16. januara 1932 (Berlin)

K-učinak [učinak kokaina] principijelno se ne razlikuje od M-učinka [učinka morfija].

Uz oba lakši i okretniji postajem. M-učinak snažnije fizički – i mnogo brže djeluje. K-učinak više moždani, fizički ne tako euforičan. Intenzivno lebdeće stanje kod učinka. Isto tako lakša slaboća u trbuhu, cigareta koja prija, kao začarano.

14. jula 1932

Jučer navečer prigovarao Hanseriku [Hans-Erik Pringsheim, Klausov bratanac, sin majčinog brata Klausa Pringsheima] neka čita knjige, a ne samo novine. Nužnost obrazovne osnove za dobroga novinara, što on želi postati. Isključivo čitanje novina kvari stilistički i moralno. Njegov je otac sve do svoje tridesete godine unatoč svemu čitao knjige: ja do svoje devetnaeste godine jedva kakvu novinu.

Započeo: Ksenofont, Uspomene na Sokrata. Ne odveć prijemčiv. Prebacujem sebi da premalo radim. Pregledao Literarische Welt (oblasni broj) [revija za literaturu koja je izlazila u Berlinu] i Querschnittt (Goll o Joyceu) [literarna revija koja je izlazila kod nakladnika Ullstein]. Na kafi o dugovima; snažniji nadzor kuće u ljetnim mjesecima. S E [Erika Mann, Klausova starija sestra, s kojom je bio iznimno povezan, inače kazališna glumica i publicistkinja] u grad. Najprije k Feuchtwangeru [Lion Feuchtwanger, njemački pisac, emigrirao u Francusku], o novcu. Potom sam po poslove: sportska trgovina, parfumerija, Jaffe [minhenska knjižara]. K Güntheru Franku [minhenski galerist] u grafički kabinet. Razgovor o Rickijevim [Richard Ricki Hallgarten, slikar i ilustrator, Klausov prijatelj iz mladosti koji je izvršio samoubojstvo] stvarima. Razgledanje Feiningerove [Lyonel Feininger, njemačko-američki slikar] izložbe (srodnost s Kleeom, kineski stil). Ponovno sreo E u Carltonu [Carlton, otmjena kavana u Münchenu], s Eugenom Gürsterom [dramaturg]. Direktno uz susjedni stol: Adolf Hitler u najglupljem društvu. Njegova direktno upadljiva inferiornost. Krajnje netalentiran; fascinacija koju vježba, najveća blamaža povijesti; stanovita seksualno-patološka primjesa ne može objasniti sve.

19. februara 1933

Izjutra ništa drugo nego želja da umrem. Računam što bih danas napustio, i moram to osjetiti kao neznatno. Mogućnost za istinski sretnu vezu otpada. Mogućnost literarne slave u bliskoj budućnosti – vjerojatno isto tako otpada. Ako bi ispred mene stajao stup, vjerojatno ne bih oklijevao –  da nema E (i M) [Mielein, ime od milja za Klausovu majku, Katiu Mann, rođenu Pringsheim]. S oboje povezan. Sve više uvjeren da bi E smrt odmah potegnula i mene za sobom. Potom me ne bi zadržao ni rad. Nikakav trag straha od smrti. Smrt se može razumjeti samo kao spasenje. Isto tako ni za Rickija nije bilo strašno.

14. marta 1933 – Pariz (Hotel Jacob)

Dolazak na Gare de l'Est. Jeo u restoranu na stanici. BONZO [Klausov prijatelj, živio je u Parizu]. S njim sam. Baš prijatna soba s kupaonicom, četvrti kat; mjesečna najamnina. Telegrafirao E; pismo na minhensku stanicu (u sobi zaboravio naočale). – Bonzo o Wolleu [Charly Wollenweber, prijatelj iz Berlina], kojega su u Berlinu premlatili jer je Židov, stranac i homoseksualac. Sat i pol spavao. Najprije sam sebi ponovno predočavao smrt. Sanjao o E (u vezi s ''Maglom'' [Nebel, nadimak Hansa Feista, bivšeg izdavača i značajnog prevoditelja koji je zbog nejasnog izražavanja dobio nadimak ''Magla'']). Osjećaj samoće, premda samo onda kada nije tu.

24. marta 1933

Noću napad kašlja, s ustajanjem. Precizno sanjao da sam se u Zürichu povezao s Martinom Bodmerom [urednik književne revije Corona], kako bi preko njega dobio mjesto (to ne bi bilo ni tako glupo). Razmišljao o tome kako nas čudno dvostruko trenutno stanje Njemačke odvraća: s jedne strane liberalnog Europljanina, građanskog intelektualca (teror), s druge strane socijalista (teror nazadnjaštva). Sve slabosti boljševizma u pretjeranom stupnju: bez njegovih ciljeva i nada. Diktatura napretka – nužno zlo. Diktatura nazadnjaštva – besmisao.

27. marta 1933

K Julienu Greenu [francuski pisac američkog roda], av. du Pres. Wilson. Čaj kod njega. Ugodan razgovor (sestre Bronte, Bonzo, Sjeverna Afrika, Platen, Hitler; čudno, ništa od svojega osobnog života ne pušta da prodre u njegove knjige; strogo odvajanje; ''netko drugi nego ja piše moje stvari''. Za opuštanje svaki dan homoerotski zapisi. Njegov silno strasni i ujedno hladni odnos spram seksualnog. Pokazuje mi pornografskog Čeličeva [Pavel Čeličev, ruski slikar]: herojska piramida bludništva).

4. aprila 1933

Noću pri čitanju ''Wagnera'' [''Slučaj Wagner'', Friedricha Nietzschea] zabilježio da je tema ''zavođenje'' za Čarobnjaka [Zauberer, tako naziva Klaus Mann svojega oca, Thomasa Manna] tako karakteristična – naspram mene. Motiv zavođenja: romantika-muzika-Wagner-Venecija-smrt-''Simpatija s bezdanom''-pederastija. Potiskivanje pederastije kao uzrok tog motiva (Prevladavanje ''zavođenja'' kod Nietzschea; vidi Wagnera). Kod mene drukčije. Primarni utjecaj Frank Wedekind – Stefan George. Pojam ''grijeha'' – nedoživljen. Uzrok: iživljen. Pederastija. Opojnost (čak smrtna opojnost) svagda kao razvoj života, zahvalno akceptirao; nikada kao ''zavođenje''. Čak je i u slučaju droge kod mene tako da mi je opasna u najboljem slučaju fizički, ali ne i psihički. Načelno nisam ništa dobio. Povezanost sa smrću: dio životnog osjećaja. I Wagner bi dakle bio bezopasan: ako bi imao za mene ikakvu moć zavođenja, ali je nema.

Pismo Fritzu (nacistička muška prostitutka koji prosi). – S Wolfgangom [Wolfgang Hellmert, pjesnik i pisac, s Klausom osobno i literarno povezan] kod Lippa nešto malo večerao. Na uglu ulice pripovijedao nepristojne viceve.  Feistov [Hans Feist] dolazak. S njim još u Café de la Paix. Brbljanje (E itd.).

2. jula 1933

Otkad nisam više u Münchenu, daleko od BABSA [Herbert Franz, kazališni glumac, Klausov prijatelj od 1930. godine], vodio sam ljubav samo za gotovinu: morao sam platiti. Mornari, maseri, ulične muške prostitutke (Strich). U dva ili tri slučaja, kad sam htio drukčije (na primjer s ruskim pijanistom), nije bilo ništa. Nedostaje snage da bih se nekom pojedinačnom slučaju unutarnje i podrobnije  predao. Odvajanje od BABSA. No bi li ostalo tako lijepo kao što je bilo u posljednja dva tjedna? --- Gore: sjena koja baca razočaranje u HANSA [Hans Aminoff, mladi finski zemljovlasnik što ga je Klaus susreo na svojem putu po Skandinaviji] preko svega. Usto još i manji nesretni slučajevi kao što su Bonzo, kojega sam veoma precijenio. Willi [Klausov prijatelj iz Berlina] – već ionako zaboravljen. Prisutnost Renéa [René Crevel, francuski nadrealist, neodoljivi i nesretni mladić, od 1926. Klausov prijatelj, izvršio samoubojstvo u noći između 18. i 19. juna 1935], koji je kao neka prošlost. Tako je to.

8. decembra 1933

Spor s Čarobnjakom, jer sam ga upozorio na statute njemačkih organizacija. Njegovo ništa-čuti, ništa-znati, bijeg u razdražljivost. To stanje je posve neodrživo. Neizvjesnost što učiniti s moje strane.

19. decembra 1933

Veoma čudno i strašno sanjao: o St. Georgeu [Stefan George, njemački pjesnik]. Bojao sam se njegovih sablasno plavih oči s crnim krugovima u svjetlećem plavetnilu. Iz neke vrste uljudnosti odsjekao sam s njega komad mesa. Meso je imalo strašan okus i potajice sam ga ispljunuo. Iz uljudnosti ipak još jednom zagrizao. Bio je teatralno zamaskiran, nosio je neke vrste asirsku bradu od čavala i crno-sive vunene rukavice. Htio sam mu postaviti nekoliko literarnih pitanja, no do toga nisam došao. Cijeli san posvema aseksualan, san straha.

5. maja 1934

Sanjao o Čarobnjakovom potajnom homoseksualnom životu (Odnos s Kruseom) [Werner Kruse, muzičar, povremeno suradnik teatarske krupe Pfeffermühle koju je vodila Erika Mann].

31. decembra 1935

Posljednji sati strašne godine 1935.

Kakva je bila ta strašna godina?

Napisao sam svoju najljepšu i najžalosniju knjigu, Patetična simfonija. Uz to još mnogo toga. Bio mnogo na putu. Dva kongresa: Barcelona (nije loš); Pariz (nipošto nije dobar). Novi gradovi: Prag, Budimpešta. Nova prijateljstva: Hatvanyevi [porodica baruna i pisca Lajoša Hatvanyja koju je Klaus posjetio] itd. Češka turneja predavanja, nešto što veseli.

S mladićima: ne mnogo dobro, unatoč tome, nešto zadovoljstva.

Melankolična nježnost za Konni [Konrad Katzenellenbogen, kasnije Konrad Kellen, od 1941-1943. godine tajnik Thomasa Manna, kasnije američki oficir, Klaus ga je upoznao u februaru 1935. godine u Parizu]; snažno trajna i nesretna naklonost prema Sklenki [Hans Sklenka, austrijski kazališni glumac, povremeno sudjelovao u kazališnoj družini Erike Mann].

Problem ''tunje'' [Thunfisch ili Thun, Klausov izraz za droge] sve sumnjiviji i centralniji. Višak ''uzimanja'' u Budimpešti; tada najdublja depresija, najsnažnija čežnja za smrću. Neuspješno putovanje u Perziju. Pokušaj samoubojstva Miro [Annemarie Scwarzenbach, ekscentrična djevojka iz Švicarske, prijateljica Klausa i Erike] i stalna opasnost. RENÉOVA SMRT.

Prijateljstvo s F. [Fritz Helmut Landshoff, izdavač, osnivač amsterdamske izdavačke kuće Querido] i briga za nj.

E konstantno. Isto tako njezino stanje. Rad, uspjeh i moralno držanje. Ljubav. Mielein posebno ljubazna, napose posljednjih mjeseci.

Snažni dojmovi čitanja, naposljetku ''Les Nouvelles Nourritures'' [''Novi plodovi'', roman Andréa Gidea].

Kraj revije ''Sammlung'' [Zbirka].

Mnogo promišljao o Wolfgangu, Rickiju, Gerti [Gertrud Frank, Klausova prijateljica iz mladosti, umrla u Parizu 1933. uslijed veće količine droge]. Kraj odnosa s Doris [Doris von Schönthan, dugogodišnja Klausova prijateljica].

Dobro: Eva [Eva Landshof, bivša žena F. H. Landshoffa]; Mopsa [Thea Sternheim, kćerka dramaturga Carla Sternheima, Klausova prijateljica], Brian [Brian Howard, engleski pisac, Klausov prijatelj], Landauer [Walter Landauer, urednik, u Amsterdamu vodio njemački odjel izdavačke kuće Allert de Lange], Kesten [Hermann Kesten, urednik, zajedno s Landauerom vodio njemački odjel izdavačke kuće Allert de Langue].

Naposljetku opet: Magla [Hans Feist] – A taj Hitler još uvijek nije strmoglavljen.

Silvestarska večer u kinu, s F. [Fritz Helmut Landshoff] (Izvanredno nježna Dolly Haas u filmu ''Zašto laže gospodična Käte?'')

Na stanici pričekao N.[Nebel, Magla, Hans Feist], koji je za ovu večer još jednom došao iz St. Moritza. Na pošti dugo čekao (donekle čemeran): telefonski razgovor s E, Basel. Na ulicama veoma nemirno. Novogodišnje zvonjenje. U dva lokala: najprije Palace-Bar, potom u jednom drugom, vrlo prijatnom. Pio trešnje. Svi su mladići imali svoje cure. Tri su sata.

Preveo s njemačkog i bilješkama popratio Mario Kopić

[Klaus Mann, Tagebücher, I-VI, ur. Joachim Heimannsberg, Peter Laemmle, Wilfried Schoeller, München: Spangerberg 1989] 

Mario Kopić: Uz dnevnik Klausa Manna

Goli otok po sedamdesetih let
Uredila Manca Erzetič
Ljubljana: Inštitut Nove revije, 2021.

U jednoj fusnoti iz prvog toma svog glavnog filozofskog djela Svijet kao volja i predstava Arthur Schopenhauer, osvrćući se na fenomen inkvizicije, kaže da čovječanstvu služi na čast što se u cjelokupnoj njegovoj povijesti tako nešto samo jednom dogodilo. I da bi brojkama potvrdio ovaj svoj sud, napominje Schopenhauer da je inkvizicija samo u Madridu za 300 godina poslala na lomaču 300.000 nedužnih ljudi.

U četvrtom tjednu svojega boravka na Lidu, Gustav von Aschenbach zamijetio je s nelagodom neke stvari koje se tiču izvanjskog svijeta. Prvo mu se učinilo da, iako se išlo prema vrhuncu sezone, posjet hotelu prije opada no što raste, a napose mu se učinilo da njemački jezik oko njega presušuje i gubi se, tako da su za stolom i na žalu naposljetku njegovo uho ticali samo još strani glasovi. Potom je jednoga dana kod brijača, kojega je sada često posjećivao, uhvatio riječ koja ga je osupnula. Čovjek je spomenuo neku njemačku porodicu koja je taman bila otputovala, nakon kratka boravka, a onda je dodao, brbljajući i dodvoravajući se:

-        Vi ostajete, gospodine; vi se ne bojite boleštine.

Aschenbach ga pogleda.

-        Boleštine? – ponovi on.

Brbljivac zamuknu, zaokupljen poslom, prečuvši pitanje. A kada ga gost oštrije ponovi, reče da ništa ne zna, trseći se smetenom rječitošću skrenuti razgovor.

Bilo je to u podne. Poslije podne se Aschenbach, pri teškoj žezi i bez daška vjetra, odvezao u Veneciju; jer njega je gonila sumanuta želja da u stopu prati poljsku mladež koju je spazio kako odlazi sa svojom pratiteljicom na vaporet. Svojega idola nije zatekao na San Marcu. No dok je pio čaj, sjedeći za svojim željeznim okruglim stolićem na hladovitoj strani trga, iznenada osjeti u uzduhu neobičan vonj i u taj čas mu se učini da ga osjeća već danima, samo što mu nije prodro u svijest – neki slatkasto-apotekarski vonj koji je podsjećao na bijedu i rane i sumnjivu čistoću. Zamišljeno ga je ispitivao i prepoznavao, a potom dovršio svoju užinu i otišao s trga stranom nasuprot bazilici. U stisnutosti vonj se pojačavao. Uglovi su bili oblijepljeni štampanim obavijestima kojima su gradski očevi upozoravali stanovništvo da se klone kamenica i školjaka, kao i kanalske vode, zbog stanovitih oboljenja probavnog sistema što se javljaju pri ovakvu vremenu. Bilo je jasno da se nastoji uljepšati stvar. Ljudi su u skupinama stajali šutke na mostovima i trgovima, a stranac je stajao među njima tražeći vonj i o njemu razmišljajući.

Nekoga je trgovca, koji je stajao na vratima među koraljnim ogrlicama i nakitom od lažnog ametista, zamolio da mu objasni otkud taj fatalni vonj dolazi. Čovjek ga odmjeri teškim pogledom i žustro se prene.

-        To vam je samo mjera opreza, gospodine! – odgovori mu gestikulirajući. Policijska uredba koju moramo odobravati. Ovaj nas uzduh pritišće, široko je vjetar štetan po zdravlje. Ukratko, razumijete … možda i malo pretjeran oprez…

Aschenbach mu zahvali i ode dalje. Čak je i na vaporetu kojim se vraćao na Lido osjećao vonj dezinficirajućeg sredstva.

Vrativši se u hotel, umah se uputi u halu prema stolu s novinama i stane ih razgledati. U stranim novinama nije nalazio ništa. Samo su domaće spominjale glasine, navodile različite cifre, potom prenosile službene demantije i dovodile u sumnju njihovu istinitost. To je objašnjavalo odlazak Nijemaca i Austrijanaca. Pripadnici ostalih nacija očito nisu ništa znali, nisu ništa ni slutili, nisu još bili uznemireni. ”Treba šutjeti!” pomisli Aschenbach uznemireno, bacajući novine na stol. ”To treba prešutjeti!” Ali istodobno mu se srce ispuni zadovoljštinom zbog pustolovine u koju upada izvanjski svijet. Jer strasti nije, kao ni zločinu, po ćudi pouzdan poredak i dobrobit svakidašnjice, i dobro joj dolazi svako labavljenje građanskog sklopa, svaka pomutnja i nedaća u svijetu, jer joj se ukazuje neodređena nada da će iz toga izvući kakvu korist za se. Tako je i Aschenbach osjetio neko mračno zadovoljstvo zbog onoga što se, službeno zabašurivano, zbiva u venecijanskim prljavim uličicama – ta zla tajna grada što se slijevala s njegovom vlastitom tajnom, koju i on nastoji pošto-poto prikriti. Jer zaljubljenog nije ništa toliko brinulo koliko mogućnost da Tadzio otputuje i spoznao je ne bez užasa da više ne bi mogao živjeti kada bi se to dogodilo.

(…)

Već je idućeg dana poslijepodne tvrdoglavac učinio nov korak da iskuša izvanjski svijet, ali ovaj put s punim mogućim uspjehom. Stupio je naime u englesku turističku agenciju na Trgu San Marco i, pošto je promijenio na blagajni nešto novca, s izrazom lica nepovjerljivog stranca uputio je svoje fatalno pitanje clerk-u. Bio je to Britanac u odijelu od tvida, još mlađahan, kose razdijeljene po sredini, nablizu usađenih očiju, a cijelo njegovo biće odisalo je onom staloženom lojalnošću koja se pričinja tako čudnom, tako stranom na lupeški okretnome jugu. I započne:

-        Nema razloga za zabrinutost, sir. Mjera opreznosti koja ništa ozbiljno ne znači. Takve se uredbe ovdje često donose ne bi li se spriječili štetni utjecaji vrućine i široka…

No kad je podigao pogled svojih plavih očiju i susreo se sa strančevim, umornim i ponešto tužnim pogledom uprtim pomalo prezirno u njegove usne, Englez iznenada pocrveni i nastavi poluglasno i pomalo uzbuđeno:

-        Naime, tako glasi službeno tumačenje i ovdje smatraju da ga se treba držati. Ja ću vam reći da se iza toga još nešto drugo krije.

I tad mu na svojem čestitom i zgodnom jeziku reče istinu.

Indijska kolera već godinama pokazuje pojačanu sklonost širenju i migriranju. Potekla iz toplih močvara na delti Gangesa, porasla mefitskim dahom one bujno-beskorisne divljine prasvijeta otočja koje se klone ljudi, a tigar vreba u njezinu bambusovu šipražju, ta je pošast neprekidno i neobično žestoko harala svekolikim Hindustanom, na istoku je prešla u Kinu a na zapadu u Afganistan i Perziju i produžila karavanskim putom i prenijela svoje grozote sve do Astrahana, pa i do same Moskve. No dok je Evropa strepjela da sablast ne stigne do nje kopnenim putem, donijeli su je morem sirijski trgovci pa se gotovo istodobno pojavila u više sredozemnih luka, digla glavu u Toulonu i Malagi, pokazala svoju krabulju u Palermu i Napulju, a čini se da više i ne kani napustiti Kalabriju i Apuliju. Sjeverni dio poluotoka ostao je pošteđen, ali oko sredine mjeseca maja ove godine otkrili su istog dana u Veneciji užasne vibrione u izmoždenim, pocrnjelim leševima jednoga brodskog sluge i jedne piljarice. Te su slučajeve zatajili, ali nakon sedam dana bilo ih je već desetak, dvadesetak, tridesetak po raznim gradskim četvrtima. Neki čovjek iz austrijske provincije, koji se za svoj gušt zadržao nekoliko dana u Veneciji, umro je čim se vratio u svoj gradić, s više no jasnim simptomima, i tako su u njemačke novine prispjeli prvi glasovi o pošasti u gradu na lagunama. Venecijanske gradske vlasti odgovorile su da zdravstveno stanje grada nije bilo nikad bolje i poduzele najnužnije mjere za suzbijanje bolesti. No po svoj prilici su živežne namirnice bile inficirane, povrće, meso ili mlijeko, jer koliko ju je poglavarstvo poricalo i zataškavalo, smrt je u tijesnim uličicama proždirala sve oko sebe, a osobito su joj pogodovale prerane ljetne vrućine od kojih se voda u kanalima smlačila. Da, reklo bi se čak da je boleština uzela još maha, kao da se udvostručila žilavost i plodnost njezinih uzročnika. Rijetki su bili slučajevi ozdravljenja. Od stotinu onih koji podlegoše osamdeset bi umiralo i to u strahovitim mukama, jer se bolest očitovala na najužasniji način i često zadobivala onaj najpogibeljniji oblik koji se zove ”suha bolest”. Kad bi se to dogodilo, tijelo nije moglo izlučiti iz krvnih žila nakupljene količine vode. Bolesnik bi se u nekoliko ura sasušio i ugušio od krvi guste poput smole, uz grčeve i promukle vapaje. Sretan je bio onaj, što se pokadšto događalo, koga bi bolest snašla, nakon što bi mu pozlilo, u obliku duboke nesvjestice iz koje bi se jedva probudio ili se uopće ne bi probudio. Na početku juna napunile su se u tišini barake za karantenu u Ospedale civico. U oba sirotišta ponestalo je mjesta i razvio se jezovito živahan promet između keja Fondamenta Nuova i San Michele, otočića groblja. Ali strahovanje od opće štete, briga za nedavno otvorenu izložbu slika u javnim parkovima, zabrinutost zbog silnih gubitaka koji bi nastali, uslijed panike i ozloglašenosti, u hotelima, trgovinama i u svekolikim turizmu, sve je to u gradu bilo jače od ljubavi za istinu i poštivanja međunarodnih ugovora. Sve to skupa natjeralo je gradske vlasti da se uporno drže politike prešućivanja i opovrgavanja. Upravitelj Ureda za higijenu, čovjek zaslužan, odstupio je ogorčeno sa svog položaja, a na njegovo je mjesto potajno došao poslušniji čovjek. Narod je za sve to znao. Korupcija visokih funkcionara, udružena s općom nesigurnošću i izvanrednim stanjem u koje je prijeka smrt dovela grad, sve je to izazivalo stanovit pad morala među nižim društvenim slojevima i ohrabrilo mračne i antisocijalne nagone, što se očitovalo u neumjerenosti, bestidnosti i porastu kriminala. Odredbama unatoč, uvečer se po ulicama viđalo neubičajeno mnogo pijanih; pričalo se da je noću pogibeljno izlaziti na ulice zbog lopova i razbojnika; učestali su prepadi pa i ubojstva; već dva puta se pokazalo da su ljude koji su navodno umrli od kuge zapravo otrovali njihovi najbliži rođaci; profesionalna poročnost zadobila je nametljive i izopačene oblike koji ovdje ipak nisu bili uobičajeni, za razliku od juga zemlje i Orijenta.

O tim je stvarima Englez izrekao odsudnu riječ i zaključio:

-        Dobro bi postupili da otputujete danas nego sutra. Još dan-dva pa će se morati uvesti karantena.

-        Hvala Vam – reče mu Aschenbach i napusti ured.

Na trgu je bilo sparno a nije bilo sunca. Neupućeni stranci sjedili su pred kavanama ili stajali načičkani golubovima pred crkvom gledajući kako životinje vrve, mašu krilima i otimaju se za kukuruzna zrna u ispruženim dlanovima. Grozničavo uzrujan, likujući što posjeduje istinu, s okusom gađenja na jeziku i s fantastičnom jezom u srcu, hodao je samotnik gore-dolje po kamenim pločama veličajnog trga. Pomišljao je na čestit postupak kojim bi očistio savjest. Mogao bi još večeras pristupiti onoj ženi okićenoj biserjem i osloviti je riječima koje je već smislio: ”Dopustite, Madame, strancu da vam nešto savjetuje, da vas upozori na nešto što ovdje taje pred vama iz koristoljublja. Otputujte odmah s Tadziom i kćerima! Venecija je okužena!” Potom bi još na rastanku stavio ruku na tjeme oruđu podrugljivoga božanstva, okrenuo se od njega i pobjegao iz ove močvare. No istodobno je slutio da je neizmjerno daleko od toga da bi ozbiljno htio takav korak. To bi ga dovelo tamo gdje je nekoć bio, vratilo bi ga njemu samom; no svakome tko je izvan sebe ništa nije mrskije nego opet k sebi doći. Sjeti se bijele građevine, ukrašene natpisima što su se ljeskali na večernjem svjetlu, dok se oko njegova duha gubilo u njihovoj prozirnoj mistici; pa onog neobičnog putnika koji je u ostarjelom čovjeku probudio mladićku čežnju da luta daljinama i tuđinom; pomisao na povratak kući, na opreznost, trijeznost, muku i visoku umjetnost toliko mu se gadila da mu se lice iskrivilo od izražaja fizičke mučnine.

-        Treba šutjeti! – prošapta žestoko.

I:

-        Šutjet ću!

Opijala ga je svijest da je upućen u tajnu, da je sukrivac, baš kao što i neznatna količina vina opije umoran mozak. Njegovu se duhu ukazivala zamršena slika grada što tone u nesreću i zapuštenost i ulijevala mu neiskazive nade koje su nadilazile um i bile silno slatke. Što prema ovim očekivanjima znači ona nježna sreća o kojoj je još prije koji trenutak sanjario? Što mu još vrijede umjetnost i krepost spram prednosti kaosa? Šutio je i ostao.

(…)

Još je istoga dana svijet smjerno primio vijest o njegovoj smrti.

(1912)

S njemačkog preveo Mario Kopić