1. Pretpostavimo - kao što to moramo učiniti za svaku umetnost - da teatar misli. Šta razumemo pod izrazom "teatar"? Za razliku od plesa, čije je jedino pravilio, jedini uslov, da telo bude sposobno da sprovede razmenu između zemlje i vazduha (gde čak ni muzika nije od eseneijalne važnosti) teatar je asemblaž. On je sklop krajnje različitih komponenti, kako materijalnih tako i idealnih, koje jedino postoje u izvođenju, u činu teatarske reprezentacije.

U filozofiji pogotovo, a zatim i u svim drugim područjima ljudskih života nadugo i naširoko se raspravlja - o čemu drugom - nego o onome što je najbliže ljudima, a to je sam čovjek. Čovjek jednom, čovjek drugi put, treći i tako u nedogled. Zatim ljudsko, odviše ljudsko, premalo ljudsko, biti čovjekom, ne biti ( ali to onda više nije čovjekom ), već truplom, lešem, mrtvacem itd. Čovječanstvo, čovještvo, zatim društveno, pa glagoli, ili kopule jesam, je, jesmo; biti, stajati, opstati, živjeti, Biti, Biti, Biti. Ispada da se samo od sebe nalaže čovjeku pitati za čovjeka, o čovjeku, za čovjeka. Ništa ljudsko nije mi strano, nijedan čovjek nije mi stran; od čovjeka za čovjeka - što? Prokreacija, ljubav, nasilje, vrijednosti. Heidegger se toga gnušao, pa je pitao za bitak, ali opet samo s položaja čovjeka. Cioran je bio jedan tako uzvišen krvnik, možda kako bi i volio da se o njemu kaže - besmislen kao glazba, no ipak on to nije bio. Nietzsche je sve previše prevrednovao, previše se trudio biti čovjek. No pitanje koje se zapravo nalaže, premda je pitanje tako krivi oblik, i rijetki su koji su to izrekli u cjelokupnoj povijesti filozofije – zato što ne pitati, nužno čovjeka ostavlja u tišini - je što je to zapravo ljudsko meni blisko. Nisam htio biti ovdje. Rođen, egzistencija, tubitak, kako god; svejedno. To je već prva premisa koja mi neopisivo smeta da zavolim išta. No nije da me se pita, da me netko pita o mome htijenju, volji, želji, užitku. Stoga bolje da šutim. Ali jednostavno ne mogu. Priželjkujem da budem velik, istinski velik, da svi, svatko, i onaj kojega ima, i onaj kojega još nema čuju za mene, da budem glasan kao tišina. Želim biste, kipove, svoje velike brončane glave svuda. Osim biti velik ništa mi ne preostaje, jer tako je prokleto biti zaborav. A biti istinski velik, ne može se biti htijenjem. Želja ne rađa velikane, već slučaj i(ili) konvencije. S aktivnom mišlju o ovozemaljskoj vječnosti i veličini, zauvijek sam osuđen na pad, ponor i propast; i iako je to sam život u svojoj srži, nekako mi je teže prihvatiti moju stvorenu propast, onu koja je nastala mojim samo- osvještenjem, nego onu koja leži u samoj mojoj sušti i, onu urođenu. Uopće mrzim ne mogućnost izlaska iz jezika, iz govora, iz kontradikcija u koju su moje riječi, samim time što su riječi, uronjene, zatvorene. Ne želim govoriti i pisati na ovaj način, ali kako da prenesem svoju žudnju, kako da postanem gigant. Ne sramim se mojih božanskih stremnji. Ja ne mrzim Krista kao Nietzsche ( jer ja nemam niti dovoljno ljubavi da ga mrzim ), ja ga niti ne proklinjem, ja samo želim biti njegov stariji brat, njegov idol i uzor. Želim biti tako velik, toliko postojan, da se sretno mogu derati - Ja sam prvi proklet od Boga! No mene Bog kao takav ne zanima, on mi može jedino biti od svrhe kao nešto univerzalno, neko opće koje sjedinjuje patnje sviju ( ljudi ) i time legitimira mene kao nešto što se uopće moglo prvo proklet i kao takvo biti drugima razumljivo. Jer kako biti proklet u očima drugih, ako oni me znaju što biti proklet znači; ako i me razumiju, onda barem da imaju predodžbu, odnosno neku apriori intuiciju o stanju koje želim da je tako imanentno meni samom. Zapravo ono što sam htio reći je da ne osjećam nikakvu poveznicu između mene i Vas. Ono što inače osjećam kao nešto što nas povezuje samo su neke nabacane konvencije iz straha, volje za reprodukcijom, i jasno iz nekih složenijih stvari sukladno samom razvoju društva. Ali ono meni isto ne predstavlja mnogo. Tko je za mene uopće neki tamo Aristotel, Aleksandar Makedonski, ili pak neki tamo Aljoša što će doći. Oni su za mene toliko malo koliko i Sunce za koje znam da će zaći, na kraju dana nestati. Nada. Nada je to nešto ukleto što prožima čovjeka. Svuda oko mene nada, upravo kao nešto Realno, nešto čega nema, neka prevara koju tako duboko ćutim. Jadne li su ruke patnika koji se nada. No one su previše široke, previše milosne i lukave da bi bile velike. Nade su od sviju za sve, od nekoga za nikoga. Ovaj košmar koji je sve samo ne san, ne pruža nikakav izlaz iz tako ograničenog čovjekovog stanja. Strukture su tisućljećima tako iste, tako siromašne, plahe, jadne, toliko estetski isprazne. Niti borba u sebi nema ništa veliko. A najgore od svega je to što čovjek koji istinski ustraje da živi u besmislu koji je jedini pravi smisao, ne može, a da ne padne ničice pred Boga i okrene se razumnom tumačenju svega. Nešto nalik teoriji društva. Logika je najveće prokletstvo filozofije. Bila je i bit će. Cogito, ergo nihil. Ništa drugo osim neko pozitivno nabijeno ništa. Gadno su pogriješili atomisti kada su tvrdili da postoje atomi i prazan prostor. Nismo li svi tako malo, tako ništa, jedno opstojano ništa; da smo nešto čak manje i od praznine. Čovjek je praznina koja se osvijestila isključivo gađenjem nad svojom prazninom. Dugo sam mislio da me ništa ne povezuje s drugim ljudima osim osjećaja. Jer što ja to imam s Kinezom, Nijemcem, Portugalcem, muslimanom osim osjećaja. Osim što znam da i oni pate. Ali tako sam se gadno prevario. Moja patnja je utoliko ljepša, moćnija nego ona drugoga. Moja ljubav i strah su toliko uzvišeniji jer su moji, i niti tisuće pjesama ne mogu prenijeti prvenstvo i boljitak moje ljepote patnje nad tvojom, vašom. Nemam ništa zajedničko ni s kim, pa čak niti onda kada sam bolestan, zemaljski jadan i vapim za pomoć. Neću ju niti odbiti, nisam blesav. No neću ju niti cijeniti. Barem ne u lucidnim trenutcima kada mi tvoja ruka više ne bude od pomoći. Nama nema pomoći, spasa. Niti onaj pjesnički govor, otvoren u sebi, spreman da ubire bitak, nije ništa nego samo koš jedna obmana, samo još jedna žilet žica. Okovi, lanci i jad me vežu za ovaj svijet, a time i za svaku mogućnost vlastite egzistencije bez obzira gdje se ona našla. U dubinama, plićacima, nepoznatom, ili toliko domaćem kao što je samoća. Nikada nisam kod kuće, niti sam ikada u tuđini. Prazan prostor, toliko jadan bez ikakve mogućnosti da se bude Staljin. Zamislite koliko je grozno biti pripadnik maloga naroda. Što i vrijedi ako postanem najokorjeliji diktator u povijest Hrvatske. Samo 4 milijuna ljudi. Da narede linčovanje sviju, što bi to bilo prema onih 20 Staljinovih statističkih milijuna. Ha, samo farsa eto što. A što je 20 Staljinovih naspram nebrojenih milijardi onih jaganjaca božjih. Osrednjost svugdje, i to je apsolutna maksima. I sada pričamo o slobodi, pravilima, etičkim načelima. Grozno je proživjeti pakao, slažem se, ali zar nije sam život još mnogo gori. Lucidnost je svugdje i apsolutno nigdje. Ali ja jesam. Treba li napomenuti da su svi potpuno krivo shvatili materijalizam. Filozofija u mnogo toga tako časno griješi. Tako je naivna. Bol je jedina zora na horizontu, jedini materijalizam kojega ima. Svodi se na jednostavnu formulu: nikakva empirija, pozitivizam, nikakav Feuerbach, Marx ili Hume. Ako te lupim daskom po nogama, pasti ćeš i boljet će te. To je sve, to je to. Nemoguće zanijekati. To je materijalizam. Osjet bola i ništa više. Moramo prestati s lažnim pojmovima. I molim da se ne govori o slobodi. Što je ona, neki asketski ideal. Ali što je pak asketizam?, čega se odreći kad je egzistencija definicija odricanja. I još da stvar bude gora, tako je samoodrživa, tako na momente slatka, da (samo)ubojstvo nije niti potrebno. I ono je tako slabašan uspjeh naspram rođenja. Između ostalog uvijek je kasno za počiniti samoubojstvo. U životu je općenito prekasno za sve. Ništa ili sve. Ništa niti sve. Niti - biti upravo ono niti. Vječno perpetuum mobile Niti, između svega i ničega, onaj poveznik Niti - to je egzistencija, a sloboda je samo uvijek onaj drugi pol na njihalici, onaj iskosa gledani, neki potpuno lažni ili. Nema ili, nego riječima nedostatno za objasniti koliko duboko Niti.

Niti je fundamentalno čovjekovo raspoloženje. Čovjek je rastrgana životinja. Jedina smrtna, jedina istinski bolna. Čovjek preživa bol kako bi hranio patnju, kako bi se udomaćio. No, on se nikada ne može u potpunosti udomaćiti. Nema gdje. Uvijek nešto bježi, nešto izmiče. Čovjek niti leti, niti pada; no to još uvijek ne znači da je on na srediti stijene. Čovjek je tu uvijek samo privremeno, samo za trenutak. Kao što kad čovjek gleda, to gledano nikada nije ono što želi vidjeti, tako je upravo i dom tamo gdje se ne želi udomaćiti. Čovjek je bačen u svijet. Isto tako čovjek je u toj bačenost osuđen da se snalazi, a to snalaženje nužno pretpostavlja i pro-iz-vođenje, koje je uvijek – prije ili kasnije – neki oblik otuđenja od sebe samoga i onoga stavljenog ( proizvedenog ) u bivstvovanje. Time je čovjek vječno razvlašten, rastr(a)gan. U prividu on luta, svaki puta iznova tražeći i sastavljajući sebe.

I stoga, nekako se na kraju ove eksplozije tjeskobe nameće ono razočaravajuće - ono pogubno i otužno, a to je pitanje; pitanje kako, što i zašto uopće pisati.

Jer pisanje je uvijek pisanje za sebe; pisanje uvijek mora nešto u-pri-sutiti, dok je život (egzistencija) nužno po sebi i ona je aletheia bez obzira mi to tako htjeli ili ne.

O knjizi su govorili recenzenti: dr Una Popović, docent Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i sekretar Srpskog filozofskog društva, mr Aleksandar Krstić, profesor filozofije u Gimnaziji ,,Svetozar Marković” u Novom Sadu, Goran Rujević, asistent metodike nastave filozofije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i autor.


Govoreći o šestoj knjizi profesora Krstića doc. dr Una Popović je rekla: ,,Knjiga Kako predavati filozofiju u srednjoj školi? predstavlja izuzetno zanimljiv materijal, sa jasnim autorskim pečatom koji joj daje posebnu vrednost. Naime, ova knjiga namenjena je nastavnicima filozofije u srednjim školama, kao ispomoć u pogledu savladavanja onih nastavnih sadržaja koji su za takvu nastavu i predviđeni, ali takođe i kao ispomoć u pogledu naporedne upotrebe izvornih filozofskih tekstova u nastavi. Dodatno, međutim, sam autor naglašava da knjiga nije namenjena samo nastavnicima filozofije, kao što bi se moglo očekivati, već jednako i samim učenicima, koji jednako treba da izađu na kraj sa zahtevnim nastavnim materijalom. Već na osnovu rečenog može se videti sasvim savremen i nesumnjivo progresivan osnovni stav Krstića: nastava filozofije ne može se uspešno realizovati bez neposredne saradnje nastavnika i učenika, odnosno bez konkretne i intenzivirane razmene mišljenja i stavova između njih. Imajući to u vidu, čini se opravdanim zaključiti da za Krstića nastava filozofije nikako ne može biti valjano realizovana ako se sprovodi po modelu monotonih predavanja i njihovog pukog reprodukovanja”.

Drugi recenzent, Goran Rujević je istakao da je knjiga profesora Krstića ,,sprovođenje jedne praktične filozofije u kojoj se znanje metodike pokazuje kao praktično znanje. Toj ideji autor ostaje dosledan tokom čitave knjige: sva razmatranja metodičkih problema nastave filozofije organski su uklopljena u egzemplarne nastavne jedinice čijim se izvođenjem neposredno pokazuje neki od mogućih načina razrešenja problema ili implementacije nekog opšteg zadatka”.

Govoreći o tome kome je ova knjiga namenjena asistent Rujević je rekao: ,,Konačno, knjiga Kako predavati filozofiju u srednjoj školi? će pronaći dve glavne ciljne grupe: sa jedne strane, to su, očigledno, studenti filozofije, mladi budući nastavnici; sa druge strane, i iskusni nastavnici će imati šta korisno da pronađu u ovoj knjizi. Studentima koji se tek upućuju u tehnike držanja nastave filozofije u srednjim školama ova knjiga će predstavljati preko potreban most kojim će se lako od teorijskih osnova prelaziti na praktičnu primenu. Oni će ceniti Krstićev direktan pristup in medias res, bez suvišnih okolišanja: opisi časova su iscrpni, sa svim potrebnim informacijama za detaljnu analizu ili čak i rekreaciju. Ponuđeni scenariji predavanja olakšaće susret sa već pomenutim izazovom preoblikovanja ličnog filozofskog znanja u formu koja će biti pogodna za podučavanje drugih. Sadržaj knjige Kako predavati filozofiju u srednjoj školi? se može koristiti i kao neposredan vodič za konkretno opisane nastavne jedinice i kao inspiracija i ključ za hvatanje u koštac sa opštim izazovima nastavničkog posla. Za studente filozofije, ova knjiga je deo mentorskog iskustva pretočen na papir”.
Treći recenzent, Aleksandar Krstić, govoreći o mogućim pravcima kojim se nastavnik filozofije mora voditi naglasio je stalnu legitimacija ,,kroz komunikativnu racionalnost, u kojoj se učenik vodi i podstiče da sam dolazi do odgovora, držeći se Sokratovske ideje o samospoznaji. Knjiga Dragana Krstića nam upravo nudi takav jedan pristup u kojem učenici nisu samo recipijenti umetničkog dela, nego i stvaraoci. Oni zajedno sa svojim nastavnikom, kao mudrim voditeljem učestvuju u misteriji stvaranja umetničkog dela koje se zove Čas filozofije profesora Krstića“.

Govoreći o svojoj knjizi, autor knjige, profesor Dragan Krstić, je rekao: ,,Ova knjiga govori o tome kako mladim ljudima u nefilozofskom vremenu predavati filozofiju. Reč je o tome da je neophdna nova metodika nastave filozofije, koja uzima u obzir htenja, interesovanja i senzibilitet mladih. Moja nova metodika nastave filozofije se temelji na stavu da u cilju popularizacije filozofije i veće zanimljivosti časa treba povremeno poći od od konkretnog umetničkog dela i estetičkog problema koji to delo otvara i postepeno doći do ontološkog, gnoseološkog itd. problema i rešenja tog problema, koje izvire iz pera filozofa koji su predloženi nastavnim planom i programom. Ova knjiga je namenjena studentima filozofije, mladim budućim profesorima, srednjoškolcima i njihovim profesorima, koja treba da im pomogne da se lakše koriste udžbeničkom i izvornom filozofskom literaturom i da ovaj predmet učine jednim od najzanimljivijih predmeta u srednjoj školi”.

Na kraju programa, voditeljka Minja Vuković, učenica 4-1 odeljenja, je rekla: ,,S obzirom da se metodika nastave filozofije profesora Dragana Krstića zasniva na stavu da u cilju veće zanimljivosti časa filozofije treba povremeno poći od konkretnog umetničkog dela (pre svega filmskog i muzičkog, uključujući i popularnu muziku) i doći do filozofije, predlažem da na kraju ovog programa čujemo kompoziciju Im not the only one u interpretaciji Anite Bubnjević i Ilije Kalinića”.

Knjigu je izdalo Srpsko filozofsko društvo, a pripremu i štampu je omogućio grad Subotica.

Korice ove knjige su osmislili i izradili biši učenici Gimnazije Vladimir i Ognjen Janić. Lektor knjige je profesorica Bojana Đorojević, korektor Jelena Spasojević, a tehnički urednik je profesor Jo Endre. Fotografije za knjigu je izradio ,,ZOOM FOTO“. Tiraž je 200 primeraka, a knjiga je štampana u štampariji Grafoprodukt, Subotica.

Promociju je organizovala Gimnazija ,,Svetozar Marković” u saradnji sa Fondacijom za omladinsku kulturu i stvaralaštvo "Danilo Kiš", Subotica i Srpskim filozofskim društvom.

Promocija knjige Kako predavati filozofiju u srednjoj školi? označila je početak saradnje između Fondacije za omladinsku kulturu i stvaralaštvo "Danilo Kiš", Subotica i tribine ,,Dijalog”, tj. Gimnazije ,,Svetozar Marković” u Subotici. Zahvaljujući ovoj saradnji realizovaće se program pod naslovom Filozofija, umetnost i mladi, koji je namenjen srednjoškolcima, studentima kao i svim mladim ljudima zainteresovanim za filozofsku i filozofsko-estetičku problematiku.



Cilj ovog programa je razvijanje kritičke svesti kod subotičke omladine, koja je suočena sa poplavom kiča u svim oblastima umetnosti i novim umetničkim praksama, koje pod firmom umetnosti proturaju ono što umetnost nije.

Teme ovog programa su u kontinuitetu sa temama programa tribine Dijalog, koja u subotičkoj Gimnaziji deluje više od četvrt veka, a na kojoj su gostovali naši najveći filozofi-estetičari (Mirko Zurovac, Sreten Petrović, Milan Uzelac itd), filmski i književni kritičari (Dinko Tucaković, Nebojša Popović, Bojan Bosiljčić, Slobodan Vladušić) i umetnici (Ljubiša Ristić, Kornelija Kovač itd)
Zahvaljujući ovoj saradnji mladi Subotice imaće priliku da razgovaraju o veoma zanimljivim i aktuelnim problemimama (Filozofija i mladi, Estetika rok muzike, Film kao organon filozofije, Film Kum Frensisa Ford Kopole iz filozofske perspektive, Lepo i naše vreme, Retorika – područje znanja između filozofije i umetnosti, itd) sa našim poznatim filozofima (doc. dr Srđan Damnjanović, mr Dragoslav Đurović, mr Aleksandar Krstić, dr Marko Novaković, dr Dušan Milenković, doc. dr Aleksandar Stevanović itd)

Izvor: Filozofska škola Dubrava

Znanje o božanskom i istinitom na koje se Grk poziva može biti zamračeno. To je zasljepljenje, o kojemu je tako mnogo govora u Homera i u tragediji. I ono dolazi od bogova. Ni ovdje nema samobitka i slobode, kako ih mi mislimo. Tko promaši, ne djeluje po zloj volji. Nje za Grka uopće i nema, on čak nema ni riječ za ono što mi imenujemo voljom. Cjelokupna teorija o dobroj i zloj volji, sve tamo do Kanta, počiva na negrčkoj predodžbi da su moralna načela zapovijedi koje zahtijevaju podvrgavanje i poslušnost. Za Grke su ona naprotiv, kako je već rečeno, realnosti i istine, koje svoje postojanje imaju u sklopu stvari, onako kao i poretci elementarne prirode, koje jednakim negrčkim načinom mišljenja nazivamo zakonima. Stoga su ona iscjeljujuća i pospješujuća po sebi i za sebe, a ne višim propisivanjem; i Sokrat može, u smislu izvornog nazora, sa svom odlučnošću naučavati da je takozvano dobro uvijek i ono što donosi korist, ne zato jer odgovara osobnim željama nego jer je ispravno u prirodnom poretku postojanja. Formula zapravo ne bi smjela glasiti: „dobro je ono što donosi korist“, već: „narav je dobra da ono ne može biti drugačije do korisno“.

Preistorijskog čoveka poznajemo, u razvojnim stadijumima kroz koje je prošao, po beživotnim spomenicima i oruđima koje nam je ostavio, po tragovima njegove umetnosti, religije i njegovog stava prema životu koji su do nas doprli bilo direktno ili posredstvom legendi, mitova i bajki i po zaostacima njegovog načina mišljenja u našim sopstvenim običajima i navikama. Osim toga, on je još u izvesnom smislu naš savremenik; postoje ljudi koje smatramo bližim primitivnom čoveku, mnogo više no što smo mi, za koje stoga mislimo da su direktni potomci i predstavnici davnašnjeg čoveka. Na osnovu ovoga donosimo sud o takozvanim divljim i poludivljim narodima, čiji duševni život dobija za nas poseban značaj, ukoliko smemo da u njemu prepoznamo dobro očuvanu ranu prošlost našeg sopstvenog razvitka.

Ako je ova pretpostavka tačna, tada će upoređenje „psihologije primitivnih naroda”, kojoj nas uči etnologija, — sa psihologijom neurotičara, kakvu smo upoznali zahvaljujući psihoanalizi, ukazati na mnogobrojne podudarnosti i dozvoliti nam da ono što je već poznato tu i tamo sagledamo u novom svetlu.

Iz spoljnih kao i unutrašnjih razloga izabrao sam za ovo upoređenje ona plemena koja su etnografi opi­sali kao najzaostalije, najbednije divljake, urođenike najmlađeg kontinenta, Australije, koji nam je i u svojoj fauni sačuvao tako mnogo arhaičnog, drugde izumrlog.

Australijski urođenici sm atraju se posebnom rasom, koja ne pokazuje niti fizičko niti jezičko srodstvo sa najbližim susedima, melanezijskim, polinezijskim i malajskim narodima. Oni ne grade kuće ni trajnije kolibe, ne obrađuju zemlju, ne drže domaće životinje osim psa; čak ne poznaju ni veštinu grnčarstva. Hrane se isključivo mesom svih mogućih životinja koje mogu da ulove, i korenjem koje kopaju iz zemlje. Nepoznati su im kraljevi ili poglavice, skup zrelih muškaraca odlučuje o zajedničkim poslovima. Sasvim je sumnjivo da li im se može pripisati ma i trag religije u obliku obožavanja viših bića. Plemena u unutrašnjosti kontinenta, prinuđena da se bore sa najvećim životnim teškoćama zbog oskudice u vodi, izgledaju u svakom pogledu prim itivnija od onih koja naseljavaju obalski pojas.

Od ovih sirotih, golih kanibala sigurno ne bismo mogli očekivati da su u polnom životu moralni u našem smislu, da su svojim seksualnim nagonima postavili visok stepen ograničenja. A ipak saznajemo da su osobito brižno i sa krajnjom strogošću sebi postavili kao cilj sprečavanje incestuoznih seksualnih odnosa. Izgleda čak da njihova celokupna društvena organizacija služi ovoi nameni ili da je dovedena u vezu sa njenim postizanjem.

Umesto svih nepostojećih religioznih ili socijalnih institucija kod Australijanaca se sreće sistem totemizma. Australijska plemena dele se na manje rodovske zajednice ili klanove, od kojih se svaka naziva po svome totemu. Sta je to totem? Po pravilu neka životinja, ona koja služi za jelo, bezazlena ili opasna, koja izaziva strah, rede neka biljka ili prirodna sila (kiša, voda) koja je u posebnoj vezi sa čitavom rodovskom zajednicom. Totem je prvo praotac zajednice, zatim i njen duh zaštitnik i pomagač koji im šalje proročanstva i, ukoliko je inače opasan, poznaje i štedi njihovu decu. Stoga se pripadnici totema nalaze pod svetom obavezom, koja automatski povlači kaznu, da ne ubijaju (uništavaju) svoj totem i da se uzdržavaju od njegovog mesa (ili zadovoljstava koje on inače pruža). Karakter totema ne odnosi se samo na neku pojedinačnu životinju ili individualno biće, već obuhvata sve primerke te vrste. S vremena na vreme proslavljaju se praznici kada pripadnici totema predstavljaju ili oponašaju pokrete i svojstva svog totema.

Totem se nasleđuje ili po majčinoj ili po očevoj liniji; prvi način je možda svuda bio prvobitni i tek kasnije zamenjen drugim. Pripadništvo totemu je osnova svih socijalnih obaveza Australijanaca, s jedne strane se proteže i izvan plemenskog pripadništva, a s druge suzbija krvno srodstvo.

Totem nije vezan za mesto i područje; članovi totema žive odvojeni jedni od drugih a u miroljubivoj zajednici sa pripadnicima drugih totema.

Najzad, moramo spomenuti i o .u osobenost totemističkog sistema koja privlači interesovanje psihoanalitičara. Skoro svuda gde vlada totem — postoji i zakon da pripadnici istog totema ne smeju da stupaju u međusobne polne, pa prema tome ni bračne odnose. To je sa totemom povezana egzogamija.

Ova strogo sprovođena zabrana je vrlo značajna. Ona uopšte nije rezultat onoga što smo do sada saznali o pojmu ili svojstvima totema, stoga nije razumljivo kako je ona dospela u sistem totemizma. Mi se zato ne čudimo što neki istraživači upravo smatraju da egzogamija prvobitno — kako po nastanku tako i po smislu — nije imala ništa zajedničko sa totemizmom, već da je bez neke dublje veze uvedena u jednom trenutku kada su postala neophodna ženidbena ograničenja. Bilo kako bilo, jedinstvo toterpizma i egzogamije postoji i ono je, kao što se pokazalo, vrlo jako.

Razjasnimo značaj ove zabrane daljim izlaganjem:

a) Prekoračenje ove zabrane nije prepušteno tako reći automatski kažnjavanju do kojeg bi došlo kao kod drugih totemskih zabrana (npr. ubijanja totemske životinje), već je silovito osvećuje celo pleme kao preteću opasnost za celu zajednicu ili kao tešku krivicu koja sve pritiska. Nekoliko rečenica iz Frejzerove knjige* mogu pokazati kako ozbiljno kažnjavaju ovakve prestupe ti, prema našim merilima inače potpuno nemoralni, divljaci.

(,,U Australiji uobičajena kazna za seksualnu vezu sa osobom iz zabranjenog klana je smrt. Pri tom ne igra ulogu da li žena pripada istoj grupi ili je zarobljena tokom rata sa drugim plemenom; muškarac pogrešnog klana koji je upotrebi kao ženu progoni se, njega ubijaju pripadnici njegovog klana, a isto tako i ženu; mada se u nekim slučajevima, ako tokom određenog perioda ne budu uhvaćeni, prekršaj može oprostiti. U plemenu Ta-Ta-thi, Novi Južni Vels, u retkim slučajevima koji se dešavaju, muškarca ubijaju, a ženu samo tuku ili bodu kopljem, ili oboje, skoro do smrti; razlog koji se navodi za njeno neubijanje jeste da je verovatno bila prinuđena na to. Zabrane klana se strogo sprovode čak i u površnim ljubavnim vezama; svaki prekršaj ovih zabrana prima se sa krajnjim gnušanjem i kažnjava smrću. (Houit).”

b) Kako se iste oštre kazne prim enjuju i za površne ljubavne veze, koje nisu dovele do začeća deteta, drugi, na primer, praktični motivi te zabrane postaju neverovatni.

c) Kako je totem nasledan i ne men ja se ženidbom, mogu se lako utvrditi posledice zabrane, recimo, pri nasleđivanju po majčinoj liniji. Ako, npr., muškarac pripada klanu sa totemom kengura i oženi se ženom iz totema emu, onda su deca, dečaci i devojčice, svačemu. Sinu iz ovog braka će dakle, tim totemskim pravilom, biti onemogućen rodoskrvni odnos sa njegovom majkom i njegovim sestrama, koji su kao i on emu.*

d) Potrebna je samo jedna "napomena pa da se uvidi da egzogamija povezana sa totemom više postiže, dakle ima veću svrhu nego što je sprečavanje incesta sa majkom i sestrama. Ona onemogućava muškarcu i seksualni odnos sa svim ženama njegovog voda, dakle sa nizom ženskih lica koja nisu sa njim u krvnom srodstvu, jer zabrana' sve te žene izjednačuje sa krvnim srodnicima. Psihološko opravdanje ovog vanrednog ograničenja, koje daleko prevazilazi sve što se u ovom pogledu sreće kod civilizovanih naroda, u prvi mah nije jasno. Može nam samo izgledati da je ovde uloga totema (životinje) kao praoca shvaćena vrlo ozbiljno. Sve što potiče od istog totema je krvno srodstvo, sve je to jedna porodica i u toj porodici se i najdalji stepeni srodstva sm atraju apsolutnom preprekom za seksualno spajanje.

Na ovaj način pokazuju nam ovi divljaci neobično visok stepen zaziranja od incesta ili incestne osetljivosti, povezanu sa nama nedovoljno razumljivom osobenošću — zamenom realnog krvnog srodstva totemskim srodstvom. Ipak, ne smemo isuviše naglašavati ovu protivurečnost i gubiti iz vida da totemske zabrane uključuju i realan incest kao poseban slučaj.

Na koji je način pri tom došlo do zamene stvarne porodice totemskim rodom, to ostaje zagonetka čije se rešenje možda podudara sa razjašnjenjem samog totema. Naravno, moralo bi se misliti na to da pri izvesnoj slobodi seksualnog odnosa koja prelazi okvire bračnih ograničenja, krvno srodstvo, a samim tim i sprečavanje incesta, postaju vrlo nesigurni, tako da se ne može odustati od neke druge osnove zabrane. Stoga nije suvišno napomenuti da običaji Australijanaca priznaju socijalne uslove i prazničke prilike kada se krši isključivo bračno pravo jednog muškarca na ženu.

Jezik ovih australijskih plemena pokazuje jednu osobenost koja je, neosporno, u vezi sa ovim. Reči kojima oni obeležavaju srodstvo nemaju u vidu odnose dve osobe, već između jedne osobe i jedne grupe; ove reči pripadaju „klasifikujućem” sistemu, kako ga je nazvao L. H. Morgan. To znači da čovek ne zove „ocem” samo svog roditelja, već i svakog drugog čoveka koji se prema plemenskim propisima mogao oženiti njegovom majkom i na taj način mogao postati njegov otac; on zove „majkom” svaku drugu ženu pored one koja ga je rodila, one koje su mu mogle postati majka bez prekršaja plemenskih zakona; on zove „braćom” i „sestrama” ne samo decu svojih pravih roditelja, već i decu svih lica koja se u odnosu na njega nalaze u roditeljskom položaju, itd. Srodnički nazivi kojima se obraćaju dva Australijanca jedan drugom ne ukazuju i na obavezno međusobno krvno srodstvo, kako bi to moralo biti prema našoj jezičkoj upotrebi; oni mnogo više obeležavaju socijalnu vezu nego fizičku. Približavanje ovom klasifikujućem sistemu sreće se kod nas u detinjstvu, kada se od deteta zahteva da sve prijatelje i prijateljice roditelja pozdravlja sa „čika” i „teta”, ili u prenosnom smislu kada se govori o „braći po Apolonu” ili „sestrama po Hristu”.

Objašnjenje ovog za nas tako stranog načina govora lako se nalazi ako se on shvati kao ostatak i znak one bračne institucije koju je Fajson (L. Fison) nazvao „grupni brak”, čija se suština sastoji u tome što izvestan broj muškaraca sprovodi bračno pravo nad izvesnim brojem žena. Deca takvog grupnog braka mogu tada s pravom sebe međusobno smatrati braćom i sestrama, iako ih sve nije rodila ista majka, i sve muškarce u grupi svojim očevima.

Iako se neki autori, kao na prim er Vestermark (B. W estermark) u svojoj Istoriji čovečijeg braka suprotstavljaju zaključcima koje drugi izvlače iz postojanja naziva za grupno srodstvo, ipak se upravo najbolji poznavaoci australijskih urođenika slažu u tome da klasifikatorne srodničke nazive treba smatrati zaostatkom iz vremena grupnog braka. Prema Spenseru i Gilenu (Spencer i Gillen)7, sreće se još danas izvestan oblik grupnog braka među plemenima Urabuna i Dieri. Grupni brak je, dakle, po njihovom mišljenju, kod ovih naroda prethodio individualnom i nije nestao a da za sobom nije ostavio primetne tragove u govoru i običajima.

Ako pak zamenimo individualni brak grupnim, tada će nam biti shvatljivo prividno obilje izbegavanja incesta, koje srećemo kod istih naroda. Egzogamija totema, zabrana seksualnog odnosa između pripadnika istog klana izgleda kao prikladna mera za sprečavanje grupnog incesta, koja se zatim učvrstila i dugo još nadživela prvobitne razloge svoga postojanja.

Ako smatramo da smo sad razumeli razloge ženidbenih ograničenja australijskih urođenika, onda moramo još i saznati da su stvarni odnosi mnogo složeniji, tako da to na prvi pogled zbunjuje. Jer u Australiji postoji samo mali broj plemena u kojih se ne sreće neka druga vrsta zabrane osim totemskog ograničenja. Većina ih je organizovana na taj način što se najpre dele na dva odeljka, nazvana ženidbene klase (engleski: phrathries). Svaka od otfih ženidbenih klasa je egzogamna i uključuje veći broj totemskih rodova. Obično se svaka ženidbena klasa deli još na dve pot-klase (subphrathries), dakle celo pleme na četiri; potklase se, prema tome, nalaze između fratrija i totemskog roda.

Tipična, prilično često ostvarivana shema organizacije jednog australijskog plemena izgleda ovako: Dvanaest totemskih rodova svrstano je u četiri potklase i dve klase. Svi odeljci su egzogamni. Potklasa c stvara sa e, potklasa d sa f egzogamnu celinu. Dejstvo, dakle i tendencija ove ustanove je nedvosmislena: ovim putem se postižu dalja ograničenja ženidbenog izbora i seksualne slobode. Kad bi postojalo svega dvanaest totemskih rodova, tada bi svakom članu roda — pod pretpostavkom da svaki rod ima isti broj ljudi — bilo dostupno 11/12 svih žena za izbor. Postojanje obeju fratri ja ograničava ovaj izbor na 6/12 = 1/2; jedan muškarac totema a može se oženiti samo ženom iz rodova 1 do 6. Uvođenjem obeju potklasa smanjuje se izbor na 3/12=1/4; muškarac iz totema a mora svoj bračni izbor ograničiti na žene totema 4, 5, 6.

Istorijska veza ženidbenih klasa  - kojih u nekim plemenima može biti i do osam — sa totemskim rodovima je potpuno nejasna. Jedino se vidi da ovakva ustanova želi da postigne isto što i totemska egzogamija, čak i više. Ali dok totemska egzogamija daje utisak svete odredbe za koju se ne zna kako je nastala, dakle običaja, izgleda da su komplikovane institucije ženidbenih klasa, njihova podela i iz njih proistekli uslovi nastali kao svrsishodno zakonodavstvo koje se možda iznova latilo sprečavanja incesta pošto je oslabio uticaj totema. I dok je totemski sistem, kao što znamo, osnova svih drugih socijalnih obaveza i moralnih ograničenja plemena, značaj fratrija uglavnom se iscrpljuje regulisanjem bračnog izbora, čemu i služe.

U daljem izgrađivanju sistema ženidbenih klasa pokazuje se težnja da se prevaziđe sprečavanje prirodnog i grupnog incesta i da se zabrane brakovi među udaljenim rođacima u grupi, slično onome što je činila katolička crkva kada je davnašnje ženidbene zabrane, koje su oduvek važile za braću i sestre, proširila i na braću i sestre od tetki i ujaka iznalazeći za to duhovni stepen srodstva.

Našem interesu malo bi služilo ako bismo hteli da dublje prodremo u izvanredno isprepletene i nejasne diskusije o poreklu i značaju ženidbenih klasa, kan i o njihovom odnosu prema totemu. Za našu svrhu je dovoljno da ukažemo na veliko nastojanje koje Australijanci i drugi divlji narodi posvećuju sprečavanju incesta.10 Moramo reći da su ovi divljaci još više osetljivi na incest nego mi. Verovatno je kod njih iskušenje jače, tako da im je potrebna obilati ja zaštita protiv njega.

Zaziranje od incesta ovih naroda ipak se ne zadovoljava osnivanjem opisanih institucija, koje nam izgledaju uglavnom usmerene protiv grupnog incesta. Tome moramo dodati i niz „običaja”, koji sprečavaju individualni odnos bližih rođaka u našem smislu, koji se održavaju sa potpunom religioznom strogošću i u čiji cilj jedva da se može sumnjati. Ovi običaji ili moralne zabrane mogu se nazvati „izbegavanja" (avoidances). Njihova proširenost se prostire daleko izvan australijskih totemskih naroda. Ovde bih zamolio čitaoce da se zadovolje sa fragmentamim izvodom iz bogatog materijala.

U Melaneziji su ovakve ograničavajuće zabrane usmerene protiv odnosa dečaka sa majkom i sestrama. Tako, na primer, na Leperu, jednom od ostrva Novih Hebrida, dečak u određenom uzrastu napušta majčin dom i seli se u svratište „klub”, gde otada redovno spava i obeduje. On, doduše, još srne da posećuje svoj dom i da tamo zahteva hranu; ali ako se kod kuće nalazi sestra, mora da ode pre no što je jeo; ako sestra nije prisutna, sme da pojede sedeći blizu vrata. Ako se slučajno napolju sretnu brat i sestra, tada ona mora da pobegne ili da se negde sakrije. Ako dečak izvesne tragove u pesku prepozna kao trag svoje sestre, on ne sme da ih sledi, kao ni ona njegove. On neće čak izgovoriti ni njeno ime, niti upotrebiti neku svakodnevnu reč ako je ova i sastavni deo njenog imena. Ovo izbegavanje, koje počinje sa obredom proslave puberteta, zadržava se tokom čitavog života. Uzdržljivost između majke i sina sa godinama se pojačava, pretežno od strane majke. Ako mu donese nešto za jelo, ne pruža mu ga ona sama, već ga stavlja pred njega; ona ga ne oslovljava prisno, ne obraća mu se — prema našoj jezičkoj upotrebi — sa „ti”, nego „vi”. Slični običaji vladaju i u Novoj Kaledoniji. Ako se sretnu brat i sestra, ona beži u žbunje a on prolazi ne okrećući glavu prema njoj.

Na poluostrvu Gazela u Novoj Britaniji, sestra pre udaje više ne sme da razgovara sa bratom, ona ne izgovara ni njegovo ime, već ga označava nekim opisom.

Na Novom Mekleriburgu ovakva ograničenja pogađaju nećake i rođake (iako ne sve vrste), a isto tako i braću i sestre. Oni ne smeju da se približe niti da pruže ruku jedno drugom, niti nešto da poklone, ali smeju da se porazgovaraju na udaljenosti od nekoliko koraka. Kazna za incest sa sestrom je smrt vešanjem.

Na ostrvu Fidži ova pravila izbegavanja naročito su stroga; ovde ona ne pogađaju samo krvne srodnike, već i sestre po grupi. Utoliko će nam biti čudnovatije saznanje da ovi divljaci poznaju svete orgije u kojima seksualno spajanje traže upravo ovi zabranjeni stepeni srodstva, ukoliko nam ova suprotnost ne posluži za razjašnjenje zabrane, „umesto da se nad njom iščuđavamo.

U plemenu Bata na Sumatri pogađaju zapovedi izbegavanja sve bliže srodničke veze. Jednom Bati će npr. biti naj neprijatnije da prati svoju sestru na večernju sedeljku. Jedan Bata će se osećati nelagodno u društvu svoje sestre, čak ako su prisutna i druga lica. Ako jedno od njih dođe u kuću, druga strana uluči priliku da ode. Otac takođe neće ostati sam u kući sa ćerkom, isto tako kao ni majka sa sinom. Holandski misionar koji je opisao ove običaje dodaje da ih, na žalost, mora sm atrati sasvim opravdanim. U ovom narodu se bez daljega sm atra da izdvojenost muškarca sa jednom ženom dovodi do nepristojne intimnosti, pa kako se od odnosa sa krvnim srodnicima mogu očekivati sve mogućne kazne i neprijatne posledice, oni s pravom sva ta iskušenja izbegavaju ovakvim zabranama.

Kod Barongoa u zalivu Delagoa u Africi, začudo, najstroži ja opreznost je usmerena na šurnjaju, suprugu ženinog brata; Ako muškarac bilo gde sretne ovu za njega opasnu ličnost, izbegava je vrlo pažljivo. On se ne usuđuje da s njom jede iz jedne činije, on je samo plašljivo oslovljava, ne usuđuje se da kroči u njenu kolibu, a pozdravlja je samo drhtavim glasom.

Kod Akamba (ili Vakamba) u Britanskoj istočnoj Africi vlada zapovest izbegavanja za koju bi se moglo očekivati da će se češće sretati. Devojka mora brižljivo izbegavati oca od puberteta do udaje. Ona se skriva ako ga sretne na putu, nikada ne pokušava da sedne pored njega i tako se ponaša do trenutka svoje veridbe. Od trenutka udaje nikakve prepreke više ne stoje na putu njenog odnosa sa ocem.

Najraširenije, najstrože a i za civilizovane narode najinteresantnije izbegavanje je ono koje ograničava odnos muškarca sa taštom. Ono je u Australiji opšte prisutno, ali je na snazi i kod melanezijskih, polinezijskih i crnačkih afričkih naroda, gde god ima tragova totemizma i grupnog srodstva, a verovatno i van ovih krajeva. Kod nekih od ovih naroda postoje slične zabrane bezazlenog odnosa žene sa svekrom, mada one nisu ni izdaleka tako stalne niti tako ozbiljne. U pojedinim slučajevima su i muževljevi i ženini roditelji predmet izbegavanja.

Kako se mi manje interesujemo za etnografsku rasprostranjenost nego za sadržaj i svrhu izbegavanja tašte, ograničiću se i ovde na mali broj primera.

Na ostrvima Bank te zapovedi su vrlo stroge i krajnje tačno određene. Muškarac će izbegavati blizinu tašte, kao i ona njegovu. Ako se slučajno sretnu na nekoj stazi, žena se sklanja u stranu i okreće mu leđa dok ne prođe, ili on čini to isto.
To isto je prigovoreno i shvatanju Fison-a koji je ukazao na to da u izvesnim sistemima ženidbenih klasa postoji praznina tako da teoretski ne onemogućavaju brak između zeta i tašte, pa je stoga bilo potrebno posebno osiguranje protiv ovakve mogućnosti.