Donatella Di Cesare: Strepnja bijega od podrijetla

Svijetle oči, plava kosa – prepoznatljiv izgled koji mu ne ostavlja spasa. U najudaljenijem zakutku Turske jedna djevojčica, čim ga ugleda, podiže uzbunu: „Turist almàn, turist almàn“. Njemački turist! Njemački turist! Providnost njegova podrijetla duboko ga uznemiruje i čini ga ranjivim. Pobjeći? Zaboraviti? Njemačka ima povijest užasa, nasljeđe od kojeg se nemoguće otrgnuti. To je motiv koji pokreće intelektualnu autobiografiju Reinera Schürmanna, Podrijetla (Le Origini). Riječ je o izvanrednom tekstu, objavljenom na francuskom jeziku kod izdavača Fayard 1976. godine, koji je talijansko izdavaštvo dugo ignoriralo, što je još neshvatljivije uzme li se u obzir da je već postojao prijevod Ferruccia Scabbije, pronađen u Schürmannovu arhivu pri Novoj školi za društvena istraživanja (New School for Social Research) u New Yorku.

 

Schürmannova misao danas čini nezaobilaznu referentnu točku, nadasve zahvaljujući njegovoj interpretaciji Heideggera, čiji je bio učenik. Objavljeno 1982. godine, djelo Načelo anarhije (u talijanskom prijevodu pod naslovom Od načela do anarhije) radikalizira zahtjev odustajanja od svakog temelja, svakog utemeljenja. Nećemo pogriješiti ako kažemo da njegova an-arhična refleksija, koja dovodi u pitanje svaki arche, svako načelo, svaku zapovijed, dekonstruira podrijetlo. Povezanost između egzistencije i filozofije stoga je neraskidiva. Upravo je zato Schürmannova autobiografija gotovo čin rođenja njegove misli i ujedno sugestivna priča o njegovu ludo smionom životu.

 

Podrijetla su ponajprije anagrafske okolnosti. Reiner je Schürmann rođen u Amsterdamu od roditelja Nijemaca koji su slijedili Reich u europskoj invaziji, majka bijaše ravnodušna spram snijega, bombi i političkih ideja, dočim otac bijaše daleko više involviran. „Rođen sam prekasno da bih upoznao rat, prerano da bih ga zaboravio“, komentira Schürmann. I odjednom biva jasno da su podrijetla dublja i složenija, jer su nerazmrsivo povezana s tom epohom masovnih ubojstava i istrebljenja. „Židov ili nacist? Saveznici ili Osovina? Pobjednik ili gubitnik Povijesti? Ja sam gubitnik.“ Tako izranja pitanje koje će ga zavazda progoniti: „Zašto takva prošlost? Zašto meni? I zašto uprav meni ta prošlost?“ Njemačko podrijetlo proživljava se kao istočni grijeh: „Biti rođen s milijunima mrtvih na leđima.“

 

Možebiti da se nijedan drugi njemački intelektualac, ni prije ni poslije, nije na takav način suočio s pitanjem koje se, naprotiv, s vremenom sve više izbjegavalo. Iznimka nije čak ni Karl Jaspers, koji je svojim pamfletom iz 1945. pod naslovom Uz pitanje krivnje kanio uputiti konačnu moralnu opomenu svojim sugrađanima. Za Schürmanna nacizam nije završen, „fašizam nije iskorijenjen.“ Endlösung, „konačno rješenje“, ta riječ koja ga progoni od rođenja, njegovo je podrijetlo. I on ga priznaje. Povijest je ta koja to nameće, premda mu se ta prošlost čini tako stranom. „U meni govori nešto drevnije (…). Kaže da u meni kola ista krv koja teče venama Adolfa Eichmanna.“ Podrijetla kojih se pokušavamo riješiti vraćaju se punom brzinom. „Nemojte mi govoriti o pomirbi, odšteti, povratu, opetovanom ujedinjenju, kako biste okončali jučerašnji šok.“

 

Prošlost ne prolazi, a duhovi su življi od živih. Epizoda iz djetinjstva koju Schürmann pripovijeda jeziva je. Djeci u porodici, koja se vratila u Njemačku, zabranjeno se igrati u dvorištu ispred tvornice koju je otac preuzeo. Pa ipak, Reiner se ušulja u podrumske prostorije. Ondje su još uvijek skeleti uznika – skorena plijesan i komadići prugaste tkanine. Zvali su ih „pidžamama“, osuđenima na prisilni rad. „Nagnuo sam se da bolje vidim. Umah mi je tamna tekućina potekla s usana. Pravilan mlaz preko jedne od dviju lubanja. Upravo se ondje nešto slomilo u meni.“ Tvornica, koja je za oca pothvat njegova života, za Reinera predstavlja neizbrisivu sliku smrti.

 

Podrijetla postaju gotovo dnevnik bijega – od oca, od domovine, od Njemačke. I od svih očeva koje je susreo kasnije, uključivši Heideggera. No krivnje padaju na djecu u mnogim smislovima, prije svega zato što se čini da prošlost pritišće poput osude čak i one koji nisu bili ondje, one koji se izuzimaju. Bijeg će se pokazati brodolomom.

 

Pa ipak, etape njegova životna puta, rekonstruirane u osam poglavlja, ističu radikalnost njegovih izbora. Schürmann staje na stranu progonjenih. Značajnu ulogu pritom ima Yoschko, poljski Židov koji je preživio logor Belzec, a kojeg je susreo u Parizu. Razlika u godinama ne priječi razvoj duboka prijateljstva. Možda je moguće zajedno popraviti pukotine Povijesti – one Njemačke i one Izraela. Nijemci i Židovi preživjeli su istu prošlost. Schürmann slijedi Yoschka i odlazi živjeti u kibuc Kfar Ezra, blizu Haife. Privlači ga skroman život posvećen teškom fizičkom radu, fascinira ga taj „socijalizam u malom“ koji kibuc čini malim političkim laboratorijem. No entuzijazam se brzo gasi kada Odbor, sastavljen od mladih sabra (Židova rođenih u Izraelu), tako različitih od Yoschka i tako udaljenih od europske kulture, donosi odluku o njegovu protjerivanju. Njegovo je njemačko podrijetlo tobože bilo nespojivo s projektom židovske nacije. Stranice posvećene ovom potresnom iskustvu proživljenom šezdesetih godina iznimno su snažne i aktualne.

 

Sjenka prošlosti prati ga, neizbježno se projicirajući na njegov usud. O tome svjedoči i sam jezik. „Oskvrnuli su moj jezik. Sada se, kroz njega, to podrijetlo sve više približava. On je taj koji me živi, koji me izražava, koji me izgovara. On me određuje i uništava.“ Nakon boravka u Njemačkoj, Schürmann studira teologiju u Francuskoj, gdje je 1970. zaređen za dominikanca. Iz tog razdoblja potječe njegov ogled Meister Eckhart ili lutajuća radost. No ubrzo napušta redovnički habit. Ljubav prema Louisu (Louis Comtois, prim. prev.), umjetniku podrijetlom iz Québeca koji je prerano preminuo od AIDS-a, priprema njegov bijeg iz Europe. Uostalom, jedna mu je Ciganka prorekla da se njegov cilj nalazi s druge strane oceana.

 

U posljednjim poglavljima rekonstruiran je složen odnos s Novim svijetom. „Podučavat ću Amerikance filozofiji“. Štoviše, njemačkoj filozofiji. Amerika je velika oaza naivnosti u kojoj se može tražiti olakšanje od smrtonosnog tereta sjećanja. Prošlost ga, međutim, proganja i ondje. U Washingtonu, između dvaju univerzitetskih natječaja, nailazi na neonacističku povorku. Tada nasrće na tu skupinu i na kraju izvlači deblji kraj. Ne uspijeva fizički uništiti prošlost koja pretendira postati sadašnjošću. I taj čin ima okus još jednog u nizu neuspjeha. No protuotrov je upravo filozofija. Mišljeno podrijetlo, misao o podrijetlu, bit će Schürmannov veliki pridonesak anarhičnom usmjerenju suvremene refleksije.

 

(2020)

 

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Pokreće Blogger.