I.

Ništinu našu svagdašnju daj nam danas

U knjizi koju je u Leipzigu u listopadu 1844. objavio nakladnik Wigand, pojavljuje se tip čovjeka dotad posvema neznan, koji se suvremenicima činio neprihvatljivim i nečuvenim, ali nam je u međuvremenu postao savršeno prisan: čovjek koji je, kako se čita na prvoj i posljednjoj stranici, „svoju stvar (Sache) postavio na ništinu (auf Nichts gestellt)“, odnosno biće u kojem je rastakanje svake vjere i svake vrijednosti dosegnulo svoj krajnji oblik; zacijelo prvi i nenadmašni nihilist, ali pod uvjetom da se precizira kako je nihilizam koji je ovdje posrijedi danas postao normalnim stanjem čovječanstva. Knjiga nosi naslov Jedini i njegovo vlasništvo (Der Einzige und sein Eigentum), a autor je Max Stirner.

Osamnaest godina kasnije, u časopisu Ruski vjesnik, Turgenjev objavljuje roman (Očevi i djeca, prim. prev.) u kojem se tip nihilista (riječ se na ovom mjestu prvi put pojavljuje), utjelovljen u protagonistu Bazarovu, definira na sljedeći način: „Nihilist je čovjek koji se ne klanja ni pred kakvim autoritetom, koji ne prihvaća nijedan princip na vjeru, ma kakvo poštovanje inače taj princip uživao“. U Bjesovima, koji u obliku knjige izlaze 1873. godine, Dostojevski se odlučuje obračunati s epohalnim problemom nihilizma, napose kroz lik Kirilova. Iz nihilističkog nijekanja Božjeg postojanja Kirilov izvodi radikalan zaključak koji istodobno apsolutizira i potresa njegovo vlastito ja. „Ako nema Boga – tvrdi on – ja sam Bog. […] Ako Boga ima, sva je volja njegova, i ja ne mogu van njegove volje. Ako ga nema, sva je volja moja, i dužan sam izricati svojevolju… Obavezan sam ustrijeliti se jer je najglavnija točka moje svojevolje – ubiti samoga sebe… Za me nema više ideje od ideje da Bog ne postoji… Čovjek nije činio ništa drugo nego izmišljao Boga kako bi živio ne ubijajući sebe, u tome je sva svjetska povijest do dana današnjeg. Ja jedini u cijeloj povijesti svijeta prvi put nisam htio izmišljati Boga“.

Upravo promišljajući o ovim stranicama, Nietzsche zamišlja smrt Boga kao fundamentalni događaj moderniteta: „Najveći noviji događaj – da je 'Bog mrtav', da je vjera u kršćanskoga Boga postala nevjerodostojna – počinje već bacati svoje prve sjene preko Europe. […] No u osnovi smije se reći: sam događaj je odveć velik, odveć dalek, odveć po strani od moći shvaćanja mnoštva da bi se čak i vijest o njemu smjela zvati pristiglom“.

Kako za Nietzschea, tako i za Dostojevskog, smrt Boga i došašće nihilizma značili su nešto toliko strašno što ljudi nipošto ne bi mogli prihvatiti, ne dovodeći pritom stubokom svoju egzistenciju u pitanje. Barem jednom Nietzsche i Dostojevski nisu bili dobri proroci. Nihilizam je postao normalnim stanjem čovječanstva, no, za razliku od Kirilova, čini se da običan čovjek danas živi zajedno sa smrću Boga i s nihilizmom, ne pateći zbog toga niti pak o tome razbijajući glavu, doslovno kao da se ništa nije dogodilo. Upravo s tim plošnim i ravnodušnim nihilizmom imamo posla, upravo o toj normalnoj i svakodnevnoj ništini moramo položiti račun. A ako je, kao što je i sam Nietzsche sugerirao, dovršeni i kao takav shvaćeni nihilizam velika prilika čovječanstva da iziđe iz svojega smrtonosnog usuda, ako naime, kako je mislio Walter Benjamin, nihilizam može postati metodom neke nove politike, onda je pitanje koje moramo sebi postaviti: „zašto ova prilika nije iskorištena, što nas je spriječilo da svoju stvar odista postavimo na ništinu i da, umjesto da od toga učinimo svoje normalno stanje, u tome pronađemo ishod iz kobi Zapada?“.

II.

Samo nas neki Bog može spasiti

Odsječna Heideggerova tvrdnja iz razgovora za Spiegel 1976. godine: „Samo nas neki Bog može spasiti“ odvazda je izazivala nedoumice. Kako bismo je razumjeli, prije svega ju je nužno vratiti u njezino surječje. Heidegger je upravo govorio o planetarnoj vladavini tehnike kojom se čini da ništa nije kadro upravljati. Filozofija i druge duhovne moći – pjesništvo, religija, umjetnosti, politika – izgubile su sposobnost da prodrmaju ili na bilo koji način orijentiraju život naroda Zapada. Otuda i gorka dijagnoza da one „ne mogu izvršiti nikakvu neposrednu preinaku sadašnjeg stanja svijeta“ i neizbježna posljedica prema kojoj „nas samo neki Bog može spasiti“. Da je ovdje posrijedi sve drugo osim milenarističkog proročanstva, potvrđuje se umah nakon toga, pojašnjenjem da se moramo pripremiti ne samo „za pojavu nekog Boga“, nego također i prije, „za odsutnost nekog Boga u zalazu; da zađemo u suočenju s odsutnim Bogom“.

Samo se po sebi razumije da Heideggerova dijagnoza danas nije izgubila ništa od svoje aktualnosti; dapače, ako je to uopće moguće, još je nepobitnija i istinitija. Čovječanstvo se odreklo odlučnog ranga duhovnih problema i kreiralo specijalnu sferu u koju ih je zatočilo: kulturu. Umjetnost, pjesništvo, filozofija i druge duhovne moći, kada nisu jednostavno ugašene i ispražnjene, zatočene su u muzeje i kulturne institucije svake vrste, gdje preživljuju kao više-manje zanimljive razonode i odvraćanja pažnje od dosade postojanja (a često i same nisu ništa manje dosadne).

Kako onda trebamo razumjeti gorku filozofovu dijagnozu? U kojem smislu „nas samo neki Bog može spasiti“? Već gotovo dva stoljeća – otkad su Hegel i Nietzsche proglasili njegovu smrt – Zapad je izgubio svoga boga. No ono što smo izgubili jest samo bog kojemu je moguće pridati ime i identitet. Smrt Boga je zapravo gubitak božanskih imena („manjkaju božanska imena“, jadao se Hölderlin). S onu stranu imenâ ostaje ono najvažnije: božansko. Sve dok smo kadri zamjećivati kao božanske neki cvijet, neko lice, neku pticu, neku gestu ili neku vlat trave, moći ćemo biti bez Boga kojeg je moguće imenovati. Dostatno nam je božansko; pridjev nam je važniji od imenice. Ne „Bog“ – prije: „samo nas božansko može spasiti“.

S talijanskog preveo Mario Kopić

[Giorgio Agamben, Dacci oggi il nostro nulla quotidiano; Solo un Dio ci può salvare, Quodlibet, 2026.]