Pavel Florensky: Refleksije o simbolici boja
Zamislimo da smo izašli na otvoreno, po mogućnosti u vrijeme izlaska sunca – ili barem onda kada je sunce gotovo na samom horizontu – te zabilježili povezanost boja.
Izravno nasuprot suncu nalaze se ljubičasta, lila i, prije svega, nebeskoplava boja. Na strani sunca su ružičasta ili crvena te narančasta. Iznad glave – prozirna smaragdnozelena.
Budimo svjesni onoga što zapravo vidimo. Vidimo svjetlost, i to samo svjetlost – jedinstvenu svjetlost iz jednog jedinog sunca. Njegova raznolika obojenost nije njegovo vlastito, unutarnje svojstvo, već proizlazi iz njegova odnosa s tim zemaljskim – a možda dijelom i s onim nebeskim – okruženjem koje je ispunjeno tom jednom svjetlošću.
Nepodijeljena svjetlost, kontinuirana svjetlost, zapravo je kontinuitet. U prostoru ispunjenom svjetlošću nemoguće je izdvojiti područje koje ne komunicira ni s jednim drugim područjem. Nemoguće je izolirati dio svjetlosnog prostora, nemoguće je izlučiti dio svjetlosti. (Ovo je lijep primjer činjenice da protežnost nije dovoljan uvjet za djeljivost te da djeljivost ne proizlazi analitički iz protežnosti.) No, kada neprozirna tijela u prostoru presijeku svjetlost, ta se izolacija uvijek zbiva jednostrano, s jedne strane, te stoga nije u stanju omeđiti izdvojenu masu svjetlosti.
Dakle, svjetlost je kontinuirana. No, optički okoliši – oni ispunjeni svjetlošću i koji nam tu svjetlost prenose – nisu kontinuirani. Oni su zrnati; sastoje se od svojevrsne iznimno sitne prašine, a i one same sadrže još jednu vrstu prašine, toliko sitnu da je nikakav mikroskop ne može otkriti, no koja se ipak sastoji od zasebnih zrnaca, zasebnih čestica tvari. Te predivne boje koje krase nebeski svod nisu ništa drugo doli sredstvo kojim međusobno djeluju nerazdvojna svjetlost i raspršena tvar. Možemo reći da je obojenost sunčeve svjetlosti svojevrsna naznaka – preinaka koja u sunčevu svjetlost unosi zemaljsku prašinu. Riječ je o najfinijoj prašini na Zemlji, a možda čak i o još finijoj prašini s neba. Ljubičasta i svijetloplava boja predstavljaju tamu praznine, no to je tama ublažena odrazom vela najfinije atmosferske prašine, koji kao da je preko nje prebačen. Kada kažemo da vidimo ljubičastu svjetlost ili azur nebeskog svoda, mi zapravo vidimo tamu – apsolutnu tamu praznine – koja ne odašilje nikakvu svjetlost i koju nikakva svjetlost ne obasjava. No, mi je ne vidimo samu po sebi, već posredstvom najfinije prašine obasjane suncem. Crvena i ružičasta boja predstavljaju tu istu prašinu, ali promatranu ne nasuprot svjetlosti, već s iste strane s koje dolazi svjetlost; ona svojim sjajem ne ublažava tamu međuplanetarnih prostranstava niti je razrjeđuje svjetlošću, već, naprotiv, oduzima dio svjetlosti, zaklanja je od pogleda, a budući da se ta neosvjetljena prašina nalazi između izvora svjetlosti i oka ona svjetlosti pridodaje tamu. Naposljetku, zelena boja – okomito usmjerena, zelenilo zenita – predstavlja ravnotežu svjetla i tame; to je bočno osvjetljenje čestica prašine, svojevrsno osvjetljenje jedne polutke svake pojedine čestice, zbog čega bi se za svaku od njih moglo jednako tako reći da je tamna na svijetloj podlozi, kao i da je svijetla na tamnoj podlozi. Zelena boja iznad glave nije ni svijetla ni tamna.
I tako postoji samo energija svjetlosti koja obasjava te pasivnost tvari koja biva obasjana i koja stoga ne upija svjetlost, tj. ne dopušta svjetlosti da prođe kroz nju. I naposljetku, postoji ono za što možemo reći da postoji samo u gramatičkom smislu, jer to je ništa – prazan prostor; to jest, riječ je o svjetlosti čiji je intenzitet zamišljen kao jednak nuli – o čistom potencijalu svjetlosti koja bi mogla sjati, ali koja, zapravo, nije prisutna. Ova dva načela, uz treće koje je „ništa”, određuju sve mnogovrsne boje neba. Polazeći od tih osjetilnih slika, misao se sama od sebe usmjerava prema njihovu simboličkom značenju. No, ovdje valja – jednom zauvijek i uz najveću odlučnost – istaknuti da se metafizičko značenje ove simbolike, kao i svake druge autentične simbolike, ne gradi na osjetilnim slikama, već je sadržano u njima, definirajući ih posredstvom same sebe. Te su osjetilne slike i same racionalne – ne tek kao fizičke, već upravo kao metafizičke slike – koje te potonje nose u sebi i bivaju njima prosvijetljene. U ovom konkretnom slučaju, njihov je neprekidan prijelaz iz osjetilnog u nadosjetilno toliko postupan da, izgovarajući riječi svjetlost, tama, boja, tvar, zapravo ne znate u kojoj ste mjeri u tom trenutku zaokupljeni fizičkim, a u kojoj metafizičkim. Jer sve su te riječi, u svojoj biti, iskonske riječi iz kojih se – kako fizika tako i metafizika, ili točnije: metafizika i fizika – razvijaju i uzdižu kao iz zajedničkih korijena, pri čemu ostaju paralelne i zadržavaju životnu povezanost. Štoviše, ovdje opisana povezanost između ishodišta fizičkoga svijeta ima svoju potpunu korespondenciju u povezanosti između načela metafizičkoga bitka. Obje analogne korelacije točna su ponavljanja jedna druge, poput kalupa i odljeva načinjenog od njega, ili poput dvaju otisaka istog pečata. Time se u nadosjetilnom svijetu uspostavlja i simboličko značenje onoga što proizlazi iz korelacije ishodišta osjetilnog svijeta – naime, simbolika boja.
„Bog je svjetlost.” Bog je svjetlost – ne u moralnom smislu, već kao sud utemeljen na opažanju; duhovnom, a ipak konkretnom i izravnom opažanju Božje slave. Promatrajući je, pred sobom vidimo jednu neprekinutu, nedjeljivu svjetlost. Svjetlost nema druge definicije osim one da je ona nepatvorena, čista svjetlost, u kojoj „nema ni tame ni jednostrukosti”. Definicija svjetlosti jest samo to da je svjetlost – svjetlost, koja ne sadrži nikakvu tamu, jer je u njoj sve obasjano, a svaka je davnašnja tama pobijeđena, nadvladana i prosvijetljena.
Kada je riječ o bojama, svjetlost nazivamo bijelom. No, „bijela” nije pozitivna odrednica; ona se odnosi samo na njezinu neizmiješanu prirodu, na činjenicu da ona „nije ni ova, ni ona, niti neka druga boja”, već naprosto čista, neizmiješana svjetlost. „Bijela svjetlost” samo je oznaka za svjetlost kao takvu, čisto analitičko isticanje njezine cjelovitosti. Bilo da je riječ o svjetlosti ili o Bogu, riječ je o punini, a ne o jednostranosti, jer svaka jednostranost proizlazi iz prepreka. U njoj nema nikakva sužavanja, nikakva ograničenja. Jedino ograničenje, sužavanje, prepreka ili razrjeđivanje čiste energije svjetlosti stranom pasivnošću mogli bi prisiliti svjetlost da ne bude jednostavno svjetlost, da ne bude jednostavno ona sama – dakle, da postane jednostrana, naginjući na jednu ili drugu stranu, prema jednoj ili drugoj obojenosti. Ovaj pasivni medij, u svojoj najfinijoj i najnježnijoj pojavnosti, jest stvorenje – no ne grubo zemaljsko stvorenje koje bi grubo uništavalo duhovnost svjetlosti, već uzvišeno i tanano stvorenje; stvorenje koje, takoreći, u svom izvornom stanju služi kao medij koji svjetlosti pridodaje boju. Taj se metafizički prah naziva Sofija. Ona nije samo svjetlo Božanstva, ona nije ni samo Božanstvo, a nije ni ono što obično nazivamo stvorenjem; ona nije ni gruba tromost materije, niti njezina gruba neprozirnost. Sofija zapravo stoji na idealnoj granici između božanske energije i pasivnosti stvorenja. Ona je u istoj mjeri Bog kao što i nije Bog, u istoj mjeri stvorenje kao što i nije stvorenje. O njoj se ne može reći ni „da” ni „ne” – ne u smislu potvrđivanja jednog ili drugog kao suprotnosti, već u smislu njezine granične sposobnosti kretanja između dvaju svjetova. Svjetlo je djelovanje Boga, dok je Sofija prvo zgušnjavanje tog djelovanja, njegovo prvo i najfinije djelo – djelo koje, međutim, njome diše i toliko joj je blisko da se, ako ih se ne promatra u međusobnom odnosu, između njih ne može povući čak ni najtanja crta. I ne bismo ih mogli razlikovati da nije tog odnosa: svjetla kao djelovanja Božanskog i Sofije kao pra-stvorenja ili pra-majke. Tek iz korelacije dvaju načela utvrđujemo da Sofija nije svjetlost, već pasivna dopuna, dok svjetlost nije Sofija, već je ona ta koja je obasjava. Ta korelacija određuje obojenost. Promatrana kao djelo božanskog stvaranja, kao prva nakupina bitka – relativno neovisna o Bogu, poput tame ništavila koja hrli ususret svjetlosti, tj. promatrana u kretanju od Boga prema ništavilu – Sofija se pojavljuje kao plava ili ljubičasta. S druge strane, kada se promatra kao rezultat božanskog stvaranja, kao neodvojiva od božanske svjetlosti, kao prvi val božanske energije, kao Božja sila koja djeluje kako bi nadvladala tamu – tj. kada se promatra u kretanju od svijeta prema Bogu – Sofija se pojavljuje kao ružičasta ili crvena. Pojavljuje kao ružičasta ili crvena: kao Božja slika namijenjena Njegovu stvorenju, kao očitovanje Boga na zemlji, kao ona „ružičasta sjena” kojoj se molio Vladimir Solovjev. S druge strane, ona se – kao duša svijeta, kao duhovna bit svijeta – doživljava kao plava ili ljubičasta, poput plavog vela koji zastire prirodu. U viziji Vjačeslava Ivanova ona je poput temeljnog elementa našeg postojanja u mističnom poniranju pogleda u samoga sebe: naša je duša poput plavog dijamanta. Naposljetku, postoji i treći metafizički smjer – koji ne vodi ni prema svjetlosti ni od nje – u kojem je Sofija izvan svoje definicije ili samodefinicije usmjerene prema Bogu. To je taj duhovni aspekt bića, mogao bi se nazvati rajskim aspektom, prema kojem još ne postoji znanje o dobru i zlu. Još nema izravne težnje ni prema Bogu ni od njega, jer te same orijentacije još ne postoje, ni jedna ni druga, postoji samo kretanje oko Boga, slobodna igra u Božjoj prisutnosti, poput male zelenkasto-zlatne zmije u Hoffmanu, poput Levijatana, 'kojeg si učinio da se u njemu igra' [Psalmi 104:26], poput mora koje se igra na suncu. I ovo je također Sofija, ovaj aspekt Sofije izgleda zlatnozeleno i prozirno smaragdno. Upravo je to onaj aspekt koji se nakratko nazirao, ali nije mogao pronaći svoj izraz u početnim Ljermontovljevim projektima. Tri glavna aspekta Prastvorenja određena su trima osnovnim bojama u simbolici boja, dok se značenje ostalih definira kao posredničko. No, ma koliko raznolike bile, te boje govore o odnosu – kakav god on bio – jedne te iste Sofije prema jednom te istom božanskom Svjetlu. Sunce, najfinija prašina i tama praznine u osjetilnom svijetu jesu, isto tako, Bog, Sofija i paklena tama – tama metafizičkog nebića – u duhovnom svijetu. To su načela o kojima ovisi raznolikost boja, kako ovdje tako i ondje, pri čemu su ona uvijek u savršenom međusobnom odnosu.
Sergijev Posad, 11. decembra 1919.
Izabrala i uredila: Nicoletta Misler
Preko pogleda (Beyond Vision): eseji o percepciji umjetnosti; Reaktion Books LTD, London, 2002.
Preveo s engleskog Patrik Weiss
