Pierre-André Taguieff: Zlodjela ideologije
Fotografija © MARK HENLEY/PANOS-REAKomunizam, nacizam, liberalizam… Ideologije su oblikovale moderno doba, najčešće na gore. U svojoj knjizi Zlodjela ideologije, Les Méfaits de l’idéologie (izd. Hermann), filozof i povjesničar ideja Pierre-André Taguieff razotkriva njihove mehanizme.
Front populaire: Koja bi definicija ideologije bila najrelevantnija?
Pierre-André Taguieff: Krzmam se između dviju vrsta definicija. S jedne strane, to je neutralna definicija, izrečena na deskriptivan ili konstativan način, poput one koju je iznio sociolog Jean Baechler u knjizi Što je ideologija? (Qu’est-ce que l’idéologie?, 1976): „Ideologija je skup mentalnih predstava koje se pojavljuju čim ljudi među sobom uspostave veze.“ S druge strane, tu je restriktivnija definicija koju je dao Raymond Aron u Razočaranja progresom (Les Désillusions du progrès,1969): „Ideologijom nazivamo više-manje sistematsko tumačenje društva i povijesti, koje militanti smatraju vrhovnom istinom.“
Sljedbenik neke ideologije vjeruje da ima pristup istini, ili barem onome bitnome što treba znati kako bi se smjestio na pravu stranu Povijesti. No, što je još važnije i zabrinjavajuće, ideologije pružaju snažne načine legitimacije nasilja. Upravo se u ime vrhovne vrijednosti ili bezgrešnog cilja mogu počiniti najgori zločini bez osjećaja krivnje. Pozivajući se na ovu ili onu ideologiju, zločinci se pretvaraju u vojnike kreposti.
Front populaire: Jesu li ideologije oduvijek postojale?
Pierre-André Taguieff: U smislu koji je koliko neodređen toliko i širok, a koji uključuje mitove i mitologije, religijska uvjerenja, kulturne predstave, svjetonazore i političke doktrine, ne zaboravljajući pritom ni filozofska shvaćanja, može se odgovoriti potvrdno. No, to bi značilo mutiti vodu. Time se zanemaruje ključna činjenica: ideologije su izumi modernoga svijeta, svijeta kojeg su same pomogle usmjeriti i oblikovati. Ideologije funkcioniraju kao strojevi za davanje smisla i vrijednosti, prema promjenjivim kriterijima, u novom dobu svijeta koje više nije prosvijetljeno niti osigurano transcendencijama. Svaka ideologija uključuje istodobno sistem tumačenja povijesti, mehanizam procjene sadašnjosti, viziju poželjne budućnosti i program djelovanja, transformacije ili obnove.
Njihovo pojavljivanje u zapadnom svijetu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće označava ulazak u modernost kao doba sekularizacije, čije su glavne vrijednosti-norme sloboda i jednakost. Pojava velikih ideologija (liberalizam, konzervativizam ili tradicionalizam, socijalizam, komunizam, nacionalizam, fašizam) označava istodobno uzdrmavanje religijskih dogmi i nasljednih oblika političkog autoriteta. U tom smislu, ideologije funkcioniraju kao supstituti za tradicionalne sisteme predstava i vjerovanja, omogućujući bilo kojoj skupini da procijeni kako ima „razlog biti ono što jest“ (Paul Ricœur) i da ima pravo činiti ono što čini. Otuda njihovo karakteriziranje kao „sekularnih religija“ (Raymond Aron), „političkih religija“ ili „modernih gnoza“ (Eric Voegelin). Ono što definira gnostičku dimenziju ideologija jest činjenica da one ne funkcioniraju samo kao načini legitimacije ili delegitimacije, nego prije svega kao spasonosna znanja.
Sve se ideologije razlikuju ulazeći u međusobno natjecanje, pri čemu svaka od njih obećava ili budi nadu u stvaranje „boljeg svijeta“, pa čak i „najboljeg od svih mogućih svjetova“. Zbog toga su ideologije neodvojive od utopističkih ciljeva kadrih potaknuti na maštanje, oduševiti i pokrenuti na akciju. Čak i one političke ideologije koje se žele prikazati najrealističnijima, poput liberalizma ili konzervativizma, sadrže utopističke teme koje zavode i mobiliziraju. O tome svjedoče liberalna utopija o neograničenom Progresu kroz slobodnu razmjenu ili konzervativno-tradicionalistička utopija („reakcionarna“, kako se uobičajeno kaže) o otkupiteljskoj Restauraciji, koja se slavi kao jedini način da se stane na kraj propadanju ili dekadenciji.
Front populaire: Ako uzmemo u obzir, prema formuli Karla Manheima, da je ideologija „politička misao drugog“, je li uopće moguće pobjeći od ideologije? Drugim riječima, jesmo li svi mi ideolozi, svjesni ili nesvjesni?
Pierre-André Taguieff: Definicija koju daje Karl Mannheim stavlja naglasak na polemičku dimenziju koja je sastavni dio svake ideologije. Ideologija se pojavljuje kao politička misao koju pripisujemo drugome – onome koga gledamo svisoka, u koga sumnjamo ili koga odbacujemo. Iz toga proishodi, držimo li se opažanja običnog društvenog govora, da se ideologija prvenstveno nalazi u samoj optužbi za ideologiju usmjerenoj protiv neistomišljenika, suparnika ili neprijatelja kojeg se želi poniziti, držati na distanci ili neutralizirati. Ova definicija pretpostavlja negativne konotacije koje se vežu uz taj pojam još od marksističkog pristupa, koji oscilira između kritike iluzija i kritike mistifikacija. U istom smislu, Jean Baechler je primijetio da „ideologija označava način razmišljanja onih s kojima se ne slažemo“ i da su „ideolozi vazda oni drugi“. Sugeriranje da se „ideologijom“ naziva politička misao protivnika ili neprijatelja, koja se tako reducira na puki sistem iluzija, omogućuje istodobno subjektivizaciju i relativizaciju upotrebe riječi „ideologija“ kao sredstva za diskvalifikaciju subjekta, individualnog ili kolektivnog, protiv kojeg se argumentira. Nemoguće je pobjeći od takvog etiketiranja diktiranog subjektivnošću, niti ga je moguće opovrgnuti racionalnim argumentima. Riječi „ideologija“ i „ideolozi“ od tog trenutka funkcioniraju kao uvrede. Oni koji su im meta svakako se mogu zbog toga zgražati. No, ne preostaje im gotovo ništa drugo nego to zanemariti ili uzvratiti istim tonom i u istom registru, riskirajući ulazak u odnos mimetičkog rivalstva s protivnikom, prema infantilnom modelu: „Nisam ja ideolog, nego ti!“.
Međutim, može se pretpostaviti postojanje „potrebe za ideologijom“ kod modernog čovjeka čak i kada bi se pokazao kritičnim ili hiperkritičnim prema banaliziranoj proizvodnji i konzumaciji ideološke hrane, koju smatra toksičnom jer je puna predrasuda, klišeja, općih mjesta i stereotipa. Kritička misao može se opisati i razumjeti kao dobrovoljni proces beskonačne dezideologizacije: autodezideologizacija u svrhu vlastitog mišljenja, dezideologizacija obične, svakidašnje misli. Taj intelektualni rad započinje unutar školskog sistema, a nastavlja se kroz organizaciju slobodnih rasprava usmjerenih u traganje za istinom.
Front populaire: Kažete da se ekologizam, a još više njegova varijanta „duboka ekologija“ (deep ecology), pretvorio u ideokraciju. Koje su razlike između ideologije i ideokracije? Koje su posebnosti i koji su rizici ekologizma?
Pierre-André Taguieff: Ideokracije su ideologije-utopije koje su stupile na političku vlast ili su na pragu da to učine djelovanjem aktivnih manjina spremnih na sve, uključujući i pribjegavanje nasilju, kako bi nametnule sebe i svoja uvjerenja. Ovdje pratim Jeana Baechlera koji ideokraciju definira kao „provedbu totalne vlasti u službi utopije“. Iako su ekološka pitanja od najveće važnosti, ideološko-političke upotrebe ekoloških tema, koje su zapravo zloupotrebe, spadaju ili u intelektualnu modu, ili u strategije preuzimanja vlasti, ili pak u utopije koje su stvorili sektom zaluđeni fanatici. Profesionalci militantnog ekologizma ponašaju se neodgovorno: umjesto da se trude izraditi realistične i učinkovite programe djelovanja protiv globalnog zatopljenja, oni se zadovoljavaju optuživanjem, prokazivanjem i demoniziranjem onih koje označavaju kao odgovorne i krive za taj fenomen. Nesposobni prepoznati stvarne uzročnike klimatskih promjena, prepuštaju se đavolskom uzročno-posljedičnom tumačenju, konstruirajući imaginarne krivce na temelju nekoliko zloglasnih „izama“: kapitalizma, industrijalizma, produktivizma, konzumerizma itd.
Za radikalne ekologiste, mi ljudi smo svi krivi za katastrofalno stanje stvari, koje proizlazi iz niza pogubnih pojava koje se smatraju znanstveno utvrđenima: zagađenje morskih i obalnih ekosistema, izumiranje vrsta i pad bioraznolikosti, iscrpljivanje energetskih resursa, globalno zatopljenje. Za vrijeme Dana planeta Zemlje, organiziranog u aprilu1970. godine, jedan je slogan sažeo zajedničko osjećanje aktivista: „Pronašli smo neprijatelja, to smo mi.“ Iz toga proizlazi pothvat nabijanja krivnje čitavom ljudskom rodu, utemeljen na katastrofičnoj viziji kojoj je cilj proizvoditi trajnu paniku. Medijska ikona ekologizma Greta Thunberg poručuje svojim suvremenicima: „Želim da paničarite.“ Cilj aktivista jest natjerati ljude da žive u stalnom osjećaju krivnje, dok istodobno šire strahove.
Najfanatičniji aktivisti ekološkog utopizma odaju se nasilnim djelima terorističkog stila u ime svoje ideje Dobra, za koju pretpostavljaju da je znanstveno utvrđena, dok se drugi pokazuju spremnima prihvatiti autoritarni režim kako bi „spasili planet“. Promatrajući ponašanje aktivista radikalnog ekologizma, možemo se uvjeriti da povijest revolucionarnih utopija nije okončana: one se sastoje u sakralizaciji ciljeva i opravdavanju svih mogućih sredstava za njihovo postizanje.
Stara mizantropija pronašla je novi ideološki vektor: gnostički ekologizam. Njegovi najradikalniji sljedbenici prešli su s kritike antropocentrizma, koja ima svoje filozofsko i znanstveno utemeljenje, ali koju su oni radikalizirali u fobiju od čovjeka, na mržnju prema ljudskoj vrsti, što nazivam antropomizija (termin koji sam sam skovao). Ovaj prijelaz sa straha na mržnju znamenje je vremena: antropofobija se pretvorila u antropomiziju. Samomržnja ljudske vrste od sada ima svoje teoretičare, svoje legitimatore, svoje glasnogovornike i svoje čuvare revolucionarne vjere.
Front populaire: Je li islamizam posljednja totalitarna ideologija? Ako da, u čemu se to ogleda? I nije li on podcijenjen više nego njegove zloglasne prethodnice?
Pierre-André Taguieff: Prva dva totalitarizma, komunistički i nacionalsocijalistički, bila su utemeljena na mitovima i utopijama koje pripadaju zapadnoj civilizaciji. I povijesno su se utjelovili u državama, sovjetsko-staljinističkoj i hitlerovskoj, koje su imale imitatore u raznim dijelovima svijeta. Dok je nacizam univerzalno osuđen, premda sve više tek reda radi, to nije slučaj s komunizmom, neovisno o tome potražuje li se kao takav ili ne. On i dalje igra ulogu horizonta očekivanja i motiva za nadu, najčešće pod drugim nazivima. Slučaj islamizma posve je drukčiji: njegovo je podrijetlo izvanzapadno i eksplicitno antizapadno, što ga postavlja kao suparnika i neprijatelja cijeloga zapadnog svijeta, kojeg on tek privremeno može tolerirati samo uz plan da ga islamizira.
Islamisti, koji su svi radikalni iza svojih maski „umjerenjaka“, imaju isti veliki cilj: globalizirati primjenu šerijata pribjegavanjem ovom ili onom obliku džihada. Oni žele podvrgnuti sve ljude islamskom poretku. Ukratko, „islam je rješenje“. Poznat je kredo suosnivača Muslimanskog bratstva, Hassana al-Bannâ: „Islam je totalni sistem, savršen sam po sebi, konačni sudac u svim aspektima života.“ To ,,totalističko’’ shvaćanje povezano je s ekspanzionističkim ciljem jasno izraženim u petoj točki kreda Muslimanskog bratstva, koji je potvrđen na Trećem kongresu bratstva u martu 1935. godine: „Barjak Islama mora prekriti ljudski rod.“
Islamizam se, kao ideološki i političko-religijski fenomen, može definirati kao mješavina fanatizma, ekspanzionizma, autoritarizma i terorizma, uobličena kroz demagogiju koja je napola populistička (muslimanski narod kao heroj), a napola suosjećajna (muslimanski narod kao žrtva, žrtva „islamofobije“). Iz te perspektive lako se povjeruje da on može izroditi povijesno novi oblik „fašizma“ ili „totalitarizma“, koji uključuje religijsku legitimaciju „integralističkog“ ili „fundamentalističkog“ stila. Otuda proizlaze uobičajeno predložene kategorizacije koje teže biti upečatljive: „zeleni fašizam“, „treći totalitarizam“, „novi totalitarizam“, „zeleni totalitarizam“, „islamistički totalitarizam“, „revolucionarni islamizam“, „revolucionarni fundamentalizam“, „islamski fašizam“, „islamonacizam“ ili „islamofašizam“.
Ali time se, s jasno polemičkom namjerom, novost islamističkog fenomena reducira na sociopolitičke procese ili oblike iz prošlosti koji se smatraju vrijednim osude, često stranima muslimanskom svijetu, čime se jedna nova pojava svodi na puko ponovno rađanje stare, što se dijagnosticira bez rigoroznosti, na temelju posve spornih analogija i sličnosti. Prijetnja koju utjelovljuje islamizam nije toliko podcijenjena koliko je loše shvaćena, ponajviše zato što se taj fenomen površnom kriminalizacijom nastoji reducirati na puki oblik terorizma koji se ne pokušava upoznati niti razumjeti, nego samo suzbiti. Na taj način sami sebi uskraćujemo mogućnost da shvatimo razloge njegove privlačnosti i moći mobilizacije. Potrebno je početi od istraživanja islamističkog imaginarija, polazeći od pretpostavke da on zadovoljava određene ideološke zahtjeve, neovisno o tome proizlaze li oni iz potrebe ili iz želje.
S francuskog preveo Mario Kopić
.png)