Massimo Recalcati: Lica monstruoznog
U svojoj Nikomahovoj etici Aristotel povlači oštru liniju koja nepovratno odvaja ljudsko od monstruoznog. Dok bi ono ljudsko trebalo biti umom usmjereno kako bi bilo kreposno, ono monstruozno, naprotiv, ne poznaje ni um ni krepost. Strašna Freudova lekcija traumatično razbija Aristotelovu čaroliju, otkrivajući da monstruozno uopće nije izvan ljudskoga, nego ga se duboko tiče. Ono ne proishodi, kako je mislio Aristotel, iz animalizacije čovjeka, nego predstavlja njegov najznačajniji izražaj. Uz dodatak da se monstruozno ne podudara s deformiranim, aberantnim ili pretjeranim. Ono nema uvijek lice ludila, neukrotive okrutnosti ili destruktivne strasti, stranca ili neprijatelja, nego – kako evidentiraju mnoge epizode prelaska na zločinački čin – može imati i umirujuće lice službenika, funkcionera, čovjeka koji se nakon posla vraća kući, obiteljskog čovjeka.
U slavnom predavanju pod naslovom Uvod u metafiziku, interpretirajući pjesmu kora iz Sofoklove Antigone, Heidegger se zadržava na općepoznatoj definiciji čovjeka kao „najstrašnijeg“ od svih bića: „mnogo je toga strašno, no ništa od čovjeka strašnije nije“. Ukratko, ne bi postojalo biće koje je „strašnije“ („silnije“ i „neobičnije“) od čovjeka. Heidegger prevodi sofoklovsko strašno (to deinon, strašno, užasno, ali i silno, moćno, prim. M. K.) kao „neudomljeno“ (das Unheimliche, nedomaće, neugodno, strahovito, jezovito, prim. M. K.): čovjek gradi vlastitu kuću, podiže gradove, stvara kulturu, određuje granice, prelazi mora, obrađuje zemlju, hvata životinje, donosi zakone, vlada prirodom. Njegova tehnika otkriva volju za moć koja neprestano preokreće ono blisko i domaće (heimlich, prim. M. K.) u njegovu suprotnost. Monstruozno, dakle, nije moralno loš čovjek – nekrepostan u aristotelovskom smislu – nego ono definira ljudsko kao takvo. Najstrašnije i najokrutnije nasilje nije ono životinjsko, usmjereno na osiguravanje opstanka vrste, nego ono ljudsko, potaknuto iskušenjem da ovlada svijetom, da nasilno pomakne osjećaj granice, da nekažnjeno prekorači granice bliskog i domaćeg.
Zbog toga je, možda, Freud došao do toga da ljudsko definira kao pogubnu utrku prema vlastitom uništenju. Biti čovjek ne znači samo biti predodređen za smrt, nego imati moć sijati smrt, sadistički je naređivati drugima i mazohistički je kultivirati u sebi.
U tom smislu čovjek bi bio najmonstruozniji monstrum. Nije slučajno da je za Freuda najtemeljniji nagon koji definira ljudsko nagon smrti. Čovjek nije monstruozno stvorenje pokraj drugih normalnih stvorenja, nego je jedina životinja koja sa sobom nosi monstruozno iskušenje dominacije. Ovdje ću se ograničiti na evociranje dvaju prikaza monstruoznog, koji su samo naizgled različiti. Prvi je onaj s poznate konferencije u Wannseeu, održane u januaru 1942. godine, na kojoj su nacistički uglednici odobrili takozvano „konačno rješenje“ židovskog pitanja. Drugi je filmska priča Pasolinijeva Salò, koji je u kina stigao 1976. godine. U Wannseeu se čovjek otkriva kao „najstrašniji“ jer svoju sposobnost organiziranja, klasificiranja, administriranja i kalkuliranja podređuje provođenju monstruoznog nasilja. Genocid bez presedana u povijesti čovječanstva tretira se kao pitanje koordinacije, nadležnosti, procedura, transporta i učinkovitosti.
Užasnu brutalnost zločina koji u pepeo pretvara živote djece, krhkih staraca, muškaraca i žena, dobro odjeveni nacisti u Wannseeu svode na puki organizacijski problem. Tijelo žrtve baca se u zasjenak; na stolovima su samo dokumenti, nadležnosti, kategorije, hijerarhije, zadaci. Smrt se pretvara u jednostavan princip administracije. Nije slučajno što se govori da Hitler nije želio znati ništa o onome što se stvarno događalo u logorima smrti. Brojevi zauzimaju mjesto tijela i lica; jezik, umjesto da imenuje monstruozni karakter onoga što se događalo, postaje najpodliji alat pomoću kojeg se užas te stvarnosti može izbrisati. U anonimnoj učinkovitosti birokratskog aparata nameće se paradoksalno postojanje monstruoznog bez monstruma.
U Pasolinijevom filmu Salò u prvom je planu, naprotiv, sadistička dominacija moći koja se provodi nad tijelima nemoćnih mladih ljudi s perverznom svrhom da ih se pretvori u čista sredstva užitka. Ako Wannsee predstavlja birokratizaciju monstruoznog, Salò ostvaruje njegovo otvoreno izlaganje. Ako stvarni skandal Wannseea nije samo to što su ljudi osmislili istrebljenje, nego to što su to mogli učiniti unutar običnog oblika društvenosti, skandal filma Salò nije samo to što su ljudi mučili druge ljude samo radi svog užitka, nego to što su od tog arbitrarnog užitka učinili jedini mogući oblik Zakona.
U tom smislu, Salò ne opisuje toliko monstruoznost fašističke okrutnosti, koliko našu okrutnost kao ljudskih bića. Salò je film o novoj moći koja više ne potiskuje užitak, nego postaje njegov najvatreniji tvorac. To je apokaliptična verzija koju Pasolini nudi o sadističkom cinizmu našeg doba: Zakon više ne ograničava pretjeranost užitka, nego se čini da mu služi. U oba slučaja – u aseptičnom salonu u Wannseeu ili u vili užasa u Salòu – želi se zaboraviti da ljudsko biće ni na koji način ne može gospodariti smrću. To je ono na što podsjeća i kor iz Antigone kako ga čita Heidegger, a to je i isto ono lucidno razmatranje koje nalazimo kod Freuda: kada čovjek odbaci vlastitu kastraciju – svoju konačnost – postaje opasan za sebe sama i za druge. Monstruozno nije kaos koji izaziva red, nego tragični pregib (francuski: un plie, nabor, falta, džep, prim. M. K.) koji može izabrati i poprimiti red kada izgubi svoju ljudski konačnu dimenziju.
S talijanskog preveo Mario Kopić
[Massimo Recalcati: “Superare il limite sveglia il mostro che è dentro di noi”, La Repubblica, 18.9.2026.]
