Milan Kundera: Moja strast prema francuskoj kulturi
Prisjećam se famozne rečenice Friedricha Schlegela s početka 19. stoljeća: „Tri najveće tendencije našeg doba su Francuska revolucija, Goetheov Wilhelm Meister i Fichteov Wissenschaftslehre (Nauk o znanosti)”. Jedan golem povijesni događaj stavljen na istu razinu s dvama kulturnim djelima: eto, to je Europa (Europa Modernih vremena), mjesto koje se odlikuje prevladavajućim položajem koji se pridaje kulturi (odnosno, kako bismo izbjegli nesporazume uzrokovane različitim značenjima ove riječi, mišljenju i umjetničkim djelima).
Zamislimo da je šezdesetih ili sedamdesetih godina netko rekao: najveće tendencije našeg doba su dekolonizacija, Fellinijev opus i Heideggerova kritika tehnike. Ta bi ideja, čini mi se, bila potpuno opravdana; pa ipak, u to je vrijeme nitko ne bi izgovorio: ona više nije odgovarala duhu vremena i položaju rezerviranom tada za kulturu.
Danas mi se rečenica takve vrste čini posve nemogućom, neizrecivom; nigdje se ne vidi kulturno djelo koje bi se stavilo na istu razinu s (primjerice) padom komunizma. Kako je to moguće? Djela te veličine više ne postoje? Ili pak postoje, ali ih ne vidimo? Ili ih ne želimo vidjeti? Teško je odgovoriti.
Jedna mi se stvar čini bjelodanom: Europa u kojoj je Schlegelova rečenica bila moguća i prirodna, ta nas je Europa napustila. Njezin odlazak u ništavilo odigrao se pred našim očima. A mi se pretvaramo da ništa nismo vidjeli. Možda doista nismo ništa vidjeli. Taj nevjerojatan događaj stoga nije bio ni promišljen, ni analiziran, pa ni opisan, čak niti konstatiran.
Nije konstatiran jer je svijet, onako kako se oblikovao u posljednjim desetljećima, postao ravnodušan i prema Goetheovu i prema Fichteovu djelu, i prema Heideggeru i prema Felliniju, pa samim time i prema njihovu prisustvu i prema njihovu odsustvu. Umre li stari ujak s kojim se nitko nije družio, olako se može dogoditi da nitko i ne primijeti njegov nestanak.
Tko je uopće uistinu potresen, pogođen, uništen brisanjem europske kulture? Nitko? Unatoč svemu, postoje dvije žrtve koje zbog toga moraju patiti: najprije, naravski, sama filozofija i umjetnost. A potom, Francuska.
Jer izniman autoritet Francuske u posljednja dva, tri stoljeća počivao je upravo na povlaštenom mjestu što su ih kulturna djela zauzimala u životu Europe. Govorim iz vlastita iskustva: duhovna atmosfera cijele moje češke mladosti bila je obilježena strastvenom frankofilijom. Bilo je to neposredno nakon rata, što znači da je ljubav prema Francuskoj manje-više lako preživjela šok Minhenskog sporazuma (iako je proživljen bolno, kao izdaja). Kako je mogla preživjeti? Zato što se ljubav prema Francuskoj nikada nije sastojala u divljenju francuskim državnicima, nikada u poistovjećivanju s francuskom politikom; ona je počivala isključivo na strasti prema francuskoj kulturi: prema njezinom mišljenju, njezinoj književnosti, njezinoj umjetnosti (napose modernoj umjetnosti).
Kada Schlegelova rečenica postane anakrona, kada kultura jednom Europljaninu više ne znači gotovo ništa, fatalnom logikom svijet postaje ravnodušan prema Francuskoj, gluh za njezin glas. A budući da se prošlost uvijek odbacuje s određenom strašću, to ravnodušje često poprima obilježje averzije, pa ravnodušje prema Francuskoj postaje frankofobija.
(Za mene razlog više da volim Francusku; bez euforije; nespokojnom, tvrdoglavom, nostalgičnom ljubavlju.)
S francuskog preveo Mario Kopić
Revue des Deux Mondes, 5.11. 1994, str. 43-45.
