Globalizacija nije fenomen 20. vijeka
Prije nekoliko sedmica u adaptiranim prostorima bivše rafinerije šećera (Cukrarna) u Ljubljani suočili su se značajni svjetski filozofi, Peter Sloterdijk i Slavoj Žižek. Interes domaće i inostrane javnosti bio je velik, ulaznice su bile rasprodane, a u više od dva sata dijaloga filozofi s dubokim i duhovitim filozofemima opravdali su očekivanja.
Povodom četrdesete obljetnice njegova filozofskog bestselera Kritika ciničnog uma i povodom događaja u Ljubljani (razgovor filozofâ suorganizirao je Goethe-Institut u suradnji s festivalom Indigo, Muzejom i galerijama grada Ljubljane, festivalom Štajerska jesen '23 i Cukrarnom) zamolili smo Petra Sloterdijka za razgovor. U njemu smo slijedili izazov koji je svojim riječima istaknuo i priređivač suočavanja, a to je da se filozof mora odreći trenutnog humanističkog i nacionalističkog svijeta kako bi mogao otvoriti širi horizont koji će istovremeno biti ekološki i globalni. Zanimalo nas je, dakle, kako danas razumjeti globalizaciju, kako realnost i iluzije o njoj, kako razumjeti istinu o sebi i savremenom svijetu...
U filozofskom razgovoru sa Slavojem Žižekom rekli ste: „Obojica plačemo, ali se pravimo da se smijemo.” Možda je to objašnjenje za pitanje cinizma koje ste prije četrdeset godina postavili u svom slavnom djelu Kritika ciničnog uma, kada ste govorili o problemima filozofije i svijeta?
Morate imati na umu da je riječ o starom toposu na području filozofije. Mogli bismo se pretvarati da je u povijesti postojao samo jedan tip filozofije, na primjer, kod Demokrita, kojega su smatrali šaljivdžijom. S druge strane, imamo i dubljeg mislioca, Heraklita, koji je smatran plačljivim. Ova dvojica ukazuju na prvobitni topos izvora filozofije. U modernom mišljenju ovaj odnos posredno je preuzeo Friedrich Nietzsche. Govori o veseloj nauci, a iako govori o tužnim i okrutnim stvarima, čini to nasmijana lica. Kombinacija dvaju tipova mišljenja, onog koje proizlazi iz plača i onog koje proizlazi iz smijeha, postala je karakteristika modernog mišljenja.
Poanta vašeg temeljnog djela, koje ste napisali davne 1983, jeste kritika onoga što su obećanja prosvjetiteljstva ostavila iza sebe. Cinizam, kako ste ga predlagali, pokazuje u čemu je prosvjetiteljstvo podbacilo. Kako danas, nakon 40 godina, ocjenjujete tu tadašnju tezu?
To je i danas jedna od najaktualnijih knjiga koje možete pročitati. Osobito zadnje poglavlje koje je posvećeno fenomenologiji duha 20. vijeka. Tada se činilo da smo dosegnuli vrhunac fenomena ciničnih struktura svijesti, ali zapravo živimo u vremenu novog vrhunca koji nadilazi čak i pojave tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka.
Da li biste danas napisali nešto drugačije?
Ne, danas u svojem djelu ne bih ništa drugačije napisao, napisao bih potpuno novu knjigu.
Zašto?
Više je razloga za to. Jedan je da do danas nitko nije odista dobro čitao Marxa. Čak ni Žižek ni Louis Althusser, nitko nije shvatio suštinu Marxove misli koja leži u otkriću novog tipa teorije, koju danas nazivamo sistemskom. Karakteristika sistemskih teorija jeste da opisuju realnost u terminima pozitivne povratne sprege (feedback). Tamo gdje dolazi do pozitivne povratne sprege, započinju samoispunjavajući događaji. To očevidno vidimo u procesu autoreferencijalne reprodukcije onoga što je Marx nazvao automatskim subjektom. Međutim, kapital je samo jedan primjer ovog mehanizma. Ono što Marx naziva kapitalom samo je jedan od samorealizirajućih procesa – to možemo opažati u prirodi. Primjer za to je evolucija prekambrijskih životinja, gdje jasno možemo vidjeti kvazi-pretkapitalistički fenomen.
Danas bih knjigu započeo novim opisom dinamike autoreferencijalnih procesa. Ukazao bih na kapitalski, monetarni oblik ovih autoreferencijalnih struktura. U vrijeme Marxa to se nije događalo prvi put. Prvi takav proces započeo je u Italiji u 13. vijeku, gdje nalazimo porast ugleda ljudi nearistokratskog podrijetla. Kulminirao je krunidbom Francesca Petrarce kao pjesnika u Rimu 1341, prve civilne osobe, nearistokratskog pojedinca. Time je nastao novi tip slavne osobe, što je izazvalo sličan ciklus autoreferencijalnosti reputacije među mladim pjesnicima i dalo izvor i mogućnost nearistokratske reputacije ljudima širom svijeta. Poslije su svi bili osuđeni da citiraju jedni druge. Ova reputacija bila je nenovčani oblik kapitala mnogo prije nego što su poslovni ljudi ušli u igru. Još jedan izvor bili su ostali umjetnički rituali u italijanskoj renesansi. Oni su pokrenuli viševjekovni proces koji je kulminirao kod Caravaggia, s jedne, i Rembrandta, s druge strane. Time je vjerojatno dosegnuta krajnja granica virtuoznosti u slikarstvu, odatle više nije bilo moguće održavati dogmu o sličnosti slike na slici s realnošću. Struktura autoreferencijalne virtuoznosti morala je biti nadomještena autoreferencijalnim procesom stvaranja umjetnosti kao takve. I to je kvazikapitalistički proces u kojem novac na početku nije imao primarnu ulogu.
Stoga moramo objasniti što to znači. Sve dok ne shvatimo logiku autoreferencijalne realnosti, ne možemo raspravljati o modernosti, jer je u njoj u osnovi riječ o autoreferencijalnim procesima. Svaka ravan egzistencije, na primjer znanje, proizvodi još više znanja, jurisdikcija proizvodi još više zakona i same sebe, umjetnička radoznalost proizvodi još više onoga sebi sličnog. Ista je stvar i sa slavnim osobama. Sve se to može pratiti unatrag do poznate Isusove izreke, opisane u 13. poglavlju Evanđelja po Mateju: „Onome tko ima, dat će se. A tko nema, još će mu se uzeti što misli da ima.“ Dakle, potrebno je odlučiti da li je Isus bio cinični neoliberal ili je prvi otkrio realni princip autoreferencijalnosti u povratnoj sprezi.
A što vi mislite o tome?
Mislim da treba razumjeti značenje suvereniteta povratne sprege. Bez toga ne možemo izreći ni jednu smislenu riječ o realnosti, jer je ona u punom smislu riječi igralište takvih učinaka. Kapitalizam je samo jedan od tih procesa, možda i najvidljiviji, ali ako pogledamo izvornu akumulaciju kapitala, koja čini osnovu Marxove teorije, vidimo da postoji najmanje četiri ili pet izvornih akumulacija u raznim područjima. Rimsko i kanonsko pravo već su prije toga razvili krug autoreferencijalnih procesa. Od 11. vijeka nadalje crkveno pravo započinje jedan takav krug. Skolastička je filozofija, međutim, bila kvazi-izvor takve autoreferencijalnosti filozofske inteligencije.
Danas se suočavamo s globalizacijom koja suočava različite pristupe i civilizacije. Suprotstavlja se evrocentričnom mentalitetu. Nije li ta činjenica poluga za određenu mjeru ciničnog uma, za priznanje da je prosvjetiteljstvo u nekom smislu podbacilo?
No, što mislite, u čemu prosvjetiteljstvo nije podbacilo? U kojoj kvaliteti možemo vidjeti uspjeh prosvjetiteljstva?
Možda je tu primjereno postaviti potpitanje o odnosu realnosti i iluzije. I u razgovoru sa Žižekom načeli ste pitanje istine. Ako kažemo da je prosvjetiteljstvo podbacilo u svemu, možemo li onda reći da je istina zapadne filozofije upitna?
Prvo što moramo shvatiti jeste da globalizacija nije fenomen 20. vijeka. Sve je počelo u antici, kada su prvi mislioci u Grčkoj stvorili viziju svijeta kao formu sfere, kugle, obline. U početku je to bio matematički fenomen. Otkrili su da svijet i Bog imaju nešto zajedničko, naime da se oboje mogu prikazati u obliku sfere. Bog je dobar, a dobro zahtijeva kružni oblik, to je suština Platonove filozofije. Kod njega je dobro prikazano kao kružnost, što vrijedi kako za Boga tako i za kozmos. To je bio filozofski izvor globalizacije. Smiješno je da su tek u 15. vijeku eliminirali ptolomejsku viziju svijeta i pokazali da i zemlja ima oblik kugle i da više nije os rotacije drugih planeta oko sebe. Ovo je drugi početak globalizacije.
Govorimo o procesu istine. Sferičnu strukturu svijeta otkrili su evropski pomorci, koje su, usput, uvijek pratili evropski svećenici. Nijedan brod nije plovio bez njih, jer bez duhovnog vodstva mornari bi mogli zalutati. Taj proces istine o globalizaciji i realnosti sfere isključivo je evropski fenomen. Nema to veze s kolonijalizmom i imperijalizmom. To je samo vijest o kozmičkoj realnosti Zemlje, dobra ili loša. I danas se većina onih koji su primili ovu poruku pitaju da li bi bilo bolje da ondje nisu stigli evropski brodovi. Dovoljno je usporediti atmosferu na proslavi 400. obljetnice Kolumbova otkrića Amerike. Godine 1892. zapadna je civilizacija proslavljala samu sebe, a 1992. na ovu obljetnicu zapadna se civilizacija pokornički išibala i posula pepelom. Naravoučenije je da jednostavno više nije bilo moguće skrivati kozmičku istinu o Zemlji.
Kolonijalizam je kolateralna šteta strašne istine da živimo u planetarnom „zatvoru“. To je kolateralna šteta istine koju većina ljudi ne prihvaća dobro kada se s njom suoči. Većina savremenih ljudi vratila se na ptolomejsku viziju svijeta. Gottfried Benn, usput rečeno, bio je pjesnik koji je shvatio kako je mnogima nemoguće živjeti s takvom planetarnom istinom modernog čovjeka, pa se vraćaju malom polju percepcije koje pretpostavlja da je Zemlja ravna ploča kao što je bila prije Kopernika. To potvrđuju teorija Slavoja Žižeka i psihoanalitička uvjerenja da ljudi nisu tragači za istinom, nego da bježe od nje. U tome leži potiskivanje.
Ispostavili ste misao nekih da je čovjek tragač za istinom...
To je ono što je Aristotel rekao već u prvoj rečenici svoje rasprave o metafizici. Svi ljudi po prirodi teže istini. A u ovom gledištu je temeljna greška.
U razgovoru sa Žižekom postavili ste zanimljivo pitanje, naime, što ako je Bog odlučio da bude naša najupornija laž...
Najveća laž bi značila da je Bog mrtav i da mi nismo tragači za Bogom, nego za smrću. Težnja za istinom je obmana nagona smrti.
Govorili ste i o tome da je istina važnija od života. Što je istina?
Posljednja istina u našem vremenu sadržana je u Einsteinovoj formuli E=mc².
Ima li to ikakve veze s vašom teorijom sfera?
Moglo bi imati. Ali opisuje sferu koja eksplodira. Sferu koja više nije kružna, klasična teološka misao Grka i srednjovjekovnih mislilaca da kugle imaju vanjsku granicu i da kozmos ima oblik posude. Prema ovoj ideji, nikada ne možeš pasti iz svemira, jer svemir ima kvalitetu sadržaja posude, a sve što postoji, postoji kao kontinent.
Kontinent je dakle forma sfere; to je temeljna iluzija evropskog čovjeka u srednjem vijeku, a moderna započinje s Giordanom Brunom, koji iznosi ideju o beskonačnom svemiru. To je ideja koju, inače, ljudi u svom domaćem okruženju ne mogu prihvatiti. To je dublji razlog ptolomejske potrebe koja pokreće moderni svijet. Naime, više nismo stanovnici svemira, otkrili smo nužnost stanovanja u gradovima i stanovima, u modernim urbanim oblicima. U tome leži moja teorija sfera. Nakon pada metafizike o velikoj posudi, „kontejneru“, moramo, dakle, stvoriti vlastite alternativne oblike stanovanja, odnosno odgovarajuće strukture. Osuđeni smo na to da damo utočište sebi i drugima. Zato je moderno vrijeme toliko opsjednuto pitanjem drugoga, jer bi nam ovaj drugi trebao pružiti utočište kad nam bude potrebno.
Da li je u tome srž solidarnosti?
Da. U davna vremena nisu ni poznavali koncept solidarnosti. Kršćanski pojam ljubavi prema bližnjemu samo je drugačiji izraz pojma ljubavi prema neprijatelju, jer bližnji je neprijatelj.
Dakle, događa li se to iz koncepta ili zbog slabosti? Nietzsche bi rekao ovo drugo...
Moglo bi biti riječi o slabosti, ali moglo bi biti riječi i o elementima karakterističnim za roba, sužnja koji nije dovoljno snažan da ubije svog bližnjeg...
Ovo zvuči vrlo hegelovski...
Da, u odnosu gospodara i roba. Moderni svijet je uvjeren da ropstvo mora biti ukinuto. Ideja sveopće solidarnosti postala je neizbježna, jer netko ne može očekivati da će njegov bližnji, koji je rob, biti i taj koji će mu pomoći.
Ako govorimo o onima koji pomažu ljudima, jedan od njih je bio nobelovac, liječnik i filozof Albert Schweitzer. Njemu ste se divili.
U mojoj mladosti Albert Schweitzer bio je svetac vijeka. Nelson Mandela bio je heroj postkomunističke ere, a u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog vijeka Schweitzer je bio model savršenog ljudskog bića. Tada je ljevičarski pokret Che Guevaru proglasio novim Schweitzerom, ali on je bio više ubojica nego iscjelitelj. Bez obzira na to, Sartre se pretvarao da je Che Guevara najsavršenije ljudsko biće na svijetu, jer se borio za pravdu, a Albert Schweitzer bio je samo misionar. Nakon smrti, bio je objektom postkolonijalnih kritika, budući da su se mnogi suprotstavljali njegovom paternalističkom pristupu tamnoputoj braći i sestrama. Ali on ih je jako dobro poznavao, i prema njima se doista ponašao očinski.
Nije to bio isforsirani stav paternalističke snishodljivosti, nego je promatrao kako se ponašaju kao velika djeca. Na primjer, nikad mu nisu vjerovali da je bio kršćanin. Vjerovali su da je on bogati vrag koji je odlučio sakriti svoje bogatstvo. Napisao je zanimljive tekstove o svom odnosu prema pacijentima. Znao je da im sve ono dobro što je učinio za njih ne znači puno. Bili su uvjereni da je morao imati isto toliko egoističnih misli kao i oni. Nisu bili kadri shvatiti kakav je čovjek s misijom, odnosno apostolskom strukturom, kada se odrekne empirijske osobe i dopusti duhovnoj strani da u njemu prevlada. Takav čovjek više ne postupa iz ličnih motiva, ona slijedi Božji zahtjev. Mnogi u njegovoj okolini to nisu mogli razumjeti.
Kršćanstvo, kao i druge monoteističke religije, stvorile su novu strukturu djelovanja. Sveti Pavao je u poslanici Galaćanima rekao da ne živim više ja, nego Hrist živi u meni. Upravo posrednička struktura entiteta postaje prava zagonetka evropskog uspjeha. Upravo je to izazvalo golemo negodovanje neevropskih naroda koji ne mogu razumjeti da su Evropljani mogli izmisliti vlastiti put djelovanja. Kao što je rekao britanski povjesničar Gibson, nikada ne priznaj plemeniti motiv kada ti je pri ruci motiv koji možeš jednostavnije objasniti.
Ranije ste govorili o kozmosu kao samoograničenoj sferi, što je bila temeljna iluzija teološkog mišljenja srednjeg vijeka i antike. Ako su, nakon gubitka ove vanjske metafizičke granice, čovječanstvu trebale nove ograničene samodovoljne strukture, nisu li te strukture, poput, recimo, države, konkurentske ili antagonističke teološkoj predstavi svijeta?
Nacionalizacija kršćanstva istinska je katastrofa evropske povijesti ideja. Kad su kršćanski svećenici širili kršćanstvo Evropom, vjerovali su da navještavaju opću istinu, ali je tu istinu potkopalo nacionalno stajalište. Sada imamo englesko kršćanstvo, prusko kršćanstvo, a nedavno su izmislili rusko i ukrajinsko kršćanstvo, koji su uključeni u rat. To je stanje kršćanskog univerzalizma danas.
Da li bi za uspješniju globalizaciju bilo potrebno novo univerzalno stajalište?
Jedini univerzalizam danas je univerzalizam tehnologije, odnosno matematičkih znanosti, jer samo se tehnologija ne drži čvrsto pozicije subjekta koji se njome služi. Na primjer: ne postoji specifično kineski način letenja, nema ruske avijacijske rute, Francuzi ne lete drugačije od ostalih. Iako su avijaciju izmislili njemački i američki pioniri, nemoguće je nacionalizirati tehnologiju. Postoje nacionalni avio prijevoznici, ali sama tehnologija avijacije je strogo nadindividualna i nesubjektivna. Može ga koristiti svatko tko slijedi njezina načela.
Ranije ste govorili o kapitalu kao automatskom subjektu. Nije li on danas najuniverzalniji subjekt?
Ne, najuniverzalnija je tehnologija. Univerzalnost dinamike kapitala proizlazi iz sfere tehnologije, jer je samo jedna od tehnika stjecanja novca, a ne samostalna realnost.
Istina iz koje se subjekt ne može ukloniti, istina čiji je subjekt sastavni dio, nešto je drugo od istine tehnike, koja je bez subjekta. Psihoanaliza i kršćanstvo imaju više toga zajedničkog nego što ljudi misle, budući da obje razumiju istinu kao nešto što nužno uključuje subjekt. Ako im pokušate odstraniti subjektivnost, promašili ste poantu.
Evropska katastrofa o kojoj sam upravo govorio povezana je s ovim. Nacionalizirajući kršćanstvo, narodi su mu nastojali oduzeti specifičan subjektivitet i svoj kršćanski ego transformirati u imperijalnu silu koja ima pravo dominirati svojim bližnjima.
U svojoj filozofiji konačno ste dospjeli do pitanja koncepta ljubavi. Ali kako to suočavate s Freudom i psihoanalizom koji kažu da upravo pri tome i na tom području nismo gospodari u svojoj kući?
To nikada nije bio pravi problem jer nikada nismo bili gospodari u vlastitoj kući. Ljudska duša je struktura koja je uvijek opsjednuta nečim, uvijek je prožimaju neki napadači, to je istina ljudskog stanja. Primjer je i depresija, pokazatelj prazne kuće, jer s njom u tebi nitko nije spreman živjeti. U praznoj duši pripadaš potpuno sam sebi. Većina problema dolazi ti izvana u obliku inspiracije ili motivacije.
Postoji jedna njemačka bajka o Goldmarie i Pechmarie [marljivoj i lijenoj djevojci iz Grimmove bajke Baka zima]. Lijena djevojka ne sluša i ne mari. Kada je hljeb u pećnici i kada je pozove da je već pečen i da ga izvadi, ona to ne želi čuti i ignorira zadatak koji joj hljeb daje. Ali marljiva djevojka čuje poziv i slijedi ga, i njezina je poslušnost razlog njezine sreće. Njezina spremnost priziva dobre duhove. Njezin stav je razlog zašto se te priče čuvaju kroz pokoljenja. Nema dobrog odgoja bez ovakvih bajki. One pokazuju kako djetinju gostoljubivost lako poremete drugi impulsi, tako da prevladaju egoistične težnje i izgubimo sposobnost da čujemo zov hljeba.
Na čemu temeljite Vaše prijateljstvo sa Žižekom? Koja je privlačnost između vas dvoje?
Privlači me njegov filozofski temperament, on sve više postaje teorijski mislilac, a element filozofskog kabareta blijedi. Privlačan je i način na koji se teorijski bavi Hegelom i ima osjećaj za hegelovske misaone okrete. Zanimljiv mi je jer razvija kvalitete nekoga tko je sposoban igrati ulogu učitelja. Činilo se da je prije izbjegavao ulogu učitelja, ja sam nikada nisam namjeravao ustanoviti vlastitu školu, želio sam se umiroviti na području književnosti. Moj podij je književnost, a ne katedra za filozofiju na univerzitetu.
Ali on je odlučio sjesti na takvu stolicu i spreman je postati nasljednik velikih mislilaca. To je i postao. On poručuje, dolazim nakon Freuda, nakon Hegela, nakon Marxa, kao nasljednik velikih umova. Kao kandidat za mjesto uz velike umove. Privlačno je to što je tako beskrajno marljiv. Sve čita. On je vrlo vjerojatno jedan od najjačih i najpohlepnijih čitatelja što sam ih ikad upoznao. Kad god otvorim njegovu novu knjigu, on citira dvadesetak novih autora. To znači da njegova misija učenja i intelektualnog angažmana nikada nije završena. To je dobar razlog da budemo fascinirani njegovim angažmanom.
Razgovarali Janez Markeš i Mirt Bezlaj
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
DELO, 14.10. 2023.
Globalizacija nije fenomen 20. vijeka
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
10:15
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
10:15
Rating: 5
