Todd McGowan: Nagon
Nagon je ono što potiče subjekte na djelovanje i ono što uzrokuje zadovoljstvo u tom djelovanju. Lacan inzistira na razlikovanju nagona i instinkta; razlici koja je zamagljena kada je riječ o engleskim prijevodima Freudovih djela, koja Lacan kritizira iako on sam piše na francuskom. Prevoditelj Freudovoh djela na engleski James Strachey prevodi freudov termin Trieb (nagon) kao instinct što za posljedicu ima da se pojam nagona percipira kao nešto prirodno, organsko. Za Lacana, razlika između nagona i instinkta (Trieb i Instinkt na njemačkom) je od ključne važnosti.* Dok su nagoni usmjereni na nedostižni objekt i ispoljavaju konstantnu silu, instinkti su usmjereni na jasne objekte što im dozvoljava da budu privremeno zadovoljeni na način prisvajanja tih objekta, recimo kada lav pojede gazelu, ili zebra spolno opći s drugom zebrom.
Objekt je strogo sekundaran u odnosu na putanju kojom se kreće nagon. U slijeđenju nagona postoji zadovoljstvo koje nije vezano uz postizanje objekta. Klišej „nije važno kamo ideš, već kako tamo stižeš” dobro sažima to u čemu leži zadovoljstvo nagona. Ističući kako nagoni kod govorećih subjekata zamjenjuju instinkte, Lacan naglašava inherentnu neprijateljsku nastrojenost psihoanalize prema svakoj heteronormativnosti ili povezivanju ljudske seksualnosti s reprodukcijom. Za razliku od instinkta, naši nagoni nisu prirodni. Oni nas ne potiču na vlastitu reprodukciju kao bioloških entiteta, što znači da heteroseksualni ili reproduktivni spolni odnos za subjekt nema nikakav prioritet. Moglo bi se čak reći (za reproduktivni seks) da je riječ o najobmanjujućem obliku seksualnosti, jer stvara iluziju da je prirodan. Nagon nije ni heteroseksualan ni homoseksualan jer je ravnodušan prema objektu. Nagon se zadovoljava vlastitim kretanjem, a ne odabirom nekog određenog objekta. Njegov je impuls odvojen od bilo kakvog instinkta za reprodukcijom.** Ponavljanje nagona subjektu pruža zadovoljstvo.
Lacan preuzima koncept nagona – kao i mnoge druge koncepte u svojoj teoriji – od Freuda, no njegovo se razmišljanje u bitnim aspektima razlikuje od Freudova. Freud dosljedno zadržava dualističku perspektivu.*** U početku on razdvaja nagone na seksualne nagone i nagone ega. Dok je seksualni nagon izvor žudnje za objektima, nagon ega teži samoodržanju. Ta opreka kasnije prolazi kroz dramatičnu preobrazbu jer ideja o zasebnom nagonu ega nestaje iz Freudova promišljanja. Seksualni nagon, odnosno Eros, počinje obuhvaćati samoodržanje, budući da ego može uzeti za svoj objekt. Počevši od 1920. godine, objavljivanjem djela „ S onu stranu načela ugode“, nagon suprotstavljen Erosu jest nagon smrti. Iako Freudovo shvaćanje nagona prolazi kroz znatnu promjenu, dualistička struktura ostaje ista. Lacan će s tim dualizmom potpuno raskinuti.
Freudova početna revolucija iz 1890-ih godina tiče se libida. On prepoznaje prvenstvo koje seksualni nagon ima nad našom svjesnom kontrolom. Kada Freud govori o moći nesvjesnog – barem u svojim radovima nastalim prije 1920. godine – on naglašava njegovu libidinalnu prirodu. Seksualni je nagon taj koji remeti funkcioniranje subjekta u društvu i zahtijeva potiskivanje, što je samo po sebi pokazatelj prevlasti seksualnosti kao psihičke sile. Remetilačka priroda naše seksualnosti čini je nesvjesnom, barem na način na koji je Freud teoretizira u ranim djelima poput „Tumačenja snova“ (1900.).
Za razliku od seksualnog nagona ili libida, nagon smrti u Freudovoj kasnijoj teoriji označava našu autodestruktivnost. U djelu „S onu stranu načela ugode“ nagon smrti određen je kao sila koja nas navodi da potkopavamo sami sebe i sabotiramo vlastite izglede za procvat. Prema Freudu, ta nas autodestruktivnost naposljetku vodi prema povratku u anorgansko stanje. Drugim riječima, potaknut nagonom smrti, subjekt teži vlastitom uništenju, sve do smrti. On želi umrijeti – kako to Freud formulira – na svoj vlastiti način.
Lacan odstupa od Freudova dualizma nagona i njegova naglašavanja primata seksualnosti. Dok je Freud privukao pozornost prepoznavanjem seksualnosti ondje gdje je drugi nisu vidjeli, Lacanov prvi doprinos tiče se analize nasilja. Lacanova doktorska disertacija o paranoidnom nasilju stoji u suprotnosti s Freudovim razvojem psihoanalize kroz liječenje histeričnih osoba. Polazeći od te točke, uloga nagona smrti u psihi zauzima središnje mjesto u Lacanovom teoretiziranju. Iako nikada ne isključuje razmatranja libida, on libido uvijek promatra u okviru nagona smrti. Za Lacana se seksualna želja aktivira unutar nagona smrti, što predstavlja odmak od Freuda – odmak koji sam Lacan ne priznaje u potpunosti.
Dajući primat nagonu smrti, Lacan ga postavlja kao jedini nagon. Dok Freud ustraje na tome da se u civilizaciji Eros i nagon smrti međusobno sukobljavaju, Lacan dolazi do shvaćanja da je libido, odnosno Eros, manifestacija nagona smrti.**** Nagon smrti pruža strukturu našoj libidinalnoj želji. Naša je želja nesvjesna zbog svoje povezanosti s nagonom smrti, a ne zato što je libidinalna i što u društvu predstavlja tabu. U Lacanovoj misli postoji jasna veza između seksualnog zadovoljstva i autodestruktivnosti nagona smrti. Seks se uvijek oslanja na čin stvaranja pretjerane stimulacije, na čin traženja poremećaja/remećenja, a ne samo na izravno traženje užitka. Nagon je odgovoran za stvaranje seksualne napetosti, a ne za konačno pražnjenje koje donosi užitak.***** Zahvaljujući Lacanovom teorijskom uvidu, ne moramo praviti razliku između Erosa i nagona smrti. Sam nagon postaje jedinstven.****** Nagon smrti jest nagon kao takav.
No, nagon smrti tijekom Lacanova života prolazi kroz značajnu reviziju. Razvoj njegova shvaćanja nagona nije istovjetan Freudovu, ali je jednako dramatičan. Početkom 1950-ih, kada Lacan počinje održavati svoje seminare, nagon smrti djeluje posredstvom simboličkog poretka. Za tog ranog Lacana, načelo ugode dominira imaginarnim poretkom. Međutim, područje s onu stranu načela ugode – nagon smrti – pripada domeni označitelja. Označitelj ustrajava neovisno o subjektovoj ugodi. Nagon smrti pokreće simbolički poredak utirući subjektu put koji se ponavlja. Prema ranom Lacanu, ponavljanje koje karakterizira označavanje jest ponavljanje nagona smrti.*******
To se drastično mijenja sredinom šezdesetih godina. U tom razdoblju Lacan počinje povezivati nagon s realnim, umjesto sa simboličkim poretkom. Kao jedan od temeljnih pojmova koje Lacan izlaže u Seminaru XI: Četiri temeljna pojma psihoanalize (1963.–1964.), nagon podrazumijeva susret s realnim na mjestu gdje dolazi do sloma označavanja. Lacan prestaje poistovjećivati nagon s logikom označiteljskog poretka. On postaje ono što prekida označavanje. U kasnom razdoblju nagon prestaje biti središnji teorijski pojam za Lacana. Gotovo u potpunosti nestaje iz njegova promišljanja, što je jedan od razloga zašto kasno razdoblje pobuđuje manje filozofskog interesa.
U srednjem razdoblju Lacan shvaća nagone kao rezultat podvrgavanja subjekta označitelju i odnosa koji subjekt pritom uspostavlja prema označavanju. Umjesto da nagon smrti shvaća kao nagon za umiranjem, Lacan ga vidi kao ponavljanje koje se nastavlja ne zato što uspijeva, već zato što neprestano ne uspijeva. Nagon smrti jest ponavljanje neuspjeha. Premještanjem Freudova teoretiziranja u termine označavanja, on raskida s Freudovim koketiranjem s biološkom predodžbom nagona smrti – idejom da su sva živa bića potaknuta na povratak u anorgansko stanje.
Promatranje nagona kao neuspjelog ponavljanja, a ne kao samouništenja, otvara pitanje odnosa između nagona i želje. Iako se isprva čini da su ta dva oblika nepovratno u sukobu, želja i nagon imaju istu strukturu i slijede isti put. Razlika među njima sastoji se isključivo u njihovu odnosu prema objektu. Za razliku od želje, nagon djeluje pomoću nesvjesnog znanja za koje ne postoji objekt traganja.
Želja slijedi metonimijsko kretanje od objekta do objekta. Ona traži objekt koji će je ostvariti, pronalazi taj objekt, a nakon što ga stekne, prelazi na sljedeći. Želju karakterizira neprestano kretanje prema naprijed, budući da ona u objektu zaposjeda ne uspijeva pronaći zadovoljenje koje je očekivala. Dok želja uvijek teži nečemu više, nagon pronalazi zadovoljštinu u onome što nema. Predmet želje uvijek nestaje pred njom, uzmičući što joj se subjekt više približava. Predmet nagona odsutan je od samog početka, budući da ponavljanje okružuje temeljnu prazninu. Kretanje želje od predmeta do predmeta prikriva temeljno ponavljanje nagona, koji zahvaća ništavnost svoga predmeta – ili pak uzima ništa kao svoj predmet.
No, razlika između nagona i želje naposljetku se gubi, jer prividno kretanje želje prema naprijed, od jednog objekta do drugoga, prikriva ponavljanje nagona. Iako se čini da se želja kreće, ona zapravo ponavlja. Objekt za kojim ona traga može se mijenjati, ali ono što je pokreće jest isti onaj nedostatak koji pokreće i nagon.******** Spoznaja da želja i nagon dijele isti objekt koji nedostaje i slijede isti put nudi prečac za shvaćanje psihoanalitičkog liječenja u Lacanovim terminima.
Upravo to Lacan artikulira na kraju XI. seminara. On teoretizira kraj analize kao pomak od želje prema nagonu. Prihvaćanje vlastitog nagona zbiva se nauštrb napuštanja iluzije o budućem objektu želje. Valja se odreći predodžbe da želja posjeduje nešto što bi eventualno mogla steći. Objekt je odsutan, a upravo svojom odsutnošću omogućava zadovoljenje nagona. Sve dok se netko zadržava u poziciji želje, to nije očito. U poziciji nagona, praznina budućnosti postaje jasna. Zaokret od želje prema nagonu predstavlja emancipaciju od zavodljivosti roba – koje obećavaju budućnost neograničenog užitka – te od represivnih režima koji nas mame prividom istinske pripadnosti.
Fusnote
*Komentirajući Stracheyjev prijevod na engleski, Lacan navodi da „Trieb i Instinkt nemaju ničeg zajedničkog.” Jacques Lacan, Seminar Jacquesa Lacana, knjiga XI: Četiri temeljna koncepta psihoanalize, 1963.–1964., ur. Jacques-Alain Miller, prev. Alan Sheridan (New York: Norton, 1978 [1973]), 49. Taj pogrešan prijevod na engleski jezik povijesno je odigrao važnu ulogu u svođenju Freuda na biološkog mislioca, što je olakšalo pogrešno tvrditi da su njegove ideje zastarjele ili čak posve pogrešne kada je riječ o tijelu.
**U Seminari XI. Lacan naglašava razliku između zadovoljenja nagona i zadovoljenja biološkog instinkta za reprodukcijom. On navodi: „Ako se nagon može zadovoljiti a da se pritom ne postigne ono što bi, s gledišta biološke totalizacije funkcije, predstavljalo zadovoljenje reprodukcije, to je stoga što je riječ o parcijalnom nagonu, čiji je cilj jednostavno taj povratak u repeticiju/kruženje.” Lacan, Seminar XI, 179. Nagon ponavlja svoje kruženje konstantnom silom.
***Iako Freud uvijek tvrdi da zastupa dualističku teoriju nagona, on zapravo zauzima dijalektički pristup. Kada nakon 1920. godine suprotstavlja nagon smrti Erosu, dijalektika nagona postaje očita kroz prvenstvo koje nagon smrti ima nad Erosom. Eros se pojavljuje kao prekid nagona smrti, kao protuteža koja u konačnici služi onom temeljnijem – nagonu smrti. U Freudovoj teoriji oni nisu tek dvije suprotstavljene sile, unatoč onome što sam Freud tvrdi.
****Ovom slikom borbe između Erosa i nagona smrti Freud zaključuje djelo „Nelagoda u kulturi“. On piše: „Ljudi su ovladali prirodnim silama u tolikoj mjeri da bi, uz njihovu pomoć, bez poteškoća mogli istrijebiti jedni druge do posljednjeg čovjeka. Oni su toga svjesni, a iz toga proizlazi velik dio njihove sadašnje uznemirenosti, njihove nesreće i njihova stanja tjeskobe. I sada se može očekivati da će ona druga od dviju ‚nebeskih sila‘, vječni Eros, uložiti napor kako bi se afirmirao u borbi sa svojim jednako besmrtnim protivnikom. No tko može predvidjeti s kakvim će uspjehom i s kakvim ishodom to biti?” Sigmund Freud, Nelagoda u kulturi, prev. James Strachey, u: The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, ur. James Strachey, sv. 21 (London: Hogarth, 1961 [1930]), 145.
*****Na francuskom se orgazam može nazvati „la petite mort“, što bi na hrvatskom značilo „mala smrt”. Unatoč očitoj povezanosti između libidinalnog pražnjenja i smrti, taj nas izraz dovodi u zabludu glede uloge koju nagon smrti ima u našoj seksualnosti. Nagon smrti ne očituje se u samom vrhuncu, već u raznim seksualnim napetostima koje stvaramo u anticipaciji te „male smrti”.
******Spoznaja da postoji samo jedan, jedinstven nagon jedna je od najvažnijih Lacanovih spoznaja. Otkrivajući to, on ne nadilazi Freuda, već uočava logiku na djelu unutar psihoanalitičke misli koju sam Freud ne prepoznaje. Svođenje libida na nagon smrti označava trijumf dijalektike nad dualizmom. U svom eseju „Položaj nesvjesnog” Lacan piše: „svaki je nagon u biti nagon smrti”. Jacques Lacan, „The Position of the Unconscious”, Écrits: The First Complete Edition in English, prev. Bruce Fink (New York: Norton, 2006 [1966]), 719. Lacan ne govori toliko o libidu jer u njegovu temelju prepoznaje nagon smrti.
*******Između Seminara II i Seminara XI, Lacan čini kratak zaokret u svom promišljanju nagona. Nakon što je u ranim seminarima poistovjetio nagon smrti sa označiteljem, Lacan ga u Seminaru VII: Etika psihoanalize, rekonceptualizira – riječ je o rekonceptualizaciji kojoj se više nikada nije vratio, čime je shvaćanje nagona smrti u ovom seminaru, baš kao i mnoge druge stvari u njemu, ostalo jedinstven, izoliran slučaj. Ideja nagona smrti u Seminaru VII funkcionira kao prijelazna točka od njegova ranog prema zrelom stajalištu. U ovom seminaru nagon smrti postaje poriv prema potpunom uništenju, no to potpuno uništenje ujedno je i potpuni ponovni rođaj. Kako Lacan navodi: „Ako se sve što je imanentno ili implicitno u lancu prirodnih događaja može smatrati podložnim takozvanom nagonu smrti, to je isključivo zato što postoji označiteljski lanac. Freudova misao o tom pitanju zahtijeva da se ono o čemu je riječ artikulira kao nagon uništenja, budući da on dovodi u pitanje sve što postoji. No, to je ujedno i volja za stvaranjem iz ničega, volja za novim početkom.” Jacques Lacan, Seminar Jacquesa Lacana, Knjiga VII: Etika psihoanalize, 1959.–1960., ur. Jacques-Alain Miller, prev. Dennis Porter (New York: Norton, 1992 [1986]), 212. Destruktivnost je istovremeno i kreativnost. Ona nadilazi označitelja, a ipak ovisi o označavanju. Postavljajući stvari na taj način, Lacan otvara put spoznaji da nagon smrti odvodi subjekt s onu stranu simboličkog poretka – što dalje razrađuje u Seminaru XI.
********Alenka Zupančič ima jedinstven način promišljanja odnosa između želje i nagona, pri čemu izbjegava njihovo shvaćanje kao suprotstavljenih pojmova. Kako piše u djelu „Etika Realnog“ (Ethics of the Real): „Da bi se došlo do nagona, valja proći kroz želju i ustrajati na njoj sve do samoga kraja.” Alenka Zupančič, Ethics of the Real: Kant, Lacan (London: Verso, 2000), 239. Zupančič razvija etiku želje u kojoj nagon pronalazi svoje mjesto kao rezultat ustrajanja na vlastitoj želji. Na taj način Zupančič premošćuje jaz između onog Lacana koji zagovara želju i onog Lacana koji staje na stranu nagona.
The Cambridge Introduction to Jacques Lacan (Cambridge University Press, Cambridge UK, 2025.)
Preveo s engleskog Patrik Weiss
