Eryck de Rubercy: Hannah Arendt u očima Julie Kristeve

Uz knjigu Julia Kristeva: Le Génie féminin: Hannah Arendt

 

Kada bi Hannah Arendt upitali o poteškoći s kojom se susrećemo kada pokušavamo navesti makar jedno žensko ime koje je obilježilo povijest filozofije, ona bi jednostavno odgovorila: „Jednoga bi dana vrlo lako žene mogle biti filozofi”, pojašnjavajući pritom da se to ne odnosi na nju, koja se radije skromno definirala kao politička teoretičarka ili tek „politička novinarka”, namjeravajući se tako razlikovati od filozofske tradicije čiju su nemoć u poimanju zbilje pokazala totalitarna iskustva 20. stoljeća. No ova opsežna knjiga, prilično zahtjevna stila pisanja, koju joj je posvetila Julia Kristeva s empatijom koja gdjegdje ide sve do identifikacije, navodi nas na pitanje: nije li Hannah Arendt ipak ta prva istinska žena filozof? Ili, drukčije rečeno, u čemu to ona nije bila filozof? U svakom slučaju misliteljica i „ona koja razumije”, kako je rečeno, eto što je u potpunosti bila – pri čemu je velika zasluga ovog eruditskog djela što se ne ograničuje samo na znane činjenice.

Doista, Hannah Arendt istaknula se jasnim prokazivanjem ekvivalentnosti nacističkog i sovjetskog režima, unatoč njihovim različitim metodama, kako bi iz toga izvela samu bit totalitarizma; doista, izazvala je skandal izvještavajući za New Yorker sa suđenja Eichmannu, kojemu je prisustvovala u Jeruzalemu, ali za koje bi bila radije vidjela da se održalo pred međunarodnim sudom i u kojemu je nedvosmisleno osudila optuženika, istodobno naglašavajući nesposobnost tog banalnog Nijemca, „ogledni primjer malograđanina”, da iskorači iz jezika sazdanog od klišeja i da makar na trenutak misli iz perspektive drugoga; doista, bila je prva koja je intervenirala u židovsko-arapski, a ubrzo i izraelsko-palestinski problem, smatrajući unatoč tome prijeko potrebnim stvaranje židovske države kako bi se ispravilo „to odsustvo političkog koje, po njezinu mišljenju, obilježava židovsku tradiciju” – no svi ti stavovi, taj angažman koji je bio tegoban jer je počivao na njezinoj neovisnosti duha (to Selbstdenken koje je baštinila od Lessinga), nikako se ne mogu objasniti samom činjenicom, premda središnjim događajem u cijelom njezinom životu, da je bila djevojka dovoljno slobodna da voli svog profesora, već slavnog Heideggera, u kojemu je nadahnula duboku strast koja se kasnije pretvorila u trajno prijateljstvo, a koje se njezina biografkinja ovdje čuva zatvoriti u okvire kič romana. Ne, Julia Kristeva uzdiže svoju pripovijest naslovljenu Hannah Arendt na jednu drugu razinu, jedinu koja dolikuje toj ljudskoj egzistenciji, povijesti koja je, kao i sve ljudske egzistencije, izrazito osebujna. U tom smislu, doista je posrijedi biografija, premda biografija koja i sama propituje, posvećena onoj čije je zanimanje bilo misliti, nesumnjivo isprva u Heideggerovoj sjeni, ali ne postajući nikada njegovom sjenom. Naprotiv, ovdje nam se pokazuje da se vrlo rano, to jest već od svoje disertacije o Pojmu ljubavi kod Augustina (1928), neprestano trsila razlikovati od onoga kojemu se toliko divila i kojemu je na kraju oprostila, unatoč kolebljivim, dugim i očitim rezervama, njegovo ponašanje za vrijeme rektorskog mandata, ne propuštajući pritom dublje istražiti razloge te velike gluposti („eine grosse Dummheit”, kako je sam govorio) počinjene jer je zaboravio da je „javna sfera” zapravo „provizorni pluralitet koji svagda iznova treba udešavati”, vidjevši u tom trenutku u njoj „jednodušnu i mističnu strast” jednog naroda, vjerujući, poput Platona, da je filozofima moguće izigravati kraljeve u svijetu politike. Stoga je, što se nje tiče, Hannah Arendt neprestance pazila da svoju originalnu misao izgradi u „međuprostoru”: istodobna zaštićenost od povlačenja i uključenost u djelovanje, kako bi izbjegla solipsističku zamku mišljenja.

 

Tada započinje pripovijest o životu one kojoj je pripovijest o svakom životu bila važna, u ovom slučaju o životu židovske djevojčice iz Njemačke, rođene u Hannoveru 1906. godine, koja je ostala sama s majkom nakon smrti djeda i oca, postala Heideggerovom učenicom, a potom od 1933. prognana u Francusku i od 1941. u Sjedinjene Američke Države, koja je živjela duhom, pišući na vlastitom jeziku, a zatim na engleskom. Razborito, kako bi što bolje definirala njezin lik, Julia Kristeva prepušta se slobodnom promišljanju o nekoliko njezinih fotografija, jer se ona koja je mrzila slavne ličnosti, ne odbijajući se pritom pojavljivati u javnosti, nije zadovoljila time da bude samo „girl-phallus” koju bi psihoanalitičar lako „dešifrirao” u slici osamnaestogodišnje adolescentice, ljubavnice tridesetpetogodišnjeg Heideggera, zavodnice „osobito kada misli”, kojoj nisu nedostajale „androgine dvosmislenosti”. Stvar je u tome što je ona postupno postala ta žena misli koja je umrla 1975. godine, čije nam dvije fotografije iz 1944. i 1950. pokazuju, „sve do karikature”, lice otvrdnulo „borbom koja ju je vodila razumijevanju”. S tako ocrtanom heroinom, uvučeni smo u tok te egzistencije koja istodobno poštuje i život i mišljenje – budući da jedina pravedna metafora koja, po njezinu mišljenju, odgovara životu duha može biti samo „osjećaj da si živ”.

 

Uistinu, intelektualni itinerar njezina vlastitog života, čija je prva i odlučujuća etapa bila njezina disertacija iz 1928. godine, nije imao drugu svrhu doli utjeloviti se polazeći od Augustinovih riječi: Initium ut esset homo creatus est – da bi bilo početka, stvoren je čovjek! Ova žena bez djece vazda je smatrala da taj početak počiva u svakom pojedinačnom rođenju, toj radikalnoj novosti unutar pluraliteta, koja je „preduvjet ljudskog djelovanja” – pri čemu se svaki ljudski život na koncu ispunjava u priči koja se o njemu može ispričati i koja se mora ispričati: u biografiji. Težak, problematičan žanr, „koliko rizičan toliko i heterogen”, primjećuje Kristeva, ali žanr koji Hannah Arendt zorno ilustrira pišući povijest koja je se izravno tiče, povijest Rahele Varnhagen (Život jedne njemačke Židovke u doba romantizma, 1933). U definitivnom otklonu od osobnog lirizma svojih mladenačkih pjesama pisanih hajdegerovskim jezikom, ova se knjiga već tada „pretvara u pravi laboratorij Arendtine političke misli koja kuje svoje buduće koncepte u dodiru s 'pojedinačnim', čiju 'povijesnu tradiciju' ona sama dijeli”. U njoj se bavi cjelokupnom dramom nemogućnosti asimilacije, budući da asimilacija nije ništa drugo doli „očajnički pokušaj ponovnog rođenja”, a dvaput se roditi ne može. U tome se retroaktivno uočavaju određene konstante objašnjene u njezinu kapitalnom djelu Izvori totalitarizma (1950.): „...židovstvo je moglo prestati biti političkom i povijesnom činjenicom i pretvoriti se u osobni i privatni problem tek onda kada se sve, neovisno o razlozima, održavalo u dvosmislenosti 'želje da se istodobno bude i ne bude Židov'.” Kako god bilo, unatoč predbacivanjima za anticionizam koja su joj se često upućivala, i unatoč njezinim duhovnim prijateljstvima s Hermannom Brochom, Walterom Benjaminom ili Kurtom Blumenfeldom, Hannah Arendt postupno će izabrati da ne pridaje pretjeranu važnost činjenici što je osobno Židovka ili Njemica, iako će vazda govoriti u ime Židova. Tako se u jednom od njezinih pisama Heideggeru iz 1950. godine može pročitati: „Nikada se nisam osjećala Njemicom, a već se dugo ne osjećam Židovkom. Osjećam se onim što doista jesam – djevojkom pristiglom od drugud.”

 

Ovdje nije riječ o poricanju, a još manje o izgovoru, nego tek o političkoj viziji koja je navodi da ne voli nijedan narod kao takav, niti ijednu posebnu društvenu klasu, nego isključivo svoje prijatelje koje beskrajno poštuje. Stoga je slobodna u svojim rasuđivanjima, svojim postupcima, kao i u održavanju netaknutima zahtjeva mišljenja „pritom se brinući za pojedinačno”, čiji se smisao ne može izvesti iz nekog već zadanog univerzalnog koncepta. No ova opsežna misao pruža brojne nijanse, među kojima se ističe ustrajnost kojom nam Kristeva pokazuje koliko je Hannah Arendt sumnjičava prema prečesto neodgovornom pjesniku kao što je bio Brecht, koji je odbio osuditi Moskovske procese, ali i prema umjetniku, osobito modernom umjetniku koji je „kvintesencija homo fabera”, spremnog da se prikloni konzumerizmu: „U krajnjoj liniji”, pita se Kristeva, „ne bi li glavno djelo, za Arendt, zapravo bilo 'nedjelo', nenapisano djelo koje se nije potrudilo 'reificirati' u proizvod?”, budući da nam njezini tekstovi uostalom manje ostavljaju dojam djela, a više dojam čina. To je i zato što u životu pripovijesti ona ponajprije traži život koji se potvrđuje sam od sebe i koji hoće. Ta volja za moć ispituje se polazeći od Nietzschea, ali kako bi se uzdigla prema judeokršćanskoj riječi sve do svetog Augustina, pa čak i svetog Pavla, u kojemu nas poziva da vidimo izumitelja unutarnjosti: „Zajedno se rađaju volja, unutarnjost čovjeka-koji-hoće i njihova dvosmislenost: njihova nepremostiva višeznačnost.”

 

Uostalom, njezino cjelokupno djelo, koje najavljuje „utjelovljenje nekadašnjeg filozofskog zahtjeva u samom srcu ljudskih poslova”, neobično postavljajući, polazeći od čitanja Kantove Kritike snage suđenja, utemeljujuće elemente „proširenog načina mišljenja” koji bi pogodovao „kozmopolitskoj egzistenciji” čovjeka sposobna za ukus i/ili rasuđivanje, a potom tematizirajući oprost i obećanje, na koncu navodi Juliju Kristevu da usklikne: „Čovjek se mora zapitati nije li ova kasna Arendt najpostkršćanskiji od svih modernih mislilaca koji su čuli Nietzscheovu i Heideggerovu riječ.”

 

Uistinu, ostajemo iznenađeni ovom ženom filozofom koja nam u svom egzilu govori polazeći od naše stare europske kulture – ona koja je, unatoč Auschwitzu, odbila povjerovati da je njezin materinski jezik poludio; i ubrzo uviđamo kakvu bi ulogu njezin tako inteligentan i ljudski primjer još mogao igrati u budućnosti, dok je nesreća u tome što se problem totalitarizma vazda iznova postavlja u svim smjerovima, pri čemu se užas nepodnošljivog metamorfozira kako bi se lakše održao; no „utjecaj određenih djela”, piše Julia Kristeva, „ne svodi se na zbroj njihovih elemenata. On ovisi o povijesnom rezu koji ona čine, o njihovim odjecima i posljedicama, ukratko, o našem prihvaćanju.” I ona nas uvjerava da čitamo djelo Hannah Arendt, sačinjeno od desetak svezaka i nebrojenih članaka, nakon što nam je za njega dala ključeve u ovom prvom svesku trilogije naslovljene Ženski genij. Preostala dva sveska posvećena su Melanie Klein (1882 – 1960) i Colette (1873 – 1954). To je zato što će, proglašava Julia Kristeva kao razumna feministkinja, „dvadeset i prvo stoljeće biti žensko, u dobru ili u zlu. Ženski genij, kakav nam se ovdje prikazuje, budi nadu da postoji šansa da to ne bude u zlu.” Ono što vrijedi za Hannah Arendt trebalo bi vrijediti i za istraživačicu koja otvara stvarnu mogućnost psihoanalize psihoze, kao i za romansijerku koja je tako prirodno uspjela „natopiti francuski jezik svojim poganskim okusima koji čine šarm naše civilizacije”.

 

S francuskog preveo Mario Kopić