu je u Francusku prispjela njemačka fenomenologija, razdoblje u kojemu se počeo upoznavati Heidegger. Nije se raspravljalo samo o društvenim problemima; postojala je nekovrsna opća otvorenost i znatiželjnost za sve. Uostalom, ne vjerujem da čista filozofija može biti čistom a ne ići na „društveni problem“.

Knjiga Vrijeme i Drugo je istraživanje odnosa prema bližnjem ukoliko on ima za element vrijeme; kao da je vrijeme transcendencija, otvorenost spram bližnjeg i spram Drugog. Ta teza o transcendenciji, mišljenja kao dija-kronija, u kojoj je Isto ne-in-diferentno spram Drugog [le Même est non-in-différent à l'Autre], a da ga nitko ne postavlja – čak ni kao najformalnija koincidencija s njim u jednostavnoj simultanosti –, u kojoj se stranost budućeg vremena [étrangeté du futur] ne opisuje odmah referiranjem na prisuće/sadašnjost [présent] u koju bi trebala (na)doći [á-venir] i u kojoj bi bila već anticipirana u nekoj protenciji [une pro-tention: neposredno predstojeći ulazak u svijest onih zornih danosti na koje je usmjeren zrijući pogled; prim. prev.], ta teza (koja me još i danas jako zaokuplja) bila je, unatrag trideset godina, tek naslućena. U Vrijeme i Drugo ona je bila tretirana počevši od serije neposrednih evidencija koje su pripremale neke elemente problema, kako ga sada vidim.

Ph. N: „Cilj je ovih predavanja pokazati da vrijeme nije činjenica izolirana i samotna subjekta, nego da je sam odnos subjekta s bližnjim [autrui]“^{^[3]}.To je neobičan način započinjanja: jer to znači pretpostaviti da je samoća problem po sebi.

E. L: Samoća je bila „egzistencijalistička“ tema. Egzistencija je u to vrijeme bila opisivana kao očaj samoće ili kao izoliranost u tjeskobi. Knjiga predstavlja pokušaj izlaska iz te izoliranosti egzistiranja, kao što je prethodna knjiga značila pokušaj izlaska iz onog „postoji“. Tu još postoje dvije etape. Ponajprije ispitujem „izlaženje“ [sortie] prema svijetu, u spoznavanju. Moj se napor sastoji u tomu da pokažem kako je znanje zapravo imanencija i da unutar znanja ne postoji ruptura izoliranosti bitka [rupture de l'isolement de l'être]; da se, s druge strane, u komuniciranju znanja nahodimo pokraj bližnjega, a ne sučelice [confronté] njemu, ne u pravosti [droiture] lica okrenuta prema njemu [l'en-face-de lui]. No biti u neposrednom odnosu s bližnjim, ne znači tematizirati bližnjeg i razmatrati ga na isti način na koji se razmatra neki znani predmet, niti mu priopćiti neku spoznaju. Naime, činjenica bitka jest ono što je najprivatnije; egzistencija je jedina stvar koju nisam kadar priopćiti; mogu je ispripovijedati, no moju egzistenciju ne mogu podijeliti. Samoća se dakle ovdje pojavljuje kao izoliranost koja označuje samu prigodu bitka [l'événement même d'être]. Društveno [le social] je s onu stranu ontologije.

Ph. N: Vi pišete: „Banalno je reći da nikada ne egzistiramo sami. Okruženi smo bićima [êtres] i stvarima s kojima održavamo odnose. Gledanjem, dodirom, simpatijom, zajedničkim radom zajedno smo sdrugima. Svi ti odnosi su prijelazni: dodirujem predmet, vidim drugoga. Ali nisam drugi^{^[4]}“.

E. L: To znači staviti u pitanje to „s“ kao mogućnost izlaska iz samoće koja je tu formulirana. Predstavlja li „egzistirati s“ istinsku podjelu egzistencije? Kako ozbiljiti tu podjelu? Ili još (jer riječ bi „podjela“ značilo da egzistencija ima strukturu imanja): postoji li sudjelovanje u bitku koje bi omogućilo izlazak iz samoće?

Ph. N: Može li se podijeliti ono što imamo, a ne može ono što jesmo?

E. L: Stoga fundamentalni odnos kod Heideggera nije odnos spram bližnjeg, nego spram smrti u kojoj se otkriva [dénonce] sve ono što je neautentično u odnosu spram bližnjeg, budući da umiremo sami.

Ph. N: Vi nastavljate: „Posve sam sam. Dakle bitak u meni, činjenica da egzistiram, moje egzistiranje [exister] koje uspostavlja apsolutno neprohodni element, nešto bez intencionalnosti, bez odnosa. Među bićima se sve može razmijeniti osim egzistiranja. U tom smislu 'biti' znači izdvojiti se preko egzistiranja. Ukoliko jesam, jesam monada. Upravo svojim egzistiranjem ja sam bez vrata i prozora, a ne preko bilo kakva sadržaja u meni koji bi bio nepriopćiv. Ako je nepriopćiv, to je zato jer je ukorijenjen u mojem bitku koji je ono što je u meni najprivatnije. Tako svako širenje mojega znanja, mojih sredstava izražavanja, ostaje bez učinka na moj odnos s egzistiranjem, (koji je) unutarnji odnos par excellence.“

E. L: No treba shvatiti da samoća nije po sebi prva tema ovih razmišljanja. Ona je samo jedno od znamenja bitka. Nije posrijedi to da se izađe iz samoće, nego da se odista izađe iz bitka.

Ph. N: Prema tome prvo rješenje jest izlaženje iz sebe što sačinjava odnos spram svijeta u spoznavanju i u onom što imenujete „hranom“.

E. L: Pod tim podrazumijevam svu zemaljsku hranu: užitke kojima subjekt vara svoju samoću. Sam izričaj „varati svoju samoću“ [tromper sa solitude] ukazuje na iluzoran i čisto prividan značaj tog izlaženja iz sebe. Glede spoznavanja: ono je po svojoj biti odnos s onim što obuhvaća i poravnava, s onim što suspendira drugost, s onim što postaje imanentno, jer je to prema mojoj mjeri i mojoj razmjeri. Mislim na Descartesa koji kaže da cogitosebi može dati sunce i nebo; jedina stvar koju sebi ne može dati jest ideja Beskonačnog. Spoznaja je vazda adekvatnija između mišljenja i onog što se misli. U spoznavanju, na kraju krajeva, postoji mogućnost izlaska iz sebe: otuda društvenost ne može imati istu strukturu kao i spoznavanje.

Ph. N: Tu postoji nešto paradoksalno. Za običnu je svijest spoznavanje, naprotiv, gotovo prema definiciji ono što čini da iziđemo iz sebe, dočim Vi držite da u spoznavanju, čak i zvijezdâ, onoga što nam je najudaljenije, ostajemo u elementu „istog“?

E. L: Spoznavanje je vazda bilo tumačeno kao asimilacija. Čak i iznenađujuća otkrića završavaju time što bivaju apsorbirana, shvaćena, sa svim onim što postoji od „hvatanja“ [prendre] u shvaćanju [comprendre]. Najodvažnije spoznavanje, kao ni spoznavanje onoga što je najudaljenije, ne postavlja nas u zajedništvo s istinski drugim; ono ne zamjenjuje društvenost; ono je još i bit će vazda samoćom.

Ph. N: U tom smislu Vi govorite o spoznavanju kao svjetlu: što je osvijetljeno, samim tim je zaposjednuto.

E. L: Ili se može zaposjednuti [possédable]. Sve do najudaljenijih zvijezda.

Ph. N: Za razliku od toga izlaženje iz samoće bi trebalo biti neposjedovanje ili razvlaštenje [déprise]?

E. L: Društvenost će biti način izlaženja iz bitka koji je drukčiji no spoznavanje. Dokazivanje nije izvedeno do kraja u toj knjizi, ali mi se tada vrijeme pokazalo kao proširenje egzistencije. Knjiga najprije u odnosu spram bližnjeg pokazuje strukture koje se ne svode na intencionalnost. Ona postavlja u dvojbu huserlijansku ideju prema kojoj je intencionalnost sama duhovnost duha. Knjiga kani shvatiti ulogu vremena u tom odnosu: vrijeme nije jednostavno iskustvo trajanja, nego dinamizam koji nas vodi drugdje, a ne prema stvarima koje posjedujemo. Kao da u vremenu postoji neko kretanje s onu stranu onog što je s nama izjednačeno. Vrijeme kao odnos spram nedostižne [inatteignable] drugosti na taj je način prekid ritma i njegovih vraćanja. Dvije glavne analize koje podržavaju tu tezu u djelu Vrijeme i Drugoodnose se, s jedne strane na erotski odnos, odnos – bez konfuzije – s drugošću ženskog i, s druge strane, odnos očinstva koji vodi od mene spram drugog koji je u stanovitom smislu još jastvo, pa ipak apsolutno drugi; vremenitost koja približava konkretnost [concrétude] i logički paradoks plodnosti. Odnosi s drugošću koji prekidaju s onim odnosima u kojima Isto vlada ili apsorbira ili obuhvaća Drugo, a model kojeg jest znanje.

LJUBAV I SINOVSTVO

Ph. N: Prva analiza u kojoj odnos spram bližnjegprekida s modelom subjekta koji spoznaje neki objekt bio bi odnos koji se tiče erosa, unatoč metafora koje sugeriraju da je ljubav spoznavanje? Drugost bližnjeg značila bi budućnost vremena?

E. L: U erosu se između bića rasplamsava drugost koja se ne svodi na logičku ili numeričku razliku koja formalno razlikuje neku individuu od bilo koje druge. No erotska drugost se također ne ograničuje na onu koju usporediva bića [êtres comparables] duguju različitim atributima koja ih razlikuju. Žensko [féminin] je drugo za muško biće ne samo zato što su različite prirode, nego također i zato što je drugost, na stanovit način, njihova priroda. U erotskom odnosu nije posrijedi drugi atribut u bližnjem, nego atribut drugosti u njemu. U djelu Vrijeme i Drugo u kojemu muško i žensko nisu mišljeni u neutralnoj recipročnosti – u kojem se uspostavlja jastvo subjekta u njegovoj muževnosti [virilité] i u kojem se čak traži – je li to čisti anakronizam? – ontološka struktura koja je svojstvena ženskosti (o čemu ću odmah reći nekoliko riječi), žensko se ne opisuje kao po sebi drugo, kao izvorište samog pojma drugosti. Treba naglasiti konačnu pertinentnost ovih uvida i važnih korektura koje zahtijevaju! Oni omogućuju shvatiti u kojem smislu se može misliti drugost koja upravlja erotskim odnosom, a taj je smisao nesvodljiv na smisao numeričke razlike i razlike po prirodi. Ništa u tom odnosu ne svodi drugost koja se u njoj rasplamsava. Posve suprotno spoznaji koja je ukidanje [supressin] drugosti i koja u Hegelovu „apsolutnom znanju“ slavi „identitet identičnog i neidentičnog“, drugost i dvojnost ne iščezavaju u ljubavnom odnosu. Ideja ljubavi koja bi bila sjedinjenje [confusion] dvaju bića jest lažna romantičarska ideja. Ono patetično erotskog odnosa jest činjenica da se bude dvoje i da je drugo u njoj apsolutno drugo.

Ph. N: Znači li to da bi ono ne-spoznati-drugoga činilo odnos?

E. L: Ono ne-spoznati ovdje ne treba shvatiti kao neku lišenost [privation] spoznaje. Nepredvidljivost je oblik drugosti samo u odnosu na spoznaju. Drugo je za spoznaju bitno ono nepredvidivo. No drugost, u erosu, nije sinonim nepredvidljivosti. Ljubav nije ljubav zato što je zatajivanje [raté] znanja.

Ph. N: Evo nekoliko redaka iz Vremena i drugog koji su posvećeni ljubavnom odnošaju: „Spolna razlika nije ni dvojnost dvaju komplementarnih članova odnosa/termina, jer dva komplementarna člana odnosa pretpostavljaju preegzistirajuću cjelinu. A kaže li se da spolna dvojnost pretpostavlja cjelinu, to znači da je ljubav unaprijed postavljena kao stapanje [fusion]. A ono patetično [le pathétique] ljubavi sastoji se u nepremostivoj dvojnosti bićâ. Ljubav je odnos spram onoga što se zauvijek uskraćuje [dérobe]. Odnos ne neutralizira ipso facto drugost, nego ga čuva. Patos naslade jest u činjenici da postoji dvoje. Drugo kao drugo tu nije neki predmet koji postaje naš ili koji postaje mi; ono se naprotiv povlači u svoje otajstvo… Ono što mi se čini značajnim u tom pojmu ženskosti nije samo nešto nespoznatljivo, nego i način bitka koji se sastoji u skrivanju od osvjetljenja. Žensko je u egzistenciji prigoda koja se razlikuje od prigode prostorne transcendencije ili od izraza koji idu u smjeru svjetla. Žensko je bijeg pred svjetlošću. Način egzistiranja ženskog jest sebeskrivanje [se cacher], a taj fakt sebeskrivanja upravo je stid. I ta drugost ženskog ne sastoji se u pukoj izvanjskosti predmeta. Ne tvori je suprotstavljenost volja^{^[5]}“.

„Transcendentnost se ženskog sastoji u povlačenju na drugo mjesto: kretanje koje je protivno kretanju svijesti. No ono zbog toga nije nesvjesno ili podsvjesno i ne vidim druge mogućnosti do nazvati ga otajstvom.

Kad postavljamo drugog kao slobodu, kad ga mislimo u terminima [termes] svjetla, prisiljeni smo priznati neuspjeh komunikacije. Ustvari, mi smo priznali samo neuspjeh kretanja koje teži shvatiti [saisir] ili posjedovati slobodu. Jedino pokazujući ono čime se eros razlikuje od posjedovanja i moći možemo priznati komunikaciju u erosu. Eros nije ni borba, ni stapanje, ni spoznaja. Moramo priznati njegovo izuzetno mjesto među (mogućim) odnosima. Eros je odnos s drugošću, s otajstvom, to jest s budućnošću, s onim što u svijetu u kojem je sve tu nikad nije tu, eros je odnos s onim što ne može biti tu kad je sve tu.^{^[6]}“

E. L. Vidite, taj posljednji stav svjedoči o skrbi da se misli zajedno vrijeme i drugo. Možda bi, s druge strane, sve ove aluzije na ontološke razlike između muškog i ženskog izgledale manje arhaične kad bi, umjesto da se ljudstvo dijeli na dvije vrste (ili na dva roda), značilo da je sudjelovanje u muškom i ženskom osobina svakog ljudskog bića. Bi li u tome bio smisao enigmatičnog stiha iz Geneze, I, 27: „i stvori čovjeka i ženu“?

Ph. N: Vi nastavljate analizom naslade [volupté]: „Ono što se miluje, strogo govoreći, nije dodirnuto. Milovanje ne ište mekoću i toplinu ove ruke koja se daje u dodir. To da milovanje ište, to je njegovo bitkovanje [l'essence], budući da milovanje ne zna što ište. To 'ne znati', taj fundamentalni poremećaj njemu je bitan. Milovanje je poput igre s nečim što se uskraćuje: igra koja je apsolutno bez projekta, bez plana. To nije igra s onim što može postati naše i mi, nego je s nečim drugim (s nečim od drugoga) [quelque chose d'autre], svagda drugim, svagda nedostupnim, svagda budućim/u nadolaženju [à venir].^{^[7]}“

Postoji jedna druga figura odnosa spram bližnjeg koji nije spoznajni odnos, a koji autentično ostvaruje izlazak iz bitka i koji također implicira dimenziju vremena: sinovstvo [filialité].

E. L: Sinovstvo je još tajanstvenije: to je odnos spram bližnjeg u kojem je bližnji radikalno drugo, a u kojem je ipak na stanovit način jastvo; jastvo oca ima posla s jednom drugošću koja je njegova, a nije posjedovanje ni vlasništvo.

Ph. N: Vi kažete da sin predstavlja mogućnosti koje su za oca nemoguće, a ipak su njegove mogućnosti?

E. L: Jednoga sam dana kod Jeana Wahla održao predavanje o sinovstvu koje sam naslovio „S onu stranu mogućeg“, kao da moje biće, u plodnosti – i polazeći od mogućnosti djece – prevladava mogućnosti upisane u narav nekog bića. Htio sam podvući preokret – što to znači – ontološkog i čak logičkog uvjeta supstancije, s jedne, i transcendentalnog subjektiviteta, s druge strane.

Ph. N: Vi u tomu vidite navlastito ontološku crtu, a ne samo psihološki slučaj ili možda lukavština biologije?

E. L: Vjerujem da su psihološki „slučajevi“ načini na koji se pojavljuju ontološki odnosi. Psihološko nije neka peripetija.

Činjenica da mogućnost drugoga vidite kao vaše vlastite mogućnosti, da možete izići iz zatvorenosti vašeg identiteta i onoga što vam je dodijeljeno prema nečemu što vam nije dodijeljeno, a što je ipak vaše – to je očinstvo. Ta budućnost koja je s onu stranu mojega vlastitog bića, konstitutivna dimenzija vremena, u očinstvu ima konkretan sadržaj. Oni koji nemaju djece ne trebaju u tomu vidjeti bilo kakvo podcjenjivanje; biološko sinovstvo samo je prvi lik sinovstva; ali sinovstvo je moguće vrlo dobro zamisliti kao odnos između ljudskih bića bez povezanosti biološkog roditeljstva. Moguće je spram bližnjega imati očinsko držanje. Promatrati bližnjega kao svojega sina upravo znači uspostaviti s njim one odnose koje imenujem „s onu stranu mogućeg“.

Ph. N: Možete li dati neke primjere ovih duhovnih sinovstava? Postoji li nešto takvo u odnosu učitelja spram učenika?

E. L: Sinovstvo i bratstvo – odnosi srodstva lišeni bioloških osnova – tekuće su metafore našega svakodnevnog života. Odnos učitelja spram učenika ne svodi se na to, ali doista sadrži te odnose.

Ph. N: Vi pišete: „Očinstvo je odnos sa strancem, koji je, unatoč tome da je drugi čovjek/bližnji [autrui], ipak ja: odnos mene sa mnom samim, koji mi je svejedno stran. Sin odista nije jednostavno moje djelo, poput pjesme ili načinjena predmeta: nije ni moje vlasništvo. Ni kategorije moći ni kategorije imanja nisu kadre očitovati odnos s djetetom. Niti pojam uzroka ni pojam imanja ne dopuštaju shvaćanje [saisir] činjenice plodnosti. Ja nemam svoje dijete: svoje dijete na neki način jesam. Samo što riječi 'ja jesam' [je suis] imaju tu značenje koje je drukčije od elejskog ili platoničkog. U tom glagolu 'egzistirati' nahodi se mnoštvenost i transcendencija, koja manjka čak i najhrabrijim egzistencijalnim analizama. S druge pak strane, sin nije bilo kakva prigoda, koja mi se sručuje, kao primjerice moja žalost, iskušenje [épreuve] ili patnja. Sin je 'ja' [moi], sin je osoba. Naposljetku drugost sina nije drugost nekoga tko bi bio alter ego. Očinstvo nije simpatija/su-patnja [sympathie], preko koje se mogu postaviti na mjesto svoje sina. Svojim bitkom, ne svojom simpatijom/su-patnjom, ja sam svoj sin… Sloboda se dakle ne provodi i vrijeme se ne dovršuje u skladu s kategorijom uzroka, nego u skladu s kategorijom oca… Očinstvo nije jednostavno obnova oca u sinu i njegovo sjedinjenje [confusion] s njim, nego je i izvanjskost oca u odnosu spram sina, pluralističko egzistiranje.^{^[8]}“

TAJNA I SLOBODA

Ph. N: Danas ćemo govoriti o Totalitetu i Beskonačnom, knjizi koja datira iz 1961. godine, knjizi koja je, zajedno s Drukčije no biti ili s onu stranu bitkovanja, jedno od Vaših temeljnih djela filozofije. Naslov sam po sebi sadrži problem ili pitanje. U čemu se „totalitet“ i „beskonačno“ suprotstavljaju?

E. L: U kritici totaliteta koji sadrži samo udruživanje ovih dviju riječi, postoji referencija na povijest filozofije. Ta povijest može biti interpretirana kao pokušaj univerzalne sinteze, kao redukcija sveg iskustva, svega što je smisleno, na totalitet u kojem svijest obuhvaća svijet, ne ostavljajući ništa drugo izvan sebe, i tako postaje apsolutnom mišlju. Samosvijest [conscience de soi] je istodobno svijest cjeline. Protiv takve totalizacije bilo je malo protesta u povijesti filozofije. Što se mene tiče, u filozofiji sam Franza Rosenzweiga, koja je bitno diskusija o Hegelu, po prvi puta susreo radikalnu kritiku totaliteta. Ta kritika polazi od iskustva smrti; u mjeri u kojoj individua, obuhvaćena totalitetom, nije pobijedila strah od smrti niti odustala od svojega posebnog usuda, ona se ne ćuti ugodno u totalitetu ili, ako se hoće, totalitet se nije „totalizirao“. Kod Rosenzweiga postoji rasprskavanje [éclatement] totaliteta i otvaranje posve drugog puta u iskanju smisla.

Ph. N: Put što ga zapadnjačka filozofija nije istražila i u odnosu na kojeg je masivno preferirala put sistema?

E. L: To je uistinu cjelokupni put zapadnjačke filozofije koji završava Hegelovom filozofijom, a koja se, s punim pravom, može smatrati završetkom same filozofije. Posvuda se u zapadnjačkoj filozofiji, u kojoj duhovno i smisleno svagda prebivaju u znanju, može uočiti ta nostalgija za totalitetom. Kao da je totalitet bio izgubljen i kao da je taj gubitak bio grijehom duha. Tada se panoramska vizija zbiljnosti pokazuje kao istina koja duhu pruža posvemašnje zadovoljenje.

Ph. N: Ta Vam se globalizirajuća vizija, koja karakterizira velike filozofske sisteme, pokazuje blaćenjem [faire insulte] nekog drukčijeg iskustva smisla?

E. L: Nesvodljivo i posljednje iskustvo odnosa izgleda mi doista negdje drugdje: ne u sistemu, nego licem u lice [la face à face] ljudskih bića, u društvenosti i u njezinu moralnom zadovoljenju. No nužno je razumjeti da moralnost nije nekakav sekundaran sloj nad apstraktnom refleksijom o totalitetu i njegovim pogibeljima; moralnost ima neovisan i preliminaran domašaj [portée]. Prva filozofija jest etika.

Ph. N: Suprotstavljajući se ideji da se naposljetku može totalizirati svaki smisao u jednom jedinstvenom znanju, postoje stvari za koje Vi kažete da se „ne mogu sintetizirati“ [non synthétisables]. To bi bile etičke situacije?

E. L: Ono što se ne može sintetizirati par excellence odista je odnos među ljudima. Možemo se također pitati može li ideja Boga, napose onako kako je misli Descartes, sačinjavati dio nekog totaliteta bitka i nije li ona ponajprije transcendentna bitku. Izraz „transcendencija“ upravo znači činjenicu da se Bog i bitak ne mogu misliti zajedno. Isto tako u interpersonalnom odnosu nije posrijedi to da se jastvo i drugo misle zajedno, nego da stoje licem-u-lice. Istinsko jedinstvo ili istinska sabornost [ensemble] nije sabornost sinteze, nego sabornost onog lice u lice.

Ph. N: Drugi primjer onoga što se ne može sintetizirati koji Vi navodite u knjizi. Ljudski život, s rođenjem i smrću, može opisati netko drugi; upravo netko tko nije umro – koga Vi nazivate preživjeli ili povjesničar. Svatko dakle opaža da postoji nesvodljiva razlika između njegova životna puta i onoga što će naknadno biti zabilježeno u kronološkom slijedu događaja povijesti i svijeta. Prema tome, život i povijest ne čine totalitet?

E. L: Naime, ta dva stajališta ne mogu se sintetizirati. Među ljudima ne postoji ta sfera zajedničkog [sphère du commun] koju svaka sinteza pretpostavlja. Zajednički element koji omogućuje govoriti o objektivnom društvu i preko kojega čovjek nalikuje stvarima i individualizira se kao stvar, nije ono prvo. Istinski ljudski subjektivitet je neodvojiv, prema Leibnizovu izrazu, i prema tome ljudi nisu zajedno kao individue nekog roda. Vazda se to znalo kad se govorilo o tajni subjektiviteta; a tu je tajnu Hegel ismijao: takvo je govorenje držao romantičarskim mišljenjem…

Ph. N; U mišljenju totaliteta postoji totalitarizam, budući da je ovdje tajna nedopustiva?

E. L: Moja je kritika totaliteta doista nastala nakon političkog iskustva koje još nismo zaboravili.

Ph. N. Govorimo o političkoj filozofiji. U Totalitetu i Beskonačnom Vi pokušavate „društvenost“ zasnovati na nečemu drugome, a ne na globalnom i sintetičkom pojmu društva. Napisali ste ovu rečenicu: „Zbiljsko ne smije biti određeno samo svojim povijesnim objektivitetom, nego također polazeći od tajne koja prekida kontinuitet povijesnog vremena, polazeći od unutrašnjih intencija. Pluralizam društva je moguć samo polazeći od te tajne“^{^[9]}. Društvo koje štuje slobode ne bi smjelo, dakle, imati za temelj naprosto „liberalizam“, objektivnu teoriju društva koja smatra da ono bolje funkcionira prepuste li se stvari same sebi. Jedan takav liberalizam bi slobodu stavio u ovisnost od objektivnog načela, a ne od bitne tajne života. Sloboda bi tada bila posve relativna: bilo bi dostatno objektivno pokazati veću učinkovitost na političkom ili ekonomskom planu nekog određenog tipa organizacije kako bi sloboda ostala bezglasna. Kako bi se zasnovalo autentično slobodno društvo potrebno je ništa manje nego metafizička ideja „tajne“?

E. L: Totalitet i Beskonačno je moja prva knjiga koja ide u tom smjeru. Želi postaviti pitanje sadržaja intersubjektivnog odnosa. Jer ono što smo dosad rekli samo je negativno. U čemu se pozitivno sastoji ta „društvenost“ različita od totalne i pridodane [additionnelle] društvenosti? To me kasnije zaokupilo. To što ste pročitali dosta je formalno u odnosu na ono što mi se danas čini bitnim.

Jer iz toga što sam kazao ne treba zaključiti na bilo kakvo podcjenjivanje uma i njegove težnje spram univerzalnosti. Jedino pokušavam izvesti nužnost društvene racionalnosti samih zahtjeva za onom intersubjektivnošću koju opisujem. Iznimno je važno utvrditi je li društvo u običnom smislu riječi rezultat ograničenja načela da je čovjek čovjeku vuk ili ono naprotiv rezultira iz ograničenja načela da je čovjek za čovjeka [l'homme est pour l'homme]. Proizlazi li društvo sa svojim institucijama, univerzalnim formama i zakonima iz ograničenja posljedica rata među ljudima ili iz ograničenja beskonačnog koje se otvara u etičkom odnosu čovjeka prema čovjeku?

Ph. N: U prvom slučaju, imamo posla s koncepcijom politike kao unutrašnjom regulacijom društva, kao u pčelinjem društvu ili društvu mrava; to je naturalistička ili „totalitarna“ koncepcija. U drugom pak slučaju, imamo jednu višu regulaciju, drukčije naravi, etičke, što nadvisuje politiku?

E. L: Politika doista vazda mora moći biti kontrolirana i kritizirana polazeći od etike. Taj drugi oblik društvenosti bio bi pravedan spram tajne koja je za svakoga njegov život, tajne koja se ne odnosi na zatvorenost koja bi izolirala neko strogo privatno područje neke zatvorene unutrašnjosti, nego se odnosi na odgovornost za drugoga koja se, kao načelo apsolutne individuacije, u svom etičkom nastupu, ne može prenijeti na drugoga, niti joj se možemo otrgnuti.

LICE

Ph. N: U Totalitetu i Beskonačnom Vi naširoko govorite o licu. To je u tom djelu jedna od čestih tema. U čemu se sastoji i čemu služi ta fenomenologija lica, odnosno ta analiza onoga što se zbiva kad gledam bližnjeg licem u lice?

E. L: Ne znam može li se govoriti o „fenomenologiji“ lica, budući da fenomenologija opisuje ono što se pojavljuje. Pitam se isto tako – je li moguće govoriti o pogledu okrenutom prema licu, jer je pogled spoznavanje, percepcija. Prije mislim da je pristup licu namah etički. Kad gledate nos, oči, bradu, čelo i kad ih možete opisati, prema bližnjem se okrećete kao prema objektu. Najbolji način susreta s bližnjim jest da čak ne zamjećujete boju njegovih očiju! Kad se promatra boja očiju tada nismo u društvenom odnosu s bližnjim. Odnosom prema licu doista može vladati percepcija, no ono što je specifičnost lica – ne može se na nju svesti.

Ponajprije postoji sama izravnost [droiture] lica, njegova neposredna [droite] izloženost, lišena obrane. Koža lica ostaje najgolija [la plus nue], najogoljenija [la plus denuée]. Najgolija, premda dolična goloća [nudité]. Najogoljenija također: u licu postoji bitno siromaštvo; dokaz za to vidimo u naporu da se prikrije to siromaštvo pridajući izgled poze, držanje [contenance]. Lice je izloženo, nahodi se pred prijetnjom [menacé], kao da nas pozivlje na čin nasilja. Istodobno je lice ono što nam zabranjuje ubiti.

Ph. N: Priče iz rata nam kazuju da je doista teško ubiti nekoga tko vas gleda u lice.

E. L: Lice je značenje, i to značenje lišeno konteksta. Hoću reći da bližnji, u ravnosti svog lica, nije osoba/ličnost u nekom kontekstu. Obično je čovjek „osoba“: profesor na Sorboni, potpredsjednik Državnog savjeta, sve što je u putovnici, način odijevanja, način predstavljanja. Svako značenje u uobičajenom smislu jest odnos prema nekom takvom kontekstu: smisao nečega leži u odnosu spram nečega drugog. Ovdje je, naprotiv, lice smisao za sebe sama. Ti si ti. U tom se smislu može reći da se lice ne „vidi“. Lice ne može biti neki sadržaj koji bi vaša misao obuhvatila; lice nema neki sadržaj [incontenable], lice nas vodi s onu stranu [au-delà]. Zato značenje lica izlazi iz bitka kao nečega što je korelativno znanju. Gledanje je, naprotiv, traženje adekvatnosti; ono apsorbira bitak par excellence. A odnos prema licu je namah etički. Lice je ono što se ne može ubiti, ili bar ono kojeg se smisao sastoji u: „ne smiješ ubiti“. Točno je da je ubojstvo banalna činjenica: bližnji se može ubiti; etički zahtjev nije ontološka nužnost. Zabrana ubijanja ne čini ubojstvo nemogućim, čak iako se autoritet zabrane održava u grizodušju [mauvaise conscience] izvršena zla – zloći zla. Zabrana se također pojavljuje u Svetim spisima u kojima je ljudskost čovjeka izložena ukoliko je zauzeta u svijetu. No istinu govoreći pojava ovih „etičkih stranosti“ – ljudskost čovjeka – već je ruptura bitka [une rupture de l'être]. Ona je značenjska [signifiante] čak i kad se bitak nastavlja i preuzima.

Ph. N: Bližnji je lice; no bližnji mi isto tako govori i ja govorim njemu. Je li i ljudski diskurs također način prekidanja onoga što imenujete „totalitetom“?

E. L: Zacijelo. Lice i diskurs su povezani. Lice govori. Ono govori jer upravo omogućuje svaki govor i započinje ga. Upravo sam odbacio pojam gledanja da bih njime opisao autentičan odnos spram bližnjega; diskurs, ili točnije, odgovor ili odgovornost, jest taj autentičan odnos.

Ph. N: No budući da je etički odnos s onu stranu znanja i budući da je autentično preuzet govorom, nije li tada sam diskurs nešto što je izvan poretka znanja?

E. L: Doista sam vazda u diskursu razlikovao kazivanje[le dire] i kazano [le dit]. Da kazivanje mora sadržavati kazano, to je nužnost istog reda kao i ona koju nameće društvo sa zakonima, institucijama i društvenim odnosima. No kazivati znači da tada kada sam pred licem nisam samo pred njim i da ga ne samo kontempliram, nego da za nj i odgovaram. Kazivanje je način pozdravljanja bližnjega, ali pozdraviti bližnjega već znači odgovoriti mu. Teško je šutjeti u nečijem prisuću; ta teškoća ima svoj konačan razlog u tom vlastitom značenju kazivanja, pa ma što bilo kazano. Treba o nečemu govoriti, o kiši, o lijepom vremenu, nije važno o čemu, ali govoriti, odgovoriti mu i već odgovarati za nj.

Ph. N: Vi kažete da u licu bližnjega postoji i „uzdizanje“, „visina“. Drugi je viši od mene. Što pod tim podrazumijevate?

E. L: „Ne ubij“ je prva riječ lica. To je dakle naredba [ordre]. U pojavi lica postoji zapovijed, kao da mi govori gospodar. Istodobno je pak lice bližnjega ogoljeno; to je siromah za kojega mogu sve i kojemu dugujem sve. I ja, bilo tko da sam, ali kao „prvo lice“, jesam onaj koji iznalazi resurse da odgovori na poziv.

Ph. N: Čovjek je u iskušenju da Vam kaže: da, u stanovitim slučajevima… A, naprotiv, u drugim se slučajevima susret s bližnjim odvija na način nasilja, mržnje i prijezira.

E. L: Zacijelo. No mislim da, kakva god bila motivacija koja tumači tu inverziju, analiza lica kakvu sam upravo dao, s nadmoći bližnjega i njegovim siromaštvom, s mojim podčinjavanjem i bogatstvom, jest ono prvo. To je pretpostavka svih ljudskih odnosa. Kad toga ne bi bilo mi čak, pred otvorenim vratima, ne bismo rekli: „Nakon Vas, Gospodine!“ Nastojim opisati to izvorno [originel] „Nakon Vas, Gospodine!“.

Govorili ste o strasti mržnje. Bojim se puno teže primjedbe: kako se događa da se može kazniti i pokoriti? Kako se događa da postoji neka pravda? Moj odgovor jest činjenica mnoštvenosti [multiplicité] ljudi, prisuća trećeg pokraj bližnjeg, koji uvjetuje zakone i uspostavlja pravdu. Da sam sam s drugim, tada bih mu sve dugovao, no postoji treći. Znam li ja što je moj bližnji u odnosu na trećeg? Znam li ja da je treći u sporazumu s njim ili je njegova žrtva? Tko je moj bližnji? Prema tome treba procjenjivati, misliti, prosuđivati uspoređujući ono što je neusporedivo. Interpersonalni odnos koji uspostavljam s bližnjim moram također uspostaviti s drugim ljudima; postoji dakle nužnost ublažavanja [modérer] te privilegije bližnjeg: otuda pravda. Premda se pravda provodi institucijama, koje su neizbježne, ona se svagda mora kontrolirati početnim interpersonalnim odnosom.

Ph. N: U Vašoj metafizici je odlučno iskustvo koje omogućuje izlazak iz Heideggerove ontologije kao ontologije Neutralnog, ontologije lišene morala. Konstruirate li Vi, polazeći od etičkog iskustva, neku „etiku“? Jer naposljetku etika je stvar pravila; valja ustanoviti pravila?

E. L: Moja se zadaća ne sastoji u konstruiranju neke etike; samo nastojim iskati joj smisao. Doista, ne vjerujem da svekolika filozofija mora biti programska. Nadasve je Husserl istaknuo u prvi plan ideju programa filozofije. Može se nedvojbeno konstruirati etika u funkciji onoga što sam upravo kazao, no to nije moja tema.

Ph. N: Možete li precizirati u čemu to otkriće etike u licu prekida s filozofijama totaliteta?

E. L: Apsolutno znanje, onakvo kakvo je tražila, obećavala ili zahtijevala filozofija, jest misao Jednakog [une pensée de l'Égal]. Bitak je obuhvaćen u istini. Čak iako se istina razmatra kao neopoziva, postoji obećanje kompletnije i adekvatnije istine. Nedvojbeno, konačno biće kakvo smo mi ne može, na kraju krajeva, dovršiti zadaću znanja; no u granici u kojoj je ta zadaća ispunjena, ona se sastoji u činidbi da Drugo postane Isto. Zauzvrat ideja Beskonačnog implicira misao Nejednakog. Polazim od kartezijanske ideje beskonačnog, prema kojoj je ideatum te ideje, odnosno ono što ta ideja zrije, beskonačno veći od samoga čina kojim se on misli. Postoji disproporcija između čina i onoga čemu je taj čin pristup. To je za Descartesa jedan od dokaza za egzistenciju Boga; misao ne može proizvesti nešto što je prevladava [dépasse]: to bi trebalo biti postavljeno u nas. Treba dakle prihvatiti beskonačnog Boga koji je u nas stavio tu ideju beskonačnog. No mene ovdje ne zanima dokaz koji Descartes ište. Ja ovdje s čuđenjem razmišljam o disproporciji između onoga što on imenuje „objektivna realnost“ i „formalna realnost“ ideje Boga, o samom paradoksu – koji je toliko anti-grčki – ideje „stavljene“ u mene, dočim nas Sokrat uči da je nemoguće staviti ideju u misao, a da je u njoj već nismo našli.

U licu, kako sam ga postupno opisao, izranja to isto prevladavanje čina onim čemu on vodi. U pristupu licu doista postoji pristup ideji Boga. Kod Descartesa ideja Beskonačnog ostaje teorijskom idejom, kontemplacijom, znanjem. Što se mene tiče, ja mislim da odnos spram Beskonačnog nije znanje nego Želja [Désir]. Pokušavam opisati razliku između Želje i potrebe [besoin] činjenicom da Želja ne može biti zadovoljena; da se Želja na neki način hrani svojom vlastitom gladi i povećava svojim zadovoljstvom; da je Želja kao misao koja misli više nego što misli i više od onoga što misli. Nedvojbeno paradoksalna struktura, ali koja nije paradoksalnija od prisuća Beskonačnog u nekom konačnom činu.

ODGOVORNOST ZA BLIŽNJEGA

Ph. N: U Vašoj posljednjoj knjizi Drukčije no biti ili s onu stranu bitkovanja govorite o moralnoj odgovornosti. Već je Husserl govorio o odgovornosti, ali o odgovornosti za istinu; Heidegger je govorio o autentičnosti; što Vi podrazumijevate pod odgovornošću?

E.L: U toj knjizi govorim o odgovornosti kao bitnoj strukturi koja je prva i fundamentalna struktura subjektiviteta. Subjektivitet opisujem etičkim terminima. Etika ovdje ne dolazi kao dodatak prethodnoj egzistencijalnoj osnovi; u etici se, razumljenoj kao odgovornost, zauzlava čvor samog subjektiviteta.

Odgovornost razumljena kao odgovornost za bližnjega, dakle odgovornost za ono što nije moja stvar ili što me čak i ne gleda; ili što me upravo gleda i time mu pristupam kao licu.

Ph.N: Kako, nakon što se otkrije bližnji u svojem licu, dolazi do toga da smo spram njega odgovorni?

E. L: Tako što opisujem lice pozitivno, a ne samo negativno. Spominjete se onoga što smo kazali: pristup licu nije na razini puke percepcije, intencionalnosti koja se kreće prema adekvaciji. Već smo rekli da se to pozitivno sastoji u tomu što smo odgovorni za bližnjega čim me gleda, čak prije no što preuzmem te odgovornosti; njegova me odgovornost ispunjava. To je odgovornost koja ide s onu stranu onoga što činim. U uobičajenom smislu odgovorni smo za ono što sami činimo. U Drukčije no biti ili s onu stranu bitkovanja kažem da je odgovornost sveudilj za bližnjega. To znači da sam odgovoran za samu njegovu odgovornost.

Ph. N: Na koji način ta odgovornost za bližnjega određuje samu strukturu subjektiviteta?

E. L: Odgovornost doista nije puki atribut subjektiviteta, kao da bi subjektivitet egzistirao sam od sebe, lišen etičkog odnosa. Subjektivitet nije nešto za sebe; on je, reći ću još jedanput, sveudilj za nekoga drugoga. U toj sam knjizi blizinu bližnjeg predstavio kao situaciju u kojoj bližnji meni nije blizak samo prostorno, kao neki srodnik, nego mi je bitno blizak ukoliko se ćutim – ukoliko sam – za nj odgovoran. Ta struktura nimalo ne nalikuje intencionalnom odnosu koji nas u spoznavanju povezuje s objektom, kakav god posrijedi bio, pa čak ni ljudskom objektu. Bliskost se ne odnosi na intencionalnost; a napose se ne odnosi na činjenicu da mi je bližnji znan.

Ph. N: Ja nekoga mogu savršeno poznavati, no ta spoznaja sama po sebi nikada nije bliskost?

E. L: Nije. S bližnjim smo povezani samo kroz odgovornost, bilo da je prihvaćena ili odbijena, bilo da znamo kako je preuzimamo ili ne, bilo da možemo ili ne možemo učiniti štogod konkretno za bližnjeg. Kazati: evo me [me voici]. Učiniti štogod za drugog. Dati. Biti ljudski duh. Utjelovljenje ljudskog subjektiviteta jamči njegovu duhovnost (ne vidim kako bi se anđeli mogli ispomagati). Dija-konija [služba, prim. prev.] prije svakog dijaloga; analiziram međuljudski odnos kao da mi, u blizini s bližnjim – s onu stranu slike koju imam o drugom čovjeku – njegovo lice, ono izrazito u bližnjeg (a svako ljudsko tijelo je u tom smislu manje ili više lice), ono što mi naređujeslužiti ga. Rabim ovu ekstremnu formulaciju. Lice me moli i naređuje mi. Njegovo značenje je označena naredba. Potrebno je precizirati da ako lice znači naredbu u odnosu na mene, to se ne zbiva na način da neki znak znači svoje označeno; ta naredba je samo značenje lica.

Ph. N: Vi istodobno kažete „on me moli“ i „naređuje mi“. Nije li to protuslovno?

E. L: On me moli kao što se moli nekomu komu se zapovijeda, kao kad se kaže „mole vas“.

Ph. N: No nije li bližnji također odgovoran za nas?

E. L: Možda, no to je njegova stvar. Jedna od osnovnih tema u Totalitetu i Beskonačnom, o kojoj još nismo govorili, sastoji se u tomu da je inter-subjektivni odnos ne-simetričan. U tom sam smislu ja odgovoran za bližnjega bez očekivanja recipročnosti, pa koštalo me to i života. Recipročnost je njegova stvar. Upravo zbog toga što odnos između bližnjeg i mene nije recipročan, ja sam mu podčinjen; u tom smislu sam bitno „podložnik“ [sujet]. Ja je ono što sve podnosi. Znana vam je ova rečenica Dostojevskog: „Svaki je od nas pred svima drugima za sve kriv, a ja najviše od sviju“. Ne zbog ove ili one krivnje koja je doista moja ili zbog grešaka koje bih mogao počiniti, nego zato što sam odgovoran totalnom odgovornošću koja odgovara za sve druge i za sve kod drugih, čak i njihovu odgovornost. Jastvo vazda ima odgovornost više nego svi drugi.

Ph. N: Znači li to da, ako drugi ne čine ono što trebaju činiti, da je to zbog mene?

E. L: Negdje sam razmišljao – ne volim to puno citirati, jer su potrebna dodatna razmišljanja kako bi se ovo upotpunilo – da sam ja odgovoran ako trpim progone. No samo ja! Moji „bližnji“ [proches] ili „moj narod“ su već drugi i za njih ištem pravdu.

Ph. N. Vi idete dotle?

E. L: Zato što sam čak odgovoran za odgovornost bližnjega. To su ekstremne formulacije koje ne treba odvajati od konteksta. Konkretno gledano, tu se upliću mnoga druga razmatranja i zahtijevaju čak pravdu za mene. Praktično, zakoni odbacuju stanovite konsekvence. No pravda ima smisla samo ako čuva duh bez-inter-esnosti [des-inter-essement] koji oživljuje ideju odgovornosti za drugoga čovjeka. U načelu, jastvo se ne oslobađa „prvog lica“; ono drži svijet. Subjektivitet, koji se konstituira u samom kretanju u koje spada odgovornost za drugoga, ide do supstitucije za bližnjeg. On preuzima uvjetnost – ili bezuvjetnost – taoca. Subjektivitet kao takav je u početku talac [otage]; on odgovara sve do ispaštanja za druge.

Ovo mi se utopijsko poimanje čini skandaloznim i, za neko jastvo, neljudskim. No ljudskost je ljudskog – istinski život – odsutan. Ljudskost u povijesnom i objektivnom bitku, samo izbijanje onog subjektivnog, ljudskog psihizma, u svojoj izvornoj budnosti ili otrježnjenju, jest bitak koji se raščinja [défait] svojega uvjeta bitka: bez-inter-esnost[le des-inter-essement]. To želi reći naslov knjige: „drukčije no biti“. Ontološki uvjet se raščinja ili je raščinjen u uvjetnosti ili u bezuvjetnosti ljudskog. Biti ljudski, to znači: živjeti kao da se nije biće među bićima. Kao da se, preko ljudske duhovnosti, preokreću kategorije bitka u neko „drukčije no biti“. Ne samo „biti drukčije“; jer biti drukčije još je uvijek biti. Doista ne postoji glagol kojim bi se označilo ovo „drukčije no biti“. Ne može se glagolom izraziti prigoda njegova nemira, njegove bez-inter-esnosti, njegova stavljanja u pitanje tog bitka – ili tog bitkovnog [essement] – bitkujućeg.

Jastvo je ono koje podnosi bližnjega; ono je za njega odgovorno. Tako se uviđa da se u ljudskom subjektu, koji je istodobno posvemašnja podložnost [sujétion], očituje moja primogenitura. Moja odgovornost se ne može ustupiti; nitko me ne može zamijeniti. Tu je posrijedi kazivanje samog identiteta ljudskog jastva polazeći od odgovornosti; to znači polazeći od tog postavljanja ili tog svrgavanja koje je suvereno u samosvijesti, svrgavanja koje je upravo njegova odgovornost za bližnjega. Odgovornost je ono što isključivo pripada meni i što, ljudski gledano, ne mogu odbiti. Taj je teret vrhovno dostojanstvo onoga što je jedinstveno. Jastvo koje se ne može razmijeniti; ja je jastvo [je sui moi] samo u mjeri u kojoj sam odgovoran. Mogu zamijeniti svakoga, ali nitko mene ne može zamijeniti. Takav je moj neotuđivi identitet subjekta. U tom preciznom smislu Dostojevski kaže: „Svaki je od nas pred svima drugima za sve odgovoran, a ja najviše od svih“.

SLAVA SVJEDOČENJA

Ph. N: Etički odnos čini da izađemo iz „samoće“ bitka. No ako tada više nismo u bitku, jesmo li tada u nekom društvu?

E. L: Vjerojatno mislite: što postaje Beskonačno koje naviješta naslov Totalitet i Beskonačno? Ne bojim se riječi Bog koja se često pojavljuje u mojim ogledima. Beskonačno mi dolazi od ideje u značenju lica. Lice značiBeskonačno. Ono se nikad ne pojavljuje kao tema, nego se pojavljuje u tom samom etičkom značenju: što će reći u činjenici da ukoliko sam pravedniji, utoliko sam odgovorniji; nikad nismo oslobođeni duga spram bližnjeg.

Ph. N: Postoji li nešto beskonačno u etičkom zahtjevu, u tom smislu što se on ne može utažiti?

E. L: Da. Etički zahtjev je zahtjev za svetošću. Nitko ni u jednom času ne može reći: ispunio sam sve svoje dužnosti. Osim licemjera …Upravo, u tom smislu postoji otvorenost s onu stranu onog što se ograničuje; a to je manifestacija Beskonačnog. To nije „manifestacija“ u smislu „otkrivanja“ koje bi bilo podudaranje s nekom danošću. Naprotiv, osobina je odnosa spram Beskonačnog da nije otkrivanje. Kad, u prisuću bližnjeg, kažem: „Evo me“, to „Evo me“ je mjesto preko kojega Beskonačno stupa u jezik-govor [langage], ali se ne dade vidjeti. Ono se ne pojavljuje, jer nije tematizirano, u svakom slučaju ne izvorno. Izraz „nevidljivi Bog“ ne treba razumjeti kao da je Bog nevidljiv, nego tako što Boga nije moguće tematizirati; no ipak nije indiferentan za mišljenje koje nije tematizacija, a vjerojatno čak ni intencionalnost.

Podsjetit ću vas na jednu navlastitu crtu židovske mistike. U nekim, vrlo starim molitvama, koje su zabilježili stari autoriteti, vjernik započinje kazujući Bogu „ti“, a započeti stav završava s „on“, kao da se tijekom približavanja tog „ti“ nenadano pojavljuje njegova transcendencija u „on“. To je ono što sam u svojim deskripcijama nazvao „onstvo“ [l'illéite] Beskonačnog. U onom „Evo me!“ približavanja bližnjeg Beskonačno se ne pokazuje. Kako onda ono ima neki smisao? Reći ću: tako što subjekt koji kaže „Evo me!“ svjedoči Beskonačno. U tom svjedočenju, istina kojeg nije istina predstave ili percepcije, nastaje objava Beskonačnog. U tom svjedočenju slavi sebe sama slava Beskonačnog. Termin „slava“ ne pripada jeziku kontemplacije.

Ph. N: Ali čekajte: tko u svjedočenju svjedoči o nekomu ili nečemu? Što je vidio svjedok ili profet o kojima Vi govorite i o čemu pruža svjedočanstvo?

E. L: Vi još uvijek nastavljate misliti svjedočenje kao da je zasnovano na spoznavanju ili na tematizaciji. Pojam svjedočenja koje nastojim opisati doista implicira nekovrsno otkriće, ali nam to otkriće ništa ne daje. Filozofski govor svagda izlazi na tematizaciju…

Ph. N: Uostalom, možemo Vas zapitati zašto Vi sami sve to tematizirate u samom ovom času. Je li to, u stanovitom smislu, također da biste svjedočili?

E. L: Ja sam prirodno sam sebi postavio tu primjedbu. Negdje sam govorio o filozofskom kazivanju [dire] koje se nalazi u neminovnosti da se uvijek ponovno zaniječe [dédire]. Čak sam od te zanijekanosti [dédit] učinio vlastitu temu filozofiranja. Ne niječem da je filozofija spoznaja ukoliko čak imenuje ono što se ne može imenovati i tematizira ono što se ne može tematizirati. No dajući tako onome što raskida s kategorijama diskursa formu kazanog, možda se u kazano utiskuju tragovi te rupture.

Etičko svjedočenje je otkrivenje koje nije spoznaja. Treba li još reći da se na taj način „svjedoči“ samo o Beskonačnom, o Bogu, za što nikakvo prisuće i nikakva aktualnost nije kadra. Filozofi su rekli da ne postoji aktualna beskonačnost. To što bi moglo vrijediti kao „nedostatak“ Beskonačnog, to je naprotiv pozitivna značajka beskonačnog – sama njegova beskonačnost.

U Drukčije no biti ili s onu stranu bitkovanja pisao sam: „O Beskonačnom za koje nije kadra nikakva tema – nijedna sadašnjost – svjedoči dakle subjekt u kojem je Drugo u Istom, ukoliko je Isto za Drugo. Tu se razlika rastvara/apsorbira u mjeri u kojoj se blizina približuje i kroz samo to rastvaranje slavno se optužuje i svagda više mene optužuje. Tu je Isto, u svojem držanju Istog, sve više i više obvezno spram Drugog, obvezno sve do supstitucije kao taoca, ispaštanja koje se na kraju podudara s izvan-rednim i dija-kroničnim preobraćenjem Istog u Drugo u nadahnuću i u psihizmu“^{^[10]}. Hoću reći da je način na koji je Drugo ili Beskonačno manifestira u subjektivitetu sam fenomen „nadahnuća“ i shodno tomu određuje psihički element, samu duševnost psihizma.

Ph. N: To znači Duha. Štoviše, ako Bog nije viđen, tada je o Njemu pruženo svjedočanstvo; nije tematiziran nego posvjedočen [attesté].

E. L: Svjedok svjedoči time što se sam kazuje. Jer on kaže: „Evo me!“ pred bližnjim; time što pred bližnjim priznaje odgovornost koja ga ispunjava, on očituje ono što lice bližnjega za njega znači. Slava Beskonačnog se objavljuje onim što je kadro činiti u svjedoku.

Ph. N: Kazati „Evo me!“ dok život ide u posve protivnom smjeru, jer život hoće samo sebe sama i zapovijeda jedino ustrajavanje u bitku, to znači u svojoj protivnosti manifestirati nešto više od života i smrti, što se samim tim slavi…

E. L: Ono „drukčije no biti“ jest slava Boga. „Ideja Beskonačnog, koja se kod Descartesa smješta u misao koja ne može sadržavati/obuhvaćati, izražava disproporciju slave i sadašnjosti, disproporciju što je samo nadahnuće. Pod težinom koja premašuje moju sposobnost, pasivnost koja je pasivnija od svake pasivnosti korelativne djelima, mojapasivnost izbija u kazivanju: „Evo me!“ Izvanjskost Beskonačnog na stanovit način postaje 'nutrina' u iskrenosti svjedočenja“^{^[11]}.

Ph. N: Beskonačno se apsorbira time što je spoznato?

E. L: Ne, ono zapovijeda.

Ph. N: Ipak u tom smislu nije izvanjsko; ono se odlučno približuje.

E. L: Zacijelo; ono zapovijeda i u tom je smislu nutrina: „Slava koja me ne aficira ni kao predstava [représentation] ni kao sugovornik pred čim ili pred kojim se smještam, slavi se u mojem kazivanju, zapovijedajući mi mojim ustima. Nutrina nije, prema tome, neko tajno mjesto negdje u meni. Ona je to preokretanje u kojemu ono eminentno izvanjsko, upravo na temelju te eminentne izvanjskosti, na temelju te nemogućnosti da bude 'sadržaj' i, slijedom toga, nastupi u nekoj temi, beskonačno izuzeće od bitkovanja [l'essence] me dotiče i pogađa me i naređuje mi mojim glasom. Zapovijed koja se iskazuje ustima onoga kojemu zapovijeda, ono beskonačno izvanjsko biva 'nutarnjim' glasom, no glasom koji svjedoči o raspuklini nutarnje tajne dajući znamenje bližnjemu. Znamenje o samom tom davanju znamenja. Krivudav put. Claudel je za motto svoje knjige Svilena cipela [Soulier de Satin] odabrao jednu portugalsku poslovicu koja se može razumjeti u upravo izloženom smislu: 'Bog piše pravo krivudavim redcima'^{^[12]}“.

10.

TVRDOĆA FILOZOFIJE I UTJEHE RELIGIJE

Ph. N: Ne postoji li u tom ustrajavanju na svjedočenju, koje je nesvodljivo na tematizirajuće znanje, neka posredna definicija profetizma?

E. L: Profetizam je doista fundamentalni način objave – pod uvjetom da profetizam razumijemo u puno širem smislu nego što ga obuhvaćaju dar, talent ili posebna vokacija onih koje imenujemo prorocima. Pod profetizmom podrazumijevam moment samog ljudskog usuda [condition humaine]. Preuzeti odgovornost za bližnjega jest za svakog čovjeka način svjedočenja o slavi Beskonačnog, način nadahnuća. Postoji profetizam, postoji nadahnuće kod čovjeka koji odgovara za bližnjega, paradoksalno, čak prije nego što zna što se od njega konkretno zahtijeva. Ta odgovornost prije Zakona jest božja objava. Postoji tekst kod proroka Amosa koji kaže: „Bog je govorio: tko neće prorokovati?“ (Amos, 3, 8), gdje izgleda da je profetizam postavljen kao temeljna činjenica ljudskosti čovjeka. Budući da je tako, pokraj neograničena etičkog zahtjeva, profetizam se tumači u konkretnim oblicima u kojima su nastali tekstovi i knjige. U tim konkretnim oblicima, koji su postali religije, ljudi nalaze utjehe. No to nikako ne čini dvojbenim strogu strukturu koju nastojim odrediti u kojoj sam vazda ja odgovoran i u kojoj podnosim univerzum, kakav god bio tijek povijesti.

Pitali su me, glede ovih razmišljanja, ima li još za mene mesijanska ideja neki smisao i je li nužno sačuvati ideju konačnog stadija povijesti u kojem čovječanstvo ne bi više bilo nasilničko, u kojem bi čovječanstvo konačno probilo koru bitka, u kojem bi se sve rasvijetlilo. Odgovorio sam da bi trebalo dopustiti da etika ima smisao, kako bi čovječanstvo bilo dostojno mesijanske ere, čak i bez mesijanskog obećanja.

Ph. N. Sve pozitivne religije, ili barem tri velike religije Knjige koje poznajemo na Zapadu, određuju se prema definitivno utvrđenom tekstu koji sadrži Objavu; a kad Vi govorite o „objavi“ koju donosi „svjedočenje“, čini se da iznalazite neki drugi izvor za religioznu istinu i to u samoj sadašnjosti/prisuća.

E. L: To što tu kažem doista angažira samo mene! U tom smislu odgovaram na to pitanje. Da je Biblija rezultat proročanstva, da je u njoj, u pisanoj formi, ostavljeno etičko svjedočanstvo – da ne kažem „iskustvo“ – u to sam uvjeren. No to se savršeno slaže s ljudskošću čovjeka kao odgovornosti za bližnjega koja je izložena u ovim razgovorima. Što je moderna historijska kritika pokazala da je Biblija imala više autora iz vrlo različitih razdoblja, protivno onome što se vjerovalo tijekom prošlih stoljeća, ništa ne mijenja na tom uvjerenju, naprotiv. Jer vazda sam mislio da veliko čudo Biblije uopće nije u zajedničkom literarnom podrijetlu, nego obratno, u stapanju različitih literatura u smjeru istog bitnog sadržaja. Čudo stapanja je veće od čuda jednog autora. Pol tog stapanja jest etika koja neprijeporno vlada cijelom tom knjigom.

Ph. N: Išli biste dotle da kažete kako bi svaki etičan čovjek u svako vrijeme i na svakom mjestu morao dati pisana ili izgovorena svjedočanstva koja bi eventualno mogla sačinjavati jednu zajedničku Bibliju? Ili da kažete kako bi se među ljudima koji pripadaju različitim tradicijama ili se ne prepoznaju ni u kakvoj religijskoj tradiciji, mogla pojaviti zajednička Biblija?

E. L: Da, etička istina je zajednička. Čitanje Biblije, čak iako je različito, u svojoj različitosti izražava ono što svaka osoba donosi Bibliji. Subjektivni uvjet čitanja je nužan za čitanje profetskog. No ovom doista treba dodati nužnost konfrontacije i dijaloga i tada izranja problem pozivanja na tradiciju, ali to pozivanje nije poslušnost nego hermeneutika.

Ph. N: To nedvojbeno vrijedi za čitanje iste Biblije od strane Židova i Kršćana. No moje pitanje smjera dalje. Htio sam reći: ako je etičko svjedočanstvo ono koje objavljuje slavu Beskonačnog, a ne neki tekst koji sadrži znanje, kakav je onda privilegirani položaj same Biblije. Može li se Platon ili drugi veliki tekstovi u kojima je čovječanstvo prepoznalo svjedočanstvo Beskonačnog čitati kao Biblija?

E. L: Opisujući mimogred ljudsko kao proboj [une percée] koji se zbiva u bitku i stavlja u pitanje oholu [fière] neovisnost bićâ u njihovu identitetu koji podvrgava drugom, nisam spomenuo utopijske dubine „nutrine“ koje se ne mogu „izmjeriti“. Zborio sam o Pismu i Knjizi. Mislio sam na njihovu zatvorenost koja se već zgušnjava, traje kao stih u svim jezicima prije nego postanu slova zapisana stilom ili perom. Ono što je zapisano u dušama ponajprije je zapisano u knjigama, status kojih se odveć brzo srozava na sredstva ili kulturne proizvode Prirode ili Povijesti, dočim njihova literatura obavlja rupturu u bitku i ne svodi se na bilo koji nutarnji glas ili na normativnu apstrakciju „vrijednosti“. Sam svijet u kojem živimo ne svodi se na predmetnost svojih predmeta. Mislim da kroz svu literaturu zbori – ili muca jedna prisebnost duha ili se bori s njezinom karikaturom – ljudsko lice. Unatoč kraju europocentrizma, diskvalificiranog tolikim užasima, vjerujem u izvrsnost ljudskoga lica koja je izražena u grčkim književnostima i u našim književnostima koje im duguju sve. Zahvaljujući njima, stidimo se naše povijesti. Nacionalne književnosti sudjeluju u Svetom Pismu, kako Homer i Platon, Racine i Victor Hugo tako i Puškin, Dostojevski i Goethe, ali isto tako dakako Tolstoj i Agnon. No siguran sam u neprispodobivu izvrsnost Knjige Knjiga koji sve književnosti svijeta očekuju i komentiraju. Sveti spisi nisi značajni zbog dogmatske pripovijesti o njihovom natprirodnom ili sakralnom podrijetlu, nego zbog izražaja lica drugog čovjeka prije nego što sebi dade neki sadržaj ili pozu koju oni osvjetljuju. Izražaj koji je nepobitan isto toliko koliko su nužne skrbi svakodnevnog svijeta povijesnih bića kao što smo mi. Oni (sveti spisi) su mi značajni zbog svega onoga što su tijekom stoljeća probudili kod svojih čitatelja i prihvatili od svojih egzegeza i njihovih prenošenja. Oni zapovijedaju svekoliku težinu rupturâ u kojima se, u našem bitku, stavlja u pitanje dobra savjest [bonne conscience] njegova tu-bitka [être-là]. U tomu počiva sama njihova svetost, izvan svakog sakramentalnog značenja; jedinstven položaj [statut] koji je nesvodljiv na stanje snova „lijepih duša“, ako se pak može imenovati položajem taj vihor krize – ili taj duh – koji puše i razdire unatoč uzlova Povijesti koji se svagda iznovice zauzlavaju.

Ph. N: Približavanje Beskonačnog je dakle jednako bitno za svakog čovjeka. No samo posebne religije pružaju ljudima utjehe. Etički zahtjev je univerzalan, a utjeha je stvar obitelji?

E. L: Religija, doista, nije identična s filozofijom, koja nužno ne daje utjehu koju zna pružiti religija. Profetizam i etika nikako ne isključuju utjehe religije; no opet ponavljam: tih utjeha je, možda, dostojno samo ono ljudstvo koje ih se također može odreći.

Ph. N: Da govorimo o vašim najnovijim radovima. Vi danas nastavljate razmišljati o odgovornosti za bližnjega, odgovornosti za smrt bližnjega. Što pod tim treba razumjeti?

E. L: Mislim da u odgovornosti za bližnjega u konačnoj analizi postoji odgovornost za smrt bližnjega. Nije li neposrednost pogleda bližnjega izloženost par excellence, koja je izloženost na smrt? Lice, u svojoj pravosti, jest ono što zrije, „izbliza“ [à bout portant], smrt. Ono što se na licu izriče kao molba doista znači poziv da se daruje i da se služi – ili naredba davanja i služenja, ili povrh toga i uključujući to, zapovijed da se bližnji ne ostavi sam, pa bilo to i spram onoga što je neumitno. To je vjerojatno temelj društvenosti, ljubavi lišena erosa. Zebnja za smrt bližnjega leži doista u temelju odgovornosti za njega.

Jedna takva zebnja je nešto drugo nego strah. Mislim da taj pojam straha za drugog čovjeka presijeca briljantne analize koje je dao Heidegger o afektivnosti: o čuvstvima, o emociji, o Befindlichkeit[nahođenju]. Svaka emocija ima, prema njemu, ono što on imenuje dvostrukom intencionalnošću: ona je emocija prednečim i strah za mene. Heidegger insistira na činjenici da su u njemačkom jeziku glagoli koji izražavaju emocije svagda povratni, kao što su u francuskom glagoli: uzbuditi se, preplašiti se, rastužiti se itd. Tjeskoba je, prema njemu, izuzetna emocija u kojoj se podudaraju od i za: tjeskoba od konačnosti je strepnja za moju konačnost, a u stanovitom smislu svaka je emocija, zbog toga vraćanja na samstvo/sebe [soi], tjeskoba. Nama se čini da u strahu drugog nema tog vraćanja na samstvo/sebe. Ne nalazi li u takvom strahu pojam zebnje svoj smisao koji je oslobođen od svakog pozivanja na ideju nekog ljubomornog Boga?

Ph. N: U čemu?

E. L: Bez-inter-esni strah; plašljivost, stid…U svakom slučaju ne strah od kazne.

Ph. N: No ako se bojimo za bližnjega, a ne za sebe sama, može li se još živjeti?

E. L: To je doista pitanje koje u konačnici treba postaviti. Moram li biti? Ne ubijam li bitkujući, ustrajavajući u bitku?

Ph. N: Doista, sada kada vam je biološka paradigma postala bliska, znamo da svaka vrsta živi na račun druge i da, unutar svake vrste, svaka individua zamjenjuje neku drugu. Ne može se živjeti a ne ubijati.

E. L: U društvu takvom kakvo funkcionira ne može se živjeti a ne ubijati ili barem ne pripremati nečiju smrt. Prema tome, značajno pitanje smisla bitka nije: zašto je nešto a ne ništa – lajbnicovsko pitanje koje je toliko komentirao Heidegger – nego: ne ubijam li bitkujući [est-ce que je ne tue pas en étant]?

Ph. N: Dok drugi, iz konstatacije da je nemoguće živjeti bez ubojstva ili bar bez borbe, izvlače zaključak da doista treba ubijati i da nasilje služi životu kao i da upravlja evolucijom, dotle vi odbacujete takav odgovor?

E. L: Rasprskavanje ljudskog u bitku, proboj bitka, o čemu sam govorio tijekom ovih razgovora, kriza bitka, drukčije no biti, sve se to karakterizira činjenicom da ono što je najprirodnije postaje najproblematičnije. Imam li pravo biti? [Est-ce qu j'ai droit d'être?] Ne zauzimam li, bitkujući u svijetu, nečije mjesto? Stavljanje u pitanje prirodnog i naivnog samoodržanja u bitku!

Ph. N: Kao motto za djelo Drukčije no biti ili s onu stranu bitkovanja Vi navodite Pascalovu rečenicu: „To je moje mjesto na suncu. Eto početka i slike prisvajanja cijele zemlje“ i „Oni su se služili kako su znali pohlepnošću kako bi je stavili u službu javnom dobru. No to je samo pretvaranje i lažna slika milosrđa. Jer u temelju to je samo mržnja!^{^[13]}“

Prihvatimo li pak da je to pitanje posljednje ili prvo pitanje metafizike, kakav je potom vaš vlastiti odgovor? Hoćete li ići dotle da kažete da nemate pravo živjeti?

E. L: Ne želim nipošto izreći pouku da samoubojstvo proizlazi iz ljubavi prema bližnjem i iz istinski ljudskog života. Želim reći da istinski ljudski život ne može ostati život zadovoljan svojom jednakošću s bitkom, život smirenosti, da se život budi u odnosu spram drugog, što će reći da se vazda otrežnjuje, da bitak nikada nije – naspram onoga što kažu tolike utješne predaje – svoj vlastiti raison d'être (razlog), da glasoviti conatus essendi nije izvorište sveg prava i sveg smisla.

S francuskog preveo Mario Kopić

Emmanuel Lévinas: Ethique et Infini: Dialogues avec Phillipe Nemo, Paris: Fayard/Radio France, 1982.

Razgovor štampan u tematu o Lévinasu u: Europski glasnik, br. 22/2017

[1] De Dieu qui vient à l'idée, Paris 1982.

[2] L'Écriture du désastre, Paris 1981.

[3] Le Temps et l'Autre, Montpellier 1979, str. 17.

[4] Op. cit., str. 21.

[5] Op. cit, str. 78-79.

[6] Op. cit., str. 81.

[7] Op. cit., str. 82.

[8] Op. cit, str. 86-87.

[9] Totalité et Infini, Den Haag 1974, str. 29.

[10] Autrement qu'être ou au-delà de l'essence, Den Haag 1974, str. 187.

[11] ibidem

[12] ibidem

[13] Pascal, Pensées, 295 i 451.

ČITAJ! filozofski magazin

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

FILOZOFSKI MAGAZIN

Romain Rolland: Vječnoj Antigoni

Preveo s francuskog Mario Kopić
Pismo Romaina Rollanda londonskom feminističkom listu Jus Suffragii, od maja 1915.
Romain Rolland, Les Précurseurs, Éditions de l’Humanité, 1920 (p. 32-33).

Martin Heidegger: Rektorski govor

Emmanuel Levinas: Potpis

Rüdiger Safranski: Ohladnjeli eros

Walter Benjamin: Sokrat

Emmanuel Levinas: Etika i beskonačno

Technology

Recent Posts

Facebook

Search This Blog

Blog Archive

Get in Touch

Pages

Text Widget

Main Tags

Categories

Categories

Main Tags