Jacques Derrida: Pokoljenja nekog grada: sjećanje, proročanstvo, odgovornosti
PRAGOVNO
Što je to prag nekog grada? Vrata, zidovi, administrativna granica, prirodna zaštita, granica carinske postaje? Je li dovoljno reći prag kako bi se iskazao identitet nekog grada? I kako prenijeti tu figuru praga iz prostora u povijest? Pokadšto se grad i sam nahodi na pragu, ne samo u figuri praga nego na pragu nove figure, još nevidljive konfiguracije koju grad tek mora sebi dati, to jest ne dopustiti da mu je nametne zakon nekoga drugoga. Što je to zakon nekoga drugoga? Zakon nekoga drugoga ovdje može biti zakon tuđina, novog političkog gospodara, ali može biti i zakon neke druge logike koja nema veze sa samim gradom, ukoliko grad uopće ima logiku i vlastitu logiku, neke druge političke, vojničke, policijske, ekonomske i turističke logike koja razbija autonomni ideal grada kako bi mu nagrdila vlastiti plan.Kao natpis tim nevinim refleksijama – pod nevinim refleksijama razumijem ponajprije nekompetentne –, nekompetentnim i preliminarnim – na pragu ovog praga, na pragu ove pragovne stube [marche liminaire] što je Prag i što želi reći ime Praha – podsjetit ću na nekoliko ulomaka iz djela pisca koji, kao ugledan Pražanin, nije pisao ni na češkom ni na francuskom i koji postavlja prvi problem, babilonski problem, koji strukturu toga grada povezuje s poviješću, ako ne čak, gdjegdje, s hiperboličkom konkurencijom više jezika… I koji čak svi nisu europski: a tko može tvrditi da se odgovornost, zadaće i činovi memorije što nam ih dodjeljuje neki grad upisuju – danas, sutra, jučer – u nijemi kamen, a ne u žamor idioma što ga obuzimaju [hantent]?
U svojim Tekama, nedvojbeno u 1922. godini, dakle neposredno nakon Velikog rata i u periodu lomnog rađanja Čehoslovačke – još smo se jednom, evo nas, vratili i opetovano rađanje također je krhko – Kafka piše, možebiti u odnosu na izvanredni tekst naslovljen Traganja nekog psa[1]:
„Naš se grad neprestance izgrađuje. Ali ne zato da se proširi, on je dostatan našim potrebama, njegove granice odavna nisu preinačene, štoviše, kao da se nekako svi boje širenja, pa se radije povlače u sebe, trgovi i parkovi popunjavaju se zdanjima, stare se kuće nadograđuju, ali ta novogradnja uopće nije glavni dio neprestane građevinske aktivnosti. To je, uvjetno rečeno, učvršćivanje postojećeg. To doduše ne znači da se nekoć gradilo lošije nego danas i da zato mi sada moramo ispravljati stare greške. U nas očito i dalje vlada stanovita nehajnost – tko će razlučiti lakomislenost od melankoličnog nemira – ali u izgradnji to se najmanje vidi. Naša je zemlja bogata kamenolomima, gotovo sve se gradi od kamena, koristi se čak i mramor, i ono što ljudi zapostave u gradnji nadoknađuje se čvrstoćom i trajnošću materijala. Usto, što se tiče načina gradnje, nema razlika između razdoblja, jednaka pravila vrijede od davnina, a činjenica da se ta pravila, sukladno našem nacionalnom značaju, vazda strogo ne provode, konstanta je i vrijedi za stare i nove gradnje“[2].
Potom Kafka, na temu „ruševina“ i imena nekog „hotela“ – to navodim kao navještaj pitanja o turizmu, o čemu kasnije – iznosi dugu meditaciju koju sada neću navoditi u cijelosti. Ipak, vratit ću se na babilonsku temu vremena grada u izgradnji, koju Kafka obrađuje u raznim tekstovima, dnevnim bilješkama, pričama ili parabolama, gdje se figura Praga čini središnjim motivom: posrijedi je posebice Gradski grb i Na izgradnji kineskog zida. U tim je dvama tekstovima jedna od glavnih tema urbanistički projekt koji angažira pokoljenja [générations], odnosno stvaranje [la génération] singularnog habitata od strane pokoljenja ljudi u otvorenoj, isprekidanoj i beskrajnoj povijesti: gradnja kule babilonske koje nedovršenost – a zapravo zapuštanje, odustajanje – ne ostavlja nasljeđe katastrofe ili ruševine neuspjeha, otprilike onako kao što se to događa s nekom pojavom koja se dade objasniti uobičajenim racionalnim shemama.
Iz ovoga bismo mogli izvući prvu lekciju: moramo na stanovit način voditi računa o vremenu koje će doći i pokoljenjima građana koji će doći [à venir], zato što je to možda kategorički imperativ svakoga respektabilnog i odgovornog velikog urbanističkog projekta: svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je kadra uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje nisu u protuslovlju s prvotnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi što razara dušu i tijelo grada, integritet kao vlastito ime grada. Pritom razlikujem nepotpunost [l'incomplétude] od nedovršenosti [l'inachèvement]. Nepotpunost – a ne nedovršenost radova zbog nestručnosti ili nesposobnosti – i nezasićenost urbanog prostora morala bi postati zlatnim pravilom svakog projekta današnje urbane restauracije ili renovacije. Ta nezasićenost ne znači da ćemo ostavljati netaknute ili neuređene prostore. Treba graditi tako da nove funkcionalne i estetske kombinacije mogu beskrajno obogaćivati konzervirajući, zasnivati štiteći, čuvati nasljeđe na životu ne svodeći grad na muzej ili spomeničko groblje, ono što grad vazda u sebe uključuje, ali što on sam nikad neće biti. Osluhnimo još jednom što kaže Kafka:
„Samo se u gradu može nešto vidjeti. Sve što se natisnulo iza okna moga vagona bilo je groblje ili nešto tomu slično, tek stvari što niču na truplima, a grad se od toga razlikuje svojom životnošću…“ (Pismo Maxu Brodu, 26. 6. 1922)[3].
I na drugom mjestu:
„Neki je znanstvenik napisao knjigu… trseći se dokazati kako nipošto nije točno da su za nedovršenje kule babilonske krivi oni uzroci koji se posvuda navode, ili da se bar među znanim uzrocima ne nalaze oni najvažniji“[4].
A znamo kako završava Gradski grb, koji je zapravo grb grada Praga:
„Tako je proteklo vrijeme prvog pokoljenja, ali nijedno potonje nije bilo drukčije, samo što je spretnost neprestance rasla, a s njome i ratobornost. Tomu se pridružila činjenica da je već drugo ili treće pokoljenje uvidjelo besmislenost izgradnje kule koja bi dopirala do samog neba, ali već su bili i previše međusobno povezani da bi napustili grad. Sve priče i pjesme nastale u tom gradu ispunjene su čežnjom za proročanskim danom u koji će divovska šaka zdrobiti grad s pet kratkih uzastopnih udaraca. Otuda grad i ima šaku u grbu“[5].
Drugim riječima, ljudsku zajednicu pokoljenja što žive i podižu grad, što trajno žive u okrilju grada, što ga de-re-konstruiraju [dé-re-construire], omogućuje paradoksalno odustajanje od apsolutne kule, od totalnog grada koji dodiruje nebo; to je prihvaćanje onoga što bi neki logičar možda nazvao „aksiomom nepotpunosti“. Grad je cjelina koja mora ostati nedovršena, koja mora zadržati nezasićenu strukturu, koja mora biti otvorena prema vlastitoj transformaciji, proširenjima koja što je manje moguće iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo nasljeđe. Grad mora ostati otvoren prema onome što zna. A on zna da ne zna što će tek biti. To respektiranje ne-znanjatreba upisati, kao temu, u znanost i u arhitektonsku i urbanističku kompetenciju. U protivnom, sve bi se svelo na primjenu programa, totaliziranje, zasićenje [saturer], zašivanje [suturer], gušenje. I to bez ikakve odgovorne odluke. Jer odvijanje nekog programa ili ostvarivanje nekog „projekta“ nije nikada odgovorna odluka. Hoću time reći da odgovorna odluka, u konačnici, nije nikad na znanstvenicima i stručnjacima, urbanistima i arhitektima, još manje na stručnjacima za ekonomiju, turizam, komunikacije. Čak i ako je njihova stručnost nužno potrebna, ona je stubokom nedovoljna kad je riječ o odgovornostima i odlukama o kojima govorim. Ti stručnjaci, kao građani ili stanovnici, mogu također sudjelovati u donošenju određenih ne-znanstvenih ili ne-tehničkih odluka (koje nisu ni političke, ni vojne, ni ekonomske, ni vjerske, ni kulturne, ni turističke, pa čak bih rekao – iako bi to moglo sablazniti – da nisu ni u kakvoj vezi s društvenom funkcionalnošću stanovanja. To ne znači da ne moramo i te kako voditi računa o tim funkcijama i tim primjenama da bismo ih uvrstili u budžet, ali krajnja svrha grada i odluka o njemu nije u tome).
Valéry je govorio da Pariz misli nas a ne mi njega, čak i prije nego što smo formulirali plan da ga mislimo[6]. Mi bismo i danas morali misliti mjesto u kojem živimo. Baš tako. To nije lako. Teško je misliti mjesto, jedinstvo mjesta, identitet mjesta neke nužno isprekidane, diskontinuirane gradnje, gdje je tijekom povijesti neobičan zajednički ugovor povezivao – i povezivat će – pokoljenja graditelja. Njih nedovršenost (spoznata „besmislenost“, kaže Kafka, „izgradnje kule koja bi dopirala do neba“) nije obeshrabrila nego, naprotiv, obvezala, zadužila, disciplinirala, učinila odgovornijima nego ikad za sudbinu grada, kao da je odustajanje od totalizacije iskon zajednice. Misliti grad mukotrpno je iz nekoliko razloga. Mukotrpno je zato što je zapravo oduvijek bilo nemoguće misliti opću bit grada – odnosno ono što bi se u njemu moralo svesti na neku prezentnost [être-present] njegova postojanja, na neku sadašnju reprezentaciju ili neku prezentabilnost [présentabilité] (grad je sjećanje i obećanje koje se nikad ne brka s cjelinom onoga što je prezentno vidljivo, prezentabilno, izgrađeno, nastanjivo) – i ono što se ne dade nikada sažeti ili podrediti, singularna bit svakog grada. Mukotrpno je također i zato što je vazda bilo riskantno misliti bit one vrste grada što ga nazivamo glavnim gradom i, ono što se ne dade nikada sažeti ili podrediti, singularnu bit svakog glavnog grada. Pitanja što je grad? i što je glavni grad? dobivaju danas melankoličan ili eshatološki prizvuk, jer, prema implicitnoj hipotezi što izvire iz tih razmišljanja, grad, metropola i polis nisu više moćne i zadane cjeline, topološke jedinice habitata, djelovanja, komunikacije, strategije, trgovine, jednom riječju društvenosti i ljudske politike, politike koja mora promijeniti ime kada grad kao polis ili akropolis nije više sukladan onome što se naziva res publica. No to da počinje „epoha post-grada“[7] ne znači da treba zaboraviti grad.
To mjesto što nosi vlastito ime i u kojem sada boravimo, no koje danas moramo projektirati kao mjesto koje će doći [lieu à venir] i koje će doći na način što ga propisuje bit njegovog sjećanja, to je mjesto natopljeno nepreglednom poviješću što se nataložila na njegovim zidovima, spomenicima i ulicama, poviješću koja će ostati u dolaženju [reste à venir], jer još ne znamo kako da se prema njoj odredimo; to je mjesto u kojem boravimo, ako boravimo, drukčije nego u kući, muzeju, spomeniku, hramu, tvornici, središtu za telefonske zračne veze, središtu kulturne ili turističke zabave. Prag sve to obuhvaća, ali njegovo se ime ne svodi ni na jedan njegov dio. U njemu boravimo, ali ne onako kako bismo boravili u nekom habitatu, kući, stanu, hotelu.
Postoji grad. I mi u njemu. Boravimo u njemu, kroz njega prolazimo. Danas je to, s pravom, glavni grad. Nosi vlastito ime koje svi znamo i nitko ga ne osporava. To je Praha ili Prag. Pravno gledajući, jednoga bi se dana mogao osporiti njegov identitet nacionalne ili međunarodno-političke, uzmimo češko-slovačke, ili kulturne, uzmimo europske ili srednjoeuropske – prijestolnice. No činjenicu da je riječ o gradu i da taj grad nosi ime Prag nitko razuman ne bi mogao osporiti. Taj je grad kao pravna osoba ili lik iz romana, to je persona iz teatarske, dramske, tragične ili komične fikcije, i sve ono što persona označava kao maska ispod koje identitet glumca ili lika može ostati nedokučiv, kao na krabuljnom plesu, svetkovini ili operaciji, čak u revolucionarnom činu. Što se skriva iza toga lika koji se nije izmijenio tijekom svoje isprekidane povijesti, koji je doživio period gotičke ili barokne arhitekture, rušenje geta, rađanje Čehoslovačke, njemački i sovjetski protektorat, praško proljeće, normalizaciju i ovu revoluciju koja teče?
Je li to isti grad koji odgovara na to ime [est-ce la même ville qui répond à ce nom]? Je li to isti grad kojemu odgovaramo [est-ce à la même ville qu'on répond]? Kako odgovoriti nekom gradu [répondre à une ville]? Kako odgovarati nekom gradu [répondre d'une ville]?
Pokušat ću nešto reći o odgovoru i odgovornosti kada je riječ o nekom gradu. Ovdje smo se okupili zato što svi mi, ovako ili onako, jače ili slabije, osjećamo nekakvu odgovornost u odnosu na Prag: u odnosu na „nekoga“, u odnosu na nekoga drugoga koji odgovara na ime Prag. Odgovornost, a to znači dužnosti, ali i prava.
S kojim bismo pravom imali takve odgovornosti? I tko, mi? Stanovnici Praga? To bi bila jedna stvar. Ili Česi, to jest pripadnici ili potomci jedne nacije ili teritorija? To bi bila neka druga stvar. Čehoslovaci, građani države kojoj opet prijeti secesija? To bi bila neka druga stvar. Znate i sami da je ta distinkcija danas posve apstraktna. Nadalje, građani Srednje Europe i bivše Austro-Ugarske? Također neka druga stvar. Židovi i čuvari sjećanja na geto koji je srušen u vrlo zamršenim okolnostima? Također neka druga stvar. Jesu li to Nijemci, jer je njemački ovdje bio povlašten jezik? Neka druga stvar. Europljani? Također neka druga stvar. Tko je za što odgovoran i na kojem jeziku? Navodim tu babilonsku prispodobu zato što je u početnom periodu izgradnje i u bitnim slojevima svojih graditeljskih struktura Prag pripadao jednoj te istoj državi i zato što su konkurencije koji su udarile pečat njegovom liku bile raznorodnog nacionalnog, jezičkog i vjerskog predznaka. Upravo o Pragu govori Kafka kada u Gradskom grbu na početku svoje parabole izriče stanovitu hiperbolu, spominje pretjeranost, i ta pretjeranost je, između ostalog, pretjeranost tumača. Kao i danas, bilo ih je previše:
„Štoviše, reda je možda i previše bilo: pretjerano su mislili na miljokaze, tumače, radničke stanove i povezne putove, kao da pred sobom imaju stoljeća tijekom kojih mogu neometano raditi… Takve su misli sputavale snagu, pa su više nego o gradnji kule brinuli o izgradnji radničkog naselja. Radnici iz svake pokrajine htjeli su imati najljepše stanove, i otuda su proizlazile raspre koje su rasle do krvavih bitaka.“[8]
Ta pretjeranost, ta mnoštvenost [multiplicité] idioma, tumača i nacija, ti neprekidni ratovi, navode nas na pomisao da je bit grada negdje drugdje, odnosno da se ona ne poklapa s biti kule. Odustavši od gradnje kule, od najviše pobude za neviđenom kulom, od podizanja građevine do neba, neka se zajednica nakon nekoliko pokoljenja oblikuje u odricanju. Donosi se odluka o očuvanju grada umjesto nemoguće kule. Ta odgovorna odluka donosi se u ime budućnosti. Odustaje se od totalitarnog projekta kule, odbacuje zamisao o kuli u času kada prevlada svijest da je važnija otvorenost obećanja i dakle budućnost. Za urbano planiranje vazda nastupa katastrofa kada se svi problemi žele iscrpno razriješiti u vremenu jednog pokoljenja i kada se ne dade vremena [donner le temps] i prostora budućim pokoljenjima, njihovom ostavljanju u nasljeđe, zato što „oni-koji-znaju“ [ceux-qui-savent], arhitekti i urbanisti, misle da znaju unaprijed što će biti sutra, pa etičko-političku odgovornost podređuju znanstveno-tehničkom programiranju. Na to aludira Kafka kad u Gradskom grbu objašnjava kako je trebalo odustati, srećom, od svođenja budućnosti na razdoblje jednog pokoljenja koje bi prisvojilo sveukupno poznavanje projekta i imena, jer su u Bibliji Semovi potomci kanili podići Babilonsku kulu koja bi dopirala do samog neba „da sebi pribave ime“ i zato će Jahve srušiti njihovu gradnju izgovorivši ime Babel: „zbrka“. Evo što kaže Kafka:
„To su naime obrazlagali ovako: bit cijelog podviga jest misao da se izgradi kula koja će dopirati do neba. Uz takvu misao sve je drugo bilo sporedno. Ta misao, jednom pojmljena u svoj svojoj veličini, više ne može nestati; dokle god bude ljudi, postojat će i snažna želja da se kula izgradi do kraja. U tom se pogledu ne treba brinuti za budućnost – baš naprotiv, ljudsko znanje sve je veće, graditeljsko je umijeće uznapredovalo i još će napredovati, rad za koji nam je potrebna godina dana, moći će se za sto godina obaviti možda za pola godine, i to bolje i trajnije. Pa zašto, dakle, već danas trošiti snagu do krajnjih granica? To bi samo onda imalo smisla kad bismo se mogli nadati da ćemo izgraditi kulu za života jednog pokoljenja. Ali to se nikako ne može očekivati. Prije se može zamisliti da će sljedeće pokoljenje, sa svojim usavršenim znanjem, smatrati rad prethodnog lošim i da će srušiti ono što je sagrađeno, kako bi sve počelo iznova. Takve su misle sputavale snagu, pa su više nego o gradnji kule brinuli o izgradnji radničkog naselja. Radnici iz svake pokrajine htjeli su imati ljepše stanove, i otuda su proizlazile raspre, koje su rasle do krvavih bitaka. Te bitke više nisu prestajale. Vođama su one bile nov argument da kulu, već i zato što nije bilo neophodna usredotočenja, treba graditi vrlo polagano ili, još bolje, tek nakon zaključenja općeg mira. Ali vrijeme nisu provodili samo u bitkama nego su tijekom prekida uljepšavali grad, čime su, naravno, izazivali novu zavist i nove bitke. Tako je proteklo vrijeme prvom pokoljenju, ali nijedno potonje nije bilo drukčije, samo što je spretnost neprestance rasla, a s njome i ratobornost. Tomu se pridružila činjenica da je već drugo ili treće pokoljenje uvidjelo besmislenost izgradnje kule koja bi dopirala do samog neba, ali već su bili previše međusobno povezani da bi napustili grad.“[9]
Kome, kojem sjećanju i kojoj budućnosti, kojem pokoljenju i za koja pokoljenja odgovaramo kad preuzimamo odgovornost nekog grada?
Moja hipoteza jest da nas odgovor na to pitanje obvezuje da donekle pomaknemo sam pojam odgovornosti. Svaki projekt koji se odnosi na sudbinu nekog grada, odnosno na ono što povezuje njegovo sjećanje s njegovom sadašnjošću i budućnošću, iz bitnih razloga nadilazi mogućnost dovršenja i dimenziju jednog pokoljenja, čak jedne nacionalnosti ili jednog jezika. Vrijeme implicira obećanje koje obvezuje ovdje više od jednog pokoljenja, i dakle više od jedne politike, štoviše nadilazi politiku kao takvu, u jednom trajanju, heterogenost koje se, čak diskontinuitet, netotalizacija, moraju prihvatiti kao zakon. Povijest grada Praga o tome rječito svjedoči, s njegovim prekidima, gotičko-baroknim stratifikacijama, talijansko-francusko-keltsko-germanskim utjecajima, dugim razdobljima stagnacije, destrukcije geta, i svega što je od 18. stoljeća stalo ili nestalo u sjaju bečke prijestolnice.
Ne podliježući klišeju o duši ili o duhu grada, da je to bila neka prijestolnica za koju se olako zamišlja kako, zauzimajući mjesto glave ili glavnog grada (caput, capitis), ima identitet osobe, trebamose ipak upitati kakva je naša odgovornost u odnosu na neki grad. Trebamo se upitati zašto je ta odgovornost doista odgovornost tek kada se čini protuslovnom, što dakle prividno znači da je nitko ne može preuzeti: tek tada ona priziva odluku ili niz – dakle povijest, istodobno neprekidnu i isprekidanu – odrješitih odluka. Moral i politiku grada. Odgovornost nije vezana samo uz činjenicu da je grad – vazda stariji od nas, ograničen, smrtan, ugrožen u cjelini svojega tijela – nesigurno nasljeđe koje nam je povjereno i koje nam, ovisno o zakonitosti ustrojenog prostora, nijemo diktira uputstva, propise, pa i zabrane. Ona je također vezana – i zato jest odgovornost, i zato nalaže odluke kojima nikakvo „znanje“, nikakva graditeljska ili urbanistička „kompetencija“, koliko god bila nužna, ne mogu biti jamac – uz neporecivu činjenicu da je to nasljeđe predano nasljednicima u obliku protuslovnognaloga: ja sam (sc. grad) jedan, ali sam tek prag samoga sebe; čuvajte me, spasite me, spasite poredak koji vam predajem, što znači de-re-konstruirajte me, na pragu ste, proširite me, preoblikujte me, umnožite me, ne ostavljajte me na miru, upustite se u rizik mog dekonstruiranja. Ako me ostavite nedirnutim i jednim, izgubit ćete me. Morate me čuvati i u mene provaljivati, morate me spašavati i preoblikovati, izmijeniti, da biste me spasili, morate me voljeti i tlačiti, ali na posve poseban način. Zato morate poduzeti nemoguće, što znači da morate poštovati moje prošlo tijelo, moje godine, ali mi morate također uliti dovoljno života da ne postanem arhiv, knjižnica, muzej, hram, kula, središe upravnih ili političkih struktura, parlamentarni forum, hotel, trgovačka komora, investicijski stožer, željezničko čvorište, banka podataka, burza, ili pak proizvodna i stambena košnica. Sve je to u meni, u mom dinamičnom tijelu, ali vi me ne smijete svesti na to, nikad jedan grad nije bio, jedan grad nikad neće biti samo to.
Taj diskurs koji pripisujem Pragu podsjeća donekle na negativnu i auto-referencijalnu [sui-reférentielle] teologiju: „O meni, gradu, nećete ništa reći, na meni nećete ništa poduzeti; meni ne priliči nikakav govor, ja sam nedostupan i transcendentan, što vas neizmjerno obavezuje. Evo izazova: iz te moje želje ili provokacije nastojte izvući urbanistički propis ili arhitektonsku maksimu“.
„Govori grad?“ pitat ćete. Upravo sam rekao da nam grad izdaje protuslovne naredbe koje su nijeme, pa zato i autoritarne. Naravno. Ali ta nijemost je moment jezika, i katkada je tako elokventna da je moramo prevoditi. Potrebni su nam tumači, „mnogi tumači“, kao što reče Kafka na početku Gradskog grba, iako ih kadšto ima i previše. Kafka je jadikovao: „Jezik je zvučni dah domovine. No… ja bolujem od teške astme budući da ne znam ni češki ni hebrejski“[10].
Da bismo našli kakav smisao ovom pitanju, dovoljno je razmisliti o povezanosti grada i jezika. Ta sveza nije nimalo kontingentna i površna. Praški zidovi ne govore njemački ni slovački, ni Küchelböhmisch, taj češko-njemački dijalekt, ni Mauscheldeutsch, taj jidiš-njemački dijalekt, premda ti jezici u njima uporno i resko odjekuju, traže privilegije, postavljajući tako pitanje hegemonije. Te hegemonije Pražanima nije se lako odreći kad njihov grad investira, investira sebe, investiran je u nove projekcije. Današnja je konkurencija žestoka, ona nije samo političko-ekonomska, no ne može se ne odraziti na sudbinu samog grada. Da bismo se prisjetili žestine babilonskog problema, korisno je proučiti Kafkine tekstove. Njegovi Gradski grb, Kineski zid i Teke govore njemački, i to njemački koji čuva sjećanje na destrukciju geta u XIX. stoljeću, onaj asanacijski zahvat koji je navodno bio nužan i općeprihvaćen:
„U nama nastavljaju živjeti mračna skrovišta, misteriozni prolazi, blindirani prozori, prljava dvorišta, bučne krčme i dobro zatvoreni restorani. Idemo širokim stazama novih kvartova. No nesigurni su naši koraci i naši pogledi. U sebi još drhtimo kao u starim bijednim uličicama. Naše srce još nije obaviješteno o ovim asanacijskim radovima. Stari nezdravi židovski grad koji nosimo u sebi puno je stvarniji od novog i higijenskog grada koji nas okružuje.“[11]
Svi ti tekstovi ustrajno govore o gradu koji se zvao Babel i u kojem prepoznajemo Prag.
Ta dvostruka prinuda danas se bolnije nego ikada osjeća u tijelu Praga. Pojačana i opterećena svim aktualnim aporijama glavnog grada – i onoga što bismo nazvali „sviješću o statusu glavnog grada“ u državama-nacijama današnje Europe (češka nacionalna prijestolnica? Prijestolnica Čehoslovačke?) – nalaže ta dvostruka naredba da se, jednom i s jedne strane, konzerviraju, restauriraju, održavaju heterogeni stratumi nasljeđa (gotika Male Strane, Hradčana i starog grada, brojna barokna zdanja), i, s druge strane, da konzervacija i restauracija ne postanu samo sebi svrhom. Ograničenje na imperativ restauracije, kolikogod bilo neophodno i vitalno, izopačuje bit grada i brka je s muzejem ili hramom, umjetničkim sjećanjem ili vjerskim iskustvom – što ta bit nedvojbeno uključuje, ali se ne svodi na to. U odnosu na povijesno sjećanje grad ne smije postati crkva (nepomičan hram, mjesto vjerskog kulta gdje nitko ne živi niti se kreće i gdje se djela mogu držati prije nego što dospiju u muzej), mrtav arhiv, groblje ili dokumentacija u kamenu.
Nakon što sam tako dugo, zbog ljubavi prema Pragu, ostao na pragu praga, želio bih vrlo shematski predložiti neke „praktične“ hipoteze koje bi trebale naglasiti mnogostruke konsekvence onoga što sam upravo riskirao.
- Što znači danas „kraj grada“, epoha post-grada, i koji praktični propis iz toga izvući?
- Paradoksi glavnog grada [capitale] (nacionalnog i europskog) i kapitala [capitale] (tržišna privreda, privatna inicijativa i javna i inicijativa) – danas.
- Kako definirati ono što ću nazvati imperativi „cijepljenja“ i „transparentnosti“ za urbanističke projekte u nadolaženju – napose u slučaju Praga? Mogućnost koju u ovom smislu nudi transformacija transporta i telekomunikacija – koja nije lišena odnosa s onim što nazivam kraj grada ili kraj „središta urbane koncentracije“. Pitanje stakla i stijene, novih materijala, staklenih vuna itd.
- Političko-ekonomski utjecaji bivanja europskim na urbanističke projekte. Gostoljubivost, investicija i konkurencija.
- Što je „dobar“ otpor turizmu? „Dobra kalkulacija“, isplativost i razlika između turizma i gostoljublja.
- Podjela (ograničena i prema nekim pravilima) odgovornosti s onima koji bi, ne boraveći u Pragu kao građani, ili ne govoreći češki kao svoj materinji jezik, mogli željeti, čak potraživati pravo da budu uključeni (ciljevima i sredstvima) u trans-figuraciju Praga. Mislim prvenstveno ovdje na nečeške građane ove Države, ali i sve Europljane. Ali koje su to danas granice Europe?
- Budući da se danas manje nego ikad ono što se još naziva „gradom“ ne sastoji samo u njegovu petroglifskom podizanju, nego podjednako i u podizanju u staklu, staklenoj vuni, kabelskoj telekomunikacijskoj mreži, u električnoj i zvučnoj mreži, tada je neodložno promišljati grad privilegirajući elementarne medije ali renovirane riječju, pismom i glazbom.
- Veliki problem grada jest „građanski forum“ općenito: demokracija koja će doći [démocratie à venir]. Nijedna demokracija još nije dana i prisutna: svaka refleksija o budućnosti ili finalitetu [la fin] (u dvostrukom smislu te riječi, kraja i svrhe) polisa trebala bi osvijestiti ovu činjenicu i regulirati se prema njoj.
Preveo s francuskog Mario Kopić
[Jacques Derrida, Générations d'une ville: mémoire, prophétie, responsabilités, u: isti, Les arts de l'espace: Écrits et interventions sur l'architecture, Paris: La Différence 2015, str. 125-139]
[1] Franz Kafka, Recherches d'un chien, u: isti, Oeuvres complètes, sv. 2, Paris 1980, str. 674-713.
[2] Franz Kafka, Dans notre ville on bâtit continuellement…, u: isti, Oeuvres complètes, sv. 2, op. cit., str. 714-715.
[3] Franz Kafka, Lettre à Max Brod, 26 juin 1922, u: isti, Oeuvres complètes, sv. 3, Paris 1984, str. 1144-1145.
[4] Franz Kafka, La Muraille de Chine, u: isti, Récits II. Oevures complètes, sv. 5, Paris 1964, str. 155.
[5] Franz Kafka, Les armes de la ville, u: isti, Oeuvres complètes, sv. 3, op. cit., str. 551.
[6] Paul Valéry, Presence de Paris (1937), u: isti, Oeuvres, sv. 2, Paris 1960, str. 1012 i 1015: „Čini mi se da se promišljanje PARIZA uspoređuje ili brka s promišljanjem samog duha… Misliti PARIZ?... Što više mislimo na njega, više se osjećamo posve suprotno, da PARIZ misli nas“.
[7] Vidi Melvin M. Webber, The Post-City Age, u: Daedalus, The Conscience of City, 97, 4, jesen 1968, str. 1091-1110.
[8] Franz Kafka, Les armes de la ville, u: isti, Oeuvres complètes, sv. 3, op. cit., str. 550-551.
[9] Franz Kafka, Les armes de la ville, u: isti, Oeuvres complètes, sv. 3, op. cit., str. 550-551.
[10] Gustav Janouch, Conversations avec Kafka, Paris 1988, str. 183; navedeno prema Arnaud Villani, Kafka et Prague, Critique, 483-484, kolovoz-rujan 1987, str. 642.
[11] Gustav Janouch, Conversations avec Kafka, op. cit., str. 105; navedeno prema Arnaud Villani, Kafka et Prague, Critique, op. cit., str. 636.
Jacques Derrida: Pokoljenja nekog grada: sjećanje, proročanstvo, odgovornosti
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
04:54
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
04:54
Rating: 5
