─── Predrag FINCI

Joyce je rijetko davao intervjue, nije htio govoriti o sebi, a posebno nije htio objašnjavati svoje djelo. U jednom od rijetkih intervjua je rekao da je njegov glavni junak morao biti stranac, osoba prema kojoj se ljudi odnose kao prema neznanom. U svakom piščevom junaku ima i pisca, a potom i njegova čitatelja. Svakog često provuče njemu blizak ili sličan junak. Svaki put kada u nekom djelu prepoznajemo nešto sebi slično, postavljamo i sebi pitanja. Nije nužno riječ o identifikaciji i uživljavanju. Mi tražimo sebi bliska djela. I sebi bliske junake.

1

PIŠE: Béla Hamvas

Ova smreka stoji uz izvor u Alotatrafuredu, pokraj nekadašnjeg dvorca Zichy. Oko nje samo nisko drveće, u okolici ona je najviša. Granama pokriva kuhinjsko zdanje dvorca. Zemlja joj je crna, mekana i plodna. Svježi tok izvora opskrbljuje cijeli okoliš hranjivom vlagom. U njoj nema nikakva umora, jer ta naizgled mlohava nejakost kojom spušta grane nije uvenulost ni bolest. Oni koji tamo stanuju, zovu je tužna smreka.

U njenoj okolini nema ničega što bi dalo povoda toj tuzi, dobra zemlja, zaštićeno mjesto, vlaga, nepostojanje suparnika. Nije uzrok ni u samom stablu. Tri puta je viša od kuće, deblo lijepo i bez greške, osim nešto smolastih čvorova, što znači da je zadobila sitnije rane – zanemarivo. Nema u njoj ni neurastenije jer se ta nevolja uvijek javlja kao sivilo, kao gubitak boje. Smreka je tamnozelena, dakle biće dobre krvi i dobrih živaca. Samo je tužna. Ne gleda u nebo, nego preda se, odnosno gleda u onu točku u koju gledaju tužna bića. Bez gorčine, bez uznemirenosti, bez uzbuđenja, gotovo bez strasti. U njenim očima vidi se tuga životinje. Postoje zarobljeni majmuni koji se, kada im dosadi klauniranje, zagledaju preda se. To je takav pogled da se svi promatrači odmaknu od kaveza. Stari, umorni konji, kada čekaju na ulici, gledaju u tom smjeru. Tamo gleda i Dürerova Melankolija.

To tamo, to tu, to kuda nije unutra. Mjesto je to u svijetu. Cijelo stablo gleda u to. Svaka iglica, svaka grančica, krošnja, deblo, gleda beskrajnu tugu života, možda to kako je samoća užasna, ali i to kakvu cijenu čovjek plaća ako odustane od nje. Možda to kako je dobro biti neosjetljiv jer smo onda bar daleko. Ali, kako je dobro utonuti u stvarnost jer se onda neposredno dobiva radost, zanos, veselje, patnja, ponajviše patnja. Kako je sve to dobro i kako zlo. U tuzi smrekinoj nema optužbi. Nikoga ne poziva na odgovornost, zna da se ništa ne može postići time da se kaže: uzrok je taj i taj. Nema uzroka. Jednostavno je tako. Ne objašnjava je ni krv, ni konstitucija, ni značaj, ni uspomene ni sudbina.

Postoji u životu nešto potresno tužno i onaj kome na to navru suze u oči, ne zna koliko je ta tuga nepromjenjiva. Htio bi patiti, volio bi da se bar razboli od tuge, bilo bi dobro od tuge i umrijeti. Ali je ona toliko tužna da više i ne pati, ništa je ne boli, nije bolesna, ne uzdiše, nije nestrpljiva, ne zna što hoće ili neće, niti da li je svejedno ili nije svejedno. Više nije ni besciljna. Ne nedostaju joj radosti i sreća jer bi onda bila bolna praznina, prostor u kojem nema ničega. Ta je tuga gusta i masivna, plamti i teče, neka vrst težine, umjeti je podnositi isto je što i biti tužan. Biti iznad plača i muke, razočaranja, sloma, poniženja, pada, samoće, bolesti. Biti iznad smrti – biti tužan: biti tu bez ikakva smisla, noseći u sebi to iz čega nikad neće biti ničega, urasti u propast znajući da je svaka radost plod gorak iznutra, upravo ondje gdje očekuješ najslađi okus, u središtu.

Ne uzrujava se, ma kakvi! – ne bjesni zbog toga! – ne buni se! Bar da se još umije služiti tim načinima bijega, da zna bježati od tuge na taj način da se uzbuđuje, da bjesni, da se buni! Kako je suvišan svaki otpor, kako je bijedan svaki bijes! Bar da još ima volje ili da je bar bezvoljna. Da bar vjeruje u tvrdoću ili bar da uopće vjeruje. Da još umije voljeti nešto, ili da bar voli, ili da bar umije. Ali duboka crna rupa sve je progutala i ona gleda u nju, mirna je i nepomična, ispred nje mrak bez kovitlanja, bezdan i beskrajna noćna dubina. Gleda unutra, a praznina je čak i ne privlači, ne vuče, kao što je ne plaši i ne grozi joj se, ne boji je se, ne veseli se, ne naslađuje se u njoj, ne želi da je prođe, ne žudi za njom, samo gleda u nju i tužna je i tužna. Under all earth runs water, under all life runs grief – ispod cijele zemlje teče voda, a ispod cijelog života tuga. Ispod života počiva tamno nepomično jezero, život u tom jezeru gleda svoje lice, vidi tugu i pije iz nje i pije tugu. Kada vjetar provijava između grana smreke, ta crnozelena harfa zazvuči, taj noć-instrument – kakva li zvuka bez osmijeha! Kako u njemu gori mrak. Kako je taj zvuk nepodnošljivo težak, kako je mekan, kako teče, kako poplavi izvor, kuću, ostala stabla, livadu, cijelu šumu, stjenovita brda; pogladi ih svojom baršunastom rukom-percem, bez ljubavi, bez suosjećanja, bez samilosti, bez utjehe, bez radosti, i dok zuri preda se, zemlja se otvori ispod brežuljaka, planina, potoka, jelena, tetrijeba, ispod cijelog krajolika, i u tamnom se zrcalu pojavi lice svijeta.

Prevela Jadranka Damjanov
Béla Hamvas, Jasmin i maslina, Ceres, Zagreb, 1999.

FOTO: Kamila Kansy

───  Žarko PAIĆ

O romanu uništiti Michela Houellebecqa, Litteris, Zagreb, 2022.
S francuskoga prevela Mirna Šimat

S romanom uništiti Michela Houellebecqa od samoga sam početka čitanja imao problem. Za razliku od svih njegovih dosadašnjih uradaka, od nedvojbeno najboljeg romana kraja 20. stoljeća uopće kao što su to Elementarne čestice, do Platforme, Mogućnosti otoka, Karte i teritorija, Pokoravanja i Serotonina s ovim proznim djelom sam puna tri mjeseca vodio borbu hoću li ga pročitati već jednom i vidjeti naposljetku je li riječ o kardinalnome promašaju, tzv. remek-djelu 21. stoljeća ili samo jednom od njegovih književnih izvedbi kojima dokazuje zašto je vodeći pisac ovog doba entropije, kaosa i tehnološkoga nihilizma. Ponajprije, naslov je romana napisan malim slovom anéantir, kao da je riječ o nečemu što istodobno prijeti jeziku apokalipse poput rasapa njezine veličajne diskurzivne višeznačnosti. Uništiti je, dakle, glagol, što znači da je ovdje riječ o procesu ništenja, govoreći jezikom francuske filozofije iz doba egzistencijalizma. Uništiti znači oduzeti mogućnost postojanja ne samo ljudske egzistencije već i svega onog što pripada sferi prirode i kozmosa. Sjetimo se, apokaliptički je žanr u književnosti i filozofiji od D.H. Lawrencea do Jacquesa Derride navlastit dokaz da je posrijedi neprestana težnja za metafizičkim dovršenjem epohe koja je od kraja 19. stoljeća s Nietzscheom i dekadencijom svijeta modernoga napretka kao volje za moći dospjela do posljednje točke nihilizma s vladavinom tehnosfere (kibernetike, biogenetike i umjetne inteligencije). Stoga je pisanje u maniri apokaliptičke svijesti o kraju vremena i povijesti nužno moralo biti u znaku sinkretičnosti, eklektičnosti i hibridnosti stila. Suvremeni se čitatelj može s takvim stilom poistovjetiti da konačno ima pred očima 'svojega' pisca, autentičnoga svjedoka koji od literature ne stvara pseudo-moralističke litanije niti angažiranu buku i bijes politizacije književnosti u lijeve ili desne propagandne svrhe. Imati 'svojega' pisca odjednom je značilo biti posve svjestan da to neće više biti samo književnost o nečemu u svijetu, već svijet kao metastaza književno-filozofijskoga teksta u kojem se tzv. novi roman ideja na bezobziran način razračunava sa svim propalim utopijama progresizma, društvenim i političkim korektnostima svih vrsta, sumraku liberalno-demokratskoga individualizma, paradoksima i aporijama zapadnjačkoga racionalizma u srazu s toliko slavljenim Drugim njegove nečiste savjesti ili kolonijalnim nasljeđem valova migracije s islamizmom kao detonatorom terora. O svemu tome kao simboličkome kodu bijesa i pobune govori Pier Paolo Pasolini u jednoj poemi o porazu 1968. godine i naziva tu figuru na osnovu onog što mu je pričao Sartre uistinu proročanski ‒ Alijem plavih očiju. Ono što je u slučaju Houellebecqua iznimno znakovito jest da ga čitateljska javnost ne smatra prorokom niti seksualno-anarhoidnim bastardom ili, čak, protuprosvjetiteljskim provokatorom. Nisu odlučujuće nikakve njegove političke i anti-moralističke maksime i sentencije koje na posve drukčiji način ugrađuje u roman od velikih modernističkih pisaca romana-ideja poput Hermanna Brocha, Witolda Gombrowicza ili Lawrencea Durrella. Ono što je ključno za njegovo 'kanoniziranje' u književnosti suvremenoga doba jest gesta dijagnostičara ovog svijeta kao spektakla narcističke praznine i samotnosti individuuma koji pogađa u središte pseudo-sinteze etike, politike i umjetnosti bez mogućnosti spasonosnoga izlaza. (Vidi o tome Žarko Paić, ʺNa posljednjoj platformi', u Montaignov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 161-172.) 

Nigdje to nije bolje rečeno negoli u njegovoj poeziji.

U geometriji djelića Zemlje,

Vozimo se zaštićeni tekućim kristalima

Savršenim pregradama, metalom, staklom,

Sporo se vozimo i sanjamo o praznini.

Svakome svoja briga, svakome svoja posla:

Teško i napola društveno disanje

Prolazi vagonom: neki se susjedi njuše,

Djeluju raščetvoreno životinjskim dijelom svoga bića.

 (Michel Houllebecq, Sabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2007., str. 262.

S francuskoga prevela Maja Zorica.)

No, sve bi to bilo doslovno pretenciozno i ne bi polučilo ništa osim čitateljskoga prezira da Houellebecq nije po mnogo čemu ravan u svojem pripovijedanju onome što su u francuskoj književnosti činili njegov daleki prethodnik François de la Rochefoucauld u svojim Refleksijama ili moralnim sentencijama i maksimama, genij dekadencije Joris-Karl Huysmans, te egzistencijalistički heretik Albert Camus. Što? Usuprot proširenome stavu o Houellbecqovu anti-stilizmu tvrdim da je riječ o jednom od najradikalnijh prevrednovatalja stila u suvremenoj književnosti. Da je drukčije, zar bi kritičari imali o čemu uopće pisati pro et contra, citirajući čitave velike pasaže iz njegovih djela koji ostaju u sjećanju zbog jasnoće i britkosti, pitkosti i apofantičkoj rezonanciji njegovih rečenica koje često dosežu razinu vrhunskoga traktata ili, pak, filozofijske i sociologijske analize problema, primjerice, narcizma, depresije i apatije. Nije slučajno baš Houellebecq izabran da povodom uprizorenja njegova romana Elementarne čestice 30. 11. 2000. u formi drame na pozornici jednog kazališta u Berlinu razgovora s Peterom Sloterdijkom, Alainom Finkielkrautom, Peterom Weibelom o konstrukciji ljudskoga u doba terora i biogenetike, o tjeskobi i novome kapitalizmu užitka u potrošnji koji dovodi do raspada društvenosti, o kraju kategoričkoga imperativa one etike koja je još imala za svoj predmet sreću i blagostanje tzv. čovjeka i njegove prosvjetiteljske iluzije o napretku u svijesti o slobodi, što je posvjedočeno u dva sveska inspirativnih razgovora pod nazivom Kapitalismus und Depression I-II, Alexander Verlag, Berlin, 2000. Stil nije tautologija nizanja lijepo napisanih rečenica u sklop koji onda predstavlja nekovrsni dragulj u kruni bez sjaja istine. Nije to, uostalom, neobarokni opis života u svijetu koji je postao pakao Realnoga, da se poslužimo već zlorabljenim lakanovskim kategorijama. Stil je kazivajuća moć pripovijedanja o vlastitoj epohi kraja metafizike s vladavinom onog pojma koji pripada drugome zakonu termodinamike, a bez njega ne postoji ni mogućnost kibernetičkoga upravljanja svijetom kao digitalnim kodom. Taj pojam nazivamo entropijom i on se odnosi na težnju sustava da spontano prijeđe u stanje većeg nereda. Zato ovaj znanstveni pojam ima svoje filozofijsko značenje koje je ponajbolje metaforično iskazao Friedrich W. Nietzsche ‒ pustinja raste. O kakvoj to entropiji i uništenju govori novi Houellbecqov roman objavljen krajem 2022. u dosad najvećoj nakladi ne samo u Francuskoj, već i posvuda u svijetu?

Roman pripovijeda na dvije razine uvida o svijetu planetarno-globalnoga nihilizma, onoj makro-diskurzivnosti i onoj mikro-diskurzivnosti, o životnoj 'sudbini' glavne figure Paula Raisona (hm, simbolički je riječ o imenu mesijanskoga apostola kršćanstva i njegovu prezimenu koje znači glavni pojam francuske filozofije racionalizma, naime razumu), visoko rangiranome službeniku francuske vlade čiji posao je savjetovanje svojeg najboljega prijatelja ministra ekonomije i financija kojemu je na usluzi za bitna strategijska pitanja i za to da je plaćen slušati i savjetovati ga o svemu i ničemu. Ministar Bruno Juge, (ponovno jasna aluzija na prezime čije značenje na francuskome pripada suđenju i sudstvu, okružju pravnih poslova i upravljanja u smislu izvršne vlasti), nužno potrebuje takvu vrstu privatno-javnoga prijateljstva i savjetodavnosti jer mu je poslan video-uradak s nepoznate adrese u kojem mu se prijeti odsijecanjem glave kao na giljotini. Uoči francuskih predsjedničkih izbora godine 2027. ovaj se video pojavljuje na internetu i ubrzo postaje jasno da je posrijedi teroristički napad na banku sperme i na imigrante koji kreću preko Sredozemlja u Europu. Tko stoji iza ovog naizgled bizarnog i ekscentričnoga čina, iako je očigledna korelacija u ideologijsko-političkim stajalištima onih snaga koje su dosad bile smatrane marginalnim i ezoteričnim skupom ili lijevoga ili desnog ekstremizma? Ni manje ni više negoli ekološki fundamentalisti koji u komunikacijama rabe misteriozne geometrijske simbole i kodove. I tako dobivamo formalno na makro-razini priču o istraživanju urote s opasnim političkim posljedicama, jer je na meti tzv. mainstream francuske odnosno europske liberalne politike demokracije visoke srednje klase i bijeloga čovjeka, ali ne i supremacizma i otvorenoga kulturalnoga rasizma, iako je u nekim svojim javnim tzv. političkim istupima protiv ideje i prakse Europske unije, kojoj nedostaje univerzalni politički narod kao jamstvo identiteta i moći, Houellbecq poprilično blisko korifejima desničarskih vizija Brexita stao uz Donalda Trumpa. Ali to je učinio samo zato što je glavni svjetski tele-populist Europu i NATO htio prepustiti svojim financijskim jaslama, bez izdašne američke pomoći i potpore. Koliko je Houellebecq upoznat i s najnovijim politologijskim teorijama o post-demokraciji, primjerice, vidimo u ovome romanu kad esejistički ukazuje na propuste u funkcioniranju zakonodavne i izvršne vlasti, pa čak i kad kao tzv. sveznajući pripovjedač daje uputstvo promjene izbornoga zakonodavstva koje će u sustavu stvoriti više prosvijećene autokracije u brzini donošenja odluka, a ograničiti beskrajnu demokratsku proceduru u srazu s onim što tzv. suverenisti na temelju političke teologije Carla Schmitta nazivaju izvanrednim stanjem (Ausnahmezustand) kao što je to i trajna prijetnja islamističkoga terora. No, mikro-razina ipak čini bitnu okosnicu romana i u njoj Paul proživljava pravu građansku dramu života u visokim srednjim godinama, na pragu starosti i neizbježnoga umiranja.

Po prvi put, Houellebecq više nije drsko i bezobzirno ciničan, a ni zajedljivo vulgaran u svojim prikazima onih ljudi koji se iz perspektive nedodirljivo autističnoga Ja ili apsolutnoga subjekta njegovih romana uvijek nalaze u nekim sklopovima ili skupovima kolektivnoga identiteta, poput muškaraca i žena s arapskim podrijetlom ili, pak, onih koji propagiraju ideje seksualnoga konzervativizma, a iza njih čuče patološki mrzitelji žena, nasilnici i posjetitelji bordela u svjetskim metropoloma skloni poniženju Drugoga iz sadističke težnje za moći. Roman uništiti ne može ni na značenjskoj niti na formalno diskurzivnoj razini biti tek nastavak drugim sredstvima njegove Platforme ili Serotonina iz jednostavnog razloga što mu je glavni lik Paul Raison unaprijed bačen u situacije iz kojih se ne može izvući bez fatalnih posljedica po njega samoga i okolinu u kojoj živi i djeluje. Pripovijedanje u tzv. trećem licu nužno vraća ovu proznu formu u analitičke vode novoga realizma i dokumentarnosti. A to znači da je struktura romana polifonijska, dok je način kazivanja u prepletanju makro-i-mikro perspektive događaja realizirana entropija u kojoj više glavni lik nije anti-heroj ni promatrač iza vrata virtualne stvarnosti. On je naprosto vlastiti svjedok suočenja sa svijetom koji sam sebe dovodi do onog što Jean Baudrillard naziva integralnom stvarnošću globalnoga društva kontrole. To je društvo bez povijesti u kojem sam život pojedinca postaje umrežena logika agonije kraja. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 112-114. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.)

Što je drugo agonija kraja negoli terminalna bolest poput raka jednjaka kojom Paul nakon što mu dijagnosticiraju stadij uznapredovale bolesti postaje svjestan da je njegov život, taj singularni slučaj ekstaze i dosade užitka u ljepoti i kaosu egzistencije, dospio do kraja. Ovo je, dakle, roman i o zdravstvenom sustavu države s tradicijom javnoga dobra, ali ponajprije renoviranog do mjere onih koji mogu sebi priuštiti visoke troškove liječenja u vladajućem okružju neoliberalne cost-benefit analize. Prije no što Paul sazna za svoju smrtonosnu bolest, njegov otac Édouard, nekoć tajni agent francuske države, doživi moždani udar i biva posve paraliziran. Napokon, iako on i njegova žena Prudence žive na distanci u braku u odvojenim sobama, postupno se iznova između njih javlja diskretni oblik seksualne strasti, ali ponajprije onog što čini dugogodišnja snošljivost u vezi, a to je kontingencija tjelesne sinestezije, ili jednostavno ljubav kao uvjet mogućnosti ljudske komunikacije od patnje do zbližavanja. Usto, Paulov brat Aurèlian u svojem bračnome životu dospijeva do iskustva rasapa. Između različitih generacija ove klasno-socijalno dobro situirane francuske obitelji postoje posvemašnja nesuglasja, ali i neraskidivi dodiri koji su utoliko veći i složeniji ukoliko je situacija koja ih povezuje korelacija makro-i-mikro entropije na najvišoj razini realizacije. Ništa u opisu onog što nosi tzv. radnju romana nije stoga ni ekscesno niti pripada iznimnome. Ako je za Kafku prostor odvijanja ljudske entropije unaprijed određen zlogukom mrežom mašinerije tehnopolisa kao procesa i preobražaja sustava u ono neljudsko, onda je za Houellebecqa stvar u korelacijama onog što čini globalno-planetarni sustav upravljanja svijetom i onog što pogađa formalno život individuuma u zapadnjačkoj civilizaciji materijalnoga blagostanja, potrošačke euforije i stila života izgrađenog na zasadama liberalne utopije kapitalističke racionalnosti, koju upravo Gilles Deleuze i Felix Guattari u Tisuću platoa: kapitalizam i shizofrenija 2 dovode do vrhunca kritičke analize pokazujući da je problem u tome što je sve u ovome tzv. estetskome kapitalizmu racionalno, osim sustava samoga. Sloboda pojedinca postaje njegova tjeskobna postaja uništenja u doba kad se teror, biopolitika i tijelo čovjeka međusobno isprepliću i ujedno dovode do kraja života kao takvog.

I doista, uništiti postaje sve potresniji i emocionalno snažan roman kako Paul, utjelovljenje sabranosti, razuma, skepticizma i ravnodušnosti, posve jasno uviđa da nakon mnoštva seansi s otorinolaringolozima u bolnicama i privatnim klinikama Francuske slijedi ono najstrašnije i fatalno. U kušnji sam da na temelju Blanchotove filozofijsko-književne analize između njega, Lévinasa i Heideggera kažem sljedeće. Kušnja je u tome što Houellebecq u Serotoninu cinično izruguje misaoni doseg Blanchota, a to se u ovome romanu o 'zelenome teroru' i predviđanju francuskih predsjedničkih izbora u bliskoj budućnosti prezirno prenosi i na suvremenu filozofiju uopće, posebno na anarho-primitivizam američkoga zastupnika tzv. deep ecology Johna Zerzana. Naime, upravo je Blanchot uvjerljivo pokazao da književnost u ontologijsokome smislu jest singularni proces umiranja, a ne smrti autora kako je to ustvrdio semiolog Roland Barthes. Stoga umiranje predstavlja istodobno svijest o kontingentnome kraju života, dok umjetnost kao događaj ovime postaje čista izvedba jezika kojim se roman u apokaliptičkome stilu ne zbiva kao prasak ili kao praznina u imploziji informacija. Posve suprotno, Houellebecq ovu singularnu tragediju svojeg glavnoga lika ili anti-apostola Razuma virtuozno privodi kraju. Ono što je najužasnije jest da je Paul kao i svi Mi tek ono što Bruno Schulz u Kometi poetski kazuje ovako: ...zatočen u staklenoj ampuli, obasjan puninom svjetla kao neonom, već razriješen, precrtan, odložen među akte ‒ arhivski broj u velikoj registraturi neba. 

Smrt postaje posljednja granica umiranja onog što je u svim svjetskim civilizacijama kozmologijsko pitanje osmišljavanja razloga ili smisla postojanja materije-energije ili avatara sa sviješću o vječnosti i beskonačnosti i baš zato je odlazak u kozmičku prazninu pitanje koje od Platona određuje filozofiju kao melete thanatou, ili umijeće umiranja koja je za stoike bilo odlučujuće za dostojanstvo samoga misaonog života. Houellebecq u svojem sinkretičkome nihilizmu pokazuje da kršćansko shvaćanje ljubavi i nade u uskrsnuće kao ni ateizam nisu isključivi pod uvjetom da je čovjek usmjeren onome što čini bit ljudske egzistencije pod zvijezdama zauvijek. Riječ je, naime, o ljubavi kao iskupljenju unatoč tome što u suvremenome svijetu vladavine entropije pustinja raste i stvara pustoš u ljudskim srcima. I još jednom, kao što Blanchot pokazuje da čovjek nikad ne umire sam, jer je to gore od čistoga užasa života uopće, tako Houellebecq u romanu svojeg Paula i njegovu Prudence dovodi do posljednje postaje ljubavi, i držeći se za ruke uz posljednje riječi otpora poetskim tonom završavaju jedinstveno iskustvo jezika kao djela-događaja našeg osmišljavanja svijeta u času njegove entropije.

'Ne vjerujem da smo ikako mogli promijeniti stvari', rekao je napokon.... 'Ne dragi.' Gledala ga je u oči, napola se smiješeći, ali nekoliko suza blistalo joj je na licu. 'Bile bi nam trebale čudesne laži.' (uništiti, str. 416)

Houellebecq je prošao put radikalne apokaliptičke geste u kazivanju o svijetu kojim vladaju neodređenosti, užas, teror, tehnosfera i znakovi iskupljenja u samoj ideji umjetnosti koja nije veća od života i obratno. Oboje, i jezik i slika ove divne i bolne egzistencije u njegovu su romanu uništiti dobili pravo na vlastitu nesvodivost. I ne mora nas stoga čuditi da je pisac MH za razliku od tzv. stvarnoga MH istinski čarobnjak riječi i da je sve što je napisao upravo TO i ONO, to i ono što savršeno pogađa iskustvo entropije, ljubavi i umiranja u svijetu koji nas obuzima i oduzima u času kad za to jednom dođe vrijeme.

───  Nenad OBRADOVIĆ

Agonija erosa, Byung- Chul Han, prevela Nataša Medved, Mizantrop, Zagreb, 2020.

U izdanju sarajevskog Buybook-a uskoro izlazi nova knjiga filozofa Predraga Fincija Filozofske priče. 

Ne smije nas biti strah sunčeve svjetlosti samo zato što ona obično osvjetljava bijedu svijeta, napisao je slikar René Magritte. Takva je poruka književnog svijeta Susanne Tamaro u kojem traume iz djetinjstva, nesanica, nemir i pesimizam nikad ne zasjenjuju stvaralaštvo puno nade. Javnost ju je optuživala za sve i svašta, da je desničarka, ljevičarka, homofob, lezbijka, snob i seljanka. Sve i ništa od toga: izvan je okvira, takva je kakva jest, i ništa drugo.

Vaša književna priča započinje eno tamo, u kutu tršćanske povijesne kavane San Marco.

Za onim polukružnim pultom stvarao je poznati tršćanski romanopisac Giorgio Voghera. Sate i sate sam ga gledala kako radi i jednog dana donijela sam mu debelu hrpu rukopisa.

Uskoro će vam put presjeći pokojni Marko Sosič, za kojim žale svi u Trstu kojima manjka napredna kultura riječi. Kako ste se spojili?

Marko, strašno mi nedostaješ. Prvi put smo se sreli u Prosvjetnom domu u naselju Opicina, na veselici na Veliku Gospu, gdje sam ja, građanka, odlazila ljeti kod bake i sestrični. Ne sjećam se kako, započeli smo razgovarati, ja sam imala osamnaest godina, on godinu više. Oboje studenti kinematografije, on u Zagrebu, ja u Rimu. Film nas je spojio. Poklonio mi je Shakespeareovu opera omnia u originalu, prekrasno potpisano izdanje koje i danas čuvam kao svetinju. Odmah smo se namirisali i počeli se redovito družiti, odlaziti u duge šetnje po Krasu, tada bi nešto i popili, najradije refošk. Često smo mojom vespom odlazili u Kosovelov dom u Tomaj; pošto nije imao auto, od straha me grlio s leđa. U ladanjskoj vili, tada još bez spomenika – kokoši i povrtnjak, dočekala nas je Srečkova sestra Tončka. Kosovelova nas je poezija povezivala i inspirirala. Odlučila sam studirati slovenski kako bih mogla čitati Integrale u originalu. Uz njega sam shvatila da, ako želim pisati knjige, moram prodrijeti do iskona. Tržačanima nije lako, po prirodi smo miješani: imam rodbinu slovenskih, mađarskih i židovskih korijena. Nona s očeve strane bila je s Kontovela, Slovenka iz Trsta, radila je u tvornici tjestenine. Prve tečajeve slovenskog jezika pohađala sam u Rimu, zatim sam upisala ljetni seminar slovenskog jezika za strance u Ljubljani. Učila sam jezike, živjela u Panoniji i Izraelu, kako bih sklopila svoj korijenski sistem. Što može pripovijedati netko bez pamćenja? Pisanje je pretvaranje sjećanja u riječi.

S Markom ćete otkriti onaj "drugi" Trst koji i vi nosite u sebi...

Štoviše, Marko je bio jedini sugrađanin s kojim sam dijelila razmišljanja o književnosti, o tome što radiš, što planiraš, što misliš, što si pročitao. Ja to ne bih mogla sa svojim talijanskim društvom. Dio mog stvaralaštva izrasta iz slovenske kulture. U to vrijeme gotovo nikoga u Italiji nije zanimao susjed, ni jezik, ni Prešern, ni Cankar. Taj me paralelizam pograničnih svjetova prilično iznenadio: kako je moguće da susjedi ne znaju za sebe? Bila sam prijatelj s Markom i njegovom obitelji kada se kontakt s obje strane doživljavao kao izdaja. U nedavnom dokumentarcu Besprimjerna (Inedita), koji je snimila Katia Bernardi o mom životu, Marko je jedina pismena osoba koja se pojavljuje; nije izgledao zdravo, ali tko bi rekao da će za dva mjeseca umrijeti. Oboje duboko etički poimamo književnost. Oboje smatramo da književnost igra značajnu ulogu u svijetu, ona otvara oči, upozorava na opasnosti, razotkriva skriveno. Danas postaje potrošni materijal. U Italiji prodajete knjige ako se oglašavate na YouTubeu; nikoga ne zanima pišeš li dobro.

Kakav dragulj: govorite o etici, a ne o politici, jer ovo drugo ovisi o prvome...

Politika je na etičnost odavno zaboravila. Ja sam čovjek 20. stoljeća, pripadam poslijeratnoj generaciji, duboko usidrenoj u europsku kulturu, posebno slavensku i rusku na književnom planu. Amerika za mene literarno ne postoji. Taj svijet potpuno mi je stran: nema dubine, ne ide do dna. Philip Roth, T. S. Eliot? Ne hvala. Sto puta radije Sosič. 

Prerijska prostranstva i širine, oni to osjećaju i razumiju - Divlji zapad, zlatna groznica, pustolovi.

Svi dobri američki pisci, poput nobelovaca Saula Bellowa i Isaaca B. Singera, imaju europske korijene. Sedamdesetih su se u Italiji dosta intenzivno prevodili istočnoeuropski autori, slovačke i mađarske sam čitala na kile, željeznoj zavjesi unatoč. Nedavno sam pročitala knjigu Bronje Žakelj Bijelo se pere na devedeset, koju smo predstavili na tršćanskom festivalu More pričâ (Un mare di racconti). Danas je kulturne razmjene i prijevodnog pretakanja sve manje – slijepo ludiranje. Znate li kako sam se mučila da se izborim za još jedan prijevod Markova djela? Nemoguće. Tko je to dovraga? Prije mnogo godina napisala sam knjigu o furlanskom pjesniku Pierluigiju Cappellu, s kojim sam održavala strastven i neokaljan književni odnos. I njemački izdavač, koji inače na veliko prevodi moja djela, odbije mi to, govoreći: tko je taj Cappello? Kako to mislite? Pa ovo je knjiga o različitosti, umjetnosti, prijateljstvu, koga briga tko je to? Sama struka više ne traži literarne radove.

Između redaka kažete da nam je sve gore...

Više nego očito. Nema više književnosti, to je tržište, pražnjenje svih vrijednosti i brisanje svake vrijednosti. Ne žele da mislite, važno je zabaviti se u najvulgarnijem smislu. Kao što znate, volim pisati knjige za djecu. Urednici me u zadnje vrijeme savjetuju, pogledajte Susanna, zašto tako teške riječi, djeca neće razumjeti. Zar ne čitamo da nešto naučimo? Knjigu zatvoriš na prvoj prepreci. Zaglupljujemo od straha od napora. Poslušajte ovo. Za zadnju knjigu, objavljenu u proljeće, urednik mi je poslao komentare o nedosljednostima, koliko je mjeseci ovdje prošlo, čemu jakna tamo, ovakve cipele. Pa to je bajka, čovječe božji! Zašto bih slijedila zakonitosti uzroka i posljedice? Sve se mora odvijati kao TV serija, tu danas seže horizont: ako je zima, ne možeš van u košulji, treba ti jakna. Ludilo, kažem vam.

Ako dobro razumijem, vi tvrdite da i književni svijet brka kokoš s jajetom? Umjesto stvaranja, sijanja i prosijavanja sadržaja, njegovanja, usmjerenja prema gore, prilagođava se prema dolje?

Uvijek prema dolje, naravno! Zato sam uvijek bila autsajder, potpuno izvan talijanske književne scene. Moja čitateljska publika od dvadeset milijuna je underground, jer sam i sama takva. Moj književni svijet potpuno je netalijanski. Dugo sam bila prijateljica s književnikom Albertom Moravijom, strašno radoznalim čovjekom, sinom židovskog Venecijanca i dalmatinske katolkinje, između ostalog smo i daleki rođaci. Pročitao je nekoliko mojih knjiga prije nego što su objavljene i procijenio: ostat ćeš neshvaćena. Pišeš njemačke knjige, prodireš u dušu, Talijani su nacija slikara. Žive u tako divnoj, sunčanoj i šarenoj zemlji: što bi kopali, oni se dive. Za produbljivanje je potrebno loše vrijeme, kiša i hladnoća, unutarnji nemir – Talijani to ne razumiju! Deset godina sam čekala da mi izađe prvijenac, ali sam na kraju bila u pravu.

Možda ste oboje bili u pravu. Vaš uspjeh kod kuće, međutim, dokazuje da i Talijani trebaju i da su sposobni ići duboko. Sosič isto. Kod oboje vidim osjetljivu dušu, hvalospjev krhkosti čovjeka. Ranjivost, kreativno oruđe moćnih?

Dijelili smo egzistencijski prekid sa svijetom, činjenicu da u njemu ne možemo biti potpunomice jer smo od njega previše oboljeli, a ipak iz te rane crpimo poetsku otvorenost. Jedni pišu knjige, a drugi se pisanjem otvaramo poeziji svijeta. Gotovo četrdeset godina razgovarali smo o književnosti, znam što on o tome misli. Pravi umjetnik otuđen je od svijeta moći, postignuća, priznanja. Zamislite, bila sam mu asistent režije na njegovom diplomskom filmu u Zagrebu. Crno-bijeli, dobar proizvod, kruži po festivalima. I dan danas čuvam fotografiju na kojoj nosim kapu koju je ispleo njegov otac. Markovom smrću, osim prijatelja, izgubila sam i posljednji kontakt sa svijetom svoje porodice. Dio mojih pluća očito diše istokom. I Jugoslavija je bila naš svijet, premda na negativnu potenciju, svatko iz pograničnog kraja nosi u sebi svijet drugoga. Kilometar preko granice bio je drugi planet, tajanstveni jezik, običaji, spavaonice, propusnica, jugo kokta, rižina čokolada Mikado, bajadera, čokolada Dorina. Rat na Balkanu nam je zabio nož u srce. Prebrzo smo na njega zaboravili, bure baruta još tinja. Godine 2003. snimili smo i film na Bledu u slovenskoj koprodukciji. Iako godinama nisam govorila slovenski, nakon nekoliko dana našla sam riječ iz prve. Nekorišten jezik ne zaboravljate, on ostaje negdje, dostupan za daljnju upotrebu.

Neki od vaših kolega, Tršćana koji žive drugdje, kažu mi da su ponovo otkrili i zavoljeli svoj rodni grad nakon što su ga napustili. Kakav je vaš odnos prema njemu i porodičnoj tradiciji, koja je - ako čitamo vaše spise - koliko bogata toliko i komplicirana? No, otac vaše kume, tete Letizije, bio je Ettore, u svijetu poznat kao Italo Svevo. Vi ste praunuka povjesničara Attilija Tamare. Književnost, porodična sudbina?

U Trstu sam provela samo prvih deset godina života, što znači da nisam razvila averziju prema mjestu i njegovim ljudima koja dolazi s tinejdžerskoj dobi. Nije bilo vremena za zamrziti Trst. Ovu sam luku zavoljela kao djevojčica, cijeli život se vraćam rodbini, inače već 34 godine živim u umbrijskom selu, antipodu građanskog života. Dok sam bila student u Rimu, kao astmatičarka, pobjegla sam na selo, na svjež zrak, slučajno sam ovdje iznajmila sobicu i ostala. Iako nisam lezbijka, sve ove godine živim sa ženom [sa svojim životnom partnericom, scenaristkinjom Robertom Mazzoni, 2004. godine nastao je autorski film Moja ljubav, Nel mio amore], s njom dijelim seosku svakodnevicu – seosko imanje se ne brine samo za sebe. Također sam užasan usamljenik, nisam za vezu koja zahtijeva dijeljenje soba. Moja profesija i karakter zahtijevaju samoću i slobodu od partnerskih obaveza. Pravimo jedna drugoj društvo.

Pisanje na imanju razlikuje se od pisanja u gradu: živim u 19. stoljeću. Kuća usred šume, izlazim iz kuće možda jednom sedmično, hodam duge sate u praznini, nigdje nikoga, čitam po cijele dane, radim bez prestanka. Ozbiljno pisanje zahtijeva potpunu predanost, pčelinju marljivost, bogatu kulturu, stalno ažuriranje. Što se događa: netko napiše knjigu misleći da je pisac, a zapisao je sve što je imao napisati. To nije pisac! To je pisac koji će do kraja života pisati loše kopije prve knjige. Pravi pisac neprestano se razvija, raste, uči, ispituje, čudi se. Pisanje je Sizifov posao, zahtijeva nevjerojatnu pripremu, ustrajnost i poniznost.

Da bi se bilo piscem nije dovoljno napisati knjigu...

Ni u snu. Pisac je maratonac, cijeli život trči, jer cijeli život raste, otkriva, griješi, ispravlja se. Znatiželjan čovjek kojem nikad nije dosadno. Književnost je moćna katedrala: svaku deceniju dogradite novu kapelu, lađu. I još nešto sam shvatila: književnost od čovjeka traži velikodušnost. Ne radiš to da bi pokazao koliko si pametan i cool, već zato što želiš podijeliti svoj višeslojni unutarnji svijet s drugima. Ako držiš za sebe, ne ide, čitatelj to odmah prosudi.

Samo najbolji pišu jednostavno. Takvi su svi veliki klasici, od Tolstoja do Cervantesa. Tko to može, nosi u sebi neizmjernu kompleksnost. U Italiji jednostavnost zamjenjuju s banalnošću. Talijani vole komplicirati i zaplitati, misleći da je zapletavanje znak inteligentnosti i umijeća, ali nije.

Od djetinjstva vas muči nesanica, pišete o hladnim roditeljima koji se ponašaju kao stranci, odsutni, uvijek zauzeti drugim stvarima, nedostaju - takvi su danas većina -, zatim smrt vašeg oca u nerazjašnjenim okolnostima, dugo se pričalo o ubojstvu. Kako ste osobno i umjetnički upravljali nesretnošću? Je li umjetnost riječi ili neka druga umjetnost moguća bez duševne boli?

Ma kakvi! Zašto biste pisali knjige ako ste sretni? Kako? Bol vodi u dubinu, ona je ključ i kraljevski put do tajne svijeta, koja je u biti tajna zla, pred kojom čovjek otkriva svoje pravo lice. Onaj tko bježi od patnje, primjerice drogama, psihofarmacima, pićem, udaljava se od suštine umjetnosti, od misterija čovjeka. Prve knjige su za mene bile čudo! Tko bi očekivao planetarni uspjeh romana Idi kamo te srce nosi [1994], 40 svjetskih prijevoda, 15 milijuna prodanih primjeraka, brojka i dalje raste. Nakon Anima mundi [1997], mislila sam, ovo će biti posljednji roman, ali bio je još jedan, pa još jedan, i tako do danas. Za vrijeme razdoblja covida podigla sam krila: mračno vrijeme koje proživljavamo tjera me na etičko pisanje. Želim pisati kao nikad prije.

Priznajem vam jednu zanimljivost: posljednjih godina ponovno sam počela pisati rukom, kao što sam pisala svoje prve knjige. Onda sam bila prešla na pisaći stroj: bjelilo, lijepi, reži – pakleno. Početkom devedesetih dobivam prvo Macintosh računalo, pravo čudo: rukopis dvostruko brži. Onda se tipkanje toliko zakompliciralo, ispravci, komentari, tisuću i jedna verzija, lete obavijesti e-mailom, dnevne vijesti, sve cvrkuće – ne hvala. Uz to, zbog epilepsije, patim pri svjetlu ekrana, nakon tri sata rada moram osam provesti u mraku. Prije tri godine bljesak: zašto ne? I krenula sam iz početka, kupila bilježnice velikog formata, za osnovnu školu, dobru penkalu, počela prepisivati ​​tekstove da spojim mozak s rukom i srcem. Što bude bit će. Roman Velika ljubavna priča (Una grande storia d'amore 2020) zaživio je sam, pretakanjem energije na papir.

Dopustite mi da vam još pitam kakva ste obrtnica: opsesivna, metodična, intuitivna, planerka?

Teško je razumjeti kako knjiga nastaje, ima mnogo puteva. Moje velike knjige napisane su kada sam željela produbiti etičko pitanje. Ovaj put ću pisati o tome i tome, dobro, ali kako? I tu započinje: kakav bi trebao biti opseg, koliko bi trebao biti zabavan, kome bi trebao biti namijenjen, na koliko ravni treba isplesti priču, razmrsiti strukturu, mrežu priče, da ne spominjemo istraživanje. Kad pišeš, moraš savladati sve što pišeš: mineralogiju, botaniku, moraš opisati svijet u svoj njegovoj cjelovitoj stvarnosti. Jako brzo pišem. Dugo odmjeravam ideje, oklijevam se pripremama, ali kad nađem vrata, uletim iz sve snage. Svaki dan ujutro pišem tri sata, od devet do podne, a nakon ručka tri sata pregledavam. Zadnju knjigu, spremnu za štampu, završila sam za petnaest dana. Ako promijenim riječ, dopišem je gore, ako promijenim rečenicu, promjene zapišem u drugu bilježnicu s označenom zvjezdicom. U izdavačkoj kući upravo prekucavaju konačnu verziju. I Marko je volio pisati rukom. Kako smo oboje djeca decembra, jednom mi je poklonio cijeli svežanj prekrasnih bilježnica kupljenih u trgovini Cobez [legendarna, bogato opskrbljena i nažalost zatvorena trgovina u Opicini]. Pravo utočište za nas djecu, među olovkama, drvenim knjigama, bilježnicama svih vrsta. Neću više ići u Opicinu bez Cobeza! Sve sam ih ispunila osim jedne koju sam neki dan našla u ladici. Sada čeka sljedeću knjigu.

Od iskazane ili ispovjeđene raščaranosti i razočaranosti, teških sjećanja iz djetinjstva, otuđenosti, Aspergerovog sindroma, očiju otvorenih prema turobnosti čovjeka, prirode i svijeta, u Vašim djelima nazirem izrazitu humanističku žicu. "U svim svojim knjigama putujem kroz tamu, ne zato što mi se sviđa, nego da otkrijem onu ​​točku u kojoj se tama može iznenada misteriozno pretvoriti u svjetlo." Unatoč svim lošim stvarima koje radimo i mislimo, vjerujete u čovječanstvo, poput znatiželjne tigrice koja se, unatoč majčinu upozorenju, usudi prići čovjeku.

Nije slučajno što u svojoj posljednjoj knjizi, zbirci eseja Natrag ljudskom (Tornare umani, 2022), pišem o krizi ljudskog i strašnim horizontima transhumanog društva. U zaključku predstavljam tri životne priče ljudi koji su odlučili živjeti drugačije od onoga što im vlast nameće. Sve je važnije isticati mogućnost izbora, da čovjek može odlučiti i reći ne, inače mračna, skrivena moć radi od nas što hoće. U djelu se pojavljuje mladi Židov Fredy Hirsch, vrsni gimnastičar i skautski vodič, cionist koji igra ulogu nadzornika u logoru Theresienstadtu kako bi djeci pružio osjećaj ljepote i umjetnosti: pjevanja, plesa, crtanja, opere, kazališta. Vodi dječju školu šest mjeseci usred nacističke tvornice smrti. Tada doznaje da se 1200 djece šalje u Birkenau na ubijanje plinom te si oduzima život. Njegove posljednje riječi? Jedino što nas može spasiti je novi humanizam! Humanistička kultura je štit od manipulativnih i samodestruktivnih tendencija čovječanstva. Danas rasprodajemo slobodnu volju i maštu za udobnost, za četiri igračke, uz poziv: Alexa [Amazonov pametni kućni pomoćnik], zaključaj kuću i spusti rolete! Narušenog zdravlja, stalno na liječenju, bezvoljan, uplašen, to više nije čovjek – čovjek nije virus, on je čudo! Korona virus odnio je šest milijuna života, od čega tri milijuna s covidom, a ne zbog njega. Tri milijuna od osam milijardi? Mačji kašalj.

Dobro, o tome se može raspravljati, ali činjenica ostaje: spašavamo sve, osim čovjeka. Čovjek više nije prioritet vlastite politike...

Zato se svim srcem protivim genetskom inženjeringu. Govorimo o prenatalnoj selekciji, kao o eugenici za dobrobit čovječanstva: nacistička perverzija, to nije normalno! Ne možete začeti dijete na zahtjev, ne možete se za njega cjenkati na tržištu. To su bića bez sjećanja – što ostaje od osobe bez sjećanja?

U devedesetim se razmahala estetska kirurgija. Kad sam na audicijama tražila nadobudne filmske glumice, događalo mi se: tebe sam vidjela jučer! Ali nisam: svaki put druga, isti zubi, isti nos, jagodice, sve jednake! U toj je uniformnosti lica paklenska ruka – bića bez sjećanja.

S tim pozicijama nakupila sam dosta protivnika, jer branim čovjeka, zamislite, zbog ljudskih ideja!

Smijem li zaključiti da je vaša literatura etička disidencija? Nije li upravo to poruka romana Svaki anđeo je strašan, neki nadpolitički otpor?

Upravo tako, i zato me čitatelji vole. Ne znate koliko pisama zahvale dobivam jer govorim ono što drugi žele, ali ne mogu. Zahvalni su mi na hrabrosti istinoljubivosti. Moja etička tvrđava počiva na knjigama za djecu. U kratkom proznom djelu Čarobni krug pišem o ružnom čovjeku, koji vlada snagom medija, uz refren: "Svijet čistoće i poslušnosti, pun stomak i prazna glava." Godine 1994. upozorila sam djecu na trovanje masovnih medija, zamislite. Pitajte učitelje što to znači: djeca se ne mogu koncentrirati dulje od jedne i pol minute. Zabranite elektroničke uređaje u školama! Ako radiš druge stvari u razredu, iz dana u dan promašiš poantu i onda se čudimo što mladi pate, piju, režu vene. Gube svoje ljudske osobine. Svatko kome nedostaje koncentracije lak je plijen u igricama manipulacije. Sloboda je savršena sabranost.

Roman Idi kamo te srce vodi produbljuje problematiku porodičnih odnosa kroz svojevrsnu transgeneracijsku književnu prizmu.

Prije mnogo godina, za vrijeme nastupa na festivalu knjige u Pordenoneu, u publici sam vidjela dvadesetogodišnjaka blistavih očiju. Dok mu potpisujem primjerak, priznaje mi da je Iračanin i da je knjigu otkrio na jednoj bagdadskoj tržnici te je zahvaljujući njoj skupio hrabrosti napustiti svoju domovinu. To je moć dječjih knjiga: jednoga dana usred Bagdada naiđete na arapsko izdanje Idi kamo te srce vodi – ispovijest starice svojoj unuci – i život vam se okrene naglavačke. Čudo, kažem vam! Kao iscjeljujuća granata koja eksplodira u pravo vrijeme. Dobra priča je poput djeteta, rođenog da ide svojim putem i pomaže hraniti druge, žive i ne žive. Danas ih pitamo samo lijepim pričama. Ne ide, svaka bajka je horor priča puna zla i to s pravom. Pisati za djecu daleko je najteže, to je čitatelj kojeg ne možeš navesti na tanak led; zaboravi na nagrade i priznanja, ako jest, jest, ako nije, nije.

Kad ponestane roditeljske ljubavi, stupa bakina toplina, arhetip spasonosnog odnosa koji nerijetko veže unuke za bake i djedove, a treću generaciju pozove na kušnju razvezivanja i prevladavanja porodičnih čvorova ili ih pak da ih ponavljanjem potpuno upropasti. Ako osoba više nije prioritet, trpi i kultura srca na kojoj počiva zdravo odrastanje.

Vidim trogodišnjake kako vrište i udaraju se kao ludi jer ih nitko ne vidi. Osvrnite se po restoranima: svatko bulji u svoj ekran. To nije život! Dijete mora znati da je rođeno od roditelja koji ga vole i koji vole jedni druge. Njegovo značenje ovisi o roditeljskoj ljubavi. Ako rade nešto drugo, ako ga tretiraju kao predmet među objektima, nije ni čudo da se naljuti. Nešto je strašno naopako s društvom koje ne zna voljeti djecu. U posljednjoj knjizi fokusiram se na premještanje djece od jednog partnera do drugog, između stalnih selidbi i očevih svagda novih zaručnica. Kako dijete može izgraditi identitet u takvoj zbrci sjećanja?

Nema više odraslih koji imaju i žele podučavati, samo jedna adolescencija.

Nemaju i ne žele, u pravu ste. Imam mnogo nećaka, a kod kuće su tri djevojčice koje su došle iz daleke zemlje – stroga sam majka. Ozbiljne stvari nisu šala. Ako si odrastao, budi odrastao. Postajete roditelj u trenutku kada ste spremni da vaš sin ili tinejdžer kaže: "Mrzim te." Odgajatelj djetetu postavlja etičke ograde, pa je normalno da te kad-tad mora zamrziti! Kad poraste, shvatit će da si bio strog iz ljubavi. Ako samo tražiš omiljenost i potvrdu, nisi voljan riskirati da te dijete prezirno gleda. Roditelji danas tješe svoju djecu, jedu im iz ruke – oprostite, ne ide to tako. Dijete bi se željelo dokazati roditelju, dokazati mu da može. Dijete zaslužuje roditelje koji ga potiču na aktivnost; ako ste njegov sluga, odgajate narcisa bez suosjećanja ili suradnje. Uz toliko razmaženosti, roditelji kao da se osjećaju krivima što su donijeli svoje dijete na svijet i ispričavaju mu se obasipajući ga darovima, vukući ga okolo. Kao što znate iz mojih knjiga, imala sam grozne roditelje, bez ljubavi, ali u društvu sam se znala vezati za nekoga, baku, tetu, učiteljicu koja je to još bila. To je danas problem: nigdje nikoga!

Ako mene pitate, vaša dječja književnost dokazuje da se etičkim, društvenim i građanskim temama može baviti hrabro i trezveno, a opet djetinjski – ne infantilno – magično, ljubazno i ​​pristojno, Dacia Maraini bi tako nazvala ovu revoluciju. Slažete li se sa mnom?

Zato je pisanje knjiga za djecu tako važno i tako teško. Začas izrasteš u nasilnika. Mrzim moralizam! Rad za djecu mora sadržavati ludost, otvorenost prema nepredvidivosti svijeta, ironiju i zabavu, iznenađenje, ali i dubinu, etičku poruku.

Usuđujem se reći da ste duhovno angažirana spisateljica. Želite li s nama razgovarati o svom odnosu prema vjeri, o osobnom odnosu s Bogom i katoličkom institucijom koja ga predstavlja s ove strane?

Moj put do Boga pun je zaokreta. Dolazim iz multireligijske, ali u osnovi ateističke obitelji. Otac je isprva slijedio hinduizam, kasnije taoizam, kao slobodni zidar nije htio čuti za Crkvu. Obitelj moje majke je židovskog podrijetla, ali je u biti bila ateistički katolička, s kulturnim običajima preostalim iz judaizma. Od malih nogu osjećala sam sposobnost za čuđenje, osjećaj začudnosti i svjetlosti. Nešto je već bilo u meni. U šezdesetima, kad smo bili mladi, nitko nije razmišljao o odlasku u crkvu. Umbrija, ta mistična zemlja, sa svojim šetnjama i samoćom, potaknula me na razmišljanje i budnost. Nakon dugog i sporog puta, danas mogu reći da sam vrlo religiozna, izvaninstitucionalno, naravno. Crkva me posebno ne voli jer želim ostati nesvrstana. Ne tražite kod mene moralizam. Za mene je vjera daleko najveći oblik slobode u životu. Tko vjeruje, nije opterećen vlašću, slavom i moći, slobodan je od svega, što je neizmjeran dar i izvor radosti. Tko vjeruje, taj i u najmračnijim vremenima uspijeva vidjeti ljepotu svijeta. Budući da zadržava oči djeteta, zna se smijati. Nekada su se djeca smijala do svoje druge godine, a danas im oči gasnu nakon nekoliko mjeseci. Volim Pavela Florenskog [ruski pravoslavni teolog s početka prošlog stoljeća] koji u jednom od svojih predavanja, prije nego što je zatvoren u gulag, objašnjava da su vrata duše širom otvorena do sedme godine života, tako da se duša mora hraniti i držati sitom, inače se u sedmoj godini zauvijek zamandale. Florenski ima pravo: u djeci gori svjetlo što ga psihijatrizacijom silom gasimo. Prijateljica iz profesorskih redova izvještava me o stanju u srednjoj školi: u razredu od šesnaest samo dvoje nema psihijatrijsku potvrdu. Dvoje zdravih i četrnaest psihički bolesnih, prema mišljenju zdravstvenog ureda – naopaki svijet.

Medikaliziramo različitost, odnosno: sve što je različito označavamo kao bolesno stanje.

Biti drugačiji više nije normalno. O životu bezdušnosti svijeta prema nekome tko živi u invalidskim kolicima pišem u knjizi Tvoj pogled obasjava svijet (Il tuo sguardo illumina il mondo). Pogledajte što danas radimo s prenatalnom dijagnozom: ja sam autistična, u redu, imam Aspergerov sindrom. Da su mojoj majci rekli: nešto nije u redu s tvojom kćeri, bit će teško dijete, neprilagodljiva, zacijelo bi pobacila!

Eugenika, jesmo li tu?

Vodeći stručnjak za autizam Simon Baron-Cohen, bratić glumca Sache, u jednom je trenutku obustavio istraživanje ove nasljedne bolesti jer je izazvao masovne pobačaje. Jedna prijateljica dobila je nesretnu dijagnozu u trudnoći, svi su joj predlagali da se riješi djeteta, dok nije našla liječnika koji joj je rekao, dovedite ga na svijet, barem će donirati oči slijepom čovjeku. Rodilo se zdravo dijete. Oslanjamo se na strojeve koji imaju stopu pogreške od 30%. Ovo je medicinska tehnokracija. Koliko bi se abortirane djece moglo roditi, zdrave ili s malim nedostatkom. Imaš zečje usne? To je za odstrel. Barbarstvo, nema se što dodati.

Iznad svega, barbarski je opravdavati djelovanje kao da je slobodna volja u igri, kao da je abortus tout court oruđe za oslobađanje žena.

Žena koja nosi dijete s bilo kojom anomalijom, jednom kratkom nogom, Downovim sindromom, doživljava takve društvene pritiske da samo najodlučnije i najsnažnije mogu izbjeći pobačaj. Kako sam o tome kako bezbrižno srljamo u ponor pisala u knjizi Čarobne frule (I pifferai magici 2022), san čovječanstva glasi: svi jednaki, svi poslušni.

Kakav je život na selu? Kupili ste imanje u Orvietu: kad ne pišete, uzgajate životinje, proizvodite i, ako išta znam, volite pčelariti. Vi ste školovani poljoprivrednik.

I ponosna na to, to je prekrasno. Ako izbije rat, preživjet ću, imam povrtnjak, magarce, kokoši, pčele. Završila sam pčelarsku školu. Sjećate li se još Medexa? Slovenija je pčelarska velesila, nadam se da vam ide bolje: mi smo proizveli samo 40 posto uobičajena uroda, suša pritišće.

I podizanje klimatskih pojaseva. Kod nas je bagremov med, koji je oduvijek bio kraški specijalitet, rijedak kao i šafran.

Imate barem cvjetni i lipov. Voljela sam Marku donijeti staklenku, volio je med. Znam da je htio zasaditi plantažu smreke na svom imanju. Vrativši se u zelenu Umbriju, nakon mnogo godina shvatila sam koliko je ovaj svijet drugačiji: arhaičan, ruralan, nemoderan, slabo naseljen, prošlost dijeljenja posjeda se prepoznaje, ljudi feudalno razmišljaju, i dalje su svoji na svome. Ali oni su jako dobri ljudi, pristojni, uslužni. Tršćani uvijek crno gledaju, vole njorgati, sve je nemoguće. Ali osjećam se dobro među prijaznim ljudima.

Vaša literatura odnos čovjeka i prirode postavlja na temelje stvarnog suživota, a ne propovijedi. Osjećate li i vi banalnu plitkoću u javnom postavljanju problema zaštite okoliša?

Više od toga, nerazumijevanje. Tko danas govori o prirodi, nema pojma što je to! On ne shvaća što nas duboko veže u međuovisnosti s njom. Zabrinjavajuća ideologizacija teme. Djeca su zamorena i uplašena budućnošću jer su bombardirana prizorima iznemoglih medvjeda. Vidite, povijest živih bića je priča o izumiranju. Trenutno proučavam dendrološku studiju: drveće ima nevjerojatnu memoriju, sve bilježi. Istraživanje debla dokazuje da je povijest slijed strahovitih preokreta. Prirodne katastrofe su se događale dok smo još ložili vatru. Čovjek snosi samo dio odgovornosti za klimatske promjene. Kakva napuhana arogancija misliti da sve promjene ovise o nama. Kao što vidite, ja sam ekolog protiv struje. Ne znam da li ste čitali moju knjigu Nevidljivo čudo (Invisibile meraviglia 2021): za vrijeme totalnog karantina zbog pandemije, bila sam zarobljena u kući usred šume, ali priroda se budila, bio je mart. Mislila sam, što mogu učiniti za nesretnike koji su zatvoreni u gradovima? Govorim o proljeću, stvarno, s puno nade. Život je čudo, ide dalje, udvaranje divljih životinja, kukaca, vegetacije, divna simfonija. Onda me posjete dvije ekološki nadahnute novinarke da pišu o knjizi, pa mi pogaze mrkvu u povrtnjaku. Brinete za kitove, polarne medvjede, a o mrkvi nemate pojma.

Manje verbalne, više obrađene prirode, molim!

Točno. Postoji samo jedno pitanje: jeste li u životu imali kokošinjac ili ne? Ako jeste, tada znate kako se svijet okreće. Ako želite imati svježa jaja, stavite slamu u bide svog stana. Ako hoćete piliće, treba vam pijetao. Počastiš li jadnu kokoš još jednim, pijetlovi će se pobiti. Ako se ne brineš o čistoći ​​kokošinjca i zdravoj prehrani, kokoši će se razboljeti. Takav je zakon prirode, takav je život. Ne mogu više podnijeti naklapanja o prirodi. Naslov sljedeće knjige bit će Filozofija kokošinjca.

Završavamo s borilačkim vještinama koje ste svladavali četiri decenije. Nije li tužno kako se plemenito povijesno umijeće samoobrane pretvara u spektakl napadnog, prijetećeg nasilja?

Moj majstor uvijek kaže: pred opasnošću bježi koliko te noge nose. To je jedini smisao borilačkih vještina: naučiti se smijati, u svakom slučaju. Samo oni koji su u miru sami sa sobom mogu suzbiti svako nasilje u korijenu, ali ako je sukob neizbježan, pobjeda je laka kao perce. Mi autisti živimo u našem vlastitom svijetu; borba mi je pomogla da ovladam svojom tjelesnošću i izoštrim osjetila, čime sam se otvorila prema svijetu. Postoji nešto zajedničko umjetnosti borbe i pisanja: opsesivna metodičnost, težnja savršenstvu, psihofizička ravnoteža. Pisanje bez ventila štetno je za zdravlje.

Susanna Tamaro (1957). Rođena u Trstu, spisateljica i redateljica, iz dana u dan piše romane i pripovijetke, eseje, bajke za djecu i odrasle, scenarije. Prevedena je na 47 jezika, 25 milijuna prodanih primjeraka, više od 30 objavljenih knjiga, višestruko nagrađivani čistokrvni pisac.

Preveo sa slovenskog Mario Kopić

Delo, 8.4.2023.