Tko je, u stvari, bio taj Mersault?
Piše Tatjana Gromača Vadanjel
To pitanje javlja se često, dok čitamo Camusovog Stranca. Pokušavamo shvatiti nutrinu tog mladog čovjeka – nekada mislim da on sliči na tisuće dječaka, mladića kakve poznajemo. Možda je on prototip muškarca „per se“? Mali princ, ali u odraslijoj, nešto starijoj dobi? Premda nas zanima njegova nutrina, koju cijelo vrijeme osjećamo kao prisutnu, i zbog koje nam se javlja osjećanje da je on dobar, iako je bez razloga, čak ne niti u samoobrani, ubio čovjeka, pisac nam cijelo vrijeme u romanu podastire njegovu vanjštinu, u stvari, njegov užitak u postojanju.
On je mlad, zacijelo i lijep, predan zadovoljenju tjelesnih nagona. Živi na zemlji kao u božanskom vrtu, gledajući kako da tu i tamo ubere neki cvijet. Dijete je mora i sunca – nikada nisam pročitala neki književni tekst, koji na ljepši, toliko živ i stvaran način opisuje užitak, radost plivanja u moru. Kako uopće prenijeti takve trenutke prepuštanja tijela morskoj vodi i suncu, užitku predavanja valovima, plivanja daleko od obale, sve do izmorenosti i povratka natrag, i to još sa voljenom osobom?
U stvari, Mersault nije zaljubljen u lijepu Marie, ona je zaljubljena u njega. Njemu je samo lijepo sa njom i privlači ga njena ljepota, toplina preplanule puti, odjevene u prugastu crveno bijelu haljinu, kožne sandale… Vodi ljubav sa njom i to mu je dovoljno, možda odlaze zajedno na ručak…
Marie je ta koja se želi udati za njega, koja ga pita za vjenčanje, na što on pristaje, iz svoje prostodušne ravnodušnosti, iz svog nevezanja za obaveze, očekivanja, moralne zakone. To je muško biće, prije ulaska u svoju zrelu dob – još uvijek bez dvostrukosti uloga, prepušteno instinktu, kojemu niti nasilje nije nešto neprirodno, i kojemu je pojam odgovornosti još uvijek tek blijedo nejasan.
Možda držimo da je Mersault blesav, no ipak, kao da mu potajno zavidimo. Lijepo je živjeti u njegovoj koži, izvan onoga što predstavljaju standardi i norme, oivičen vlastitim potrebama promatrati svijet kao neprestano tek stvoreno, novo mjesto.
Sve je tako živo i jasno oslikano u njegovu pogledu i doživljaju, dječački čisto i neobavezujuće, premda samoživo. Živi i pusti druge da žive – to geslo zvuči prejednostavno, kao plod naivnosti i neiskustva. Uostalom, ogriješio se je o jedan velik zakon, ubio je čovjeka. Ali sudac i porota kao da smatraju da je veći grijeh bio u tome jer je pio kavu i zapalio cigaretu odmah nakon majčina sprovoda. Tu se očituje licemjerje svijeta, svijet se zgraža i osuđuje ono što bi i sam najradije učinio, ali ne čini to zbog straha od ogovaranja i osude.
Porota i sudac drže da je strašno jer je dan nakon pogreba svoje majke „činio blud“, išao u kino s djevojkom i gledao komediju. S druge strane, Mersaultovi poznanici brane ga na sudu. Kažu da je ubojstvo Arapina bilo plod nesreće. Marie, koja poznaje Mersaulta, također tvrdi isto. U njoj, kao i u svakoj djevojci koja voli svog mladića, čak i unatoč njegovoj blentavosti, ima nečeg majčinskog. Ona zna da je on čist, dobar.
No Mersaultovo zlodjelo sud ne vidi kao nesretnu slučajnost, žele mu zbog ubistva Arapina oduzeti život. Mersault govori da se je sve dogodilo zbog prejakog sunca, koje mu je udaralo u glavu i oči, zbog čega je postupio tako kako je postupio. Njegova izlika zvuči čak i smiješno, ona je glupa i ujedno apsurdno istinita. Tragedije se događaju bez veze, bez pravog razloga, to je ono najapsurdnije. Čovjek tako lako izgubi čvrsto tlo pod nogama, vrlo često zbog nečega čemu inače ne bi pridao naročitu važnost.
Na koncu, sudac pročita presudu u kojoj stoji kako će Mersaultu „glava biti odrubljena na javnome mjestu u ime francuskog naroda“. Molba za pomilovanje Mersaultu je odbijena. Iz ljubavi za život i užitka u njemu on veoma brzo u ovom kratkom, slikovitom romanu koji otpočinje smrću njegove majke u ubožnici, gdje su ljudi okupljeni oko odra pokojnice oslikani tako živo, i u jarkim bojama, da podsjećaju na portrete Van Gogha – primjerice, na poznati portret poštara Roulina - on dolazi do svijesti o apsurdu življenja, kazavši „Uvijek ću ja biti onaj koji će umrijeti, bilo sada, bilo za dvadeset godina.“
Danas više ne čitam ovaj roman u tolikoj mjeri zbog filozofskog pitanja koje on postavlja na svome kraju – fascinira me daleko više ono životno i snažno u njegovim slikama – obrisi lica ljudi i njihovih pojava, jarke boje, odjeća, živi i jasni karakteri, opisi užitka u postojanju nesretnog Mersaulta, koji se nepravednošću i zluradošću, zbog zavisti svijeta za svoj užitak u postojanju, tog postojanja, zbog tragičnog događaja kojega je prouzročio i za kojega nosi odgovornost, mora odreći u potpunosti – kako bi svijet bio miran i zadovoljan.
Mersault kao da uistinu postoji - osjećanje udisanja grada, boja, zvukova, ulice, strujanja – doživljaj ljepote mora, žene, ljubavi, tjelesnosti, i kao da govori – treba živjeti i udisati trenutke što čišće, što snažnije, što svjesnije čudesnosti i ljepote življenja, suprotstavljene njegovoj izvještačenosti i nakaznosti, koje je nemoguće izbjeći.
