Milan Garić: Čitanje jedne slike i Emigrantske slikovnice ili Kako čitati Predraga Fincija
„Svaki redak koji danas uspemo da objavimo – ma koliko bila neizvesna ta budućnost kojoj ga poveravamo – pobeda je izvojevana nad silama mraka.“
Valter Benjamin, iz pisma Geršomu Šolemu, 11. januar 1940.
„moj me život kao svog pisara uposlio“
Predrag Finci, Emigrantska slikovnica
„sve moram zapisati...moram ako smisla ima, još više moram ako smisla nema“
Finci, Slika mosta, Emigrantska slikovnica
1.
Taman kada smo pomislili da je pod ono „svođenje računa“ o kojem smo pisali povodom Fincijeve knjige Ukratko, u njegovoj novoj knjizi dvoznačnog naslova Sve dok podvučena crta, i da je u toj najosobnijoj, i da tako kažemo, najtestamentarnijoj od svih njegovih „testamentarnih“ knjiga, Fincijev egzistencijalni (a to kod filozofa, pisaca i pjesnika uvijek već znači i metafizički, esencijalni) račun, konačno sveden, dobili smo rukopis njegove nove knjige pod naslovom Emigrantska slikovnica, u kojoj se taj svedeni, infinitezimalni račun i dalje svodi.
A svodi se tako što iznova osvjetljava sve što je Finci napisao, i poziva nas da to još jednom prelistamo, i pažljivo i pomno ponovo pročitamo – da uživamo u njegovim knjigama, ali da se ne zavaravamo i ne zadovoljavamo samo tim užitkom u njegovom prisnom, narativnim, gostoprimljivom stilu; da ga ne čitamo, doživljavamo i razumijevamo vođeni samo onim čitalačkim hedonizmom i radoznalošću sa kojom obično čitamo pisce i pjesnike – knjigu po knjigu, ne pitajući se previše o onom što te knjige veže. Da ga, naravno, čitamo i tako, ali da nikada ne zaboravljamo šta je Finci, i kako, u prethodnoj knjizi i knjigama rekao i napisao, i da je on, ma koliko se sam svim svojim (intelektualnim i emotivnim) bićem, i unutrašnjim govorom i čulom za jezik trudio da ne ostane u granicama metafizike i „filozofije kao stroge nauke“- prije svega filozof. Filozof po habitusu, est-etičar po vokaciji i preokupaciji, prijeratni sarajevski univerzitetsku profesor koji će se (u najzrelijim godinama) ostvariti kao potpuno autentičan, osoben (postmetafizički) filozofski pisac.
A kada je neko postmetafizički filozof (onaj koji po-kazuje da istina nije apstrakcija nego događaj, susret tubitka i bitka, i da je supstancija – kako to svjedoči umjetnost - neodvojiva od načina na koji se pokazuje) on je još uvijek, i kada prelazi granice filozofije, filozof-mislilac pupčanom vrpcom vezan za metafiziku. Čak i onda kada se, života radi, ta vrpca želi prekinuti i kada se naizgled prekine. I kada vraćajući istinu sa onog latinskog adaequatio rei et intellectus (jednakost stvari i „riječi“), na ono izvorno starogrčko aletheia (otvorenost), od te „otvorenosti“ neki (postmetafizički) filozof kojim slučajem „poludi“, „u tom ludilu ima (više) sistema“ nego što ga je zdrav razum ikada imao, i mogao zamisliti. A sistem je, treba li podsjećati, cjelina, skup relativno samostalnih, međusobno povezanih dijelova.
Znači li ovo da vas, ne daj bože, pozivamo da čitajući Fincija, da tako kažem, tragamo za tragovima i obrisima kakvog filozofskog sistema i da Fincijev pjesnički oslobođeni spisateljski duh vraćamo u metafizičku bocu iz koje se najviše popije kada je zatvorena? Naravno da ne znači, i ne samo da ne znači, nego je, sasvim obrnuto, taj naš poziv upućen u još veću slobodu i dubinu čitanja, razumijevanja i interpretiranja, slobodu koja je, kao što kaže Vitgenštajn, „moguća samo unutar čvrstih granica i na sigurnoj podlozi“.
Ta podloga je u ovom našem interpretativnom, hermeneutičkom pokušaju i ogledu, prije svega sam rukopis Emigrantske slikovnice koji možete čitati i razumijevati iz njega samog i njim samim, ali iz cjeline Fincijevog djela, i onoga što je prethodilo njegovom potpuno autentičnom, narativnom stilu filozofskog pisca čujnom i prepoznatom još u njegovoj prvoj, s pravom mnogo hvaljenoj knjizi Govor prepiski - prvoj i, ako se izuzmu neke druge Fincijeve knjige, jedinoj takvoj, uistinu postmetafizičkoj knjizi kakva će „izaći“ sa, tada čuvene, sarajevske Katedre za filozofiju. A tom potpuno autentičnom filozofskom govoru i pismu, prethodio je njegov neprestani, neskriveni a sve rafiniraniji dosluh i veza sa krunskim svjedocima zapadnoevropske metafizike – od presokratovaca do savremenih mislilaca koji su metafiziku nastojali i još uvijek nastoje prevladati po cijenu prevladavanja i pregorijevanja filozofije same. Sa postmetafizičkim i transmetafizičkim filozofskim pregnućem i djelom Valtera Benjamina, čini nam se, prije svih - prije, više, dublje i rafiniranije nego što se to ne samo na prvi pogled čini i vidi.
1.1.
Taj dosluh i veza zahtijevali bi jednu posebnu studiju, potrebniju, čini nam se, našoj, južnoslovenskoj filozofiji, književnosti i modernoj kulturi nego samom Finciju. Valjalo bi tu pomno i potanko iščitati, uvidjeti, otkriti, artikulisati i iznijeti na svjetlo (današnjeg) dana, sve ono što bjelodano ali i na prvi pogled nevidljivo, po-kazuje da je Finci najdosljedniji i istovremeno najautentičniji, najsamosvojniji nastavljač Valtera Benjamina u južnoslovenskoj filozofiji. Čini nam se, a i sigurni smo, da nam takva jedna studija ne bi pomoglo samo u razumijevanju djela Predraga Fincija, nego i aktuelnog i savremenog evropskog, a nama je to oduvijek značilo, i još uvijek znači, i modernog svjetskog kulturnog trenutka i vremena.
Jer Valter Benjamin je istinski rodonačelnik „novog modernizma“ i krunski svjedok evropskog moderniteta, pa biti organski, supstancijalno povezan s njim i njegovim djelom, znači biti organski i supstancijalno povezan sa tim modernitetom. A bez te, organske, supstancijalne veze, ono što nazivamo postmodernizmom, i sve ono čemu još uvijek bezuspješno tražimo kakvo-takvo stilskoformacijsko ime, ono, dakle, što se nakon posтmoderne dešava i slijedi, podjednako je haotično i neshvatljivo kao i samo „postistorijskoo“ i ono najoskudnije, vrijeme postistine, koje je taj (post)postmodernizam nanijelo.
A Fincijeva veza sa Benjaminom je, čini nam se i uvjereni smo, organska i značenjski izdašna, policentrična, raznovrsna i duboka kao što je raznovrstan, i ne samo u toj raznovrsnosti višeznačan, dubok i nov postmetafizički diskurs kojim njih dvojica govore i pišu. Ta veza je istovremeno neskrivena, spolja vidljiva, da tako kažemo ontička a opet suštinska, i u isti mah duboka, da tako kažemo, ontološka i supstancijalna.
Sasvim pojednostavljeno, ali i precizno rečeno, Benjamin nas uvodi u samu stvar i samu bit evropskog moderniteta kao istorijskog fenomena, a Finci (ga) na na svojoj koži iskušava, i na Benjaminovom tragu nam po-kazuje ovo „post“ toga moderniteta, i ovo naše posvemašnje, postistorijsko vrijeme – vrijeme (poslije) postmoderne, postmetafizike, postfilozofije, postpoezije i postistine.
Riječ je prije svega o tome da je Benjamin dao ključni doprinos oblikovanju novog načina posmatranja, svojevrsnog avangardnog realizma koji je težio da se oslobodi svakog „mandarinskog“ modernizma, i da je bio zagovornik svojevrsne „radikalne kulture“, otvoren istovremeno prema kulturnom radikalizmu ruske avangarde, i neponovljivim, kao kometa prošlim, ranim, nevjerovatno liberalnim godinama sovjetske kulture, i visokom modernizmu koji je dominirao tadašnjom pariskom književnom scenom. Tog i takvog Benjaminovog „kulturnog radikalizma“ i ponekad prometejske i profetske vjere u emancipatorsku moć i misiju kulture i umjetnosti, kod Fincija nema, ali ima neprestane, nevjerovatne otvorenosti prema svim (pod)vrstama i pojavnim oblicima umjetnosti. A ima, bogami, i njegove višestruke darovitosti, koja se nije zadržavala samo na „konzumaciji“ umjetnosti, na znanstvenom mudrovanju i nesvakidašnjoj akribiji univerzitetskog profesora estetike i filozofskog pisca, niti se svodila i svela na onu njegovu mladalačku, glavnu filmsku ulogu i glumu na „daskama koje život znače.“ (O tome koliko se i kako se Finci, konsekventno slijedeći Valtera Benjamina, sa svijetom i životom (post)post-moderne kulture suštinski i sudbinski saživio, o tome će, ovdje, između ostalog, i prije svega, biti riječ.)
Benjamin je, kao što znamo, analizirao do tada nezamislivo širok spektar kulturnih predmeta, bez kvalitativne podjele na važno i efemerno, i obično za temu uzimao svakojake „nanose“ istorije, skrajnute i neupadljive ostatke zaboravljenih događaja i ne-primijetnih događanja. Bio je usredsređen na marginalno, na anegdotu i skrivenu istoriju. Doslovno je izumio popularnu kulturu kao predmet ozbiljnog proučavanja: pisao je do tada ne samo tematskomotivski nezamislive eseje o hrani, o novim medijima, o filmu, radiju, fotografiji i ilustrovanoj štampi, o književnosti za djecu, o igračkama, kockanju, grafologiji, pornografiji, putovanjima, narodnoj umjetnosti, umjetnosti isključenih grupa, recimo, mentalno oboljelih, i ostavio za sobom veliki broj spisa na granici između fikcije, reportaže, kulturološke analize i memoara. Ne manje radoznao i tematskomotivski otvoren, i Finci je neprestano vođen tom vrstom senzibiliteta za sve, i prije svega voljom i darom da govori jezikom i diskursom sročnim najraznovrsnijem „predmetu“ govora. A taj „predmet“ je, kao što rekosmo „sve“- sve što je iskušao i upamtio, i što je nanijelo istorijsko, i prije svega ovo naše vrijeme i ovaj naš svijet (kulture i umjetnosti) iz kojeg je na najrazličitije načine odabirao ono što je na najrazličitije načine odabiralo njega. Finci je, pritom, svemu čega se dotakne uvijek davao toplinu, ton, boju i žig ličnog doživljaja, iskušenja i iskustva.
1.2.
Ako nam se i učini, da su, koračajući samim rubom filozofskog diskursa, Benjamin i Finci iskoračili izvan granica filozofije, valjalo bi se sjetiiti Adornovih riječi koje, što se nas tiče, izvana i iznutra osvjetljavaju, i utoliko razrješavaju tu nedoumicu i „problem“. Adorno je, naime, još 1955. ponudio snažnu korekciju tog utiska da ono što Benjamin piše više nije filozofija, i po-kazao je da je svaki konkretan primjer Benjaminovog kulturološkog kriticizma bio u isti mah „filozofija svog predmeta”.
Pa šta je onda to što više nije (samo i tek) filozofija, nego „filozofija svoga predmeta“. To je, čini nam se, prije svega taj nesvakidašnji, potpuno autentičan, osoben dar i majstorsko umijeće da se sa filozofskom preciznošću progovori diskursom i jezikom sročnim i saglasnim predmetu govora, da se ono „šta“ se govori izjednači s onim „kako“ se govori. Što se nas tiče, dubljeg i supstancijalnijeg cilja filozofskog i književnog, umjetničkog zanata i izraza, od tog izjednačavanja sadržine i forme, nema. Ta, potpuno nova, Benjaminova-Adornova „filozofija svoga predmeta“ podrazumijeva, dakle, samim predmetima sročnu, višestepenu filozofsku perspektivu, policentričnu konstituciju misli i raznovrsnost diskursa koja je s pravom nazivana „svakodnevnom modernošću“. Riječ je, prije svega, o stalnoj svijesti o dvosmislenosti svojstvenoj samom procesu mišljenja, i shodno tome sklonosti ka metafori i paraboli kao konceptualnim sredstvima, o sklonosti i daru mijenjanja fokusa mišljenja, i razmišljanju u slikama. Riječ je, zapravo. o transmetafizičkom filozofskom mišljenju potpuno usklađenom sa modernističkim imperativom eksperimenta, potpuno svjesnom da istina nije nešto bezvremenski univerzalno, i da je mišljenje (dakle i sama filozofija) uvijek, takoreći, na probi. Otuda njihovo okretanje, strogo filozofijski gledano, riskantnom obliku misli, i esejističkoj (proba, pokušaj) formi, otvorenoj prema traženju i iskušavanju novog.
Benjaminovi tekstovi iznutra se opiru prostoj žanrovskoj klasifikaciji, a Finci je, čini nam se, ne samo slijedeći Benjaminov polimorfni, da tako kažemo metažanrovski trag, otišao korak dalje, i od organskog miješanja žanrova napravio jedan, potpuno autentičan, hibridni žanr u kakav mi odavno vjerujemo kao najsavremeniji i najizdašniji, i zašto ne reći najizgledniji budući žanr za koji književna teorija tek treba naći tačan opis, definiciju i naziv.
Nije tu, naravno, riječ samo o formi, žanru i stilu, i o tome da Benjaminov onostrani stil, to filigransko kovanje rečenica koje se mogu porediti s najvirtuoznijim majstorstvom najboljih pisaca njegovog vremena, niti je riječ samo o Fincijevom virtuoznom umijeću da najdublje misli izrazi sa nevjerovatnom „lakoćom“, da ih iskaže svakodnevnim jezikom, jasnom, razgovijetnom naracijom i neprestanim, prisnim, gostoprimljivim obraćanjem drugom, dakle i Drugom.
Riječ je, između ostalog, i o tome da ta raznovrsnost diskursa traži i omogućuje raznovrstnost čitanja i interpretacije tekstova i samog teksta na istoj polimorfnoj ravni i „skali“ na kojoj su napisani – ali, iznad svega, riječ je o tome da to organsko miješanje i spajanje žanrova kod Benjamina i Fincija proizilazi iz jedne dublje, i zašto ne reći interne i intimne, prodorne, strmoglave dijalektike, iz jednog hroničnog i poslovičnog „nedostatka“ „ličnog dogmatizma“, ali koji baš nikada ne isključuje mogućnost unutrašnje sistematičnosti i tekstualne dosljednosti, jedne blistave refleksije koja se uspostavlja tako što se stalno raspršuje u kosmoliku raznostranost i mnogostrukost. U jednu, (formalnom) logikom neuhvatljivu višeznačnost koja nekim samo svojim i samo našim, osobnim putem ide ka nekom iskristalisanom značenju, i organskom spoju filozofskog i književnog,, ontotološkog i svakodnevnog diskursa, i osobnog iskustva – ka jedinstvu riječi i stvari. (Usput, kad smo već kod tog nezamislivog jedinstva riječi i stvari, bilo bi zanimljivo istražiti etmološko porijeklo riječi dabar, koja na hebrejskom, kako smo negdje pročitali, znači i riječ i stvar.)
Postoje i neke druge, neobične sličnosti i bliskosti koje su sudbinski povezale djelo Valtera Benjamina i Predraga Fincija. One se ne tiču samo, nevjerovatno sličnog habitusa, nego i svojevrsne est-etizacije života.
Jednom je Teodor Adorno primijetio kako njegov prijatelj Benjamin „skoro nikada nije otkrivao svoje karte“, i da je kod njega ta skrivena, duboka samozatajnost i suzdržanost, s osloncem na arsenal maski i drugih indirektnih strategija, služila kao svojevrstan bedem oko njegove hipersenzibilnosti i vrela njegove unutrašnjosti, željne da iskuša „brojne (njemu svojstvene) oblike postojanja“. Te Adornove riječi odnose se i senzibilnost i životni stil, a ne samo na postmetafizički filozofski pogled, pismo, diskurs, jezik i stil Predraga Fincija.
I Benjaminovo i Fincijevo mišljenje prožeto je svakovrsnim erosom one Ničeove i ničeanske dionizijske filozofije života; njegove kritike identiteta, kontinuiteta, uzročnosti, i naglašenog osjećaja za istorijsku događajnost koji u svim istorijskim tumačenjima prednost daje sadašnjosti. Tu „prednost“ sadašnjosti Finci daje i onda, kada, kao što to u njegovim knjigama sve češće i sve više biva, o toj sadašnjosti govori „bježeći“ i spašavajući se od nje – kada, dajući joj sjećanjem (kakav-takav) smisao, „spašava“ (od besmisla) samu sadašnjost.
I kod jednog i kod drugog vidan je svojevrstan “impuls ka simpozijumu”– želja, senzibilitet i sklonost živom razgovoru, i okupljanju srodnih mislilaca i pisaca. S tim da je Benjaminova druželjubivost, izgleda, bila više suzdržana, introvertna, dok je Fincijeva više ekstrovertna i prostosrdačna, puna životne radosti.
Imali su i slične strasti. Obojici je svojstven jedan prefinjeni, Benjaminu, kažu, i ponekad zajedljivi, smisao za humor - Benjamina je krasila, a Fincija, hvala bogu, i poslije svega, još uvijek krasi izvjesna mudrijaška veselost, neko drugo, druželjubivo lice smrtne ozbiljnosti.
Svedimo zato ovaj kratak pregled nekih pojavnih, suštinskih i supstancijalnih sličnosti dvojice mislilaca, jednom polušaljivim dosjetkom, jednim, da tako kažemo, istinitim faktom i još istinitijom fikcijom, koji nam uglas svjedoče: Benjamin je, recimo, pisao o Bodleru kao paradigmi moderniteta, a Finci je, na svojevrstan način, ta paradigma u ( prijeratnom) Sarajevu bio.
Povezalo ih je i izbjegličko iskustvo, Benjamin je u proljeće 1933. pobjegao od njemačkog fašizma. Proveo je u pariskom izgnanstvu posljednjih sedam godina života. Fašisti su ga 1940. sustigli, i ubili. Finci je prije tridesetak godina izbjegao iz ratom zahvaćenog Sarajeva, i još uvijek mu se iz Londona, i svakog mjesta na kojeg ga put nanese, vraća. Pokušava se vratiti u svoj rodni grad i kada povremeno, u njega svrati.
O tom povratku, između ostalog, govori, ćuti i piše Finci, i o (tom) će povratku, ovdje, uglavnom, biti riječ.
1.3.
Čitajući knjige, eseje, pjesme i različite zapise Predraga Fincija, i pišući ponešto o njima, često smo pomišljali na tu njegovu, posvemašnju, svjetonazornu, kritičku, est-etičku, i svojevrsnu sudbinsku vezu sa Valterom Benjaminom i njegovim djelom. Ta veza oduvijek nam se, kako smo i naveli, činila višestrukom, dubokom i suštinskom, a u jednom slučaju supstancijalnom, i zašto ne reći – mističnom. Pritom mislimo na jedan, što se nas tiče, neponovljiv i nenadmašan Benjaminov zapis o jednoj slici Paula Klea. Riječ je naravno o Benjaminovim Istorijsko – filozofskim tezama i njihovom IX odjeljku u kojem Benjamin govori o Kleovoj slici Angelus Novus. Taj Benjaminov zapis pretvorio se u jedan čudesni, istovremeno oštri i pravi hermeneutički ugao iz kojeg smo najprije sagledavali i razumijevali transmetafizičku i transfilozofijsku suštinu Fincijeve knjigu Umjetnost uništenog, Estetika, rat i Holokaust, Ubrzo smo iz tog hermeneutičkg ugla počeli razumijevati cjelokupno Fincijevo, potpuno autentično djelo.
Trebalo bi nam mnogo vremena i prostora da opišemo kako nas je jedna slika, jedan crtež koji je proizveo jedan sveznajući, proročki zapis doveo u najdublju hermeneutičku tajnu, vratio nas u sam etimološki osnov i izvor onoga hermeneutikos, koje je značilo, i što se nas tiče još uvijek znači, učesnik i učešće u svečanom poslanstvu. Ukratko – jedan zapis obesmrtio je jednu sliku; jedna interpretacija postala je dio slike, i obesmrtivši sliku učinila besmrtnom i sebe, dakle i interpretaciju samu. Naravno da se takva interpretacija ne događa svaki dan, i da je ona tajna, kao što je tajna i nastanak umjetničkog djela samog. Ali, kada se jednom dogodi, ona izlazi iz okvira samog konkretnog primjera i postaje obrazac. Hermeneutički obrazac ne samo za čitanje jedne slike nego i svakog drugoj toj slici i njenoj interpretaciji suštinski sročnih, na prvi pogled potpuno različitih umjetničkog djela. Jedno od takvih djela je, što se nas i tog (našeg) interpretativnog obrasca tiče, i cjelokupno djelo Predraga Fincija, posebno, čini nam se, njegov najnoviji rukopis Emigrantska slikovnica.
Ali, prije nego što po-kažemo zašto nas je taj potpuno nepretenciozni a, po mnogo čemu, suštinski primjer, naveo da u čitanju rukopisa te knjige, vodimo Benjaminovovim čitanjem jedne slike, i o tome pišemo, recimo nešto o „sadržaju“ te Fincijeve najnovije, testamentarne Slikovnice.
2.
„ Na kraju se svaka priča o emigrantu pretvara u priču
o Hegelovij nesretnoj, u sebi između dva odredišta
razdijejeljenoj svijesti. Sve dok se to kazivanje
ne pretvori u otužnu, i sve tiše nostalgiju.“
Predrag Finci, Izbjeglički bluz, Umjetnost uništenog
„između onoga što je bilo i onoga što neće doći brisani prostor raspada
između doma i svijeta putovanje bez smjera između imati i nemati
bijeg ojađenih između razrušene zemlje i dalekog pribježišta
vrijeme nomadskih dana između jučer i sutra provalija
između ja sam bio i ja još jesam zijev između onoga
što je jednom bilo i onoga što bi opet moglo biti nada
neizvjesnost i praznina između jest i nije vrlo mala razlika”
Finci, 0, Emigrantska slikovnica
„...sve je u ovim opisima nastalo prije pisanja i sve se poslije pisanja nastavlja“
Finci, Riječi odnekud, Emigrantska slikovnica
Emigrantska slikovnica je svojevrstan poliptih („slikovnica puna davnih crteža lijepih a i otrovnih gljiva iščezlih likova i minulih događaja album sve bljeđih slika zametenih vremena i još daljih prostora”) koji čine pet „slika“ velikog formata - Slika trga, Nova slika svijeta, Slika grada useljenja, Slika moje ulice, Slika mosta. Riječ je zapravo četiri podnaslova i završnom naslovu u jednom uglavnom hronološki posloženom „albumu“ slika – jednom kratkom „romanu“ i dugoj romanesknoj priči, knjizi koju čine niz eseja, kratkih priča, pjesama, zapisa i crtica, prepunih stihova, gnoma, epigrama, aforizma, izreka, i nekih fincijevskih, da tako kažemo, „nenarodnih“ mudrosti i poslovica. Ukratko, riječ je o još jednoj Fincijevoj knjizi za čiji hibridni žanr, diskrs i izraz tek valja naći tačan književnoteorijski opis.
Riječ je zapravo o čitavom jednom životopisu od djetinjstva do poznog doba, od osnovne škole do penzije, od života u rodnom gradu i rodnom domu, do izbjeglištva i neprestanog traženja-građenja jednog novog doma, od disanja punim plućima do korone i života pod maskama, koji sam sobom opisuje ono od čega smo se plašili i strahovali dok još nismo tačno znali čega, i nismo vjerovali da to može dobiti nevidljivo lice i vidljivo naličje do tada nezamislive, planetarne pošasti, u kojoj је najveća opasnost svaki drugi čovjek – u kojoj „drugi je korona“.
Već u Bilješci, prije početka Finci će odmah udariti u srce i srž same stvari, i umjesto onog najjednostavnijeg i najsloženijeg, ne-mogućeg samoopisa „Ja sam onaj koji jesam“, reći ono najiskrenije i najpoštenije, i utoliko najtačnije - „Ja sam bio sam“. A onda će, još u prvom zapisu Riječi, odnekud, svakog tumača i svakog onog koji bi da ovu knjigu ukratko opiše, staviti na velike muke i u isti mah ga potpuno rasteretiti, tumačeći nam ukratko i opisujući ovu knjigu i njen nastanak. Ova knjiga bi se, dakle, najbolje opisala i protumačila citatima, što na kraju krajeva znači njom samom, dakle, pažljivim čitanjem i „posmatranjem“ njenih „slika“.
Od slike trga na kojem se odvijao gotovi cijeli Fincijev prijeratni život, i sa kojeg se saživljavao sa rodnim gradom, iskusio i iskušao ono zbog čega će, u jednom istovremeno iskrenom, ispovjednom i mudroslovnom tonu, reći: „Svako se može odvojiti od svega i sviju. Ali od sebe ne može. Od onog što ga je formiralo najteže.“
Kao što (čovjek) ne može pobjeći od sebe, (Finci) ne može pobjeći (ni) od rodnog grada. Ali, „kada bih danas opisivao svoj grad“ reći će Finci, „opisivao bih mjesta kojih nema“. I tu je, zapravo po-etički i poetski, pripovjedački „kumst“, svojevrsni lajtmotiv i po-etička žila kucavica njegovog pisanja i stila, svega izrečenog i neizrečenog, neizrecivog u ovoj i svim drugim Fincijevim (poratnim) slikovnicama – jedan po-etički nazor koji bi u najkraćem mogao glasiti ovako: „sliku „vječnog“ stvara sjećanje“, pisanje je pamti. „Nebo je uvijek isto, trg uvijek drugačiji./Vječnost je mirna, život je pokret“, valja to neizrecivo jedinstvo u različitosti na svojoj koži iskušati i is-kazati, valja to riječima razdvojeno vratiti u spasonosno jedinstvo koje smo upravo jezikom i riječima narušili; „ biti jedno sa sobom i svijetom“.
Ali, takvih ćete mjesta u kojima je sažeto sve što ova slikovnica govori i o čemu čuti, pronaći bezbroj. Ponekad če to biti is-kazano, onako, kao usput, svakodnevnim govorom i jezikom, a ponekad ta „(moja) nostalgija za izgubljenim izvorom“ zna zazvučati kao tužaljka. Recimo, ovako - „ostade mi tamo zemlja u njoj moja molitvena pjesma zaleđen osta trag mene mojeg davnog sve daljeg života“. Ponekad će to biti iskazano polurečenicom i stihom, a ponekad cijelom pričom. Ponekad je ta priča svojevrsna proširena metafora – ponekad njome Finci, kao u onom pjesničkom sastanku-rastanku u svega nekoliko rečenica ispisuje čitavu jednu studiju o bosanskohercegovačkom književnom vremena prošlom i vremena sadašnjem, sadržanom, možda, u vremenu budućem. Ponekad se, opet, u crnohumornim tonom ispričanoj priči ispiše čitav jedan savršeno precizan esej, i održi izvanredan ogledni čas iz „osnova marksizma za izbjegla lica“. Ponekad tu priču piše nostalgičan, a ponekad i od nostalgije umoran čovjek, ali uvijek te priče priča i pjesme pjeva onaj dječak Predrag koji pravi one svoje jedrilice iz istoimene priče, te svojevrsne proširene metafore Fincijevog i svakog drugog odgovornog govora, mišljena-pjevanja-pisanja, i (umjetničkog) stvaranja.
I u ovoj knjizi prelomni događaj i „antijunak“ je „rat, taj skraćeni kurs života“, koji preko noći mijenja i život i svijet. Finci ne krije da, kada je taj „kurs“ u pitanju nije bio na pripremnoj nastavi, i nije prisustvovao svim časovima. Bilo kako bilo, on je, nema nikakve sumnje, skupo platio tu „školu bola“ koja se, istini za volju, ipak nije pohađala samo u Sarajevu. Finci govori iz iskustva vlastite kože, bespoštedno i vjerodostojno, i mi ga opet, mada smo se raznoraznih priča na tu „temu“ beli naslušali, rado i sa velikom pažnjom i pomnjom slušamo. Slušamo ga, ali ovaj puta istovremeno čujemo i glas jednog njegovog kolege i prijatelja koji nam je o istoj stvari pričao jednu drugačiju, a jednako vjerodostojnu priču. Čitam i slušam Finca i mislim na Spasu (Ćuzulana), i njegovo nezaboravno sarajevsko ratno svjedočanstvo, koje on, naravno, nije zabilježio. Samo nas je (u to vrijeme) nevjerovatno nepristrasnim opisima, duhovitim anegdotama i urnebesnim dosjetkama pazio, tješio i držao u svojoj blizini - ostavljao nas u čudu šta je sve taj smrtno ozbiljni, vječito zamišljeni, spolja naizgled grubi a zapravo hipersenzibilni čovjek koji je žestinu svoga bola razblaživao opijatima, zapanjujuće jasno vidio i primjećivao. Priču o (vlastitom) stradanju je najčešće ostavljao za u četiri oka. Ono o čemu je ćutao zna samo on. Čitam Finca, a čujem i Spasu, i mislim o toj istovremenoj vjerodostojnosti i, da tako kažem, razlici u „razluci“, koja ih možda samo u mom doživljaju i sluhu zbližava – mislim o krvavom ratnom haosu i dva potpuno nedužna čovjeka koji samim tim nikako nisu mogli i smjeli, sve i da su morali i htjeli, biti na suprotnim, zaraćenim stranama. Jer, ako ih je dijelio i razdvojio demon rata, zbližavala ih je ta anđeoska nevinost i dobrota, i kad bi možda sami, ponekad, na nju „zaboravili“. I kad smo već kod te bliskosti i „razluke“, moramo i želimo biti do kraja lični pa reći da ne znamo čiji je egzil bio bolniji i tužniji, Finčevo izbjeglištvo u tuđinu, ili Spasino progonstvo u zavičaj, i da li je to, između ostalog bio i način da se, ni krivi ni dužni, ne spore o uzrocima rata, i ne pucaju jedan na drugog. Znam samo da je njihova samoća bila beskrajno duboka, dakle, podjednaka.
2. 1.
Na prvi, i, zašto ne reći, najjasniji pogled Finci i svoje ratno i izbjegličko iskustvo i iskušenje opisuje kao, prije svega, osobnu „istoriju“. Ali, i same po sebi, a naročito poredane, i u cjelini, Fincijeve priče imaju svojevrsno duplo dno. (O tom duplom dnu, i o jednom drugom i drugačijem pogledu na ono „šta“ i „kako“ Finci piše, je ovdje, od prve rečenice sve vrijeme riječ, i tek će biti riječi.)
Istina, pažljiv, i, kada je o njegovim knjigama riječ, iskusan čitalac, „vidi“ da Finci to „duplo dno“ svojih priča neprestano nagovještava. I kada je to u samoj priči neprimjetno, kada, recimo, daje vickaste i duhovite, a zapravo smrtno ozbiljne „savjete izbjeglici“, kada mu kaže „ti si sada samo sam sebi priča iz prošlih vremena tvoja je sada „nova situacija” ti zauvijek došljak iz dalekih krajeva sam sebi sudbina to je sada tvoja istina tvoj novi znak prepoznavanja”, i kada riše Sliku grada useljenja , opisuje ga i kao tuđi i kao svoj džep, kada nam po-kazuje da „ničeg u zemlji obilja nema tako mnogo kao nagomilanih stvari“, kada nam opisuje ljude u prometnoj gužvi i kupoprodajnoj graji u kojoj „nema više nikakve razlike između kupca i proizvoda“, ili ih „slika“ kako „bulje u ekran prikrivaju svoju izgubljenost i osamu“, kada opisuje novu putnu ispravu sa svojom neuspjelom, nevjernom fotografijom i kraljičinim potpisom, kada nas uvodi u autobus, svoj svakodnevni put u sve veću tuđinu, i kada nam se povjerava da se nerado vozi podzemnom željeznicom, jer mu je „mrsko biti pod zemljom“, kada mu se pričini da „u zemlji zakona rada i reda“ ljudi liče kao jaje jajetu, i kada opisuje „job interview“, i kada nas u disonantnom dvoglasu sa Marksom gromoglasno upozorava da „jedan bauk kruži planetom, bauk izbjeglica“, i kada priča o „neželjenom podstanaru“ i najefemernijim stvarima, Finci zapravo govori o najvažnijim, životno važnim mijenama, i samoj biti savremenog svijeta. Govoreći u slikama (govoreći, recimo, o staračkim bolestima i bolničkoj čekaonici, o identifikaciji leša, i sjenkama smrti koje padaju na obe strane, na stranu ovog i na stranu „onog“ svijeta) on govori o posvemašnjoj krizi - opisuje i po-kazuje krizu savremenog, od silne jurnjave i samoga sebe zamorenog svijeta.
Govori tiho i nenametljivo, potpuno nepretenciozno, od srca i sa lakoćom, kao da nam naziva „dobro veče“ ili „laku noć“, po-kazuje nam da je ono na šta su nas upozoravali proroci, mislioci, pjesnici i pisci, postalo naša (svakodnevna) zbilja - da je, recimo, doba stare, dobre „ slike svijeta“ zamijenilo doba „slike bez svijeta“. Ta „slika bez svijeta“ je danas sama „stvarnost“ - „svijet“ koji se mijenja još u času svojega „sada“, i iščezava pod naletom nove gomile slika koje ga zatrpavaju. Finci to nigdje izrijekom ne pominje, ali gotovo sve što napiše upućuje na pomisao i budi osjećanje da se svijet i čovjek koje i kakve smo do sada poznavali (izgleda) bliže svome kraju. Taj „kraj“ (no ending end) nije nikakva metafora, i ukazivanje na njega nije nikakva kuknjava nad posljedicama naučno tehničke konstrukcija virtuelnog svijeta i sudbinom „humanuma“ koji se u tom svijetu „tehničke reprodukcije“ progresivno denaturalizuje, nikakav žal zbog „kraja istorije“, ni briga zbog neke implozije imaginarnog, satnog i istorijskog vremena, to nije ni neka puka predapokaliptična slutnja, to je svojevrsno postapokaliptično iskušavanje egzistencije. Jer Fincijeva osobna (društvena), i posvemašnja planetarna izbjeglička apokalipsa se već dogodila. Izbjegavši iz rodnog, ratnim, apokaliptičnim požarom zahvaćenog grada, Finci je „izbjegao“ iz ratnim požarom zahvaćenog (rodnog) doma. Izgubivši (stvarno i mitsko, ljudsko i božansko) središte, svijet je izgubio dom. Sam svijet je posvemašnjem egzilu.
I sve to biva iskušano, ispričano i ispisano vlastitom kožom, potpuno spontano i vjerodostojno, i istovremeno po-etički o-smišljeno i dosljedno - tako da vam se čini da se u tim pričama otjelovljuje sve što je Finci napisao u knjizi Osobno kao tekst. U Emigrantskoj slikovnici, naime, na djelu su gotovo sve osnovne forme osobnog kao teksta kako ih opisuje Finci – dnevnik („bilježiti svoje“), ispovijest („kazivati svoje“), autobiografija („objediniti svoje“). Sav taj „narativu o životu“ biva ispričan i ispisan ne samo tako da se ona Benjaminova razlika između „namjernog“ i „spontanog“ sjećanja u samom činu pisanja briše, nego tako da se se briše i razlika između sjećanja i same stvarnosti, i stvara jedan novi, (makar samo njegov i naš), svijet. Svijet pisca koji uvijek već može biti i biva, i svijet čitaoca.
Taj svijet je, što se ovog čitaoca tiče, stvaran i potpuno vjerodostojan. Finciju smo povjerovali odmah, još od njegove prve knjige, i vjerujemo mu sve više. Vjerujemo mu jer on ne traži da mu vjerujemo na riječ, nego nas prije svega, i sve više uvjerava da mu je isto pisati i biti, i da je to, uvijek već više i od pisanja i od bivanja. Da je to nešto dublje i više od samih riječi, i samih zapisa, nešto u čemu se, ono „duplo dno“ njegovih „priča“, otkriva i po-kazuje na „hiljadu ravni“.
2.2.
Nešto zbog čega mu vjerujemo i kada nismo saglasni sa onim šta govori, nego sa onim (na) šta misli. Vjerujemo mu kada, recimo, Emigrantsku slikovnicu ne zove knjigom, nego pričom, ali i ne baš sasvim, kada čas potom tu „priču“ naziva “suhom, tužnom i možda uzaludnom”. Vjerujemo mu, recimo, kada opisujući način na koji piše naglašava - “nigdje ovdje dotjerivanja stiliziranja” “ljepote”. I zbilja, tog “dotjerivanja” i “stiliziranja” “ljepote” nema, ali ima “dotjerivanja” i “stiliziranja” nečeg drugog - ima “dotjerivanja” i “stiliziranja” tog njegovog potpuno autentičnog, naizgled potpuno spontanog izraza, i da tako kažemo, nepatvorenog, “prirođenog” stila - te njegove posvemašnje po-etičke i “poetske”, spisateljske “prirodnosti”, neposrednosti, i nepretencioznosti, prisnosti, pitkosti i lakoće naracije, kojih ne biva bez iskrenosti i dara, ali niti bez majstorstva i rada.
Ima, dakle, i te kakve “stilizacije” skrivene iza onog njegovog neprestanog, prisnog obraćanja – obraćanja sebi i prijatelju, nepoznatom i znanom čitaocu, Bogu ili kakvom psihoanalitičaru koji mu se požalio, ispovjedio i povjerio. Ima tu duboke est-etičke samosvijesti i savršeno svjesne po-etičke namjere. Ima tu i te kakvog “stiliziranja” onog “stila koji je čovjek sam”. Ima tu neke nove, potpuno autentične po-etike i est-etike. Ima u tom prikazivanju života onakvim kakav jest, i te kakve, neizrecive poetizacije i estetizacije egzistencije, ali nipošto ne takve koja bi se na bilo koji način nametala bilo kome drugom, i postavljala izvan i iznad (osobnog) života samog. Naprotiv, svaki Fincijev redak cijelim bićem je ispisan protiv one, kako je govorio Benjamin „estetizacija politike koju provodi fašizam. A komunizam mu odgovara politizacijom umjetnosti.“
Ima kod Fincija, u svakoj njegovoj knjizi, i te kakvog komponovanja i “dotjerivanja” kompozicije. Ima tu i te kakvog, vrhunskog majstorstva. Ništa tu, ni u jednoj njegovoj knjizi, nije slučajno. Ni kada je u pitanju književni izraz i stil, ni kada je u pitanju majstorstvo komponovanja i uobličavanja. Ni kada, recimo, u pojednim dijelovima teksta, a ponekad i u čitavim pričama nema znakova interpunkcije, i kad kaže da to čini u „žurbi”, „pogotovo kada se uzbudim, uznemirim, kada me nešto ponese ili pogodi”, Finci ne želi do kraja otkrivati da je to „nepoštovanje pravila” često u najdubljoj sročnosti sa „predmetom“ govora, da tako ponekad hoće sam govor i govornički osjećaj i eros, a da ponekad, opet, „dopuštenje“ stiže iz „teme“, i samog svijeta u kojem su sva („normalna“) pravila prekršena, pa se u tom kršu, i pravila interpunkcije krše i postaju izlišna. Ali, upravo tada, čini nam se, zna biti čujan onaj neizrecivi, unutrašnji govor čija je melodija starija od interpunkcije i kojoj je interpunkcija, što se nas tiče, potpuno nepotrebna. A većeg pjesničkog majstorstva od dovođenja unutrašnjeg govora do riječi i iznošenja na svjetlo dana, nema.
Posebna su mjesta i posebna po-etička “priča” Fincijevi bezbrojni, po njegovim knjigama rasuti i ravnomjerno raspoređeni arspoetički tekstovi. Ponekad su oni manifestni i očiti, usredsređeni na sam “pjesnički” postupak (kakvi su u ovoj knjizi, recimo, Opis putnika i Stari Bertold pjesmu piše svoju), a najčešće su (ne)skriveni iza pripovijedanja i u pričama. Ponekad su jasni i očiti, a ponekad aluzivni i hermetični. A ponekad su, u najsrećnijim, da tako kažemo, pjesničkim pripovjedačkim slučajevima, u isti mah i savršeno jasni i hermetični, sa nekim isijavajućim zr(n)ačenjem. Takav su slučaj, u ovoj knjizi, recimo zapisi Art cinema, Moje središta i Opis mojeg doma. Ta kratka, arspoetička “remek delca” su nešto mnogo dublje i više od arspoetike iskazane pričom, naročito nekom pričom o samom “pjesničkom” izrazu i postupku.
Jer tu više nije riječ samo o tome da Finci pričom kaže ono što se obično govori nekim teorijskim, književno-kritičkim ogledom i diskursom. Nije riječ samo o tome da su, kao i Benjaminovi, i Fincijevi eseji često potajno komponovani od sekvenci različitim jezikom kazanih „misaonih figura“, riječ je o tome da su, za razliku od Benjamina, kod kojega su te “misaone figure” često raspoređene prema principima avangardne montaže, i unutar kritičke teorije kulture i društva, kod Fincija one srođene sa svakodnevnim jezikom “mislioca”, i podarene drugom kroz jednu neposrednu, privlačnu i upečatljivu prozu. Riječju, kod Fincija te “misaone figure” oživljavaju, i slično onom prvom ukusu madlene umočene u čaj bude nejasno zapamćene i iščezle svjetove, koji odjednom postaju stvarniji od same stvarnosti. To je onaj “novi svijet” na koji smo mislili kada smo ga na početku ovog odjeljka pomenuli.
A upravo su one tri pomenute, da tako kažemo, arspoetičke metapriče, žive slike i opisi života u tom “novom svijetu”. Svijetu i životu u kojem su egzistencijalno i esencijalno iskustvo neraskidivo vezani i spojeni, i dovedeni do riječi; u kojem su Fincijeva životna iskustva i iskušenja organski spojena sa “iskustvom filozofije i umjetnosti”. Taj novi svijet postaje, da tako kažemo, novi rodni dom; dom koji nije više samo “kuća od riječi”, nego metaforički i stvarni dom u kojem živi Predrag Finci. Dom koji se proširio na malu ulicu, na koju se, u vrijeme pandemije njegov (društveni) život sveo. Dom koji se širi na sve proživljeno i upamćeno-zapisano.
Vratimo se zato, još jednom, onom komponovanju i “dotjerivanju” cjeline onoga što je zapisano. Ostavimo, ovaj put, po strani, cjelovito Fincijevo djelo, i poslužimo se primjerom iz ove knjige koji zorno pokazuje da kod Fincija u tom komponovanju cjeline “slučaja” ima samo onoliko koliko se slučaj ne može izbjeći, i da je Finciju kompozicija knjige podjednako važna kao i kompozicija priče i zapisa, Jer, kada, recimo, zapis Suma summarum (u kojem se, između ostalog kaže - “nemam više ni nekih velikih ambicija nije mi do tumačenja objašnjavanja dokazivanja pokazivanja”... “znam: što me manje život zanima sve me manje u njemu ima”) koji je nastao kasnije od ostalih, i koje bi, neko drugi, možda, ne samo zbog naslova, stavio na sami kraj knjige, stavlja negdje na sredinu, a na kraju knjige ostavlja Sliku mosta, to je nešto što uveliko prevazilazi samo komponovanje i kompoziciju knjige. Riječ je o tome da Finci gradi (i) nakon što je sve srušeno, da gradi na ruševinama i od ruševina, i da je tom građenju potpuno posvećen, i utoliko spašen. Kroz tu posvećenost građenju i skladanju kompoziciji, Finci, čini nam se, čuva svoju duboku vjeru u „lijepu umjetnost” i u metaforu. Metaforu koju širi „premještajući” je iz rečenice i stiha u zapis, iz zapisa u niz zapisa, iz niza zapisa u knjigu, iz knjige u narednu knjigu, iz svojih knjiga u svoje cjelokupno djelo.
2. 3.
Rekli smo već da Fincijeve knjige možete čitati na “hiljadu ravni” - da svaku njegovu knjigu možete čitati onako kako je napisana, takorekuć njom samom, onako, recimo, kako je, pišući o Fincijevoj knjizi Sve dok, u empatičnom i istovremeno znalačkom eseju pod naslovom Knjiga o koristi progonstva po život talentiranog čovjeka, tu knjigu pročitao Miljenko Jergović. A možete ih čitati i drugačije, iz svih prethodnih Fincijevih knjiga, i njegovog djela u cjelini, dakle i iz jedne, čini nam se, hermetički najizdašnije vizure, u kojoj se, jedna za drugom, knjige i ukupno djelo samoosvjetljavaju, i vežu sa svojim egzistencijalnim i transfilozofijskim izvorom. No, jedno je to reći, a nešto sasvim drugo raditi ponešto na tome - čitati ih, recimo, iz onoga što je Emigrantsku slikovnicu, i sve druge Fincijeve, da tako kažemo poratne, dakle, postapokaliptične knjige napisalo. Pitati se, recimo, na kog je anđela Finci mislio kada je U umjetnosti uništenog, pišući o Odnovom Izbjegličkom bluzu rekao “Nema povratka kući moj anđele, nema povratka...” - da li je, možda, mislio i o Angelusu koji može biti ne stari, ali se mijenja. Koji, kao i on, i lirski subjekt sam, gleda u nešto neizrecivo i pokušava ga iskazati. Nešto što, hvala bogu, ostaje neizrecivo, jer da je izrecivo, ne bi nam to najbolje prenosio anđeo, a Finci bi davno (o tome) prestao da piše.
3.
„kada bih se sada iz mučnih snova oteo a i iz lijepih probudio opet bih u daljini bio kada bih sada svjetlo od tame ponovo razdvojio opet bih putovao kada domu bih se nakon životne žetve s ganućem vratio ključ ni sada ne bih imao (nisam ga ni ponio) kada bih napokon među svoje došao više ni njihov ne bih bio”
Predrag Finci, Kada bih, Emigrantska slikovnica
„Most je stvarnost i metafora prelaska.
I onaj koji sam prelazio i onaj koji u sebi prelazim.
Preko mosta, jednom u znano, mnogo puta u drugačije,
udaljeno, nedovoljno poznato, na kraju u potpuno neznano.
Finci, Slika mosta, Emigrantska slikovnica
„Svaki putnik kroz život jednom postane onaj put koji je prešao. Tada se u njemu sve objedini. U njemu je tada sve što je bilo i sve što je bio, u njemu njegovo cjelokupno iskustvo, a on sam svoj vlastiti put i prelazak.“
Finci, Slika mosta, Emigrantska slikovnica
Ne stoji samo onaj „prelomni“, sarajevski ratni „događaj“ i sve ono što je Finci (nakon njega) preživio, iskusio i iskušao, iza Emigrantske slikovnice – iza te i drugih njegovih knjiga stoji i ono što je prije toga napisao. Tu prije svega mislimo na njegovu knjigu Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust, objavljenu u Zagrebu 2005. I ta je knjiga, kao i sve što je napisao nakon nje, obilježeno i označeno žigom tog „prelomnog događaja“, i kada se taj događaj ne pominje. Baš tada, i nepomenut, taj događaj, što se nas tiče, zna djelovati još sudbonosnije nego kada ga pominje(mo) i opisuje(mo). Usput, to je ono što me u Fincijevom načinu govora i pisanja posebno privlači, i zbog čega ga radije čitam i slušam nego bilo kog „memoaristu“ posljednjih, posebno sarajevskih, ratnih događaja, i to nam je njegovo osobno, nepatvoreno, sveprožimajuće iskustvo posebno blisko, čak i onda kada se u spoljašnjem viđenju tih događaja s njim ne „slažemo“, ali i ne sukobljavamo. Naprotiv, i tada nam je Finci blizak, i na izvjestan način nam zna biti daleko bliži od onih sa kojima se oko tih predratnoratnoporatnih stvari u osnovi „slažemo“. Riječ je, zašto ne reći, i o tome da je to njegovo iskustvo naslonjeno na najdublje i najintimnije (porodično) pamćenje, i da je tako i is-kazano – riječ je o empatiji i povjerenju u čovjeka pred kojim ne želimo tajiti s-lično iskustvo i iskušenje, nego progovoriti i razgovarati i o onom o čemu (obično) ćutimo. Razgovarati o onome što nas je (istorijski) snašlo - govoriti (o) sebi i drugom. O Drugom i nama. Razgovarati i o onom o čemu se ne može govoriti. Ne može, a mora i pokušava - kuša da se o onome o čemu se ne može govoriti, (mora i) može pisati.
Pisati, recimo, o onom što možda samo ti „vidiš“ i „čuješ“, i što samo pisanjem možeš iznijeti na svjetlo dana, i podijeliti s drugim. Najprije, s onim ko ti iz prve ruke može posvjedočiti da dok ga slušaš, čuješ i ono što nije rekao, i da, dok (ga) čitaš, čitaš i ono što, na prvi pogled, nije napisao. O čemu je, Finci, na primjer, progovorio u Umjetnosti uništenog, i nastavio govoriti do Sudnjeg dana.
Taj beskraj izgovorenog, neizgovorenog i neizgovorljivog, napisanog i još nenapisanog, da se iskazati samo pjesnički. Jer samo pjesnici znaju izricati neizrecivo, reći sve odjednom, i samo pjesnici (Dichter) znaju čitati i pisati knjige koje još nisu napisane. Tako je, čini nam se, i Valter Benjamin, čitajući jednu Kleovu sliku, pročitao i samu suštinu i bit Fincijevog djela, posebno njegovu Umjetnost uništenog, i sve druge „emigrantske slikovnice“ koje je Finci samim sobom na(p)risao.
Ako nam se, tokom nekih ranijih čitanja Fincija, ponekad i činilo da je njegova, tako tajanstvena i duboka, a tako unutrašnjim okom vidljiva veza sa Benjaminom, i pomenutim zapisom o Kleovoj slici, plod nekih, samo naših učitavanja, i neke samo naše, na prvi pogled svojeglave hermeneutičke vizure, kada smo dobili njegovu Emigrantsku slikovnicu, najnoviji rukopis jedne od onih njegovih već čuvenih, poslovično „zadnjih knjiga“, nismo se od silnih suštinskih sličnosti i pojavnih razlika, analogija i aluzija mogao osloboditi drugačije nego da o njima podrobno i po-tanko pro-govorimo i pišemo, da ih is-kažemo, jasnije i trajnije artikulišemo, i tako provjerimo; da se ponadamo da će ta hermeneutička dioptrija odgovarati i drugima – dati im odgovore i na pitanja koja (čitajući Fincija) možda nisu ni postavljali.
Prije nego što navedemo taj Benjaminov fragment koji će Kleovu sliku učiniti besmrtnom, i zauvijek vezati dvojicu genija, jednog koji je napravio veliki, suštinski obrat u modernoj umjetnosti („Slike nas posmatraju“, „Umjetnost ne reprodukuje vidljivo, ona ga čini vidljivim“), i drugog, koji je supstancijalno promijenio percepciju i interpretaciju umjetničkog djela i same umjetnosti u dobu tehničke reprodukcije koja vlada svijetom i prijeti da zavlada i samom umjetnošću, recimo nešto o toj slici i Benjaminovoj opčinjenosti i opsesiji tom slikom od koje se nije odvajao. Jedino se Benjaminova opčinjenost slikom Raspeće Matijasa Grinvalda mogla donekle porediti s tim.
Na toj Kleovoj slici boje „starog“ zlata i zemlje, anđeo velike glave, razrogačenih očiju koje kao da gledaju i vide nešto šire i dalje od vidika, zure u nešto što prenosi neku obespokojavajuću poruku. Ono što osjeća, vidi i čuje, kao da ga tjera u bijeg od sebe i svijeta. Taj anđeo sa ptičijim nogama bi bježao, ali su mu krila srasla sa rukama priljubljenim uz tijelo. Tako biste, možda, mogli vidjeti sliku kojom je Benjamin bio opčinjen na prvi pogled, još kada je tu sliku vidio na jednoj izložbi u Berlinu 1920. Tokom boravka u Minhenu u junu 1920. Benjamin sa prijateljem Geršom Šolemom posjećuje galeriju na Odeonplacu sa namjerom da tu Kleovu sliku kupi.
Priča o toj slici spaja Valtera Benjamina (1892 – 1940) i Paula Klea (1892 – 1940) na više nevjerovatnih, suštinskih, supstancijalnij i sudbinskih ravni – ta slika (kao da) zapanjujuće „jasno“ sluti i predestinira njihove navlas iste ljudske sudbine. Prije nego što će, nakon sedmogodišnjeg izbjeglištva u Parizu, stradati u pokušaju bijega od fašističke pošasti od koje je jednom već bježao, Benjamin će predati jedan kofer Žoržu Bataju. U koferu je bio Kleov Angelus Novus koji Benjamin zavještava prijatelju Šolemu (slika se danas nalazi u Jevrejskom muzeju u Jerusalimu), i rukopis njegovog istraživanja iz filozofije istorije koje ostavlja Adornu, koji će ga na osnovu kopije koju mu je dala Hana Arent, 1942, objaviti u specijalnom broju časopisu Socijalne studije u izdanju čuvenog Instituta za socijalna istraživanja.
Dio tog eseja, tačnije jedan fragment, zapravo IX odjeljak tih Istorijsko- filozofskih teza je i pomenuti zapis o slici. Tom odjeljku i zapisu prethodi kratka pjesma Benjaminovog prijatelja Gerharda Šolema, iz koje se (ne samo iz njenog naslova Pozdrav za Angelusa), vidi da je Šolem razgovarao sa Benjaminom o toj slici, ili je čitao taj zapis koji glasi: “Klee ima sliku koja se zove “Angelus Novus”. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda tako kao da pokušava da se udalji od nečega čime je opčinjen. Oči su mu razrogačene, usta otvorena, a krila raširena. Mora biti da tako izgleda anđeo istorije. Licem je okrenut prema prošlosti. Ono što se nama javlja kao lanac događaja, on vidi kao jednu jedinu katastrofu, koja bez prestanka gomila ruševine na ruševinama i baca mu ih pred noge. Rado bi on zastao, budio mrtve i sastavljao sve što je bilo razbijeno. Ali iz Raja duva oluja i puni mu krila, i tako je jaka da anđeo više nije u stanju da krila sklopi. Ta oluja ga nezadrživo nosi u budućnost, kojoj je leđima okrenut, dok hrpa ruševina pred njim narasta do neba. Ono što nazivamo napredak jeste ta oluja“.
Često su mi ove Benjamonove riječi o Kleovom Angelusu ličile na kratak, metaforičan opis najdubljeg osjećanja i razumijevanja savremenog svijeta čija kriza (dakle, stanje organizma koji se bori da preživi i opstane) pokazuje zasnovanost naših najdubljih, arhetipskih i stečenih strahova. Finci o tom svijetu govori i kada fenomene krize i samu krizu svijeta neposredno ne opisuje i izrijekom ne pominje. Šta više on je, čini nam se, upravo tada, najkritičniji prema toj krizi, koja čovjeka vodi u svojevrstan eskapizam i duhovni azil kao jedinu mogućnost i vid individualnog spasenja.
Kada čitamo i upamtimo te Benjaminove riječi i nakon toga pogledamo Kleovu sliku, čini nam se da odjednom vidimo i čujemo ne samo ono što je Finci nakon 1990. godine napisao i objavio, nego i ono što stoji iza Fincijevog silnog, poratnog spisateljskog erosa, i njegovog potpuno autentičnog, izuzetno vrijednog i važnog, još uvijek nedovoljno pročitanog i sagledanog, danas možda i nesagledivog djela. Što više i dublje čitamo Fincija, sve češće mislimo i na Benjaminovu interpretacije Kleove slike, i sve manje nam se čini da je riječ o nekoj našoj hermeneutičkoj dosjetci i metafori, a sve više smo uvjereni da je riječ o svojevrsnom hermeneutičkom blagoslovu koji je, što se nas tiče, omogućio svojevrstan bliski susret prve vrste između ovog čitaoca, i jednog potpuno autentičnog (filozofskog) pisca – jednog čovjeka kojem je, na samom (istorijskom) kraju jedne civilizacije na zalasku, kao na samim njenim, neponovljivim presokratovskim počecima, isto misliti, pisati i biti.
Jednog čovjeka koji kao taj Kleov-Benjaminov anđeo, na svojoj koži iskušava krizu svijeta i umjetnosti, i kao malo ko, danas i ovdje, po-kazuje da „tko nije na sebi iskusio rastvaranje i sud krize ne može iz nje iznijeti novo, spasonosno, ono jedno jedino što je nužno“ (Vanja Sutlić).
3. 1.
Anđeo je glasnik Božije riječi. Da li je to i ovaj Angelus Novus, i po čemu je nov? Da li ga je, i koliko ta novina kao glasnika promijenila? Kakvu nam poruku prenosi, i da li je i ta poruka nova? Ako se Bog ne mijenja, mijenja li se njegova poruka? Mijenja li se toliko da je baš ona promijenila tog anđela? Ko je zapravo taj novi anđeo, i kakvim ga ta novina čini? Benjanim kaže da bi tako mogao izgledati „anđeo istorije“. Ali, šta ako nije riječ samo o tome da „mora biti da tako izgleda“, nego ako je on zbilja „anđeo istorije“? Da li bismo se onda morali „dodatno“ i do kraja zabrinuti, jer se u posljednje vrijeme, tu i tamo, sve ozbiljnije govorka da je Bog digao ruke od istorije? Nismo baš neki naročiti „stručnjaci“ za ta i takva, da tako kažemo, ontoteološka pitanja, ali ponešto smo na-čuli o poeziji, pa nam se po izvjesnoj analogiji i slutnji čini da je anđeo već uvijek glasnik božje riječi – uvijek, dakle, i kada nas Bog napusti. Božja riječ se vjerovatno ne mijenja ni kada je pokušava jasno čuti, i vjerno nam je prenijeti neki novi anđeo. U Božijim ustima ne mijenja se ni istorija, mijenjamo se i starimo mi; mijenja se naše razumijevanje te, čak i anđelu neizrecive i neporecive poruke.
U našim pak, očima i ušima, i pogotovu u našim ustima, istorija se mijenja. Mi tu nepromjenjivu Božju riječ samo slutimo, a anđeo nam je više ne može prenijeti. Mi u njega možemo samo gledati, gledati u njega onako kako on razrogačenih očiju zuri u „istoriju“, „licem okrenut prema prošlosti“, kao da ga istovremeno privlači ono Krausovo (iskonsko) „poreklo (koje) je cilj“, i, kao da ga, u isti mah, nešto silno odvlači sve dalje od tog cilja. Gledati ga i čitati ne samo sa njegovih usana. Gledati-čitati jednu već pročitanu sliku, njene oblike, boju i tonove. Vidjeti i ono čega na toj slici dok nas nije počela posmatrati svojim i Benjaminovim očima, nije bilo. Vidjeti, recimo, da na toj Kleovoj slici anđeo nema onu plavičastobijelu boju bestjelesnosti, nego zlatno-žutu boju tajne, pomiješanu sa bojom zemlje, a nekima se čini i bojom truleži. Kao da se u njemu susreću nebo, zemlja i podzemlje. Njegov pogled je primordijalan i eshatološki, u isti mah. Kao da je nečim opčinjen, i, kao da su u njegovom strahu velike oči. Kao da se u tom pogledu spajaju ona iskonska izvorna aletheia (otvorenost) i ono apokalipsa (otkrovenje). Između toga dvoga je „lanac“ istorijskih „događaja“ koje on vidi kao katastrofu, gomilanje ruševina na ruševine. On bi da stane i gradi na tim ruševinama, „ali iz Raja duva oluja i puni mu krila, koja on više ne može da sklopi“, i stane. Ta oluja ga, dok se ruševine gomilaju i „narastaju do neba“, nezadrživo nosi u budućnost, kojoj je okrenut leđima. „Ono što nazivamo napredak“, reći će Benjamin, „jeste ta oluja“.
Čitajući, iščitavajući, i u sebi prepričavajući ovaj Benjaminov zapis, često smo se pitali koliko je na ovakvo Benjaminovo čitanje Kleove slike uticala činjenica da je Benjamin Jevrej, i da je, kako u završnom odjeljku Istorijsko-filozofskih teza kaže: „Jevrejima (je) bilo zabranjeno da istražuju budućnost. Tora i molitva poučavali su ih, naprotiv, da se sećaju. To ih je lišilo čari budućnost, kojoj su podlegli oni što traže obaveštenja od proroka.“ „Ali, zato“, reći će Benjamin, „ za Jevreje budućnost ipak nije postala homogeno i prazno vreme. Jer je u njoj svaka sekunda bila mala kapija kroz koju je mogao ući Mesija.“ Nije li i to razlog što po njemu, „ništa što je istorijsko ne može samo od sebe hteti da se odnosi na mesijansko“, i što se „poredak profanog ne može izgraditi na ideji carstva božjeg“? „Profanost, doduše“, dodaće Benjamin, „nije kategorija carstva, ali je kategorija, i to jedna od najpreciznijih, njegovog najtišeg približavanja“. Nije li i to razlog što će se na kraju toga ogleda, kako izgleda, „prepustiti“ istorijskom događanju, i na izvjestan način pouzdati u „spasonosnost“ same priroda koja je „mesijanska po svojoj večnoj i totalnoj prolaznosti“? Nije li taj, na kraju pomenuti „nihilizam“ bio istovremeno svojevrsno prepuštanje sudbini, i dubokoj slutnja onoga što će uslijediti?
Ako vam se iz samog (prepričanog) fragmenta Benjaminovog ogleda i našeg kratkog ekskursa izvan samoga teksta, ono duvanje „iz Raja“ čini nespojivim sa „katastrofom“, a „katastrofa“ sa „napretkom“, a pogotovu ako vam se taj „napredak“ čini nespojivim sa narastajućim fašizmom koji se u kasnijim dijelovima ogleda pominje, ostaje vam da pročitate taj Benjaminov tekst iz 1936. Taj esej, što se nas tiče, podjednako je važan kao i njegov znameniti ogled Umjetničko djelo u doba tehničke reprodukcije. Veza ta dva teksta tražila bi, opet, jedan poseban ogled, koji bi po-kazao zašto „istorijski artikulisati prošlost ne znači spoznati je „kakva je u stvari bila, nego ovladati sećanjem onako kako blesne u trenutku opasnosti“; do-kazati da ta opasnost i taj bljesak dolaze iz slutnje približavanja katastrofi. Ali, ostavimo to za neku drugu priliku, i vratimo se (na trenutak) onom „sjećanju“ koje pominje Benjamin.
Zapitajmo se da li je i njega Predrag Finci imao na umu kada je u Umjetnosti uništenog govorio o „židovskom sjećanju“. Ako i jeste, onda je ono molitveno sjećanje koje pominje Benjamin, samo kap u moru u odnosu na „židovsko sjećanje“ o kojem govori Finci. Jer to, kako veli Finci, „židovsko sjećanje“, prije i poslije svega sadrži zbiljsko iskustvo one katastrofe koju je (gledajući Kleovog anđela) Benjamin još uvijek, tek slutio. Svijet koji je u vrijeme Benjaminovih nepogrešivih slutnji nadolazeće katastrofe, još uvijek „flertovao“ sa svojom propašću, zbilja je propao. Katastrofa se dogodila, i ona još uvijek traje. Ta katastrofa zarivena je i upisana u sjećanje i stvarnost savremenog čovječanstva; u „židovsko sjećanje“, posebno. To sjećanje istovremeno je i sjećanje svakog moralno odgovornog čovjeka i svojevrsnog osjećanja života onih naroda koje su fašisti osudili na smrt, i nad kojima su izvršili genocid, klanje i sistematsko istrebljenje, i obilježili ih žigom tog apokaliptičnog stradanja, obilježivši čitavo jedno postapokaliptično (istorijsko) razdoblje, i ovaj post-istorijski, ne samo za sve prognanike i egzilante, postapokaliptični svijet.
Kod Fincija to o-sjećanje nije samo neraskidivi dio njegovog najintimnijeg porodičnog iskustva i sjećanja – to je ona mora i ono more u koje je pala kap onog „prelomnog događaja“ i prelila sve čaše. Odakle je, između ostalog, prije i poslije svega, na sve strane zaduvala oluja Fincijevog silnog poratnog, spasonosnog spisateljskog erosa. Niko o toj mori i tom „moru“ (židovskog) sjećanje, ne govori tako hipersenzibilno i rafinirano, ponekad jedva čujno, neprestano i utoliko uporno a potpuno nenasilno, kao Finci, čiji se život odvijao između dva rata – nakon jednog, svjetskog rata iz kojeg je rođen, i na kojeg ga je porodično stradanje sjećalo, i drugog, jugoslovenskog, bosanskohercegovačkog i sarajevskog, koji je na svojoj koži iskušao. Niko pažljivije, diskretnije a uvjerljivije ne govori o stradanju i istrebljenju sarajevskih Jevreja bez kojih, što se nas tiče, raskošna duša (starog) Sarajeva, blago rečeno, jedva diše. Kao što je uvijek, svoj sarajevski identitet u svakodnevnom životu stavljao ispred svakog drugog identiteta te vrste, tako je i onaj „prelomni“ sarajevski događaj i sjećanje na njega, naizgled sve više stavljao ispred drugih, pa i onog, ne samo porodičnog, „židovskog sjećanja“.
Tako je i u Emigrantskim slikovnicama u kojima se o tom „židovskom sjećanju“ govori tek u par navrata, aluzivno, a izrijekom i najupečatljivije u zapisu Sjećanje na Celana. Ne govori se dugo, ali se govori pjesnički, dakle tako da se kaže i ono neizrecivo, i progovori i ono nenapisano. Taj bitno drugačiji, ne-skriveno pjesnički zapis, nalazi se, nimalo slučajno, gotovo u samom („sadržajnom“) središtu ove knjige. Sjećanje skoro pa skriven među zapisima, a zapravo i na taj način sa-čuvano, čuvano nježno i aluzivno, baš onako kako se to u Fincijevom (društvenom) životu zbivalo, i kako se to u njegovim knjigama najčešće zbiva - kada se najdublja osjećanja života prenose prisno, razgovorno, i kao usput. Kao ono kad mu, usred neke sasvim druge „teme“, kolega koji mu se javio u snu, kaže - „nikakva te ne može spasiti filozofija, tvoja se istina dogodila davno, sveg te uzdrmala“, ili, kada, u jednoj drugoj priči, ko biva anegdotalno pripomene - „Jevrejska opština, u koji nisam išao, ali mi u teška vremena postade presudna“
Govoreći o naizgled sporednim, Finci govori o presudnim „stvarima“ - pokušava izreći samu (neizrecivu) stvar. Sve je tu u neraskidivoj vezi i nekom zagonetnom, istovremeno očiglednom i, zašto ne reći, misterioznom jedinstvu. (Šolem je govorio da je “Benjamin (je) znao da je mistično iskustvo višeslojno“. Mistična je, čini nam se, i višeslojna, i njegova proročka slutnja. Misteriozno je, čini nam se, i višeslojno i to Fincijevo jedinstvo življenja i pisanja, do-življenog i napisanog.)
Ma o čemu govorio-pisao, Finci piše-govori o sebi i nama, o svijetu u kojem živimo. Govoreći o sebi i o prelomnom događaju u svom životu, Finci, i kada ga ne pominje, govori-ćuti-piše o „židovskom sjećanju“, govoreći o „židovskom sjećanju“, on govori o holokaustu, i (čovjekovom) svijetu koji je „spaljen“. Svjedoči o svijetu koji nestaje i (društvenom) životu koji gubi supstancu - stavlja etiku na mjesto „prve filozofije“, i na svojoj koži iskušava „može li se pjevati nakon Aušvica“ koji, kako veli Finci - „leži izvan govora, kao što leži i izvan razuma“. To (Fincijevo) iskušenje nije samo, da tako kažemo, pjesničko iskušenje pjesnika - to je, čini nam se, i presudno iskušenje savremenog čovjeka i čovječanstva. Iskušenje na koje je stavljen i sam Bog.
3. 2.
Šta o tome, dakle, kako o tome Finci piše-govori? Najprije tako, što kao onaj „anđeo istorije“ zna da više nema „velikih priča“, jer su te i takve priče već ispričane. Svjetska katastrofa (koja više nije Benjaminova metaforična slutnja, nego stvarnost) i industrija smrti su na velike (istorijske) priče stavili tačku. Jedina vjerodostojna „priča“ danas je čovjekovo svjedočanstvo o vlastitom iskušavanju egzistencije u ovom našem „mračnom srednjem vijeku“ i apokaliptičnom vremenu, zloslutnijem od svih drugih apokaliptičnih vremena i „mračnih srednjih vjekova.“ Niče je govorio - „potrebno nam je istorija, ali potrebna nam je drukčija od one što je potrebna razmaženom dokoličaru u vrtu znanja.” Dok ne dorastemo toj ničeanskoj istoriji, jedina vjerodostojna i relevantna istorija danas jeste, i tek će biti – lična čovjekova istorija. Svaku će drugu istoriju, čini nam se, obesmisliti ovo (nadolazeće) vrijeme post-istine, i progutati ovaj sumanuti zamah „napretka“ i ubrzanja.
Velike priče slijedile su tragove velikih ratova, nastajale na zgarištima gradova, bile još kakva takva nada koja se rađa iz opustošenog svijeta. Nakon holokausta, velikih priča više nema - ima ih tek toliko da nam pokušaju ispričati i po-kazati zašto ih nema. Te preostale priče može (nam) ispričati samo onaj čovjek čiji je bol i bol bližnjih, i bol cijelog svijeta. Taj čovjek nosi u sebi upisanu sudbinu čovječanstva i svijeta. Samo on sluti kakva je ta sudbina. Gleda u sunce koje je sada na pola svoga puta, kao čovjek u srednjim, četrdesetim godinama, i pita se u kojoj životnoj dobi su danas čovječanstvo i svijet. Živi sudbinu svijeta kao vlastitu sudbinu, pokušava živjeti „potpun život“ koji je, reći će Finci, „povijesna egzistencija, njena imanencija i njena transcendencija“. Samo nas nostalgija za tim „potpunim životom“ dovedenim do riječi, koja je već uvijek (i) sjećanje, vezuju za ovaj svijet. Ko je taj koji nas još uvijek vezuje sa svijetom, zacjeljuje čovjeka i svijet. To je, recimo to, u ovoj prilici metaforički i stvarno - „anđeo umjetnosti“. Anđeo koji nam po-kazuje da je jedini „anđeo istorije“- sama umjetnost.
Kleov sin Feliks govorio je da je njegov „otac volio slikati Božijeg glasnika u često ljudskoj tragikomici“. Danas bi mu mnogi, a ne samo, recimo, Fincijev Knjaz Miškin, u izgnanstvu, za šankom, iz istoimenog zapisa u Emigrantskoj slikovnici, mogli poslužiti kao model. Puna je tih „modela“ ne samo ta knjiga; pun ih je svijet. Ponekad nam se učini da bi danas takav model mogli biti svi mi, i da je razlika samo u tome što to jedni vide, a drugi ne vide, jedni znaju, a drugi ne znaju. Učini nam se da je razlika samo u tome što jedni imaju hrabrosti i dara da o tome govore, ćute i pišu, a drugi ne žele, ne znaju i ne umiju čitati ono što im je pred očima. Ponekad nam se, opet, učini, da tu, na kraju krajeva, bitne razlike zapravo i nema.
Najčešće nam se, međutim, čini da je Kle na toj slici pri-kazao samog umjetnika, i samu umjetnost. Bolje bi to znali Benjamin i Finci. Jer, niko bolje nije naslutio ono što se događalo i što bi se tek moglo dogoditi Umjetnosti u razdoblju tehničke reprodukcije, kao što je to u istoimenom ogledu učinio Valter Benjamin. I niko (koliko nam je poznato) u južnoslovenskoj filozofiji, estetici i kulturi nije taj ogled pročitao konsekventinije nego što je to učinio Predrag Finci.
Nije riječ samo o tome da Fincijevo djelo naprosto vrvi od mjesta na kojima se pokazuje potpuna, često i tematska sročnost sa tim Benjaminovim ogledom, riječ je, čini nam se, o tome da je Fincijevo cjelokupno djelo svojevrsna transmetafizička, filozofska i književnoumjetnička konsekvencija iz Benjaminovih zapanjujuće tačnih, suštinski novih i vidovitih kritičkih uvida u esencijalnu mijenu samog bića umjetničkog djela u razdoblju (njegovog) tehničkog reproduciranja.
Obično se u vezi s tom sudbonosnom pro-mijenom, najčešće nepotpuno, navode Benjaminove riječi da “ono što ovdje nestaje može se sažeti u pojam aure i reći: u doba tehničke reprodukcije umjetničkog djela propada njegova aura“. Aura je, reći će tom prilIkom Benjamin - „daljina ma kako bila blizu“. Finci po-etički ne ostaje samo na tome da „ne postoji kopija aure“, nego ide korak dalje i izvlači krajnje po-etike konsekvencije iz Benjaminovih rečenica i stanovišta koji se rjeđe, i gotovo nikako ne navode, a koje nakon Benjaminovog pominjanja aure, slijede. Finci je jedan od rijetkih koji nije samo razumio da je to razaranje i gubljenje aure čitav jedan višedimenzonalan, višeznačan proces, i da taj „proces je simptomatičan“, da „njegovo značenje nadilazi područje umjetnosti“ - da je „razaranje predanog“ (aure lišenog, reprodukovanog umjetničkog djela) zapravo „razaranje predaje“, „naličja sadašnje krize i sadašnje obnove ćovječanstva“. Ta obnova moguća je samo kroz „pravo iskustvo i istorijsko pamćenje“, čija je mogućnost, opet, suštinski povezana sa mogućnošću i sudbinom umjetničkog djela, i našim pristupom umjetničkom djelu.
Šta to zapravo znači? Najjednostavnije, i čini nam se, najtačnije rečeno, to znači da je i sama umjetnost zahvaćena, i zašto ne reći „zaražena“ smrtno opasnom krizom svijeta koju je pri-kazivala ili od nje, na bezbroj načina, često i eskapistički bježala. Ako je do sada upozoravala na apokaliptičku opasnost, i tako nas, barem na čas, izbavljala, ona je sada i sama postala predapokaliptični znak i jezik te smrtno ozbiljne opasnosti. Ako je do sada aurom, onim Svetim u vremenu, sačuvanim u umjetničkog djelu, spasavala, umjetnost sada, da tako kažemo, sama (sobom), često grčevito, traži sopstveni spas.
To je ono saznanje-iskustvo uprkos kojem, ili možda zapravo zbog njega, Finci i dalje, i „nakon Aušvica“, piše-pjeva. Po-kazuje da je onaj „anđeo istorije“ zapravo pisac, da je putnik, i da je putnik i sam tekst. Jer, reći će Finci u Tekstu o tuđini iz 2007. - „Tekst je putnik. Lutalica, skitnica, odmetnik. Tekst je pustolov, primiren u tkanju, u tkanini slova, u tekstualnosti, koja je sprega zanata, znanja, sazrijevanja i dara, u pismu, koje je mnogo više talog nego htijenje, u pisanju koje se ispreda kao unutarnji zov svog pisca i nagovor situacije svog nastanka.“
Tekst je dovoljno širok pojam da obuhvati sve žanrovske mijene i sjedinjanja kojih ima u gotovo svakoj Fincijevoj knjizi. Neki drugi Fincijev tekst mogao bi imati neki drugi opis. Mogao bi to, recimo, (da ne idemo od pomenutog Benjaminovog ogleda) biti onaj Pirandelov „filmski glumac (koji se) osjeća kao u progonstvu“, ne samo „sa pozornice“, i, koji se „pretvara u sjenu“. U sjenku svoje sjene u koju se danas, u ovom virtuelnom svijetu, pretvorio svaki čovjek. Mogao bi nam, međutim, izgledati i potpuno drugačije. Recimo kao neko ko usred onog ahasverskog lutanje između dvije pustoši u neizmjernoj pustinji, zastaje, i gradi na ruševinama, piše, i izjednačava svoje pisanje sa svojim životom. Goneta otkriva svoje biće i svoju sudbinu - (svoju) istoriju u onom benjaminovskom, tajnom značenju. Ponekad živi punim životom, ponekad mu se učini da je samo tekst, a ponekad da je anđeo.
Bilo kako bilo, Finci piše i ispisuje tekst za tekstom. Ponekad se čini da te tekstove piše sumnja, ponekad, opet, da ih piše vjera u umjetnost, i umjetničko, dakle pjesničko (poiesis) stvaranje. Ponekad se učini da ga, kako kaže „drži mudrost stoika“, a ponekad nam izgleda da ga drži svojevrsni stoicizam pisanja - izvjesna isprepletena volja za životom i volja za pisanjem. Ponekad vam se učini da je za Fincija pisanje forma individualnog spasenja, i da nije pretjerano zabrinut kako se to vama spolja čini, da mu to odavno nije bogzna kako važna, i ne daj bože, presudna stvar, a ponekad se, opet, i iz samoga teksta i njegovog predstavljanja, da naslutiti i vidjeti da Fincija nikada nije napuštala posebna vjera u život u malim komunikacionim zajednicama čija su idealna slika i prilika pisac i čitalac, slikar i posmarač “slika koje nas posmatraju”, film i gledalac..., i mogli bismo tako, kada je Finci u pitanju, nabrajati u nedogled. Ponekad vam se učini da je Finci cijelim bićem filozof i est-etičar, a ponekad da je pjesnik, koji i jedno i drugo krije pišući prozu. Ponekad vam se u tim njegovim prozama učini da bi on za (savremenu) filozofiju rado rekao ono što je Valter Benjamin rekao za “teologija“, da je ...mala i ružna, pa se...ne sme pokazivati pred svetom.” A ponekad vam se učini da se ona poslovična depatetizacija u njegovim prozama prešla u neki neprestani, platonovski zazor od lirike ogrezle u samodopadljivosti i lažnom prikazivanju stvarnosti, i pretvorila u svojevrstan manir. Da bi vas čas potom razuvjerio, i učinio ono što je do maločas „pri-kazivao“ kao anahrono i ne-moguće: u ovo naše postpoetsko, u ovo naše oskudno ali i neko čudno, mesijansko vrijeme bez strašnog suda, neko vrijeme na kraju istorije kao tragikomike, i dovršene istorije i povijesti svijeta s oni stanu svetog, ali i profanog, propjevao lirski kao u ona najsrećnija pjesnička vremena. Kao onda kada je najdubljim pamćenjem zapjevao o onom jedinom, u svim vremenima i svakoj mogućoj vječnosti jedino spasonosno, onom jednom jedinom što od cijelog svijeta stvara dom; onom o čemu mogu govoriti i govore (još) samo pjesnik i pjesma - „Jeruzaleme, grade, / ni jedne suze kapi krvi smrti ni jedne tuge ne vrijediš / Nema kamena ponad ljudskog života / Ako u tebi ne može biti ljubavi / Neka te ne bude”.
Niz je takvih epifanija u Fincijevim knjigama, u njegovim filozofskim i est-etičkim, u njegovim esejističkim, proznim i poetskim zapisima, kada do riječi dolazi i na svjetlo dana izlazi ona neizreciva, istovremena nostalgija za izvorom i punoćom, koja samo u umjetnosti ima svoju prenosivu sadržinu i formu, svoje jedino otjelotvorenje i ipostas.
To istovremeno vezivanje izvora i ušća, vezuje raznolike diskurse, izraze i žanrove koji na linijama dodira prelaze ne samo vlastite granice, nego i granice teksta i svih žanrova. Vezuje bezbrojne, raznolike tekstove u jedinstven tekst knjige, knjiga i cjelovitog Fincijevog djela u jednu organsku cjelinu. Organski vezuje onoga koji govori, sa onim šta i kako govori. Vezuje stvarnost i sjećanje. Vezuje prognanog sa sjećanjem na bolja vremena kao jedinu milost progonstva. Pisanjem otjelotvoreno sjećanje dobija pravo na postojanje imanentno biću, postaje stvarnije od same (prognaničke) stvarnosti.
„Nema povratka u prošlo, ne može se nazad u uspomenu“, govorio je Finci. Ali ima ulaska uspomene kroz iglene uši, i na velika vrata umjetničkog stvaranja u život. Domovina više nije onaj „izgubljeni raj“ u očima izbjeglice iz Umjetnosti uništenog, domovina sada nije negdje drugdje. A gdje je, to bolje zna pjesnik i pisac, nego građanin koji se ispred napisanog potpisuje. To zna samo umjetnik, istinski majstor svoga zanata i znalac majstorske tajne, jedini prenosilac neprenosive aure.
Što se nas tiče, Predrag Finci to najbolje zna kada mu je kao kakvom neopresokratovcu isto pisati-misliti- pjevati i biti – spajati ovo apokalipsa sa onim aletheia. Kada od svakog (negostoljubivog) kutka ovog svijeta i od samoga svijeta pravi dom, i stvara neki drugi život bez kojega ni ovaj život kojim (svi) živimo ne bi imao (naročitog) smisla. Smisla koji, ma kako vam to zvučalo, život održava u životu, i kojeg ima dok god ga tražimo. Fincijeva potraga je, nema nikakve sumnje neprestana. Čitajte ga, i uvjerite se – nalazićete i sami ono za čime pisac-pjesnik svim bićem traga.
Milan Garić: Čitanje jedne slike i Emigrantske slikovnice ili Kako čitati Predraga Fincija
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
12:44
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
12:44
Rating: 5
