FILOZOFSKI MAGAZIN

Giovanni Fierro: O knjizi Tekst o tuđini (Narod potopa) Predraga Fincija i jedan razgovor

**Giovanni Fierro: Knjiga Tekst o tuđini (Narod potopa) Predraga Fincija**

„Što dokazuje da je ono što se desilo bilo? Što da je ono što smo osjećali postojalo? Gdje je vrijeme koje nas je napustilo? Mnogo od onoga što sam volio više ne postoji, i ničim - osim mojim utiskom i varljivim sjećanjem, tom izmaglicom izmaklog - ne može biti potvrđeno.“

Malo je reći da je snažan ovaj Tekst o tuđini. Knjiga Predraga Fincija je knjiga u kojoj autor govori o svom životu, o napuštanju svog Sarajeva, pod opsadom 1992., i o svom bijegu u London, novom pristaništu svog budućeg života.

Predrag Finci

Filozofski roman, tako je opisana knjiga, koju je Finci – inače bivši redovni profesor estetike na Fakultetu u svom rodnom gradu – napisao hraneći je pitanjima i sumnjama, opskrbljujući je svjedočanstvom vlastitog egzila i potrebom da se pita o formi pripovijesti, pisanja kao čina postojanja, više nego kao čina pripovijedanja

„Gdje nema čitatelja nema ni pisca“ piše Finci, tvrdnja koja živi u uskom dodiru s onom o „odiseji u kojoj se nigdje ne odlazi“, u času kada se pažnja usredotočuje na status izbjeglice. Jer „U egzilu ništa nije tvoje, a s tobom ipak sve što je tvoje“; „Putujem prema mjestu koje je na mapi praznina, prema idealiziranoj stvarnosti djetinjih sanja, putujem prema najpraznijem od praznih mjesta, u prazninu tame“.

Skretanje s puta, pa razmatranja i misli koji bivaju konačni, neopozivi, a njegov je život sada i život tolikih drugih. „U novoj zemlji stanuju, u staroj žive“; „Moj me nekadašnji život napustio, moja prošlost ostala sa mnom.“ I kako dalje?

Pisanje postaje oruđe odvažnosti, da se u pamćenje i svjedočenje položi vlastiti očaj. Tada „Kada je rana nezacijeljena kostur teksta ostaje lomljiv.“

Sjećanja i razmišljanja u pisanju se prepliću, grade nužnu potku. „Pisac je osoba koju progoni ono što sam goni, tragač koga nađe ono što misli da sam traži“, a „U tuđini vam se čovjek i od sebe otuđi“. Eto, sve je u tim rečenicama.

I još „Azil je bolji od smrti, gori od života“ i „Tekst je izgon u kome se hrli postojanju, zaklon, u kome se ponovo otvara životu.“ Finci tako istražuje vlastiti život i traga za vlastitim pismom. Stavlja se na kocku, odustaje od svake moguće zaštite, ističe svaku promišljanje, svako čuvstvo, “Jedino je djetinjstvo nerazorivo”, „a što počiva na nasilju valja samo nasilniku“, „I to je život: tren neispunjene nade“, „najveći događaj u životu je događaj života, jer je najveća vrijednost života život sam“. Tekst o tuđini je knjiga koja se podcrtava, ističe i pamti.

Važno je vraćati joj se, ponovno se s njom sučeljavati, što čitatelju omogućuje nova iznenađenja, nova prosvjetljenja. Makar da ju se iznova čita, nakon mnogo godina, i o Finciju u Sarajevu, o njegovom susretu s osobom koja ga pita: “Zar ste vi još živi?”. Umalo mu se ne izvinih – veli Finci.

Giovanni Fierro: Razgovor sa Predragom Fincijem

Čitajući vašu knjigu (Tekst o tuđini) ima se dojam da je pisanje neka vrsta gubitka, baš kao što je to i živjeti u egzilu. Je li to ispravno?

Vjerujem da je pisanje i gubitak i otkriće. Život koji smo imali više to nije, transformirao se u estetsko iskustvo i u umjetničko djelo, a u nekim slučajevima u filozofiju. Tako je moje pisanje moj način nalaženje sebe sama i identifikacije mog svijeta.

Ove su stranice važan pokušaj govorenja o značenju pisanja romana, stvaranja priče...

Pisanje je proces. Vrsta života po sebi. Nastojao sam razviti priče, a istovremeno razviti iz njih refleksiju, u mojoj knjizi. Rezultat je moja meta-naracija. Ali nipošto slučajno, jer sam ja po vokaciji filozof.

Čitajući ove stranice, udiše se poetičan zrak, skoro kao da je krv skrivena u cijeloj knjizi. Griješim li?

Pročitao sam podosta poezije u svom životu. Ponekad mislim da su neki pjesnici imali veći utjecaj na mene, nego mnogi filozofi. Kako ste primijetili, utjecaj poezije prilično je samorazumljiv u mom pisanju, naročito kada je o semantici riječ. Nedavno sam jednom izdavaču poslao esej, a on mi je odgovorio da je to skoro pa poema. A ja mu odgovorim da sam oduvijek pisao poeziju, ali da neki čitatelji misle da su to eseji i rasprave.

Ovo je knjiga koja se hrani brojnim pitanjima. Je li to Vaša dublja priroda?

Kada su tražili da definiram svoje stvaralaštvo, odgovorio sam da sam pripovjedač ideja. Skoro sve moje knjige imaju narativnu strukturu, no ja uvijek nudim pojmove, filozofska pitanja i moguće odgovore. Moji su tekstovi filozofija u pjesničkom obliku.

Ovdje je putovanje protagonist. Onaj fizički, emotivni, onaj u nutrini pamćenja i želje, onaj u pisanju. Kako je moguće postići da pripada istoj osobi, eda bi iscrtali istu mapu?

U filozofiji koristimo apstraktne termine, kao što je u ovom slučaju putnik, da bismo analizirali različite fenomene. U mojoj knjizi imam različite priče različitih osoba, koje dijele slična iskustva. Svi oni oblikuju sliku putnika i putovanja. Časomice i sliku svijeta koji se mijenja, i napokon uznemirujućih novih migracija.

Kafka i Melville, na koji su način važni za ovu knjigu?

Svi parafrazirani pisci u knjizi igraju važnu ulogu u mom intelektualnom razvoju. Naročito Kafka. Držim da je on pisac manjina: nacionalnih, rodnih, društvenih ili političkih manjina. Istovremeno on je pisac koji opisuje ono što realnost jest, na svoj nadrealan i mračan način. Kad ga pak čitaš jako pažljivo, uočit ćeš njegov crni humor, što je i značajan dio naše egzistencije. Kafka je presudni pisac naše epohe. Svi smo na neki način njegova duhovna djeca, uračunavši i mene.

A knjiga je možda, nakon što ste je napisali, bila način da se nagodite sa životom?

Pisanje je oblik pročišćenja. Način da razumiješ sebe i svoj svijet. Ako pak u svom radu stvoriš odgovarajuću sliku sebe sama i svog svijeta, tada je tvoj posao živ po sebi. Ova je knjiga uistinu moja knjiga, a ujedno i knjiga o svijetu kakav znam.

U završnom dijelu glavni je protagonist sreća: stranice su to gdje je sreća argumentirana... ali istovremeno sreću kao da je nemoguće uhvatiti, nešto je što izmiče. Je li to samo moje mišljenje, moj način doživljaja sreće?

Vjerujem da je život dar po sebi. U životu imamo različitih momenata, kako sretnih, tako i tužnih. Držim da bismo morali biti sretni što smo živi, jer je to jedinstven, neponovljiv događaj. Osobno slavim život, pa je upravo zbog toga sreća uvijek sa mnom.

Ova je knjiga izvorno objavljena 2007. Što se od tada promijenilo?

Sad sam stariji dvanaest godina, ali pitanja i dileme ostaju u stvari iste. A još se nadam i da ću (tek) napisati svoju najbolju knjigu. Taj moj stvaralački entuzijazam dio je mog slavljenja života.

(S talijanskog preveo Tvrtko Klarić)

Filozofski magazin φιλοσοφία

FILOSOFIJA

Predrag Finci: PROEMIJ

Filozofija pita o biću.

Pita o događaju bića.

Najprije je bilo čuđenje, iz koga su artikulirana pitanja, iz kojih se razvila refleksija, iz koje se oblikovala filozofija... Filozofija je kao iskustvo mišljenja bitno iskustvo, iskustvo koje je utkano u našu kulturu i civilizaciju, a onima kojima je filozofija bliska i bitno egzistencijalno iskustvo. Sprega posrednog i neposrednog iskustva, sprega refleksije i svakodnevnog, umovanja i zbilje, teorijskog i praktičnog iskustva otvara misaonom biću put ka pitanju o biću koje jest, ka filozofskom poimanju fenomena, ka mišljenju o jest i nije postojanja. Različita životna i misaona iskustva međusobno se uspoređuju, sukobljavaju, pobijaju, korigiraju i dopunjavaju. Odlučuju o osobnim stajalištima, o svjetonazoru, o teorijskim postavkama, o moralnom držanju, o životnim odlukama. Svatko iz svojih razloga i svojim putem dolazi do filozofije, svatko je na svoj način usvaja, svatko je za sebe gradi i interpretira, na svoj način joj pristupa i u njoj traži temeljno, bitno i opće, ali i svoje vlastito. Svako mišljenje temeljnih pitanja, svako mišljenje bitnog i razumijevanje stvarnog k njoj vodi, jer je svako ozbiljno promišljanje fenomena već po samom sebi filozofsko. Povijest filozofije bilježi imena i djela mnogih mjerodavnih filozofa, koje se u naše vrijeme naslijedili pisci i mislioci, a u povijesti ljudske duhovnosti je lako navesti i primjere onih, od umjetnika do znanstvenika, koji su progovorili na filozofski način, onih koji su postajali filozofi jer su ozbiljno promišljali svoje, onih koje je nužda mišljenja dovela do filozofskih pitanja i razmišljanja, kao i onih koje je uvid u stvarno uveo u stvar filozofije.

Filozofija je nužda mišljenja. Ona se temelji u sebi samoj, a potvrđuje u stvarnom i dokazuje u idealnom. Filozofija se od davnina utemeljivala u sebi samoj i oslobađala od svog porijekla, od svojih početaka u mitu, iskustvu i narodnoj mudrosti eda bi u svom „drugom početku“ izgradila svoje vlastite temelje i krenula od sebe same, od vlastitog čuđenja i umnog motrenja. Put ka filozofiji je put ka refleksiji i put same refleksije ka stvarnom i mogućem; filozofiranje je kritičko mišljenje i sistematsko promišljanje subjekta koji misli i njegovog predmeta, mišljenje subjekta izvan vlastite subjektivnosti, mišljenje subjekta kao Drugog; filozofiranje je poniranje i pronicanje u ono što je svijest i njen predmet, što je subjekt koji misli i što je mišljeno po sebi samom; filozofiranje je mišljenje bitnog i mogućeg, mišljenje onoga što stvarno i potencijalno jest. A bez obzira kakav je njen metodski pristup problemu, kakvo je njeno usmjerenje i što je njen predmet, uvijek je mišljenje onoga što subjekt interesira ili onoga iza čega stoji interes subjekta. Kritičko mišljenje i filozofska refleksija vode mislioca razumijevanju svijeta i dovode do shvaćanja osobnog. U tome je korist od filozofije: ona je milina i muka mišljenja koja u život uvodi i iz njega izvodi. Beskorisna korist. Refleksija mislioca otvora čudu svijeta i čini budnim pred izazovima postojanja. Ona je opojmljenje sveg predmeta. Korist filozofije je mišljenje samo. Filozofija je mišljenje svega što se odnosi na biće, kao i onoga što bitno pripada biću, pa zato od goleme koristi u razumijevanju događaja bića i mišljenje o svemu što jest, a stoga (i ovdje prije svega) također mišljenje o jastvu, sebstvu, osobi, subjektu, o Ja i Drugom, o pojedinačnoj egzistenciji i njenom svijetu. Pitanje o tome što i kako jest sve što jest i nije. I zato stalno upitivanje.

Filozofija je ono što uistinu jest kada je u potpunosti u mediju pojma. Mišljenje kod sebe samog. Pojam je mišljeni pojam. Mišljenje o svom predmetu i pitanje o sebi samom. Pojam je u mišljenju stvarni pojam i ono što stvarno jest.

Može li takav, apstraktni pojam, nastao u idealističkoj, metafizičkoj ili nekoj drugoj filozofskoj spekulaciji, pojam koji je stvar refleksije i koji ima važenje prije i izvan empirijskog, a u potpunosti je ono što jest u spekulaciji samoj, može li takav pojam imati utjecaja na naše mišljenje o stvarnom događaju i sam biti način pristupa stvarnom? Može li i sam stvarni događaj postati povod određenim razmišljanjima i biti raspoznat u filozofskom konceptu, u konceptu koji je razvijen kao stvar refleksije i ponekad daleko od svakodnevnog, a uvijek mimo uobičajenog? Sigurno da može, jer je razumijevanje filozofskog problema uvijek i poticaj vlastitoj misaonoj imaginaciji (iz filozofske tradicije učimo, iz filozofije crpimo, ali u nju i svoje unosimo), a i zato što apstraktno nije odvojeno od konkretnog, kao što misleći subjekt nije odvojen od svijeta u kome misli i koji misli. U mišljenju je uvijek prisutno i stvarno. Filozofija je put ka stvarnom i mogućem, ka razumijevanju što sve mišljeni fenomen jest i što može biti, u što spada i razumijevanje misliočeve vlastite stvarnosti i razumijevanje prirode samog mišljenja.

U mišljenju fenomena iskazuje se i mislilac sam. Prvo pitanje je što je objekt za subjekt koji pita, a tek potom uslijedi pitanje što taj predmet mišljenja objektivno, po sebi samom jest. Prvo pitanje je psihološke, a tek ovo drugo filozofske naravi. U mišljenju svakako važnu ulogu igra osobna motivacija i duhovni interes, ali odmah treba primijetiti da je i osobno, subjektivno mišljenje uvijek potaknuto, izazvano na mišljenje svojim objektom promišljanja i nije samo kazivanje o onome što je za subjekt koji misli (što bi u najboljem slučaju bila osobna intelektualna ispovijest i stvar osobnog stajališta, ali ne i filozofija), nego bi u svakom promišljanju fenomena trebala biti riječ o tome što je fenomen po sebi samom. Objekt je naravno najprije onakav kakav je za subjekt koji o njemu kazuje, ali ono subjektivno dokazuje svoje važenje u ocjeni što je sam objekt, tako da „subjektivno“ i „objektivno“ uvijek stoje u nužnoj vezi, iz koje izlazi što je stvar za subjekt i po sebi samoj.

Pojam nije zasebni entitet, nego je onakav kako je mišljen i ono što je u određenom mišljenju. Pojam se uvijek konstituira u određenom misaonom sklopu i zato je onakav kako je u tom sklopu označen i kakav je u odnosu na ono o čemu misli. Zato mislilac u mišljenju pojma uvijek mora voditi računa o kontekstu u kome je taj određeni, mišljeni pojam operativan. I kada se pojmovno mišljenje odnosi na idealno, bitno, obuhvatno i opće, a ne na pojedinačno i konkretno, i tada u „specifičnom“, osobnom i/ili konkretnom (dakle: stvarnom) mogu biti raspoznata njegova značenja ili barem s pomoću asocijacija i/ili imaginacije dovedena u blisku vezu sa stvarnim. Apstraktno i konkretno se međusobno potvrđuju. Pitanja koja se nameću i kada o njima nije riječ postaju bitna pitanja o biću, o svemu što jest, a kao pitanja o subjektu i ukupnom Bitku postaju konstitutivni dio misaonog bića, jer su uvijek i u svemu prisutna pitanja. Barem za one koji o njima brinu.

Mišljenje zahtijeva vlastitu autonomiju. Njoj teži i nastoji je za sebe osigurati. Autonomija je ovdje shvaćena kao stvar misaonog integriteta. Mišljenje ničim prethodnim ne treba biti uvjetovano i hoće da započne od sebe sama, da bude u sebi slobodno mišljenje, ali kao artikulirana filozofska ideja nije nikada samo u odnosu na sebe, nego i u odnosu na stvarno i/ili mišljenje stvarnog.

Mišljenje i mišljeno se međusobno uvjetuju. Mišljenje je stvarno mišljenje: ono je to i kao zasebna djelatnost, kao filozofska refleksija i kao praktično i/ili teorijsko odnošenje prema svom predmetu. Mišljenje je stvarnost obuhvaćena pojmovima, a pojmovi su stvarno u obliku refleksije. Kao takvo, mišljenje nema neki privilegirani objekt, naprotiv: sve je dostojno mišljenja i zato mu je sve mogući predmet, od svakodnevnog do imaginarnog. Kao posebna vrsta iskustva mišljenje izlazi iz refleksije i empirije, iz prethodnog posrednog ili neposrednog iskustva, odnosi se na mišljenje i iskustvo bića, a sve što je mišljeno mijenja samo iskustvo, u koje spada i iskustvo mišljenja, jer mijenja biće i njegov svjetonazor.

Opreka čovjeka i svijeta kakvu je gajila tradicionalna filozofija, a i moderna filozofija otuđenja, ovdje više nema mjesta, jer je sada povratak u osnovu također i povratak svijesti o interakciji, mogućem jedinstvu i međuovisnosti osobnog i općeg, o sprezi bića i svijeta, pojma i stvarnosti, mišljenja i mišljenog, povratak svijesti o dijalektičnoj naravi filozofiranja i samog postojanja.

Mišljenje opisuje i/ili određuje što je i kakav njegov objekt, a izbor objekta iskazuje misaoni interes i usmjerava mišljenje subjekta. Iako su u suvremenoj filozofiji tvrdnje i stavovi postali predodžbe i analize, a sve što je blisko esencijalizmu i bilo kakvom obliku idealizma stavljeno pod lupu sumnje, što prati zamah relativiziranja i strah od metafizičkih stajališta i dominacije „velikog narativa“, ipak „bitna“ pitanja (u koja svakako spada i temeljno pitanje: pitanje bića, jer je svako pitanje s ovim pitanjem u vezi) ne mogu biti napuštena, jer su takva pitanja značajna i čak presudna pitanja našeg postojanja i svakog ozbiljnog promišljanja. U odgovaranju na bitna pitanja izbija na vidjelo da je bit postojanja postojanje samo u njegovom pojavljivanju i događanju, a svakom ponaosob u njegovom činiti i biti, ali što to jest ne može biti rečeno dok nije mišljeno temeljno bića i postojanja samog. Povratak ishodištima je povratak temeljnim pitanjima, ali i dolazak do osobnog, a razumijevanje osobnog iskustva mogući početak mišljenja o osnovu svega. Stvarnost filozofije je u njenom predmetu, a njen predmet sve što je dano mišljenju, jedno stalno dolaženje do jest i nije bitka samog, do onoga u čemu je i osobno i opće. Čime se na još jedan način potvrđuje sprega mišljenja i mišljenog.

U pitanju „Što se dogodilo?“ pitamo i „Što se događa“, u pitanju o povijesti problema pitamo i što je problem za nas. Trajni zadatak filozofije je u mišljenju Istog, kao što je umjetnosti u stvaranju Istog, a religije u vjerovanju u Isto, ali se tom Istom pristupa s različitim teorijskim uvidima, metodama i osobnim interesima, i pritom pokazuje da je Isto uvijek različito, uvijek drukčije u svom Sada i Ovdje, jer je svaki pojam mijenjao svoj sadržaj, kao što je i ovo Isto povijesnog karaktera, pa se razumijeva, sagleda i uspostavlja uvijek s novim uvidima, s novim znanjima, iz novog kuta, na novi način i s novim poletom.

Još prije nego što je nazvana „ljubav ka mudrosti“ filozofija je bila mišljenje Svega i onoga što Sve jest, mišljenje općeg načela, tako da je u bavljenju filozofijom od početka prisutna svijest o njenom značaju i važnosti onoga čime se bavi, o širini njenog zahvata i obuhvatnosti samog mišljenja. Filozofija pritom pita za svoje pretpostavke i u mišljenu svojih temelja samu sebe uspostavlja, ali ne ostaje kod same sebe, nije koncentrirana na sebe samu, nego je kritičko mišljenje svog predmeta, refleksija i stav svijesti o svojoj drugosti i Razlici, a time o identitetu svog predmeta.

Na različite načine sve možemo vidjeti, osjetiti, pa zato i misliti, što potvrđuje i povijest filozofije, koju čine različite filozofije, filozofije koje su pokazale i potvrdile raznolikost mišljenja i nazora, metoda i svjetonazora, polazišta i stajališta..., a sve te različite filozofije zajedno čine Filozofiju. Filozofija je skup različitih filozofiranja. Svaka se filozofija definira sobom samom, svaka samu sebe opiše svojom duhovnom djelatnošću, ali se ipak sve i svaka uvijek pita isto: što je priroda, što je istina mišljenog, što je mišljenje i što je ono što je mišljeno? Jednom to pitanje vodi ka pitanju o svijetu, drugi put ka pitanju o subjektu, ali uvijek pita što je ono što je mišljeno u sebi samom i što je ono mišljeno za biće samo. Filozofiranje je mišljenje o općem, o onome što je fenomen po sebi, mišljenje o biću, s kojim započinje razumijevanje i znanje o svijetu, ali i refleksija o osobnom posrednom i neposrednom iskustvu, o praktičnom iskustvu i iskustvu refleksije, iskustvu koje je postalo opće stajalište, apstraktni pojam, stvarnost u mediju pojma. A kada mislilac dugo živi ili, još prije, kada „živi“ svoja pitanja, onda doživi da mu mnogi apstraktni problemi postanu konkretna, stvarna pitanja, pa mu se stvarnost oblikuje u filozofiju i sama filozofija postane stvarna, a u nekim svojim aspektima i ostvarena. A tada mu sve postane misaoni proemij.

Proemij je literarni termin koji znači prije pjesme, uvod u manju pjesmu, pristup, predigra, kratki uvod, predgovor, pjesma. Proemij je naznaka osnovnog, započinjanje, priprema za, uvođenje u. Riječi, ona koja će kazivati, a nikada do kraja neće. Stalni napor da se dođe do, stalna želja da se kaže o, stalno spoznavanje da treba još, da će tek... Proemij je priprema za govor, za poetsko, a ovdje priprema za razumijevanje fenomena. Mišljenje kao ostvarivanje vlastitog i put ka... Put koji je istodobno otvaranje horizonta i povratak u osnovu, povratak pitanjima o tome što jest i što nije, pitanjima o Jest i pitanjima o Nije, jer se između Jest i Nije dogodi sve što je moguća bit postojanja i sve što postojanje jest i može biti. U takvim pitanjima pitamo o onom bitnom i zajedničkom, koje i nama samima pripada i kome pripadamo. S takvim pitanjima kreće se na put misaone avanture, koja započinje kao „ljubav ka mudrosti“, kao događaj mišljenja, a postaje mišljenje događaja bića.

U pet eseja što slijede, u pet proemija, u pet pristupa ka i uvoda za, u pet započinjanja, proslova, uvođenja, u pet kazivanje jedna tema vodi ka drugoj, ali bez namjere da budu cjelina, bez pokušaja da mišljenje Jednog bude mišljenje Svega, nego su nastojanje da se na još jedan način upitamo o nekim značajnim pitanjima bića i njegova svijeta, da se upitamo što se dogodilo u događaju, u različitim vidovima negativnog, što se događa u graničnoj situaciji, a što u mišljenju bitnog i onoga što jest i nije... Pisanje ovih tekstova nije započeto s nekim prethodnim ciljem, još manje s unaprijed postavljenom tezom, posebno ne s nekom tvrdnjom, nego prije svega s namjerom i željom da se opiše priroda događaja i subjekta, odnosno događanje subjekta u različitim situacijama i stadijima „na životnom putu“, da se na još jedan način pristupi problemu događanja subjekta u različitim misaonim i egzistencijalnim kontekstima, da se opiše moguća egzistencija subjekta i stalna otvorenost filozofiranja. Da se opiše i kaže što je za subjekt događaj, što je negativno kao filozofski pojam i što je negativno osobe, što je granična situacija, što je bit fenomena, što je nastajanje i nestajanje, što u njemu biće jest i što može biti. Sve same velike teme, o kojima nikada sve ne može biti rečeno. Zato je cijeli ovaj tekst i svaki esej za sebe proemij, uvodna riječ, riječ o. Priprema riječi. Priprema kazivanja o onome što jest. Pokušaj kazivanja.

(Uvodno poglavlje knjige Korist filozofije, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2016.)

Filozofski magazin φιλοσοφία

FILOSOFIJA

Vedran Rutnik: Smijeh, sloboda, onostranost

U zadnje vrijeme sve je više svjedočanstava o onoj strani. Je li to što se ondje vidi tek projekcija našeg uma ili je zaista stvarno?

Sve što vidiš projekcija je tvojeg uma. Ništa od onoga što možeš vidjeti nije stvarno. Ovaj ili onaj svijet, u čemu je razlika? Svijest se u ovom svijetu previše poistovjećuje s tijelom i s umom, toliko da samu sebe posve zaboravi i zbog toga se lako fascinira svime što vidi kada napusti tijelo. Onaj tko je u potpunosti opijen materijom, tko sumnja u stvarnost duha, uzbudit će se kad se susretne s duhom oči u oči i od šoka će povjerovati u sve što tamo ugleda ili čuje. Bilo da su u pitanju iskustva bliska smrti, astralne projekcije ili viđenja potaknuta halucinogenim supstancama, svemu tome zajednička je opčinjenost viđenim. I najveći ateist zauvijek će zaboraviti na sve svoje sumnje nakon samo jednog dodira onostranosti.

Ali nisu samo materijalisti „opčinjeni“ onostranim. Ima i produhovljenih ljudi koji su doživjeli takva iskustva i ta su im iskustva iz korijena promijenila živote.

Tko je uistinu produhovljen ne može se ničime fascinirati jer zna da ništa od onoga što je moguće vidjeti nije stvarno.

Što je onda stvarno?

Samo ti si stvaran. Onaj koji gleda, onaj koji promatra svjetove, onaj u čijoj prisutnosti svjetovi nastaju i nestaju jedina je stvarnost. Sve drugo podložno je promjeni. Moraš razumjeti da u onom svijetu, ili bolje rečeno, u onim svjetovima - budući da svatko gleda plodove vlastite podsvijesti - nema ničega čega ne bi bilo ovdje. Iz mnogih svjedočanstava saznajemo da se oni koji su doživjeli takva iskustva fasciniraju, primjerice, bojama i oblicima. Imaju osjećaj da je tamo sve neusporedivo življe, jasnije, ljepše, sjajnije, bogatije. Ali to je samo privid. Ti se ovdje krećeš na autopilotu, funkcioniraš gotovo posve mehanički i ne zamjećuješ, ne doživljavaš gotovo ništa. Ne promatraš boje, ne promatraš oblike, ne osluškuješ zvukove jer misliš da ti je sve to već poznato. Ovu stvarnost ovdje uzimaš zdravo za gotovo. Na nju si naviknut, ona ti nije ništa novo. Za sve imaš naziv, sve je svrstano u neku kategoriju. Ovo ovdje za tebe je već odavno prošlost, nešto mrtvo jer si sam mrtav za ovo ovdje. Od same stvarnosti ti ne vidiš niti jedan posto. Sve što vidiš su slike i riječi sačinjene unutar tvojeg uma. Ovoj ovdje stvarnosti ti više ne pristupaš neposredno, nisi njome zadivljen kao što je dijete zadivljeno. Štoviše, sit si ovoga ovdje i zato sanjariš o onostranosti. Kada bi ovome ovdje pristupao neposredno, zaobilazeći svoj um, kada bi ponovno postao živ za ovo ovdje, nikada se ne bi mogao zasititi ovostranosti.

Onostranost te fascinira jer ti je tamo sve novo i zato sve pozorno promatraš. Ali koliko dugo će to potrajati? Kad se navikneš na onostrano, kad ti ono postane svakodnevicom, ponovno ćeš se zasititi i krenut ćeš u potragu za novom onostranošću. A ta potraga može trajati zauvijek jer mogućih svjetova je beskonačno mnogo. I dok god ne shvatiš što radiš, ti ćeš lutati i nikada nećeš doći k sebi.

Zašto je zaborav vlastite prirode tako snažan i toliko rasprostranjen? Zašto se samo rijetki sjećaju?

Bez zaborava nema života, nema promjene, nema drame, nema uzbuđenja. Ti, u svojoj čistoj esenciji znaš sve što je moguće znati. Iz tog razloga, ponovnim ulaskom u tijelo dragovoljno zaboravljaš tko si i što si, zaboravljaš sve kako bi još jednom iskusio život u ovom obliku jer kad ne bi zaboravio sve što znaš i sve što si ikada vidio, ne bi mogao dobiti autentično iskustvo ovoga ovdje. Kada bi po rođenju odmah znao što si i da je sve ovo samo film, samo igra koja se odvija pred okom tvoje svijesti, u krilu tvoje svijesti, ne bi mogao doživjeti život na ovom planetu. Ne bi se mogao uistinu uživjeti u ovaj film. Međutim, mi se toliko uživimo da onda zbog toga patimo, a to nije smisao dolaska. Ovamo te nije dovela želja za patnjom, već želja za još jednim iskustvom.

Ili sam zbog svojih postupaka u prošlom životu, zbog nakupljene karme bio osuđen na ponovno proživljavanje iste patnje, sve dok ne shvatim što činim?

Ako i jest tako, nitko te nije na to osudio. Ti si svoj jedini sudac. Zakon karme manifestira se samo za onoga tko u njega vjeruje. Postoji priča o Čuvarima Zemaljske Matrice koji se, nakon što napustiš tijelo, pobrinu da se ponovno vratiš na Zemlju, igrajući na kartu tvoje savjesti. Prvo ti pokazuju sve loše što si učinio za ovog života, odvrte ti čitav tvoj život s naglaskom na tvoje propuste i potom ti kažu da imaš još jednu priliku iskupiti se za svoje pogreške, tako što ćeš, naravno, odmah izabrati novo tijelo i vratiti se natrag. Budući da ti je za života pogled bio prikovan za materiju ili si bio iznimno pobožan i poslušan, ti ne posumnjaš u njihove namjere, postidiš se pred samim sobom i već sljedećeg trenutka si spreman poći natrag.

Dakle, napustio si tijelo i ostao živ, to je bio tvoj prvi šok. Ušao si u prekrasan svijet koji te omamio svojim bojama, oblicima, energijama, osjećajima, ljepotom – drugi šok. Potom ti se ukazuju neka bića koja su naizgled iznimno blagonaklona prema tebi i žele ti pomoći – treći šok. Zatim ti pokušavaju prodati ovu priču igrajući na kartu tvojeg osjećaja krivice i u tome lako uspijevaju. Ponovno sve zaboravljaš i vraćaš se natrag. I tako ostaješ zarobljen u ovoj matrici stoljećima, tisućljećima.

Od silnih šokova ne postavljaš čuvarima niti jedno jedino pitanje, ne ulaziš u raspravu s njima, ne sumnjaš u njihov autoritet, ne zatražiš minutu, sat, dan, godinu dana odmora od svega, ne potražiš malo vremena za sebe, ne poželiš istražiti taj novi svijet u koji si ušao, nego odmah ulijećeš u priču kojom su te omamili. Nisi se za života oslobodio osjećaja krivice i to je sasvim dovoljno da se tobom manipulira. Osim toga, onostranost ti je posve nova, ne snalaziš se u njoj, čak je se pomalo i plašiš i zato ju tako lako napuštaš, rado i brzopleto se okrećeš onome što ti je poznato i hitaš natrag na Zemlju.

Što mi je činiti da to izbjegnem?

Prvo moraš shvatiti da je svemir sloboda, da ne postoji nitko i ništa što može upravljati tobom, tvojim odlukama, da si u potpunosti slobodan, kako ovdje, tako i ondje. Međutim, moraš imati na umu da ondje, jednako kao i ovdje, postoje oni koji ti žele prodati priču i da je tržište priča nepregledno. Ako za života nisi shvatio da je sve osim samospoznaje tek dobro osmišljena priča za manipulaciju dušama, lako ćeš nasjesti. Pogledaj samo kako su ovdje tvoji roditelji, svećenici, političari uvjerljivi, kako je društvo uvjerljivo kada je u pitanju igra moći i utjerivanje osjećaja krivice, kada je pitanju gušenje tvoje vlastite slobode. A sad pokušaj zamisliti koliko su tek uvjerljivi onostrani prodavači priča koji na raspolaganju imaju daleko sofisticiranije metode! Njihovoj uvjerljivosti dodaj činjenicu da si uslijed napuštanja tijela izgubljen, da ti je sve novo, da se plašiš, i dobit ćeš savršeni sklop preduvjeta za iznimno laku manipulaciju.

Život je pun pogrešaka, svi neprestano griješimo i netko je uvijek povrijeđen. To nije moguće izbjeći. Ali ako znaš tko si, tada ćeš znati da samo ego može biti povrijeđen, da samo ego može patiti. Nema potrebe da se vraćaš natrag i ponovno prolaziš sav ovaj kaos zato što si u ovom životu ubio čovjeka ili prevario ženu. Razmisli malo o tome! Ti ne znaš kad će tvoja žena natrag i hoće li uopće ponovno na Zemlju, a još manje znaš hoćeš li ju uopće sresti u sljedećem životu.

Možda neću sresti ženu koju sam varao, ali možda mogu učiniti nešto kako bih povratio balans između dobrih i loših djela, kako bih poništio svoj loš čin.

Ali kad se ponovno rodiš ti nećeš imati pojma da si došao kako bi se iskupio za svoju prevaru! I o kakvom balansu pričaš? Zar zaista misliš da održavanje kozmičke ravnoteže zavisi od tvojih djela i nedjela? Pogledaj samo svoje tijelo. Funkcionira li ono zato što ti tako hoćeš? Pa ti nemaš pojma što sve čini inteligencija koja upravlja tvojim tijelom! Cijeli tvoj život je apsolutni kaos i disharmonija, a spašavao bi svemir! Ne brini se za kozmičku ravnotežu, svemir će se sam za to pobrinuti. Sve priče o karmi su čista besmislica i služe jedino jačanju tvojeg osjećaja krivice.

Neki izvještavaju da su ondje sreli Boga i pričali s njim. Kako to shvatiti?

Ljudi svašta vide s onu stranu. Isusa, Muhameda, Krišnu, Budu, demone, đavle, svoje najmilije… Ali ti zapravo nikada ne znaš što je to što vidiš, tko ti se to pokušava predstaviti kao Krist, kao đavao, kao tvoj djed. Međutim, postoji jednostavan test pomoću kojeg uvijek možeš biti siguran da onaj tko ti se obraća, ma tko on bio, nema skrivenih namjera. Samo se sjeti kako bi te gore dočekao tvoj najbolji prijatelj. Pitao bi te kako si, kako ti se sviđa ovdje, što ćeš dalje, kojim ćeš putem…, zar ne? Ako i ima više iskustva od tebe, zasigurno te neće uvjeravati da ideš samo i jedino putem A jer će poštovati tvoju slobodu, znajući da njegovo iskustvo ne mora biti i tvoje iskustvo, znajući da si slobodan činiti što god te volja, kad god te volja i da si slobodan ići kamo god ti duša poželi, da si slobodan ne ići nikuda ako se tako osjećaš. Svemir je beskonačan, Zemlja nije jedino mjesto za život niti je materijalna forma jedini oblik života. Bit će spreman podijeliti svoje iskustvo s tobom, ali neće te ni na što nagovarati, a ponajmanje igrati na kartu tvoje savjesti i na taj te način iskoristiti.

Za svakoga tko ti se obrati na drugačiji način od ovoga možeš biti siguran da ti pokušava prodati priču. Ma kakvu formu uzeo, ukazao se on u liku Boga, anđela ili najgoreg demona iz samog središta pakla, ti se samo trebaš sjetiti da više nemaš tijelo i da zbog toga više nitko ne može tobom upravljati. Nitko te ne može nikamo odvući, može te samo pokušati uvjeriti da ga slijediš, da ga poslušaš. Zato se tako puno ulaže u priču. Čak i ako „svemirska delegacija“ odluči da si na određeno vrijeme zaslužio boraviti u paklu, može li te itko uistinu odvući „dolje“? Kako kad više nemaš tijelo? Može jedino pred tvoje oči postaviti scene iz pakla i prisiliti te da ih gledaš. Ako ne znaš da su to samo slike, užasnut ćeš se i patit ćeš. Ali ako se od srca nasmiješ tom pokušaju, slike će se urušiti same od sebe.

Kao i ovdje, u onostranosti preživljava samo ono što sam hraniš, čemu daješ na važnosti. Nema nikakve razlike, osim što su onostrane metode za manipulaciju daleko suptilnije. Ali lijek je i tamo i ovdje jedan te isti – smijeh, smijeh i samo smijeh! Gdje god zamijetiš pretjeranu ozbiljnost, zadatak, svrhu, cilj, misiju, „trebao bi“, „moraš“ i sl., gdje god osjetiš pritisak i ograničavanje svoje slobode, možeš biti siguran da si žrtva priče. Ali nemoj se ljutiti na svoje prodavače. Da nisu u tebi namirisali nešto po čemu su zaključili da si pogodan žrtveni jarac ne bi ti se ni obratili. Budama se zasigurno ne obraćaju. Ali ti ne trebaš postati buda, trebaš se samo nasmijati njihovoj genijalnoj predstavi. I u tom trenutku, u tom smijehu ti ćeš roditi budu.

Sve to tako lijepo zvuči, ali što ako je sve to skupa samo jedna velika iluzija proizašla iz naše nemogućnosti da prihvatimo tijelo, zarobljenost i patnju kao jedinu stvarnost te smrt kao definitivan kraj?

U tom slučaju imaš jedan razlog više za smijeh!

Filozofski magazin φιλοσοφία

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

FILOZOFSKI MAGAZIN

Giovanni Fierro: O knjizi Tekst o tuđini (Narod potopa) Predraga Fincija i jedan razgovor

**Giovanni Fierro: Knjiga Tekst o tuđini (Narod potopa) Predraga Fincija**

Giovanni Fierro: Razgovor sa Predragom Fincijem

Predrag Finci: PROEMIJ

Vedran Rutnik: Smijeh, sloboda, onostranost

Technology

Recent Posts

Facebook

Search This Blog

Blog Archive

Get in Touch

Pages

Text Widget

Main Tags

Categories

Categories

Main Tags

Filozofski magazin

Popular Posts

Pages

Popular Posts