Patrik Weiss: Sedam pjesama

UŠIVENE U SRCE KRUHA, MRVICE SREĆE

Nenadu Obradoviću

 

Strah možeš nanjušiti jer uvijek ispušta oštri vonj

nalik formaldehidu. Sreću ne možeš.

 

Pomisao da će se vratiti

otvara u lubanji rupicu veličine svrdla

džepnog vadičepa.

 

Moj strah. Moj strah.

Dovraga s njim.

U srce kruha ušiješ mrvicu sreće

pa stisneš jače, jako

još, u plavu kuglicu

boje davljenika.

Progutaš.

 

Sjećanja na proljetna jutra mogućnosti.

Na zimske večeri dok je mater plela utjehu

voštanim prstima.

 

Iz oka ubijenog jelena

isparava topla, svilena maglica.

 

Pored svake cvjetne lubanje

lebdi jedna pčela

iščekujuć' svoj slatki kraj.

 

Kad kažem – neću više da se bojim –

na smrt se uplašim.

 

Krevet utaban kao grobak,

brdo tišine na plećima zarezuje

pupoljke daha povjerene

nekom s druge strane glasa.

 

Kad ispod čizme zastenju šumske jagode

meso riječi ne hvata se na molitvu.

Bezdan neba okrenut

tronu zemlje.

 

Strah naprslog bubnjića od

titraja srednjeg uha dok molim:

-Poštedi me,

ja nisam spreman za te kosti;

nisam dorastao

izazovima smrti.-

UČILI NAS DA SE ZMIJE NE SMIJU LJUBITI

Darku Cvijetiću

 

Nanesen u tvoje ruke

što kuju slobodu iz crvljenja svijeta.

Bespomoćno.

 

Ispod žuljeva, ćuti se mekoća.

Svaki napisan red

ukopan poput rova

u krhkost naše savjesti.

 

Nije dovoljna hrabrost.

Jednoga dana i ja ću slagati trupla.

Tako će biti naređeno.

 

Usprkos svemu, učiš me hodati.

Uspravno ići.

Vjerovati.

 

Zakasniti u dubinu nišana.

KUĆA JE TAMO GDJE JOJ SE NE VRAĆAMO

Bacam pjesmu kroz prozor

da se djeci mojoj ne dogodi,

iznenada kao metak sprašen u čelo,

krevet nalik praznoj utrobi tek servirane ribe;

odlazak otamo

gdje kuća je mjesto kojem se ne vraćamo.

SHIZMA

Onaj koji je ubio.

Onaj koji je rasanio.

 

Onaj koji izlaže svoje lice

šaci boga.

 

Prepoznaje me.

Moli za riječ.

 

Vapi – ne ostavljaj me nijemog. –

 

Glavu obriješ

da se ne prepoznaš.

 

U kut oka uguraš tuđu suzu.

 

Kažeš:

-To je i moja krv.

Ali ta krv ne valja.

Jebeš takvu krv. -

 

BECKETTOVA UBODNA RANA

Svugdje svi uvijek

misle

nigdje nitko nikad

nije bolje,

no što sam ja,

griješio.

 

A CORPS PERDU

Ne, ne

nikad nije bilo vremena,

boljih ili lošijih, ovdje

gdje stao je, pomislim,

očev ukradeni sat

koji još uvijek pokazuje,

negdje, kakvo takvo vrijeme

točno ili netočno,

pomislim,

svejedno je.

 

Uvijek je već prekasno

za odvršiti

ono što nedovršeno...

 

AKO GA SRETNETE

Ako ga sretnete

prijeđite ulicu,

ne pomišljajte dokučiti,

ne pružajte ruku

gdje već

ispružena,

moja ruka...