Gilles Deleuze: Dva pitanja o drogama

Volio bih postaviti samo dva pitanja. Očito je da nitko ne zna što učiniti s drogama, čak ni njihovi korisnici. Također, nitko ne zna ni govoriti o njima. Neki ljudi govore o zadovoljstvima koja ne samo da su teška za opisati, nego i pretpostavljaju uživanje droge. Drugi pak evociraju suviše generalizirane, izvanjske uzroke da ih objasne (socio-logičke uvjete, komunikaciju i nemogućnost iste, situaciju s mladeži, itd.) Prvo pitanje bi bilo: Imaju li droge specifičnu uzročnost i možemo li istražiti taj smjer?

Specifičnu ne znači „metafizičku“ ili isključivo znanstvenu (i.e kemijsku) uzročnost. Ne radi se o infrastrukturi qua uzroku o kojoj bi sve ostalo ovisilo. Specifičnu bi impliciralo mapiranje teritorija ili kontura droga-seta. S jedne strane taj set bi imao unutrašnji odnos s raznim vrstama droga, i s druge strane, s generalnijim uzročnostima. Dopustite mi da iskoristim za primjer potpuno drugačiju domenu: psihoanalizu. Bez obzira na sve što možemo reći o psihoanalizi, ipak ostaje sljedeća činjenica: pokušala je uspostaviti određenu uzročnost domene, uključujući ne samo neuroze, već i svakojake vrste psihosocijalnih formacija i produkcija (snove, mitove, itd.). Ukratko, ocrtala je tu specifičnu uzročnost pokazujući kako želja investira mnezijske tragove i afekte. Ne radi se o pitanju je li takva specifična uzročnost bila ispravna. Ono što je bitno je upravo potraga za tom uzročnošću putem koje nas je psihoanaliza izvela iz suviše generaliziranih razmatranja pa čak ako je kasnije i sama pala kao žrtva nad ostalim mistifikacijama. Neuspjeh psihoanalize po pitanju fenomena droga je dovoljno da pokaže kako droge imaju potpuno drugačiju uzročnost. No, moje je pitanje: možemo li zamisliti specifičnu uzročnost droga i u kojim smjerovima? Na primjer, s drogama se javlja nešto veoma jedinstveno gdje želja direktno investira sistem percepcije. To je nešto potpuno različito. Pod „percepcijom“ podrazumijevam i unutarnju i vanjsku percepciju, a posebice percepciju vremena-prostora. Distinkcije između vrsta droga su sekundarne, interne sistemu. Čini mi se da je bilo vrijeme kada je istraživanje išlo u tom smjeru: Michaux u Francuskoj i u drugom slučaju beat generacija u Americi, da ne spominjem Castenadu, itd. Htjeli su znati kako sve vrste droga uključuju brzine, modifikacije brzine, pragove percepcije, forme i pokrete, mikropercepcije, percepcije na molekularnoj razini, nadljudska ili subljudska vremena, itd. Da, kako želja direktno ulazi u percepciju, direktno investira percepciju (na taj način vodeći nas do fenomena deseksualizacije droga). Ta perspektiva bi nam pomogla pronaći poveznicu s generalnijim izvanjskim uzročnostima bez da se izgubimo. Otuda dolazi uloga percepcije, poticanje percepcije u suvremenim društvenim sistemima koja je navela Phila Glassa da kaže kako su droge u svakom slučaju promijenile problem percepcije čak i za one koji nisu njeni korisnici. Takav pogled bi nas također naveo da više cijenimo važnost kemijskog istraživanja bez da potpadnemo pod „znanstvenu“ koncepciju. Ako je istina da su neki išli u tom smjeru, u smjeru autonomnog sistema želje-percepcije, zašto se čini  da je danas uvelike napušten, posebice u Francuskoj? Diskurs o drogama, o njezinim korisnicima i onima koji to nisu, o doktorima kao korisnicima je zapao u potpunu konfuziju. Ili je to lažni dojam? Je li moguće da ne postoji potreba da se traži specifična uzročnost? Ono što vidim kao važno u ideji specifične uzročnosti je to da je neutralna i da se odnosi i na uživanje droga kao i na terapijska sredstva.

Drugo pitanje bi bilo: kako da objasnimo tu „kritičnu točku“ koja se javlja kod droge, kako da odredimo kada se ta kritična točka javlja? Javlja li se nužno veoma brzo i je li materijal takav da su neuspjeh i katastrofa nužni na ravni droge (drug plane)? Radi li se o „iskošenom/nakrivljenom“ pokretu? Korisnik droge stvara aktivne linije leta. No te se linije skupljaju, kao tratinčice, počinju se pretvarati u crne rupe sa svakim korisnikom, bilo pojedince ili u grupi. Ukopani umjesto prošireni. Guattari je pričao o njima. Ovisno o kojoj je drogi riječ, mikropercepcije su unaprijed uspostavljene, recimo putem halucinacija, delirija, lažnih percepcija, fantazija, naleta paranoje. Artaud, Michaux, Burroughs – koji su točno znali o čemu govore – mrzili su „iskrivljene percepcije“, „loše osjećaje“ koji su im se činili kao izdaja, ali i neizbježan rezultat. Na tom mjestu se upravo gubi svaka kontrola, i sistem ovisnosti o abjektu započinje, ovisnosti o proizvodu, o šutu, proizvodnji fantazija, dileru, itd. Dvije stvari se moraju razlikovati, apstraktno: domena vitalnog eksperimentiranja i domena smrtonosnog eksperimentiranja. Vitalno eksperimentiranje nastaje kada te bilo kakvo iskušavanje zgrabi, preuzme kontrolu nad tobom, ostvaruje sve više i više konekcija i na taj te način otvori novim konekcijama. Takav način eksperimentiranja može uključivati i dozu autodestrukcije. Može započeti s popratnim ili uvodnim produktima: duhanom, alkoholom, drogama. Takvo eksperimentiranje nije suicidalno sve dok destruktivni tok nije reduciran na sebe sama, već služi spajanju s ostalim tokovima bez obzira na moguću opasnost. Suicidalnost se javlja kada je sve svedeno/reducirano na sam taj tok: „moj“ šut, „moj“ trip, „moja“ čaša. To je upravo suprotno konekciji; to je organizirana diskonekcija. Umjesto „motiva“ koji služi stvarnim temama i aktivnostima, radi se o jednostavnom, ravnom razvoju stereotipne radnje gdje se radi o drogi radi droge. To dovodi do glupoga samoubojstva. Postoji samo jedna linija čiji segmenti slijede alternirajuće ritmove: „Prestao sam piti – Iznova sam počeo piti“, „Prestao sam uzimati drogu – sada ih ponovno mogu uzeti.“ Bateson je pokazao kako je „Prestao sam piti“ ekskluzivno dio bivanja alkoholičarom, jer služi kao definitivan dokaz da osoba sada iznova može popiti piće. Kao i ovisnik o drogi koja je konstantno u procesu prestajanja s obzirom na to da je to pokazatelj kako je ta osoba sposobna još i više droge. U tom smislu, ovisnik je onaj koji se stalno odvikava. Sve je svedeno na tužnu suicidalnu liniju s ta dva alterirajuća segmenta koji su u suprotnosti s konekcijama i višestrukim isprepletenim linijama. Narcizam, autoritarnost, ucjena, otrov – jedino neurotičari pariraju ovisnicima o drogi u svojim pokušajima da raspizde svijet, da prošire bolest i nametnu svoju situaciju (odjednom, doima se da psihoanaliza služi ka blaga droga). Zašto je i kako to iskustvo čak i kada je autodestruktivno, no svejedno vitalno, pretvoreno u smrtonosni poduhvat generalizirane, nelinearne ovisnosti? Je li to neizbježno? Ako postoji ta jedna odlučujuća stavka, onda bi tu trebala intervenirati terapija.

Možda moja dva problema konvergiraju: može biti da na razini specifične uzročnosti droga možemo razumjeti zašto se droge na kraju pokažu kao toliko loše i promijene svoju uzročnost. Još jednom, želja koja direktno investira percepciju je nešto veoma začuđujuće, veoma lijepo, svojevrstan neistražen teritorij. No halucinacije, lažne percepcije, naleti paranoje i poduža lista ovisnosti – sve je to odveć poznato čak i ako nam to ponove ovisnici koji se smatraju eksperimentatorima, vitezovima modernoga svijeta, univerzalnim pružateljima loše savjesti. Što je potrebno da se od jednoga dođe do drugog? Hoće li ovisnici pokušati koristiti novi sistem želje-percepcije za svoju korist ili za vlastiti ucjenu? Gdje pozicionirati ta dva problema? Imam osjećaj da se trenutačno ne odvija nikakav napredak, da se ne sprovodi niti jedno dobro istraživanje. Istraživanje. Posao koji se mora obaviti sigurno se nalazi negdje izvan ova dva pitanja, ali trenutačno nitko ne razumije gdje točno. Oni koji poznaju problem, bilo ovisnici, bilo doktori, čini se da su napustili istraživanje i za sebe i za druge.

Previo (jer prevođenje jest zapravo previjanje, kao što se rana/teksta/ previja) s engleskog Patrik Weiss

Gilles Deleuze, Two Regimes of Madness – texts and interviews 1975.-1995., Semiotext(e) 2006., pp. 151-155