Niccolò Nisivoccia: Rachel Bespaloff, snaga misli protiv nasilja
Znano je da je Camus pokraj sebe, na radnom stolu, držao fotografiju Simone Weil. Nije znano je li ondje držao i fotografiju Hannah Arendt i Rachel Bespaloff, ali ono što možemo reći jest da se obzor kojemu pripada svaka od ovih triju filozofkinja čini istim onim u koji bi se mogle upisati i preostale dvije. S onu stranu židovstva, čini se da im je zajednička ista emocionalna i egzistencijalna supstancija; isti očaj življenja, koji nije priječio strast prema životu – citiramo li samog Camusa, prema kojem „nema ljubavi prema životu bez očaja zbog života“. Nije slučajno što ih je prije nekoliko godina Nadia Fusini već obuhvatila u jednom dahu: „Posred prošlog stoljeća“, čitamo u njezinoj knjizi Hannah i druge, „ove su se tri različite i međusobno udaljene žene upustile u refleksiju o nasilju, o moći, o ratu, i to do neslućenih dubina.“ Definirala ih je kao „sestre po srodnosti“.
No ako o Hannah Arendt znamo mnogo, a sve u svemu danas već i o Simone Weil, o Rachel Bespaloff sve donedavno nismo mogli znati gotovo ništa, barem u Italiji. Znali smo, osim onoga što je o njoj sjajno napisala Nadia Fusini, da je poput Arendt i Weil rođena na prijelazu stoljeća: točnije 1895. godine, jedanaest godina prije Arendt i četrnaest prije Weil; i da je umrla mlada, u pedeset četvrtoj godini, i to počinivši samoubojstvo. Weil je umrla još mlađa, sa samo trideset četiri godine, i premda njezina smrt nije bila samoubojstvo u strogom smislu riječi, bila mu je vrlo blizu: neka vrst prepuštanja smrti, zbog iscrpljenosti. Jedino je Arendt, od njih triju, prešla „svoju orbitu“, kako je primijetila Fusini, „uzlaznom putanjom“, umrijevši u šezdeset devetoj godini. Ono što smo u svakom slučaju mogli dokučiti jest da su sve tri, svaka na svoj način, prodrle u srce tame tog stoljeća, istražujući njegovu bit, polazeći pritom i od vlastitih rana.
No kod Rachel Bespaloff prije svega su nam manjkala njezina djela, barem velikim dijelom, i nitko joj dotad još nije posvetio zasebnu biografiju. Te praznine sada postupno popunjava Cristina Guarnieri, proučavateljica filozofije jezika i židovske misli dvadesetog stoljeća, predanim i pomnim radom koji se ponajprije očituje u uređivanju njezinih sabranih djela, čije je objavljivanje još u tijeku kod izdavača Castelvecchi: dva sveska, koja je uredila zajedno s Laurom Sanò i Claude Cazalé Bérard, izašla su 2022. i 2024. godine; treći je svezak posve nov (riječ je o djelu O Ilijadi, koje je zapravo već bilo uvršteno u svezak iz 2022, ali se ovdje prvi put uopće, u odnosu na bilo koje drugo izdanje u Europi, vraća čitateljima na temelju izvornog francuskog teksta, koji je sama Guarnieri otkrila i spasila nakon istraživanja koje bi zaslužilo priču za sebe); a uskoro izlazi i još jedan. A evo sada i ove knjige, Rachel Bespaloff. Humanizam protiv barbarstva, također u izdanju Castelvecchija: istodobno ljudske i filozofske biografije, predodređene ostati fundamentalnom.
Cristina Guarnieri ne ograničava se na pripovijedanje činjenica, niti s druge strane na opisivanje nečije misli. Činjenice, s jedne strane: slučajno rođenje u Bugarskoj, gdje su se roditelji, ukrajinskog podrijetla, u tom času zatekli; djetinjstvo i mladost, uključujući i univerzitetski studij, u Ženevi; preseljenje u Pariz, koji odmah zavoli („Iznenada“, prisjetit će se u jednom pismu, „imala sam osjećaj da sam napokon kod kuće na ovoj zemlji“), a poslije na jug Francuske; brak, majčinstvo; egzil i smrt u Sjedinjenim Američkim Državama. Misao, s druge strane: sučeljavanje s filozofijom Heideggera i Kierkegaarda, među ostalima; neprestana težnja prema cilju da se pomire racionalno mišljenje i pojmovne apstrakcije s konkretnošću života i njegovom tragičnošću; otpornost nade i čežnja za slobodom čak i kada se nada i sloboda čine nedostižnima; „vrijeme trenutka“, kao ono „stvaralačko vrijeme“ zahvaljujući kojem sadašnjost može težiti trajnosti, vječnomu, kao svagda obnovljivoj mogućnosti „uskrsnuća“, obnove samoga sebe; presudan susret s Homerom. Sve to u knjizi teče bez prekida: život i misao Rachel Bespaloff jedno uz drugo, a da se jedno ne može odvojiti od drugoga.
U svijet Rachel Bespaloff, u njezinu kozmologiju, Guarnieri uranja u potpunosti: ono što se osjeća jest savršeno, čak intimno stapanje, kao da je – od Bespaloff – Guarnieri htjela i znala preuzeti čak i pogled, čak i glas. Čak i ritam pisanja: jer je muzikalnost bila sastavni element stranica Rachel Bespaloff, koja je studirala klavir i ples, a takva je i na stranicama Cristine Guarnieri.
Naravski, bilo bi zaludno u nekoliko redaka pokušati prikazati tu golemu složenost. No možda jedna ideja prevladava nad svima: to je ideja o „ugledu slaboće“, koju je Bespaloff izvukla iz prizora iz Ilijade u kojem vidimo Prijama, trojanskog kralja i Hektorova oca, kako preklinje Ahileja, koji mu je ubio sina, da mu vrati njegovo tijelo. Ahilej se gane i usliši molbu. „Preklinjanje“, bilježi Guarnieri, zajedno s Bespaloff, „u njemu ponovo rađa njegovu ljudskost“: to je nečuven, nezamisliv tren, u kojem neočekivano, ono „pa ipak“, „prekida mehaničko ponavljanje nasilja“. To je „humanizam protiv barbarstva“ na koji aludira podnaslov knjige: to je „trenutak“ čija se vječnost očituje u potrebi koju bismo za njim imali i danas, upravo u vremenu kroz koje prolazimo.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
(Il Manifesto, 11. 11. 2026)
