DRUGA ISTINA
PIŠE: Alda MERINI
Često se govori o osamljenosti, vani, budući da poznajemo samo jednu vrstu osamljenosti. No ništa nije toliko surovo kao osamljenost ludnice.
U tu nemilosrdnu odbojnost od strane svih uvuku se zmije tvoje mašte, stezaljke fizičkog bola, pristajanje na slamaricu na koju se izbalavila druga bolesnica odozgo. Osamljenost zaboravljenih, osamljenost krivih.
Tvoja kućna haljina postaje ti nezamjenljiva, i dronjci što si ih navukao, budući da samo oni poznaju tvoje pravo postojanje, tvoj način života.
U ludnici bijah sama, dugo vremena ne govoreći, uvjerena u svoju nevinost. Kasnije sam otkrila da i luđaci imaju ime, srce, osjećaj za ljubav, i naučila sam, upravo tu unutra, ljubiti svoje bližnje.
Svi dijelimo kruh jedini sa susretljivom naklonošću i naša je trpeza obiteljska. Pojedine bi bolesnice dolazile posuvratiti mi pokrivače i poljubiti moju kratku kosu. I potom, vani, nikada ni od koga nisam dobila takav poljubac, jer sam bila izliječena. No sa znamenjem ludnice.
Lijekovi su nam oduzimali svaki osjećaj, svaki odnos s izvanjskom stvarnošću. Moj osobni liječnik, dr. G., tvrdi da se to zbiva u funkciji bolesti. Ja tvrdim suprotno jer se odlično sjećam da sam na početku svoje mučne izoliranosti bila posvema svjesna stvarnosti, tim prije što sam se, kad sam se ponovno našla na tom mjestu, onesvijestila od straha.
Odsutnost i konfuzija došle su kasnije nakon lijekova i stalnog ogovaranja bolničarki i utjecaja okoline.
Jako sam zbunjena kada definiram svoju bolest kao ”stvar koje je došla po sebi” ali sam sklonija tvrditi da je izazvana, modificirana i otežana neodgovarajućim, pogubnim, tretmanom u ludnici.
Pišem ovu knjigu ne toliko radi zadovoljštine što mogu slobodno dati oduška svojemu sjećanju, nego da otvoreno objasnim da još i danas nosim u sebi sličan teret nezadovoljstva i gorčine, to jest sve što je potrebno za taj dugački ponovljeni boravak u bolnici koji je od mene napravio manijaka bez volje, trajno zbunjenoga svojim vlastitim moralnim i društvenim vrijednostima. Upravo sam jučer skupljala potpise u korist mentalno oboljelih. Nisam kadra poduzeti tako veliku društvenu akciju ali tko bolje od mene može reći što se zbiva u toj bolnici?
U ludnici bijah sama, dugo vremena ne govoreći, uvjerena u svoju nevinost. Kasnije sam otkrila da i luđaci imaju ime, srce, osjećaj za ljubav, i naučila sam, upravo tu unutra, ljubiti svoje bližnje.
Svi dijelimo kruh jedini sa susretljivom naklonošću i naša je trpeza obiteljska. Pojedine bi bolesnice dolazile posuvratiti mi pokrivače i poljubiti moju kratku kosu. I potom, vani, nikada ni od koga nisam dobila takav poljubac, jer sam bila izliječena. No sa znamenjem ludnice.
Lijekovi su nam oduzimali svaki osjećaj, svaki odnos s izvanjskom stvarnošću. Moj osobni liječnik, dr. G., tvrdi da se to zbiva u funkciji bolesti. Ja tvrdim suprotno jer se odlično sjećam da sam na početku svoje mučne izoliranosti bila posvema svjesna stvarnosti, tim prije što sam se, kad sam se ponovno našla na tom mjestu, onesvijestila od straha.
Odsutnost i konfuzija došle su kasnije nakon lijekova i stalnog ogovaranja bolničarki i utjecaja okoline.
Jako sam zbunjena kada definiram svoju bolest kao ”stvar koje je došla po sebi” ali sam sklonija tvrditi da je izazvana, modificirana i otežana neodgovarajućim, pogubnim, tretmanom u ludnici.
Pišem ovu knjigu ne toliko radi zadovoljštine što mogu slobodno dati oduška svojemu sjećanju, nego da otvoreno objasnim da još i danas nosim u sebi sličan teret nezadovoljstva i gorčine, to jest sve što je potrebno za taj dugački ponovljeni boravak u bolnici koji je od mene napravio manijaka bez volje, trajno zbunjenoga svojim vlastitim moralnim i društvenim vrijednostima. Upravo sam jučer skupljala potpise u korist mentalno oboljelih. Nisam kadra poduzeti tako veliku društvenu akciju ali tko bolje od mene može reći što se zbiva u toj bolnici?
Alda Merini, L‘altra verità. Diario di una diversa, Milano 2007. Predgovor Giorgio Manganelli.
S talijanskog preveo Mario Kopić
