1.

Platon u Politeji (Republici, Državi) zbori o ratu kao „najvišem umijeću“, naime kao jednom od specifičnih načina rada koji su mogući unutar organizacije „podjele rada“ od koje se sastoji super-umijeće polisa.

I rat je, dakle, „demijurg“.

Štoviše, rat je demijurško djelo koje dovodi do krajnje granice destruktivnu značajku demijurškog – kao što kasnije kapitalizam do krajnje granice dovodi konstruktivnu značajku.

Aristotel, razlikujući „hrematistiku“ od „ekonomije“, tvrdi da je cilj ove druge proizvodnja upotrebnih dobara (sve je ove pojmove baštinio Marx, Marx je naime jedan veliki grčki mislilac), dočim je, tomu nasuprot, cilj „hrematistike“ beskonačna proizvodnja bogatstva. Tako se uz proizvodnju bezgraničnog bogatstva, unutar polisa, nadovezuje bezgranična proizvodnja destrukcije, „najviše umijeće“ rata, o kojem zbori Platon.

2.

Za Freuda rat je neizbježan, budući da je čovjekova egzistencija kombinacija Erosa („ljubavi“) i Nagona smrti. Nastojanje za osujećenjem rata je neostvarivo jer rat pripada „naravi“ čovjeka, konstituiranoj upravo borbom između Erosa i Thanatosa („smrti“), ljubavi i mržnje. Rat je ekstremni izražaj nagona smrti.

Dok je ljubav, tvrdi Freud, poriv za sjedinjenjem, mržnja je poriv za razdvajanjem. Eros konstruira, Thanatos destruira.

No Freud ne vidi da je svako konstruiranje destruiranje i da je svako destruiranje ujedno konstruiranje. Konstruirati neku kuću znači destruirati neku čistinu; destruirati neku kuću znači proizvesti neku čistinu. Ova je implikacija znana ne samo Hegelu i Marxu, nego već prije Platonu i Empedoklu. (Istina, za Freuda, Eros i Thanathos ne djeluju izolirani, nego svagda „pomiješani“, no tu je posrijedi intrinzična smjesa u kojoj svaki od dva činitelja zadržava vlastitu značajku sile koja sjedinjuje ili razdvaja, tako da je posljedak njihove pomiješanosti jednostavno kvantitativna dominacija jedne od njih.)

No između Erosa i Thanatosa postoji još dublja, radikalnija i bitnija solidarnost. Premda je Eros i za Freuda princip mira (ali ne u izričitom smislu „principa nirvane“ koji se kod Freuda podudara s Thanatosom, nego u značenju plodonosnog, konstruktivnog principa mira), ipak postoji suteren u kojemu Eros i Thanathos žive istim životom.

Kazujući ovo, krećemo se u smjeru posve suprotnom od Frommove kritike Freuda, optužbe da je Freud pod pojam Thanatosa sabrao različite funkcije (agresivnost, destruktivnost, sadizam, volju za moć); valja istaknuti da su te različite funkcije upravo kao različite ujedno i razni izražaji identičnog stava: volje za kontroliranjem stvari, odnosno volje za izlaženjem i povratkom u ništinu.

3.

Možemo dati prednost Erosu. No i Eros i Thanatos odgovaraju definiciji umijeća/tehnike koju Platon daje u Symposionu, govoreći o Erosu. Umijeće, odnosno tehnika je, kaže Platon, „uzrok koji omogućuje da stvari iz nebivstvovanja prijeđu u bivstvovanje“ (i obrnuto).

Ma koliko čudno može izgledati ova solidarnost između Erosa i Thanatosa, upravo Platonov tekst govori na nedvosmislen način:

„Ljubav je volja za trajnim posjedovanjem dobra“ i djelo (rad, ergon) Erosa je „rađanje u lijepom, budući da se ne može rađati u ružnom; dočim se u lijepom mora svagda rađati“.

Ovakvim se tvrdnjama najodlučnije ističe tehnička značajka Erosa.

Riječ „dobro“ (agathon) u grčkom jeziku ima ekstremno širok dijapazon značenja: „dobro“ je sve ono što je željeno. „Dobro“ je voda za žednog, hrana za gladnog, odijelo za nagog, radost za nesretnika, uspjelo djelo za tehničara, zanatliju, umjetnika, političara. „Dobro“ je ono željeno i istodobno sve ono što demijurg uspijeva proizvesti.

Čak i riječ lijepo (kalon) i ružno (aischron) izvorno na grčkom imaju puno šire značenje od „estetskog“ značenja na koje smo navikli.

„Lijepo“ je – kako se u Platonovu tekstu eksplicitno kaže – „harmonično“, a „ružno“ je „disharmonično“. „Harmonično“ je ono čiji elementi imaju sposobnost da sebe unaprijed odrede ili predisponiraju u pogledu realizacije neke svrhe. Jasno je onda da Eros ne može rađati (naime stvarati) u „ružnom“, jer ružno je upravo nesposobnost elemenata koji konstituiraju ružnoću da unaprijed sebe odrede u pogledu svrhe, odnosno njihova neraspoloživost za sjedinjenjem koje je konstituirano svrhom. Oni su „disharmonični“ jer ne uspijevaju biti primjerenim sredstvima za stvaranje svrhe. Upravo imajući u vidu ovaj koncept,  Freud je mogao reći da je ljubav poriv za sjedinjenjem.

No tvrditi da je Eros rađanje u lijepom, odnosno da je djelo koje unaprijed određuje sredstva, koristi ih i vjeruje da im može dominirati u pogledu proizvodnje svrhe, tvrditi to znači upravo izraziti samu definiciju umijeća, odnosno tehnike.

Zacijelo se može istaknuti da je jedno platonska ljubav, naime ljubav kao sin Neimaštine, a drugo kršćanska ljubav, ljubav kao preobilje. No neovisno o ovoj razlici, u oba je slučaja, kao fundamentalna crta, prisutna zajednička demijurška značajka.

Platonski Eros je „bez obuće i bez krova“, ali, budući da je i sin Sredstva, odjelovljuje demijuršku silu, naime transformaciju realnosti, koja, koliko god drukčija od preobilja kršćanske ljubavi, ima s njom zajedničko ono bitno, naime sposobnost stvari da prijeđu iz nebivstvovanja u bivstvovanje. „Sredstvo“ se, u grčkom jeziku, naziva Poros i na korijenu ove riječi oblikuje se ono iskustvo (eks-per-ijencija) koje je u središtu eksperimentalne metode moderne znanosti.

I Eros je dakle „najviše umijeće“: kao i rat u kojemu Thanathos pronalazi svoj ekstremni izražaj.

4.

Res publica ili „javna stvar“ polisa jest mjesto iz kojega izrasta Zapad. Tehnika Zapada jest uzrok koji omogućuje da stvari iz nebivstvovanja prijeđu u bivstvovanje.

Postoji riječ (koje se nikad ne sjetimo) koju je izrekao Platon i u kojoj odjekuje drevna Heraklitova izreka: „Sve stvari nastaju posredstvom spora“.

Izraz „posredstvom spora“ prevodi grčki izraz kat'erin. Grčka riječ eris upravo znači „spor“, „rat“.

Kao potvrdu možemo uzeti jedan Heraklitov fragment: „Rat je majka svih stvari“.

Što je Heraklit doista htio reći, zavazda će ostati zagonetkom. No način na koji je Platon preuzeo ovu Heraklitovu izreku ne predstavlja zagonetku.

Postoji dakle jedna riječ, epamphoterizein, kojom Platon, u dijalogu Politeja, imenuje „stvar“ odnosno res Republike.

Ova riječ, složenica sastavljena od tri dijela, dovodi do ovog izraza: epi ta amphotera erizein.

Erizein je infinitiv glagola izveden iz imenice eris. Erizein znači „boriti se“, „ratovati“. Otvorimo li grčki rječnik, naći ćemo da se epamphoterizein znači „biti nesiguran“, „oscilirati“, „biti neodlučan“. No značenje ove složenice ipak je pregnantnije. Ona ne znači jednostavno biti nesiguran „između dvoje“ (epi ta amphotera), nego znači biti osporavan u ratu između dvoje. U Platonovu tekstu ono dvoje koje stvar (res Republike) osporavaju jesu upravo bivstvovanje i niština. Naime, stvar je rat, ne samo u smislu da je osporavana od strane bivstvovanja i ništine, nego je upravo sama stvar sporenje s bivstvovanjem i ništinom kako jedno od ovo dvoje ne bi konačno uspjelo zagospodariti. Biti „stvar“ (bilo koja stvar, od najnježnije do najneumoljivije, od najizvanjskije od najunutarnije, od najmirnije do najburnije) znači biti „rat“.

5.

U središtu je mojih tekstova tvrdnja da postoji nužna implikacija između naše vjere da je bivanje (tj. nastanak i odlazak u ništinu) zbiljsko i ekstremne mahnitosti. Naše je temeljno uvjerenje, koje svi dijelimo ukoliko smo stanovnici Zapada, da je 'svijet' mjesto bivanja. (Naime, stanovnici epohe u kojoj se, ako se ne vjeruje više da s onu stranu bivanja svijeta postoji Bog, sve više i sve intenzivnije vjeruje da je jedina zbiljnost svijet bivanja.) U srži bivanja Eros i Thanatos imaju zajedničku dušu. Ukoliko postoji nužna implikacija između ekstremne mahnitosti i onoga što je „za nas“ krajnja evidencija, tada misliti, s onu stranu mahnitosti, sumrak rata znači misliti sumrak duše naše civilizacije. Uvjerenje što ga svi mi kao stanovnici Zapada dijelimo, naime da stvari proishode i vraćaju se u ništinu – povezano je s Nužnošću ekstremne mahnitosti, budući da je povezano s Nužnošću uvjerenja da su stvari niština. To je odlučna crta mojih tekstova: uvjerenje da stvari, odnosno ne-niština, proishode iz ništine i u nju se vraćaju, identično je s uvjerenjem da su stvari niština. Uvjerenje da je bivstvujuće niština i upravo ekstremna mahnitost.

Ova temeljna mahnitost, koja upravlja poviješću Zapada, izvorni je smisao onoga što nazivamo „ratom“. Smisao koji zapadnjačka civilizacija daje stvarstvu onoga što stvari jesu jest izvorni smisao rata kao prigode Zapada.

6.

Simptom mahnitosti konstituiran je tim fundamentalnim tipom mentalne bolesti – klinički mnogo puta provjerene – gdje je individuum osuđen biti ništinom ili kao niština biti izložen promatranju. „Naša civilizacija“ tretira tu istaknutu crtu mentalne bolesti kao „otuđenje“ ili „alijenaciju“, ne vodeći računa da je ono što se izražava u mentalnoj alijenaciji kao uvjerenje da smo niština zapravo temeljna misao „naše civilizacije“: uvjerenje, odnosno volja da su stvari, ne-niština, zapravo niština. „Stvari“, to će reći ne ono što je apstraktno, nego aspekti, forme, određene i konkretne prigode svijeta.

7.

Naravski, nitko od stanovnika Zapada ne prepoznaje sebe u uvjerenju da su stvari niština. Ovo uvjerenje konstituira nesvjesno naše civilizacije. No ako postoji ta nužna implikacija između naše vjere stanovnika Zapada (i polisa) i volje, uvjerenja da su stvari niština, tada izvorni smisao smrti i rata jest upravo volja da su stvari niština. Ova volja-uvjerenje konstituira izvorni smisao onoga res res-publicae, izvorni smisao stvari. Rat, za Platona, nije naprosto majka svih stvari, nego je sama stvar, odnosno ono što konstituira stvarstvo stvari.

„Za nas“ je riječ „stvar“ veoma siromašna. Pa ipak, to je riječ čiji smisao upravlja svakom djelatnošću Zapada i u sebi sadrži ekstremnu mahnitost koja se može sručiti u Svemu. Grčki smisao stvari upravlja svekolikim djelovanjem Zapada, svim tehnikama, pa čak i takvom vrstom djelovanja koju nazivamo „ratom“.

Čak i ako je moderna znanost najrigoroznija forma u kojoj se očituje grčki smisao „stvari“, može se razumjeti ono što se kazuje prije: da je znanstveno razmišljanje o ratu ista ona svijest koju rat ima o samome sebi.

Grčki smisao stvari upravlja „ratom“ kao što upravlja i „mirom“. Mahnitost grčkog smisla stvari izražava se u neposrednoj formi u onome što imenujemo „ratom“, ali u posrednoj formi i u onome što imenujemo „mirom“ (i „ljubavlju“). Bilo rat, bilo mir, bilo Eros, bilo Thanathos, žive unutar bitnog smisla smrti i rata.

Ukoliko bismo dakle htjeli misliti mogućnost sumraka onoga što nazivamo „ratom“, ne možemo ostati ni u optimizmu onoga koji je čak smatran velikim pesimistom, dakle Freuda. Bolest leži dublje. Ukoliko bismo, dakle, htjeli misliti mogućnost sumraka rata, morali bismo prije svega pretpostaviti mogućnost sumraka grčkog smisla stvari, naime mogućnost sumraka same duše zapadnjačke civilizacije.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Emanuele Severino, La guerra, Milano 1992.