Vito Mancuso: Isus i Krist
/odlomak iz knjige Isus i Krist Vita Mancusa/
S obzirom na osjetljivost ovog pitanja, objasnit ću to još jednom: za nas postoji mogućnost pripadanja vječnosti samo kroz pripadanje vremenu, što po definiciji zabranjuje svaki prezir prema prirodnom svijetu u ime vječnoga. Nikakav contemptus mundi ili „prezir prema svijetu“ (prema materiji, tijelu, prirodi) ne može se utemeljeno pozivati na Isusa. Upravo suprotno, od njega potječu briga, predanost i ljubav prema prirodnom svijetu. Spis Pierrea Teilharda de Chardina Srce materije mnogo je bliži Isusovu duhu nego Nasljeduj Krista (danas se smatra da ga je napisao njemački redovnik Toma Kempenac, prim. prev.), u kojem se tvrdi: „Ovo je vrhunska mudrost: prezirom prema svijetu težiti kraljevstvu nebeskom“ (Ista est summa sapientia, per contemptum mundi tendere ad regna coelestia)“. Nasuprot tome, Teilhard de Chardin kaže: „Svijet se, tijekom cijelog mog života, kroz cijeli moj život, postupno palio, rasplamsavao u mojim očima, sve dok oko mene nije postao u potpunosti svjetlosan iznutra“, da bi zatim nastavio govoreći o trima univerzalnim komponentama „Kozmičkom, Ljudskom i Krističnom“, koje opisuje kao „pristupe ili kasnija približavanja jednoj te istoj temeljnoj stvarnosti“.
Ljubav prema vječnosti nema nikakve veze s prezirom prema vremenu i onome što se u vremenu rađa, jer vječnosti možemo pripadati samo ako poštujemo vrijeme. Ako ga, naprotiv, poričemo prezirući materiju, ne samo da ne dotičemo vječnost, nego neizbježno stvaramo ono nezdravo usmjerenje pogleda i duha koje je Nietzsche nazivao nihilizmom, svodeći njegov izvor, ne bez razloga, na kršćanstvo, a još ranije na platonizam. Za nas se vječnost neizbježno daje kao vrijeme, duh kao materija, nebo kao zemlja, duša kao tijelo, cjelina kao fragment. Voljeti vječnost i pripadati joj znači voljeti ovaj prolazni oblak koji sada, podižući glavu s papira, vidim kroz prozor i kojeg ubrzo više neće biti – kao amblem svih manifestacija Beskonačnog, koje su za nas uvijek nužno konačne. Voljeti Beskonačno znači voljeti Konačno u svim njegovim manifestacijama.
Razlika u odnosu na ovaj svijet ne tiče se fizike, nego etike; i pretvara se u način života koji više ne teži moći, nego harmoniji. U duhu onoga tko prihvati poziv da bude kraljevstvo Božje i doživi evanđeosko preobraćenje (metánoia), logika se mijenja. Tko počinje tako živjeti, govori samom sebi: ja više nisam u središtu, ja više nisam u središtu. Tako se, premještajući svoje središte – ili, bolje rečeno, usredotočujući se na nešto veće i važnije od vlastitog ega – čovjek pronalazi drukčijim i iskušava novi život. Buda govoreći o buđenju (bodhi), Platon o okretanju duše (periagogé), Plotin o povratku izvornom biću (epistrophé), Hillel o povratku (teshuvà), Dante o novom životu (vita nuova), i mnogi drugi kasniji koncepti izražavali su istu onu stvarnost koju je Isus izražavao govoreći o metánoi, "promjeni uma" (nous), načina razmišljanja, a time i bivstvovanja: „Vrijeme je došlo kraju i kraljevstvo Božje je blizu: promijenite svoj život (metánoia) i vjerujte ovoj mojoj objavi za vaše dobro“ (Mk, 1,15).
Zato ja tvrdim da Isusova povijesno-kronološka pogreška ne poništava filozofsko-duhovnu vrijednost poruke, jer svatko od nas, ovdje i sada, može postati kraljevstvo Božje ako svojem unutarnjem svijetu dodijeli druge prioritete i druge hijerarhije u odnosu na one vanjskog svijeta. U kraljevstvo Božje ulazi se tako da se njime postane. Isusova povijesno lažna objava filozofski je istinita, jer se svatko u svakom trenutku može otvoriti novoj logici i ovdje i sada predstavljati novu parabolu o kraljevstvu Božjem.
Iz toga slijedi da pravi Isusovi učenici nisu oni koji se nazivaju kršćanima, oni su prije učenici Petra i Pavla. Živjeti Isusovu duhovnost nije religijsko pitanje, kao što je to duhovnost Petra i Pavla koja uključuje vjerovanje u određene pretpostavke počevši od otkupiteljske smrti i uskrsnuća, usmeno ispovijedanje drevnih formula koje se smatraju apsolutnim istinama i nazivaju dogmama, odnosno zahtijeva ortodoksiju i obrednu praksu pod upravom Crkve i njezine hijerarhije; ne, živjeti Isusovu duhovnost egzistencijalno je pitanje i zahtijeva drugačiji stil života, u znaku harmonije i autentičnosti: zahtijeva ortopraksiju, prakticiranje dobra i pravednosti. Onaj tko u svojem duhu i u svojem srcu nadilazi vrijednosti i hijerarhije ovoga svijeta te djeluje po pravednosti, pravi je učenik onoga koji je poučavao: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu“ (Mt 6, 33). Kako bi se živjela ta Isusova duhovnost nije riječ o tome da se bude kršćanin; riječ je, mnogo dublje, o tome da se bude pravedan.
Karl Jaspers je napisao: „Isus ostaje moćna sila suprotstavljena kršćanstvu koje ga je učinilo svojim temeljem. On ostaje poput dinamita koji je tako često želio razoriti svjetovna ukrućenja kršćanstva u njegovim Crkvama. Na njega se pozivaju heretici koji ga shvaćaju ozbiljno u njegovom radikalizmu.“ Veliki je filozof dobro vidio: njegov radikalizam. Duhovnost je, naime, prije svega pitanje forme, stila, nagnuća duha: ne može se netko proglasiti Isusovim učenikom, a onda ne njegovati njegovu apokaliptičnu napetost, njegov nemir, njegov duh pobune, njegov protest, njegovu volju za promjenom, njegovu hrabrost, njegovo suprotstavljanje moćima koje kristaliziraju nepravde ovoga svijeta. Pa ipak, upravo to se ponajviše događalo tijekom dvije tisuće godina kršćanstva i još se danas događa u većini kurija diljem svijeta: nikakav radikalizam, samo mediokritetski konzervativizam, a pokatkad i bogohulne špekulacije.
Vjerujem da danas povijest zahtijeva povratak jezuanaca (gesuani) – pravih nastavljača Isusove duhovnosti, prognanih kako iz židovstva tako i iz kršćanstva jer su s jedne strane slijedili Isusovu slobodu u odnosu na Toru, a s druge odbacivali mitologiju koju su uveli Petar i Pavao. Takav se povratak, naravno, ne može sastojati u doslovnom oponašanju Isusa i njegovih prvih učenika koji su bili Židovi, štovali propise Tore i živjeli u židovskoj duhovnosti; ne, nikakav korak unatrag u povijesti nije moguć. A uostalom ni judaizam ne bi bio rješenje, jer i on sam savjesti nameće goleme, možda i nepremostive probleme, počevši od tereta nasilja prisutnog u Bibliji, pa do neprihvatljive mitologije o izabranom narodu; sve ono što ja, ukratko, nazivam izraelizmom.
Kada kažem jezuanci, ne mislim dakle na ljude koji danas žive i vjeruju onako kako je prije dvije tisuće godina Isus živio i vjerovao, jer takvo doslovno oponašanje obezvrjeđuje slobodu i potpuno je neproduktivno. Mislim radije na onu temeljnu Isusovu, gore opisanu, volju, koja se sastoji u tome da se ne živi na temelju vrijednosti ovoga svijeta, nego na temelju drugačijih vrijednosti koje upućuju na dimenziju koju je Isus nazivao „kraljevstvom Božjim”, a ostali na druge načine. Njih je dobro ilustrirao apostol Pavao kada je napisao „Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.” (Rimljanima 14, 17). To je egzistencijalni smisao pojma kraljevstva Božjeg. I za to se kraljevstvo i danas utemeljeno može nagovijestiti skoriji dolazak u nutrini svakoga od nas.
Takvo čitanje Isusove poruke, koje sam ponudio dvije tisuće godina kasnije, u ovom svijetu nazvanom postmodernim i uvelike sekulariziranim, za mene je jedina poštena mogućnost da se ovdje i sada živi sama srž njegove objave. Što se pak tiče građevine koju su započeli Petar i Pavao pod nazivom kršćanstvo, u njoj se već godinama više ne prepoznajem te se definiram postkršćaninom; no mogao bih se na isti način nazvati i pretkršćaninom jer sam napustio Krista kao „žrtvovanu žrtvu“ (vittima immolata) i stao uz Isusa i njegovu glad i žeđ za pravednošću. Međutim, taj moj stav, iako napušta crkvenoga Krista kao „jaganjca Božjeg“, ne namjerava napustiti i ne napušta Krista kao onoga „koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova“ (Poslanica Hebrejima 1, 3). Zbog toga – kako ću podrobnije izložiti u završnom poglavlju – govorim o neokršćanstvu. Ali sada valja pristupiti presudnom pitanju Isusove smrti na križu, na kojoj se temelji tradicionalno kršćanstvo.
Vito Mancuso, Isus i Krist (Gesù e Cristo), str. 329-332, Garzanti, Milano 2025.
S talijanskog preveo Ivo Kara-Pešić
Vito Mancuso talijanski je teolog, filozof i esejist poznat po svojem pristupu laičke teologije, neovisne o tradicionalnim crkvenim dogmama. U središtu njegova rada nalazi se projekt izgradnje laičke teologije kao rigoroznog diskursa o Bogu, koji može supostojati s filozofijom i znanošću. Među njegovim djelima izdvajamo: Snaga da se bude bolji (2019), Hrabrost i strah (2020), Četiri učitelja (2020), O smislu života (2021) i Neka ti nikada ne nedostaje radosti (2023).
