Donatella Di Cesare: Žene Maríje Zambrano
Prognana od frankista, protjerana iz Italije, španjolska misliteljica u jednom dahu piše rapsodično djelo prepuno pomnje prema najinfantilnijem, ali i najokrutnijem dijelu čovječanstva. Misao koja i danas objašnjava da Povijest treba žensko mišljenje. Kako ne bi presahnula.
María Zambrano stoji postranice, uredno sjedeći za malim stolićem u Caffè Greco. Piše sa žarom, gotovo zanesena i obuzeta, unatoč žamoru okolo sebe. Ti talijanski glasovi, u isti mah bliski i strani, najprikladnija su pozadina njezinih misli. Rim se čini surogatom domovine u egzilu, upravo u času kada egzil postaje krajnjim obzorjem njezina života. Povratak je, naime, sada već privid. Posvuda u Europi s olakšanjem se pozdravlja ponovno pronađena demokracija. Samo je Španjolska vraćena svojoj najmračnijoj sudbini, predana frankističkom režimu, napuštena od sviju. Nada republikanskih prognanika zavazda se gasi. Pa ipak – María Zambrano to dobro zna – španjolski je narod uz Republiku. Nezakonit, obmanjujući i nasilan je frankistički poredak, uvezeni proizvod, sjenka moderniteta, ishod totalitarne infekcije.
Najprije su se – bilo je to još 1953. godine – smjestile u hotelu Albergo d’Inghilterra. U tim zaštićenim i udobnim sobama dvije sestre, María i Araceli, ostale bi i dulje, samo da su mogle, uživajući u svim blagodatima što ih nudi privremeni zastoj u životu. Potom su uspjele pronaći mali stan na Lungotevereu – a zatim još jedan u blizini Piazzale Flaminio. Iako je zadržavao patinu provincijalizma, grad je bio prožet dotad neviđenom kulturnom uzavrelošću. Zahvaljujući Eleni Croce posjećivale su krug intelektualaca okupljenih oko Alberta Moravije i Else Morante, upoznale Cristinu Campo i Elémirea Zollu, i obnovile kontakte s iseljenim Španjolcima, među kojima su bili Rafael Alberti i José Bergamín.
Tko zna, možda je najviše uznemirujuć i najvjerniji portret mlađe sestre Araceli onaj koji je iscrtala Elsa Morante, koja je u svom posljednjem romanu Aracoeli od nje učinila majku pogođenu tajanstvenom bolešću, žrtvu ponorne nesreće, plijen nezaustavljiva bijesa. To se dogodilo u Parizu pod nacističkom okupacijom: njezin suprug, istaknuti republikanac, bio je uhvaćen, izručen Španjolskoj i strijeljan. Araceli je preživjela mučenja, ali ju je to nasilje gurnulo u bunilo. María joj je pritekla u pomoć, ne umišljajući da je može spasiti. „Nisi bila ni tamo ni ovdje, Izmeno, sestro moja. Bila si sa mnom. Neki ljudi, ne znam tko, prolazili su tuda ne ulazeći, jer su znali da smo ovdje, sjedinjene i izdvojene, nas dvije, obje odjevene u bijelo“. Zambrano je tada napisala Antigonin grob. Ali je također ponovno promislila i samo bunilo (delirio).
Žene su stoljećima bile tajne stanovnice, čuvarice „tajanstvenih vrela života“, uronjene u drob Povijesti, gdje su izučile predaju volje, rastakanje vlastitoga ja. Ostale su buncati (de-lirare), izlazeći iz zadana kolosijeka, gubeći se u tom polumraku. No to nije ograničenje – to je njihov višak, ono više, čega se ne mogu i ne smiju odreći. Jesu li stoga žene ponovno rođenje, mogućnost iskupljenja za filozofiju? María je Zambrano uvjerena u to.
Svedena na pseudosistem „tvrdih i neranjivih, sterilnih i nemoćnih istina“, filozofija treba žene kako bi vratila ono što je, u ime zasljepljujuće svjetlosti uma, htjela prognati: od mistike do sna. To su sva ona obličja života u kojima se vlastito vrijeme nastanjuje u stranosti. Pa i san, naravno, koji se ne može promatrati samo kao predmet analize. Riječ je o prepoznavanju da smo „djeca svojih snova“ znatno više nego što bismo to željeli priznati. Tko može utvrditi granicu između sna i misli? Tko može reći koliki udio snovi imaju u Povijesti?
Postoji muški način mišljenja: to je idealizam zapadnjačkog čovjeka koji je u solipsističkoj vrtoglavici svoje slobode izgubio „majku i dušu“, prevodeći oskudicu koja ga obilježava od rođenja u ciničnu aroganciju adolescenta pohlepnog za postojanjem i posjedovanjem. María Zambrano izvrće taj stereotip, upućujući samilostan pogled prema tom najinfantilnijem, a time i najokrutnijem dijelu čovječanstva. „Ovaj svijet je svijet muškaraca. Ona je, sa svoje strane, ćutila da živi onkraj svijeta muškaraca“.
Preživjela je tolike brodolome, tolike rastanke. Pa i odvajanje od supruga Alfonsa Rodrígueza Aldavea koji, ostavši u južnoameričkom egzilu, nije htio razumjeti dramu koja ju je razdirala kada je ona, zbunjena kći, morala postati majkom vlastitoj majci, koja je umirala za vrijeme duge europske noći, u beskrajnoj agoniji. „Biti na umoru znači ne moći umrijeti zbog nade“. Uostalom, on, „čovjek moći, onaj koji zapovijeda“, izrekao je tada svoju presudu protiv Maríje: „I ne osuđujem te na smrt, hoću reći: osuđujem te na život bez mene“.
Ona i Araceli, dakle, u oskudici i među preprekama, činilo se da su pronašle pokoji tračak spokoja u tom Rimu šezdesetih godina koji se, politički rastresen, pripremao za „dolce vitu“. No te dvije španjolske sestre morale su djelovati ekstravagantno i bizarno. K tome su u kući držale mnoštvo mačaka. Ukratko, te „mačkarice“ nisu bile po ukusu okoline. Je li bilo previše tražiti da se razumije potreba za udomljavanjem tuđe nesreće u vlastitom domu? Možda je to bio neki uznemireni susjed. Kako god bilo, demokršćanski režim odradio je svoj dio posla. Sigurno je da je u augustu 1964. godine za obje stigao nalog za protjerivanje, izbačene su iz Italije pod optužbom za komunizam i subverzivno djelovanje. Bila je to trauma. Elena Croce uzalud ju je pokušavala ublažiti.
Pronašle su utočište u jednom švicarskom seocetu na planinama Jure, u kući na rubu šume. U tom životu svedenom na bitno, u toj asketskoj izolaciji, María se u sjećanjima vraćala svom opetovanom egzilu. Nije bilo odlaska koji joj se nije činio poput smrti. Evo: u egzilu izranja postojanje u svojoj goloći. Zbog tog svog plutanja bez ikakva uporišta, prognanik uznemiruje onoga tko vjeruje da je ukorijenjen. Ona se svaki put osjećala kao da se „od-rađa“, svedena na ništinu, a ipak ponovno rođena, upravo zahvaljujući ritualu egzila, koji je samorađanje, rađanje kroz sebe. Egzil i rođenje postat će šiframa njezine filozofije.
Pisala je, neumorno, u noćima koje je provodila u nesanici, iščekujući zoru. „Praskozorje se pojavljuje u svemu što sam napisala i u svemu što sam proživjela. Reklo bi se da volim noć jer je ona prolog Praskozorja“. Pomnja prema tim praskozornim gestama, što izranja u njezinoj možda i najljepšoj knjizi Šumske jase (Chiari di bosco), zrcali se u ljubavi prema pjesništvu, tom osjećanju stvari u stanju njihova nastanka, tom ranom jutru jezika bez kojeg filozofija ne može.
Iz aviona je ugledala krovove Madrida. Bio je 20. novembar 1984. Ponovno je pomislila na onaj 28. januara 1939. kada je, u dugoj koloni izbjeglica, prešla granicu na Pirinejima, ostavljajući iza sebe Niñu, Španjolsku Republiku, tu „Španjolsku djevojčicu“ utopljenu u krvi i pokopanu „življu nego ikad“. Nije joj se svidjela zaboravna lakoumnost koja je pljeskala pomirenju. Ali znala je da Povijest, premda žedna nevinih žrtava, ne može izbrisati san što prebiva u njezinu drobu, upravo ondje gdje prošlost zakazuje potajni sastanak s budućnošću.
S talijanskog preveo Mario Kopić
