Počeci

Primio sam moderni, humanistički, katolički odgoj inspiriran Maritainom i Mounierom. Moja se doktorska teza odnosila na Aristotelovu estetiku, bio je to način osobnih distanciranja spram povijesti moderne misli. Potom sam pak radio na Adornu, Nietzscheu, pa Heideggeru. Nietzsche, Heidegger i hermeneutika duboku su me obilježili.

Šezdesetih sam godina bio svojevrsni romantični, hajdegerijanski i ničeanski antikapitalist. Osjećao sam se vrlo revolucionarno, a da nisam bio politički angažiran. Počevši od '68., važne godine, prionuo sam postaviti u vezu hajdegerijansku kritiku metafizike s kritikom postvarenja kod Lukacsa. To je iznjedrilo veliku knjigu o Nietzscheu "Subjekt i maska" (1974.godine). Teza je bila da marksistička kritika kapitalističkog društva mora također biti kritikom kršćansko građanske subjektivnosti, stvari koje su u Francuskoj poznavali preko Deleuzea i Foucaulta. To je trajalo do "olovnih godina" - godina terorizma (1975-1978), kada je u meni sazrela ideja o "slaboj misli" (il penisero debole).

Slaba misao

To je najprije naziv zbirke ogleda za koju smo odgovorni Pier Aldo Rovatti i ja. Najavio sam je esejom pod naslovom "Dijalektika, razlika, slaba misao". Trebalo je artikulirati dijalektiku, uzevši je zasebno u marksističkom smislu, i razliku, uzevši je kako u Heideggerovom smislu, tako i u onom Derride i Deleuzea. Trebalo je stvoriti kritiku metafizičkih sistema i političko autoritarnih i revolucionarnih sistema, izbjegavajući ponovni pad u misao istinskog bića koje bi od marginalnog postalo novim velikim subjektom povijesti. Trebalo je ne samo izokrenuti platonizam, nego i rastvoriti dijalektiku gospodara i sluge.

Slaba misao je bila nadahnuta dosta paradoksalnom sintezom Nietzschea i Heideggera, gdje Nietzsche nije tumačen od strane Heideggera, nego obrnuto. Heidegger ima nihilističke strane koje ne želi prepoznati/priznati. Bivstvovanje se, ne poistovjećujući se s nijednim bivstvujućim, mora misliti kao sebe rastvarajući (autodesolutivni). Neki izvlače iz Heideggera svojevrsnu negativnu teologiju: "bivstvovanje će uvijek biti s onu stranu". Ja mu mislim biti vjernijim vidjevši povijest bivstvovanja kao seberastvaranje (autodisoluciju). Nacistički Heidegger, koji bivstvovanje poistovjećuje s germanizmom, čini mi se lošim shvaćanjem Heideggera od sebe samoga.

Nihilizam

Nihilizam uzimam u Nietzscheovom smislu. Nietzsche je govorio o nihilizmu čineći od smrti Boga smisao povijesti zapadnjačke kulture. Nihilizam konstruira svijet metafizike ressentimentom, duhom osvete: treba pronaći odgovornog. Taj nihilizam izaziva rastvarajući proces jer se bog, za kojega se vjerovalo da je nužan za opravdanje racionalne strukture svijeta, nalazi zamijenjen racionalnošću tehnologije i društvenih te političkih organizacija. Nihilizam tako eksplodira u svom rastvarajućem domašaju. Može ga se tumačiti reaktivno, kao volju za vraćanjem snažnim autoritetima; može mu se također dati aktivni i kreativni smisao, onaj koji Nietzsche označuje pomalo enigmatskim nazivom "nadčovjek". Ja ga razumijem, počevši od jednog fragmenta iz 1887. godine, kao stavljanje van igre politike sile: tako zadobiva više umjerenosti. Ima kod zadnjeg Nietzscheu nešto od povratka duhu Schopenhauera. Umjetnik koji je kadar eksperimentirati s onu stranu volje za preživljavanjem pruža model nad-čovjeka. To je pomalo kantovska bezinzteresnost povezana Schopenhauerom i ponovno preobražena Nietzscheom. Aktivni nihilizam ne bi bio dakle afirmacija svijeta u kojem je konflikt voljan, zlovoljan. Suočenje doista pretpostavlja da se još vjeruje metafizikama i ideologijama. On gubi smisao čim se ideologije demitiziraju. Ovako se objašnjava umjereno i šopenhauerovsko tumačenje kasnoga Nietzschea. Aktivni nihilizam, u smislu kojem ga ja razumijem, bio bi snaga da se živi u svijetu u kojemu više nema temelja, niti na metafizičkom planu, niti na planu političkih autoriteta. Rasprava oko znanosti i tehnike prikriva ideju da bi se demokracija morala temeljiti na istini koju nam znalci kažu, i da bi njih trebalo slušati. Sve ovo izražava nostalgiju za utemeljenjem moći na pravoj, istinskoj strukturi. Problem nihilizma je uspostaviti filozofski stav kadar razviti neutemeljujući oblik racionalnosti. To vodi vraćanju nihilizma u povijest bivstvovanja, jer nema druge neutemeljujuće racionalnosti od prisjećajuće. Izgubljenih temelja, mogu samo ispripovijedati povijest nihilizma, a ispripovijedati je tako da ona ponudi mogućnost racionalnog argumentiranja. Činjenica povezivanja sadašnje situacije s poviješću nihilizma dopušta da se situacija opiše načinom koji joj ujedno pokazuje podrijetlo i slučajnost. Kao što je govorio Brecht: "Što se pokazuje prirodnim, ne uzimajte kao prirodno". Kad više nema metafizičkih temelja za obavljanje kritičke funkcije, ostaje povijesna relativizacija. Rekonstruirajući povijest iz koje proizlazimo, mogu se prepoznati smjerovi koji su bili nepravedno potiskivani, mogućnosti koje bi se mogle ponovno iskoristiti. Tako se vraća mobilnosti situaciji koja se predstavljala kao jedino moguća.

Nihilist

U suvremenom životu, nihilizam mi izgleda nadasve opisiv kao rastvaranje upotrebne vrijednosti u korist razmjenske vrijednosti. Upotrebna vrijednost bila je posljednjim načinom referiranja na pravu prirodu stvari. Ali upotrebna vrijednost uvijek je uvjetovanija tehnologijama koje nam stavljaju na raspolaganje stvari koje ne postaju neophodne osim po navici.

Jean Baudrillard je puno radio na ovom pitanju simulakruma, premda u ideji generalizirane prostitucije. Ja bih htio prosuditi s gledišta koje ne bi bilo moralizirajuće, niti nostalgično za autentičnošću. Izvjesne suvremene neuroze se izražavaju jer nismo još dovoljno nihilisti. Integristički ili neo-fundamentalistički (obiteljski, politički, religiozni...) pokreti, primjerice, mogu se opisati riječima nesavršenog (nepotpunog) nihilizma: ti ljudi odbijaju današnje mogućnosti oslobođenja, mogućnosti nepodvrgavanja utješnim ili prijetećim autoritetima, jer ih se još plaše. Htio bih prosuditi tehnički svijet uznapredovale modernosti s unutrašnjeg gledišta. Heidegger je već htio pokazati da postoji ontološki poziv u svijetu tehnike i znanosti, da ga treba prepoznati i koristiti ga kao načelo mišljenja. Vraćanje snažnim metafizičkim strukturama riskiralo bi igranje s idejama bez sumnje vrlo zadovoljavajućima za intelektualnu klasu, ali koje više ne bi imale nikakvog smisla s gledišta političkog i kulturnog života. Ili pak tražimo rekonstruiranje jedne utemeljene civilizacije; ili pristajemo živjeti rastvaranje temelja kao jedini oblik mogućeg oslobođenja. Takav je ulog. Ali rekonstrukcija utemeljene civilizacije sadrži svoje navlastite opasnosti. Mislim na karizmatskog vođu u veberijanskom smislu. Gubitak sposobnosti za gospodarenjem nad instrumentima uznapredovale tehničke civilizacije ustvari daje mjesto izvjesnoj raspoloživosti vođama, čekanju na nekoga koji nam jamči, koji nam ulijeva povjerenje, koji nam prijeti...

Demokracija

Moderna demokracija ne može biti nego nihilistička. Jedino utemeljenje demokracije jest ono koje ja opisujem kao povijest rastvaranja temelja. Uostalom, demokracija, u smislu da se radi o proceduri donošenja odluka za  većinu, sama je po sebi nihilistička, budući, ovako, politiku i istinu zatičemo razdvojene.

Jürgen Habermas

S njim dijelim mnoge stvari na političkom planu. Ali mi se čini da on uvijek utemeljuje demokraciju na modelu znanstvenog subjektiviteta. Totalna komunikabilnost vrsta je modernog metafizičkog mita. To implicira rizik subjektivnosti modelirane prema znanosti, i dakle nadmoć klase stručnjaka nad drugim neupućenima. To je model psihoanalize: analitičar, koji već zna, pomaže mi postati autentičnim.

Ekologija

Ekologija, u mojoj perspektivi, ne bi bila zahtjev za prirodnijim stavom u odnosu na prirodu, nego za slabijim stavom, manje agresivnim. "Slaba" ontologija vodi etici šopenhauerovskog tipa, etici smanjenja odgovornosti, smanjenja želje za preživljavanjem po svaku cijenu. To bi moglo pribaviti svoju ideologiju društvu koje bi manje nasilnički istraživalo sile prirode. Nazvao bih "lijevim", "ljevičarstvom", nihilizam, to jest prokletu stranu, opoziciju snažnim strukturama, autoritetima, opoziciju ekskluzivnoj vrijednosti ekonomskih zakona, zaklinjanju na ekonomiju. Ideja o redukciji vitalne napetosti ekonomije (što možemo izvući iz Marxa) čini mi se zanimljivom. Znam, ima ekologističkih fundamentalističkih pokreta, neo-naturalističkih, ili čak scijentističkih. U tom se smislu ne osjećam ekologistom. Radije mislim na ekologiju tipa "oikos". Logika "oikosa" nije samo ona prirodnog svijeta, nego također ona životnog svijeta, intersubjektivnog. Izvjesne mogućnosti znanstvenog eksperimentiranja nisu podnošljive zajedničkoj svijesti. U tom slučaju treba pokrenuti ekologiju tolerantnosti među materijalnim mogućnostima i intersubjektivnim mogućnostima prihvaćanja. Govorilo se u Italiji o mogućnosti konstruiranja čovjeka-majmuna. Kao dobar nihilist, nemam razloga vjerovati da postoji ljudska priroda, niti "majmunska" priroda! Ali postoje pragovi povijesno-ljudske snošljivosti. Tko bi se usudio večerati s tvorcem čovjeka-majmuna? Tko bi se usudio pogledati u oči čovjeku-majmunu? Smjeram na ekologiju smanjenja agresivnosti, ekologiju "oikosa", vitalnog sistema uravnoteženog između resursa i mogućnosti. Možemo li činiti sve što znamo činiti? Ne. Moramo činiti samo ono što "možemo" činiti. Ovo "moći" ima puno značenja: postoji tehnička moć, moralna moć, ali također i moć životnog svijeta, koja mi kaže da nisam moralno ozakonjen činiti ono što mogu osim ako to mogu s gledišta kompatibilnosti podijeljenog "oikosa", tolerantnosti drugih sa mnom, jednom riječju s gledišta solidarnosti.

Richard Rorty

Mogli bismo ga imenovati nihilistom. On to sam ne čini, ali to čine njegovi protivnici. Rorty za sebe ne kaže da je nihilist jer je on pragmatičar: on ne obrazlaže svoju poziciju počevši od pripovijesti povijesti Zapada, nego razlozima proizašlim iz vitalne retorike, iz onoga što bi bile naše prirodne potrebe. Ali ne riskiramo tada ponovni pad u metafiziku? Biologističku metafiziku, metafiziku oslobađanja vitalnosti, kao što je bio slučaj kod Deleuzea u "Anti-Edipu". Zašto prihvatiti ovu poziciju radije nego neku drugu? U ime kojega argumenta? Ne vidim u tome drugo do jedno tumačenje povijesti Zapada kao rastvaranje mogućnosti stvaranja velikih filozofija povijesti.

Jacques Derrida

Gajim veliku simpatiju prema njemu, on je majstor u usporedbi sa mnom. No ne mogu toliko prihvatiti njegovu ideju da nije moguće, da se ne smije govoriti o povijesti bivstvovanja, kao što o njoj govori Heidegger. Zaboravimo li smisao bivstvovanja, u opasnosti smo, tako mislim, da opet nesvjesno izjednačimo bivstvovanje s bivstvujućim, protiv čega se Heidegger pokušao boriti. Ukratko: treba razlikovati različite termine. Ako netko kaže da ne govori više o bivstvovanju, da govori samo o razlici - a o razlici bivstvujućeg od čega? Od bivstvovanja - a tada ponovno moramo početi govoriti o njemu. Čini mi se da je metafiziku moguće prevladati (u nekom smislu, ne posve) samo rekonstrukcijom njezine povijesti i time da pokažemo da je ta povijest zapravo povijest rastvaranja. Uzme li je netko kao okončanu i govori o drugim stvarima, vjerojatno ostavlja iza sebe niz nesvjesnih činjenica koje se vraćaju. 

Emmanuel Levinas 

Iskazuje se kao ultra-metafizičar, ali se čini da se vraća na pred-metafiziku. Suprotstavlja metafizičkom temelju autoritarnog boga, izlazi iz metafizike, ali na stražnja vrata, kroz obraćanje nečemu što čak nije pretrpjelo prvu sekularizaciju, transformaciju autoritarnog boga u metafizički, logički, razložni temelj.

Emmanuele Severino

Vrlo originalni mislilac koji potvrđuje neophodnost povratka Parmenidu. Nihilizam je njegov glavni neprijatelj. Za njega je nihilizam esencija cijele zapadnjačke civilizacije, čak grčke, jer svaka civilizacija koja dopušta mogućnost bivanja (postajanja) jest nihilistička civilizacija. Ima tu jedna vrsta apokaliptičkog stava koji je imao, paradoksalno, veliku popularnost kod bivših marksista. Moja je knjiga "Transparentno društvo" svojevrsna apologija svijetu tehnike kao šanse rastvaranja čvrstih struktura bivstvovanja. Ja nisam tako nepovjerljiv prema uznapredovalom kapitalističkom svijetu. Ne u smislu da bi sve što se zbiva bilo dobro, nego jer su mogućnosti vezane za taj tip struktura.

Želio bih da čovjek bude na visini tehničkih mogućnosti koje su mu na raspolaganju, da se obrazuje u duhu sposobnosti da učinkovito koristi sredstva za dominacijom nad prirodom, životom, kojim raspolažemo. Ne idealiziram tehnologiju. Ona ne sadrži niti jedno načelo koje bi je učinilo boljom od primitivnog života. Želim da služi rastvaranju svih čvorova koji priječe društveni život da se odvija u konsenzualnom obliku. Tražim da se preskoče prepreke metafizičkog tipa koje priječe istinsku demokraciju.

Kršćanstvo

Kao što sam već rekao, u dobi između 15. i 25. godine bio sam uvjereni katolik. Potom sam počeo čitati antimoderne i protukršćanske autore, ponajprije Nietzschea i Heideggera. Kao filozof postavio sam sebi za cilj iznaći gledište koje bi ujedno bilo moderno i antiracionalističko. Pri tome sam naletio na koncept postmoderne. Temeljna je misao postmoderne  da veliki metafizički sistemi došli svome kraju, da su propali. No upravo su ti sistemi doveli modernu filozofiju u ateizam. Pitao sam se: postoje li uopće još filozofski razlozi za ateizam? Moj je odgovor: ne! Na koje sisteme mislim? Na sisteme znanstvenog pozitivizma i marksizma. Prva od tih meta-priča (kako ih naziva Lyotard) kaže: Istina je u znanosti, znanost ne priznaje nikakvoga boga, dakle boga nema. Za drugu meta-priču bog je infantilna fantazijska predstava. Razbivši te sisteme, postmoderna je ujedno razbila i temelj ateizma. Zato mislim da je vjera u Boga opet filozofski moguća, no samo ako se odrekne metafizički poduprte doktrine. Takvo stanje nazivam polu-vjersko. Moja se prva knjiga na tu temu naziva "Credere di credere" (Vjerovati da vjeruješ).Čak sam prilično uvjeren da život ima smisao i s onu stranu smrti. Inače bi svijet bio samo gomila korova kojega treba što prije odbaciti.

Homoseksualnost

Homoseksualnost je negacija čvrste prirodnosti seksualnih uloga, emfaza postavljena na povijesni i kulturni te dakle slobodni karakter seksualnosti i erosa. Homoseksualnost je svjedočanstvo protiv prirode, to jest protiv željene rigidnosti erosa. Idealna biografija obrazovanog homoseksualca, koji danas živi u jednoj od zemalja industrijaliziranog svijeta, ima puno analogija s onom revolucionara. Mnogi su revolucionarni mitovi propali i istrošeni, ali ono što ostaje, ako opstane, to je upravo ponos stjecan iz biti "protiv prirode".

Homoseksualnost i katolička Crkva

Katolička crkva nema samo prenapet odnos prema homoseksualnosti, nego i prema spolnosti uopće. Pokušaj da se zatre spolnost i zakoče erotske strasti ima nešto zajedničko s društvenim i gospodarskim nadzorom. I do određene mjere se iza toga skriva civilizacijski "napredak". Primjerice, ako ne bi bilo barem prividne bračne vjernosti, obitelj kao institucija vjerojatno ne bi preživjela. Jasno je da čovjek ne može ustati ujutro u sedam sati i ići na posao ako se cijelu noć potezao po javnim kućama. Nenaklonjenost prema homoseksualnosti ima povrh toga i povijesne korijene. S homofobijom se pokušala kršćanska zajednica ograditi od helenističke grčke kulture koja je dopuštala istospolnu ljubav. No, barem kod starih Grka. Rimljani su potom bili već manje naklonjeni homoseksualcima.

Kao homoseksualac-(polu)vjernik okoštalost katoličke Crkve posebno dobro uviđam. Slobodan sam jer me je takvoga stvorio Bog svojom riječju i evanđeljem i zato u ime tog evanđelja branim svoju spolnu slobodu. Antonio Gramsci je čak pretpostavljao da je Ivan Krstitelj imao homoerotski odnos. Ne podupirem tu tvrdnju, ali mi se ne čini blasfemičnom. Radi mene se homofobični crkveni dostojanstvenici mogu objesiti! Svatko potrebuje Crkvu da bi je mogao izdati. Tko se može osloniti na tvorbe kao što su Crkva ili obitelj lakše će naći svoj identitet nego onaj tko se rodio posve slobodan i izložen opasnosti da postane rob droge, kakvoga gurua ili nečega sličnoga. Čovjek mora nešto iskusiti da postane na to imun.

»Problemi suvremenoga pjesništva« – to je naslov za prvu seriju predavanja; prije nego što sam počela raditi, ne mogavši gotovo sve do kraja pronaći neko polazište za ovaj pokušaj koji mi se čini posve neprijepornim, još sam jednom razmislila o nazivu. Treba li ovdje raspravljati o pitanjima koja su već postavljena; zapravo o kojima, i tko ih je postavio, i gdje? Ili čak treba davati odgovore? Jesu li vam znani autoriteti koji dijele pitanja i dostavljaju odgovore, i vjerujete li im? I ponajprije, o kojim bi to pitanjima, zapravo, moglo biti riječi? Valja li se baviti pitanjima koje dnevni tisak tu i tamo pokrene u kulturnim rubrikama, ili onima koja se pretresaju po akademijama i kongresima, ili se, ako smo još progresivniji, treba pozabaviti radijskim anketama ili križaljkama i pitalicama na temu književnosti? Navedimo samo nekoliko njih: »Treba li biti zainteresiran prema materiji?«, »Je li psihološki roman mrtav?«, »Je li kronologija u romanu moguća u vrijeme relativiteta?«, »Mora li nova lirika biti tako mračna?«, »Dramaturgija od slučaja do slučaja?«

Za pisca, naime, postoje ponajprije pitanja koja su naizgled izvan književnosti – naizgled, zato što ih smatramo sekundarnima zbog njihove glatke prevodivosti na jezik književnih problema s kojima se upoznajemo. Pokadšto ta pitanja uopće i ne zamjećujemo. Ona su rušilačka, užasna u svojoj jednostavnosti, a ako se pojavljuju, tada ni u djelu nema ničega.

Osvrnemo li se na proteklu polovicu stoljeća, na književnost s poglavljima: naturalizam i simbolizam, ekspresionizam, nadrealizam, imažinizam, futurizam, dadaizam i još ponečim što se ni u jedno poglavlje ne uklapa, mogli bismo pomisliti da književnost odlično napreduje, iako pomalo protuslovno, baš kao i inače, kao i prije – prvo »Sturmund Drang«, pa klasika, pa romantika, i tako dalje – nema tu puno nesporazuma oko podjele; samo nas sadašnjost ne zadovoljava, nije baš posve jasno kako se razvija, kamo ide, ništa više nije jasno, čak se ni smjer, odnosno smjerovi, ne može sa sigurnošću utvrditi. Jednako je i sa suvremenom poviješću: zato što smo joj odveć blizu, nemamo pregled; tek kada nestanu fraze jednoga vremena, nalazimo jezik za njega i u stanju smo ga prikazati. I od današnjih fraza samo smo onih najjačih svjesni. Da imamo riječ, da imamo jezik, ne bi nam oružje bilo potrebno.

Što se tiče književnosti, dostatno je samo podsjetiti na ono o čemu je tijekom proteklih godina bilo riječi i o čemu se danas govori. S jedne strane čujete žalopojke o nestanku središta, a etikete za ove književne proizvode bez središta glase: alogično, previše proračunato, iracionalno, previše racionalno, destruktivno, antihumanističko – dakle sve same negativne oznake. Nasuprot tomu stoji rječnik koji je onom prvom uvelike nalik: negativne oznake dobrovoljno se preuzimaju ili se kuju nove. Bogu hvala, kažu, pa pozdravimo sve to, alogično, apsurdno, groteskno, anti-, dis-, de-, destrukciju, diskontinuitet, za sve opstoji antiparnjak, antiroman, antipjesma, iako se ona još nije spominjala, ali možda će i do toga tek doći. Usto, ima i ugodnijih, tradicionalnijih proizvoda, koje prati odgovarajuća kritika, a ona drži do riječi, kao: uobličeno, stvaralačko, bitno. Možete dopunjati po vlastitom mišljenju. Iz uskomešanoga vremena neposredno nakon rata, vremena punog nadanja, još uvijek pokadšto naiđemo na riječi kao ogoljenost (Kahlschlag), nulta točka, kaligrafija, egzistencijalno, slojevi bitka, prednjoplansko, pozadinsko; a naš naraštaj je najprije bio svjedokom rasplamsaja borbe između angažirane književnosti i  l’art pour l’arta, koja je ovaj put bila neposredan posljedak političke katastrofe u Njemačkoj i s njom povezanih katastrofa u poharanim susjednim zemljama, a pothranjivana slutnjom budućih katastrofa.

No pustimo i pristranost i neutralnost, i pokušajmo nešto treće: put pun prepreka kojim ćemo izići iz babilonske pomutnje jezika.

Prvo i najteže od pitanja o kojima sam vam govorila i koje mora pogađati pisca, tiče se opravdanosti njegova postojanja. Naravno, njega je pojedinac koji piše, koji ga kuša i oživljava njegov dar, rijetko sveudilj svjestan; često se ono javlja puno kasnije. Zašto pisati? Čemu? Čemu, kad više nema naloga odozgo niti ikakvih naloga, nikakva zavaravanja. S kojim ciljem pisati, za koga se izražavati i što izraziti pred ljudima u ovome svijetu. On, koji sam više nego drugi žeđa za spoznajom, za tumačenjem, za smislom – može li on opstati i s kakvim tumačenjem, osmišljavanjem, čak i samo za opisom, ma kako preciznim? Nije li posvema svejedno, ili pogrešno, ili za osudu njegovo vrednovanje jezikom, a on svagda vrednuje, svakim imenovanjem vrednuje stvari i čovjeka? I nije li nalog, ako se usudi da ga sam sebi da (a danas ga samo sam sebi i može dati!), samovoljan, pristran; nije li uvijek ponešto dužan istini, ma koliko se trsio? I nije li čitavo njegovo djelovanje hybris, osionost; ne mora  li vazda sebe sumnjičiti, svaku svoju riječ, svaki svoj cilj? Čudno je da je ovo pitanje imalo samo biografsku vrijednost za one koji su se bavili književnošću i njezinim žrtvama. Jer kada započne razgovor o »kraju pjesništva«, kada se takva mogućnost razmatra, euforično ili pakosno, kao da samo pjesništvo želi okončati ili kao da je taj kraj njegova posljednja tema – tada ne smijemo ispustiti iz vida gdje se oduvijek skrivala pretpostavka za to. U samim pjesnicima, u njihovoj boli zbog vlastite nedostatnosti, u njihovu osjećaju krivnje. Tolstoj je posljednjih godina svojega života prokleo umjetnost, rugao se sebi i svim genijima, optuživao i sebe i druge da se prodao vragu, optuživao za oholost, za žrtvovanje istine ljubavi, i izvikivao je u svijet svoj duhovni i moralni poraz. Gogolj je spalio nastavak Mrtvih duša. Kleist je spalio Roberta Guiskar da, smatrao se nakon toga poraženim i počinio samoubojstvo. U jednom njegovu pismu stoji: »U meni se javila velika potreba, i nikada neću biti sretan ako joj ne udovoljim; to je potreba učiniti nešto dobro.« I što znači Grillparzerov i Mörikeov prešutni prekid svakoga daljnjeg rada? I svi ti opozivi, samoubojstva, zanijemjelosti, ludilo, šutnja iz osjećaja grešnosti, iz metafizičke krivnje ili ljudske krivnje, krivnje prema društvu radi ravnodušja, radi nedostatnosti. Sa svim vrstama manjkavosti susrećemo se i prije vremena kojim ćemo se baviti. U našem mi se stoljeću ova stropoštavanja u šutnju, motivi za to i ponovno vraćanje iz šutnje, čine tako važnima za razumijevanje jezičnih dostignuća koja šutnji prethode, ili je slijede zato što se situacija dodatno zaoštrila. Nasuprot prijepornosti pjesnikove egzistencije sada prvi put stoji svekolika nesigurnost. Realnosti prostora i vremena rastočene su, zbilja stalno čeka na novu definiciju, zato što ju je znanost posve prelila u formule. Odnos povjerenja između Ja i Jezika i Stvari duboko je poljuljan. Prvo svjedočanstvo koje u jednoj temi dotiče sumnju u sebe, očaj nad jezikom i očaj zbog sablasne nadmoći stvari, koje se više ne daju ni pojmiti, glasovito je »Pismo lorda Chandosa« (Francisu Baconu) Huga von Hofmannsthala. To je pismo ujedno i neočekivano okretanje Hofmannstahlovo od čistih, čarolijskih pjesama njegovih ranih godina – okretanje od esteticizma:

»Ali, štovani prijatelju, i ovozemaljski pojmovi izmiču mi na isti način. Kako da Vam opišem čudne duhovne muke, izmicanje plodonosnih grana pred mojim ispruženim rukama, povlačenje brbotave vode pred mojim žednim usnama?

Moj slučaj je, ukratko, ovaj: potpuno me je napustila sposobnost o bilo čemu smisleno i sabrano misliti ili govoriti.

Najprije mi je postupno bivalo nemogućim govoriti o nekoj višoj ili općenitijoj temi i pritom u usta uzimati one riječi kojima se ipak svi ljudi bez krzmanja lako i okretno običavaju služiti. Osjećao sam neku neobjašnjivu nelagodu samo i izreći riječi ‘duh’, ‘duša’ili ‘tijelo’. Našao sam unutarnje nemogućim o prilikama na dvoru, zbivanjima u parlamentu, ili o čemu god drugo hoćete iznijeti neki sud. I to ne možda iz obzira bilo koje vrste, jer Vi poznajete moju smionost koja ide i do lakomislenosti: nego apstraktne riječi, kojima se ipak jezik po prirodi mora služiti da bi bilo kakav sud iznio na danje svjetlo, raspadahu mi se u ustima poput pljesnivih gljiva.«

I dalje:

»No ova uznemirenost širi se kao hrđa koja nagriza sve oko sebe. I u obiteljskim i u običnim razgovorima, sudovi koji se daju olako i s mjesečarskom sigurnošću, za mene bivali su tako problematični da sam naposljetku morao prestati sudjelovati u takvim razgovorima. Ispunjalo bi me neobjašnjivom ljutinom, koju sam s mukom skrivao, kad bih čuo izjave poput ovih: to je ispalo dobro ili loše za ovoga ili onoga; šerif N. je loš, propovjednik T. je dobar čovjek; zakupca M. treba žaliti jer su mu sinovi raspikuće; nekom drugom treba zavidjeti jer su mu kćeri kućanice; jedna je obitelj u usponu, a neka druga propada. Sve mi je to izgledalo nedokazivim, tako lažnim, tako šupljim. Moj me duh prisiljavao da sve stvari uobičajene u takvu razgovoru gledam u nekoj stravičnoj blizini: onako kao što sam jednom u nekom povećalu bio vidio komadić kože mojega malog prsta, koji je naličio oranici s brazdama i udubinama, tako mi je sada bilo s ljudima i njihovim djelima. Nije mi više uspijevalo za-hvatiti ih pomoću pojednostavljujućega pogleda navike. Raspadalo mi se sve u dijelove, dijelovi opet u dijelove, i ništa se više nije dalo jednim pojmom obujmiti. Pojedinačne riječi plutale su oko mene; zgrušale su se do lika očiju, koje su u mene piljile i u koje sam opet ja morao piljiti: one su virovi, koje ne mogu zagledati iako se naginjem jer me priječi me vrtoglavica, koji se bez prestanka okreću i kroz koje se dospijeva u prazninu.«

O »sličnim iskustvima«, premda su ona posljedica različitih iskušenja, svjedoče i Rilkeov Malte Laurids Brigge, neke Musilove novele i Bennov Rönne, bilješke jednoga liječnika. No u ovim slučajevima ne smijemo misliti na odgovarajuće slučajeve u književnosti, nego stalno moramo imati u vidu da je tu posrijedi nekoliko revolucionarnih udara. Navodno, stvari vazda već nekako lebde u zraku. Ne vjerujem da su jednostavno u zraku, da svatko može posegnuti za njima i prisvojiti ih. Jer, novo iskustvo se proživljuje, a ne uzima se tek tako. Iz zraka ili od drugih uzimaju ga oni koji sami nisu ništa proživjeli. I mislim još da tamo gdje se ne pokreću ova pitanja »čemu« i »zašto« i sva pitanja koja iz njih potječu (pa i pitanje krivnje, ako hoćete), da tamo gdje u samom stvaratelju nema nikakve dvojbe, pa tako ni prave problematike, da tamo nema novog pjesništva. To možda zvuči paradoksalnim zato što je malo prije bilo riječi o zanijemjelosti u šutnji kao posljedici muke piščeve sa samim sobom i sa svijetom – muke koja danas ima samo drukčije obličje. Vjerske i metafizičke sukobe smijenili su socijalni, ljudski i politički. A svi se oni za pisca slijevaju u sukob s jezikom. Jer zbilja velika dostignuća ovih zadnjih pedeset godina, koja su otkrila jednu novu književnost, nisu nastala zato što je trebalo ispitati stilove, zato što su se pisci pokušavali izraziti čas onako, čas ovako, zato što su htjeli biti moderni–već su svagda nastajala tamo gdje je prije svake spoznaje nov način mišljenja dao poticaj kao eksploziv – tamo gdje je, prije svakog iskazivoga morala neki moralni nagon bio dostatno snažan da shvati i zamisli neku novu ćudorednu mogućnost. U tom smislu čini mi se da danas uopće nemamo one probleme koje nam pokušavaju nametnuti, a mi smo, nažalost, odveć u iskušenju da sudjelujemo u njihovu stvaranju. Jednako tako ne vjerujem da nam, nakon toliko formalnih otkrića i pustolovina u ovome stoljeću (posebice na nje-govu početku), ništa drugo ne preostaje doli pisati kao epigoni, osim ako ne želimo biti veći nadrealisti od nadrealista i veći ekspresionisti od ekspresionista, ili da nam ne preostaje ništa drugo osim da rabimo Joyceove i Prosutove, Kafkine i Musilove pronalaske. Naime, Joyce, i Proust, i Kafka, i Musil nisu rabili neko prethodno, zatečeno iskustvo, a ono što jesu iskoristili može se ustvrditi u seminarskim radovima i disertacijama – to je, u svakom slučaju, ono najmanje bitno kod njih, došlo je izvana ili se pretopilo. Slijepo preuzimanje ovih nekadanjih odrednica zbilje, tih nekada novih oblika mišljenja, može dati samo blijedu sliku i neko slabije opetovanje velikih djela. Kada bi to bila jedina mogućnost – nastaviti, ići dalje, eksperimentirati bez iskustva, sve dok se to (naizgled) ne isplati – tada bi optužbe koje se danas često čuju na račun mlađih pisaca mogle biti opravdane. No temelji su već uzdrmani. Noć dolazi prije dana, požar se podmeće pod svitanje.

Zbilja se dočekuje novim jezikom posvuda tamo gdje dolazi do moralnoga, spoznajnog udara, a ne tamo gdje je posrijedi obnova jezika kao takvoga – kao da jezik sam može pribaviti spoznaju i proglasiti iskustvo kojega nema. Tamo gdje se jezikom rukuje samo radi osjećaja novine, on se uskoro sveti i raskrinkava nakanu. Nov jezik mora imati nov način hodanja (Gangart), a nov način hodanja ima samo ako ga nastanjuje nov duh.

Mislim da svi znamo jezik, ta služimo se njime; samo pisac to ne radi, samo se pisac ne zna služiti jezikom. Jezik ga plaši, nije nešto samorazumljivo, postoji i prije književnosti, živ i promjenljiv, predo-dređen za upotrebu, a on, pisac, od toga nema nikakve koristi. Jezik za njega nije nekakva neiscrpna zaliha materijala koju može jednostavno rabiti, nije društveni objekt, nepodijeljeno dobro svih ljudi. Za ono što pisac hoće, za ono što jezikom hoće uraditi, jezik se još nije dokazao; u postavljenim granicama pisac mora fiksirati jezične znakove i ritualno ih ponovno oživjeti, jeziku dati nov način hodanja koji on nigdje drugdje ne dobiva, osim u jezičnom umjetničkom djelu. Tu nam jezik već svakako dopušta misliti na njegovu ljepotu, ćutjeti ljepotu, ali se pokoriti jednoj promjeni što nipošto ne zahtijev aestetsko zadovoljenje, nego novu snagu shvaćanja (Fassungskraft).

Već je bilo riječi o nekom prijeko potrebnom porivu, koji za početak mogu označiti samo kao moralni poticaj prije svakog morala; o nekoj udarnoj snazi za misao što isprva ne mari za smjer, o jednom mišljenju koje želi spoznaju, i koje s jezikom i s pomoću jezika želi nešto dostići. Privremeno ćemo to imenovati – zbiljom.

Kad se jednom pođe u tom smjeru, a to nije fiozofijski ili književni smjer, on nikada neće biti isti. Hofmannsthala je odvelo na jedno, Georgea na drugo mjesto, Rilkea opet na neko sljedeće,Kafku jednako tako; Musilu je bio suđen neki posve drukčiji nego Brechtu. To kretanje u određenom smjeru, ta bačenost na putanju, na milost i nemilost, gdje ni jedna nasumična riječ ili stvar nema više pristup... Tamo gdje se sve zbiva, imamo, čini mi se, veće jamstvo za autentičnost neke pjesničke pojave nego kada pretražujemo slučajne odlike kakvoće u djelima. Kakvoća, naravno, može biti različita, diskutabilna, mjestimice se čak može osporiti. Tu i tamo kakvoću ima i pjesma o nekom prosječnom čovjeku, dobra pripovijest, zanimljiv, inteligentan roman – ima i toga; uopće nam ne manjkaju poznavatelji, čak ni danas, a ima i slučajnih pogodaka ili čudnih stvari, marginalnih stvari koje su nam osobno drage. A ipak, samo smjer, stalna manifestacija konstantnog problema,neki neponovljiv svijet riječi, svijet prilika i svijet konflikata u stanju nas je nagnati da nekog pjesnika smatramo neizbježnim. Zato što ima smjer, zato što ide svojom putanjom kao jedinim mogućim putom, zdvojan zbog prisile da čitav svijet prisvoji i kriv zbog drskosti što želi definirati svijet – zato je on doista tu. Zato što za sebe zna da je neizbježan i zato što ni sam ne može izbjegavati, njegova mu se zadaća otkriva. Što više o toj zadaći zna, što mu je jasnija, to su više njegova djela popraćena nekom tajnom ili otvorenom teorijskom pozornošću. Često se čuje kako je Rilke, doduše, veliki pjesnik, ali kako nas se ne tiče sadržaj njegovih pjesama što konstituira svijet, ti nazor na svijet, kao da se on može odvojiti, kao da je štetan dodatak, a ne zalog. Važna je, navodno, samo pojedinačna uspjela pjesma, ili čak samo stih. Kaže se kako je Brecht veliki pjesnik, jedan od naših najvećih dramatičara, ali bi ponajbolje bilo fino zaboraviti ili barem silno žaliti što je bio ko-munist. Primitivno rečeno: glavno da su tu lijepe riječi, poetske, to je dobro, to volimo, posebno šljivovo drvo ili bijeli oblačak. – Ponekom se Hofmannstahlov veliki trud da u svojemu djelu obnovi poremećenu europsku duhovnu tradiciju, u času kada je upravo ta tradicija ustupila mjesto stanovitom vakuumu, može činiti zaludnim, ali bez tih fiktivnih spojnica njegovo kazalište ne bi bilo moguće, niti bi moć rasuđivanja mogla unijeti reda u njegove eseje. – Proust je u Potrazi za izgubljenim vremenom, u zadnjoj knjizi, osigurao čitavo djelo gotovo u nekakvoj teoriji, u refleksiji na nastanak djela, dodao mu je opravdanje, a čovjek bi se mogao upitati zašto. Je li to bilo prijeko potrebno? Mislim da jest.

A zašto nas, pitao me netko, Gottfried Benn nije poštedio svojega formuliranja radikalnog esteticizma, toga nacrta svojega svijeta izraza, tih fanatičnih riječi: zanos, potenciranje, monološko ja? Ali, bi li drukčije mogao iznjedriti onih nekoliko pjesama koje je i sam radoznalac priznavao? – Nisu li esejističke dionice u Musilovom Čovjeku bez osobina njegov sastavni dio? Možemo li se odreći utopije koja je osuđenana propast, ili potrage za »svijetlom mistikom«? Ne čini li tek čitav skup misaonih eksperimenata knjigu onim što ona jest?

Ne spominjem sve to da bih onemogućila sud o pojedinačnim pjesnicima i njihovim zabludama, njihovim jednostranostima, nego da bih podsjetila, ako se danas dezorijentirano pitamo kako prepoznati pojavu pravoga pjesnika i pravog pjesništva. On se prepoznaje po novoj obuhvatnoj definiciji, po zakonu, po prešutnom ili otvorenom iznošenju neizbježne misli.

No bezvremene su samo slike. Mišljenje, za vrijeme vezano, ujedno je i žrtva vremena. No upravo zato što je žrtva, upravo stoga naše mišljenje vazda mora biti novo, želi li biti autentično i želi li neki učinak.

Daleko smo od pomisli hvatati se za svijet ideja klasike ili neke druge epohe, jer ona za nas više ne može biti mjerodavna; naša zbilja, naši prijepori su drukčiji. Ma kako blistave bile pojedinačne misli iz prethodnih vremena, kada ih prizovemo za svjedoke, radimo to samo da bismo poduprli naša današnje misli. Stoga ne smijemo pomisliti ni da je već sve učinjeno, samo zato što se prije 50 ili 40 godina pojavilo nekoliko velikih duhova. Ništa ne pomaže da njima i dalje prepuštamo razmišljanje, kao da su nam oni zvijezde nekretnice.Ne vrijedi se osloniti na zadivljujuća djela nastala u ovih nekoliko zadnjih desetljeća. Iz toga možemo jedino naučiti da nećemo ostati pošteđeni istoga tog pogibeljnog pojavljivanja. U umjetnosti nema napretka po horizontali, nego samo svagda novog risanja (Aufreissen) neke vertikale. U umjetnosti samo sredstva i tehnike stvaraju dojam da je posrijedi napredak. No ono što je doista moguće, to je mijena. A učinak mijene, što ga imaju nova djela, odgaja u nama novi opažaj, novi osjećaj, novu svijest.

Kada se laća nove mogućnosti, umjetnost nam omogućuje spoznati gdje smo ili gdje bismo trebali biti, kako stvari stoje s nama i kako bi trebale stajati. Jer njezine zamisli ne nastaju u bezračnom prostoru. Danas valjda nitko ne vjeruje u to da se stvaranje odigrava izvan konkretne povijesne situacije – da ima i jednog pjesnika čija početna pozicija nije određena vremenskim činiteljima. Pjesniku, u najboljem slučaju, mogu poći od ruke dvije stvari: predstavljati (rapräsentieren) svoje vrijeme, ili prikazati (präsentieren) nešto za što još nije došlo vrijeme. Istina, ako i nema bojažljivoga duhovnog pridržavanja onih koji su samo u stanju primati, svakako za pjesnika postoje iskre izdaleka. Za čitav jedan naraštaj to je bio Nietzsche, čija je iskra skočila na Andre Gidea, na Thomasa Manna, Gotffrieda Benna i mnoge druge. Za Brechta je to bio Marx, za Kafku Kierkegaard; Joycea je zapalila Vicoova filozofija povijesti, Freud je također bio inspiracija mnogima, a u zadnje vrijeme utjecajan je Heidegger.

Kako bi moglo doći do novih iskrenja? Teško je reći. Specijalista, eksperata sve je više. Mislilaca nema. Možda će Wittgenstein imat neko djelovanje, možda Ernst Bloch. Puka nagađanja. Umjetnost kao pokretalo mijene?... Uopće, »mijena«, to je pitanje, jedno od prvih, užasnih pitanja punih sumnje. Što podrazumijevamo pod mijenom i zašto želimo mijenu s pomoću umjetnosti?! Jer nešto sigurno želimo! Umjetnost se već toliko puta selila, iz kuće Božje u kuću ideala, iz house beautiful u  bateau ivre, pa onda u slivnike, u takozvanu golu zbilju, pa onda opet u kuću snova i u hramove s visećim vrtovima, pa on da dalje u pseudo mističnu zagušljivost  Blut und Boden ideologije, pa dalje u kuću humanosti i u kuću politike. Kao da nigdje nema mira, kao da nijedno skrovište nije dano za stalno. Ona prima i neko vrijeme priznaje zapovijedi, a onda najednom počinje slušati druge. To je, zapravo, njoj svojstveno napredovanje, nastavljanje.

A pjesnik koji želi mijenu – koliko je slobodan, a koliko ne? I to je pitanje. Njegova je drama tek u naše vrijeme postala posve očita: zato što uviđa svekoliku nesreću čovjeka i svijeta, čini se da on tu nesreću sankcionira, čini se da ne postiže željeno djelovanje. Zato što daje pogled na svekoliku nesreću, čini se dopuštenim da se ne promijeni ni što se može promijeniti. Pjena mu udara na usta, aplaudira mu se. Ništa se ne zbiva, samo taj fatalni aplauz. Pretpostavljam da je od niza bezazlenih šokova koji se publici godinama priređuju došlo do stano-vitoga navikavanja, nekog oguglavanja na šok, ili pak do ovisnosti o šoku, kao o drogi. Samo bi velika ozbiljnost i borba protiv zlouporabe izvornih velikih iskustava patnje mogla pomoći da se publika probudi iz svoje fantastične letargije. »Puku je poezija potrebna koliko i kruh« – tu dirljivu rečenicu, suhu želju, vjerojatno, zapisala je svojevremeno Simone Weil. Ali su mu danas kino i ilustrirane novine potrebne kao šlag, a zahtjevnijima (u njih se ubrajamo i mi) potrebno je malo šoka, malo Ionescoa ili malo zavijanja beatnika, kako ne bismo izgubili apetit za baš sve. Poezija kao kruh? Taj bi kruh morao škripati među zubima i razbuditi glad prije no što je utoli. I ta bi poezija morala biti ljuta od spoznaje i gorka od žudnje, kako bi uzmogla uzdrmati san čovjekov. Jer mi spavamo, mi smo spavači iz straha da ćemo morati spoznati sebe i svoj svijet.

Naša se egzistencija nalazi danas na raskrižju mnogih nepovezanih zbilja, određenih najprotuslovnijim vrednotama. Možete unutar četiri svoja zida njegovati obiteljsku sreću patrijarhalnog stila, ili raspusnost, ili što god vam drago – izvan nje rotirate u jednom funkcionalnom svijetu korisnosti (Nützlichkeitswelt), koji ima svoje predodžbe o vašoj egzistenciji. Možete biti praznovjerni i kucati o drvo, ali izvješća o razvoju znanosti i naoružanju također su utješna kad je riječ o vašoj sigurnosti i slobodi. Možete vjerovati u besmrtnost duše i sami sebi uspostaviti duhovnu dijagnozu, ali će vas vani dočekati neka druga; tamo su presudni testovi, institucije, profit, otvaraju vam bolovanje ili zaključuju, svrstavaju vas i vrednuju. Mogu vam se pričinjati sablasti ili vrednote, i jednih i drugih svakako ima poprilično, i možete im se svima istodobno prepustiti, ako ste samo dostatno vješti da u praksi sve fino razdvajate. Ovdje dubina duše i smisao, savjest i san – tamo funkcionalnost, besmislenost, fraza i nijema sila. Ne razmišljajte prema jednom načelu, to je pogibeljno – razmišljajte prema mnogim načelima.

Kako stvari stoje, od silnih nesporazuma stigli smo do onoga stanja koje je Hermann Broch ošinuo jednom srditom rečenicom. Jer tada je gotovo, tada je vrijeme. »Moral je moral, profit je profit, i rat je rat, i umjetnost je umjetnost.«

Ako to toleriramo, to »umjetnost je umjetnost«, prihvatimo tu porugu i primijenimo je na sve ostalo – i ako to pjesnici toleriraju i pot-pomažu neozbiljnošću ili svjesnim rastakanjem komunikacije s društvom, komunikacije koja je stalno ugrožena i koju zato vazda iznova treba stvarati, i ako se društvo kloni pjesništva, a u njemu je ozbiljan i neugodan duh koji želi mijene (verändernwollender Geist) – to bi bilo što i objava bankrota.

Samo da bi se omogućio umjetnički užitak u nekoliko kompliciranih tvorevina, da bi se probudilo razumijevanje umjetnosti – preventivno sredstvo protiv umjetnosti, kako bi se ona učinila bezazlenom – ovoga se posla ne treba prihvatiti. Pod tako lošim uvjetima ništa ne bismo imali jedni drugima dati, niti umjetnost ljudima, niti ljudi umjetnosti. Tada više ni pitanja ne bi bila potrebna. Ali mi ih ipak postavljamo. I ubuduće bismo ih trebali postavljati tako da iznovice obvezuju.

S njemačkoga preveo Mario Kopić

Izvornik: Ingeborg Bachmann, Frankfurter Vorlesungen,  Probleme zeitgenössicher Dichtung, Teil I, Fragen und Schein fragen. In:  Werke 4, ur. Christine Koschel, Inge von Weidenbaum i Clemens Münster, München-Zürich, Piper, 1993., str.182-199.