Alain Finkielkraut: Matura je postala ljudsko pravo
Le Figaro. Kako gledate na blokadu srednjih škola? Pokreću li je neki legitimni zahtjevi ili se radi o porazu mišljenja?
Alain Finkielkraut: Srednjoškolci koji sudjeluju u blokadama bune se protiv pomanjkanja sredstava, nemogućnosti zamjene profesora i propadanja svojih ustanova. Traže točno 10 milijardi kako bi prekinuli prosvjed. Istodobni, oni najmotiviraniji pustoše ili pale škole i napadaju profesore. Kako se, u takvim uvjetima, može zamjeriti novim profesorima s višom (agrégés) i nižom (certifiés) nastavničkom kvalifikacijom koji u sve većem broju vrlo brzo odustaju ili od samog početka biraju neki drugi put od poučavanja? Razlika između onoga što srednjoškolci traže i načina na koji to pokušavaju postići je zapanjujuća.
Le Figaro. Uklapa li se ova blokada srednjih škola u širi slom škole i prenošenja znanja?
Alain Finkielkraut: Prosvjedi se događaju nekoliko dana nakon objave PISA ljestvice, koja surovo otkriva urušavanje školske razine u Francuskoj. Da bismo razumjeli što se dogodilo, moramo se vratiti Pierreu Bourdieuu i knjigama koje je objavio s Jean-Claudeom Passeronom, Nasljednici (Les Héritiers) i Reprodukcija (La Reproduction). Ova dvojica sociologa, potkrijepljena statistikama, prokazuju veliku laž meritokracije. Pod krinkom slijeđenja Condorcetove velike preporuke: „Slobodni narodi ne poznaju druga sredstva razlikovanja osim talenata i vrlina“, selekcija, kažu Bourdieu i Passeron, pretvara društveno nasljeđe u individualnu milost. Ona uvjerava učenike iz dobrostojećih obitelji da su najbolji jer dobivaju najbolje ocjene, a djecu iz neprivilegiranih slojeva da su sami krivi za sudbinu koja im je dodijeljena, budući da većina njih ne dostiže prolazni prosjek.
Škola je poslušala Bourdieua i htjela je, reformom za reformom, ispraviti nepravde koje je on razotkrio. Uvedena je jedinstvena srednja škola (collège unique). Ponavljanje razreda praktički je nestalo. Matura (baccalauréat) je postala jedno od ljudskih prava. A borba protiv nejednakosti dovela je do primanja slabijih učenika u naprednije razrede, a potom i do prilagođavanja njihovim sposobnostima kako nitko ne bi ostao po strani. Rezultat: razina je dramatično pala. Suosjećajna i popravna politika, proizašla iz čitanja Nasljednika, najprije kažnjava upravo one kojima bi trebala pružiti ruku. Ostali se vazda mogu izvući kroz privatno školstvo ili instrukcije.
Društvena reprodukcija osigurana je upravo mjerama koje su donesene kako bi joj se stalo na kraj. A zašto stati na tako dobrom putu? Kako bi se trajno ukinula prednost nasljednika, razbaštinjeni su svi. Učenicima je dana riječ prije nego što im je dan jezik, ukinute su humanističke znanosti, nove elite radosno prakticiraju udvostručavanje subjekta („Francuska, ona ima adute“), a tko bi danas mogao zamisliti predsjednika Republike koji na konferenciji za novinare citira stihove Paula Éluarda, kao što je to učinio Georges Pompidou dan nakon samoubojstva Gabrielle Russier?
Kada ministri nacionalnog obrazovanja pokušaju ponovno uvesti privid zahtjevnosti i selekcije, njihovi nasljednici ih dezavuiraju. Vidjeli smo to s grupama po razinama znanja i „šokom autoriteta“ Gabriela Attala. Ono što bi srednjoškolci trebali zahtijevati jest povratak humanističkih znanosti i kronološke povijesti, jačanje učenja francuskog jezika, vrijeme za čitanje. Umjesto toga, provode sve više sati s očima prikovanim za svoje mobitele i žele olakšan raspored. Prethodni dan na televiziji, jedan od njih se, istodobno osuđujući nasilje, žalio što ima nastavu subotom ujutro, jer mu to zadire u vikend. A Ustavno vijeće, na veliko oduševljenje mlađe generacije, poništava zakon koji zabranjuje korištenje društvenih mreža mlađima od 15 godina. „Mudraci“ iz ulice Montpensier [ulica u kojoj se nalazi sjedište Ustavnog vijeća Francuske] ubrzavaju napredak nepismenosti u našoj zemlji.
Le Figaro. Je li ovaj pokret na liniji Maja 1968. ili se radi o radikalno novom tipu? Koja je razlika u usporedbi s tradicionalnim studentskim folklorom?
Alain Finkielkraut. U maju '68. izrečeno je i napisano mnogo gluposti, ali bilo je i ponekih bisera: „Dosta s djelima, dajte riječi.“ I nama nikada ne bi palo na pamet paliti ili pustošiti školske ustanove. Bili smo, prema genijalnom izrazu Philippea Muraya, „Panurgovi pobunjenici“ (mutins de Panurge), nismo bili vandali. U to sam vrijeme bio mlad, što znači konformist. Pratio bih pokret, radio što i svi drugi, zgražao se kako se zgražalo, bunio se kako se bunilo. A onda sam, zahvaljujući knjigama, rano ostario. Istrgnuo sam se iz generacijskog ljepila, naučio misliti svojom glavom i, znatno prije treće životne dobi, uživao u Fellinijevu razmišljanju: „Pitam se što se dogodilo u jednom trenutku, kakvo je to prokletstvo pogodilo našu generaciju da smo odjednom na mlade počeli gledati kao na glasnike tko zna kakve apsolutne istine. Mladi… Mladi… Mladi. Kao da su tek stigli u svemirskim brodovima.“
Le Figaro. Čini li vam se legitimnom usporedba s nemirima iz 2005. i 2009. godine?
Alain Finkielkraut. Ono što mi se čini legitimnim jest istaknuti sve veću ulogu novih tehnologija u prosvjedima i nemirima. U stvarnom vremenu vidi se što se događa drugdje i radi se isto to. Nitko ne želi zaostajati, nitko ne želi biti izostavljen. Nasilje se širi i širit će se sve više mimetičkom zarazom.
Le Figaro. Vlada osuđuje instrumentalizaciju pokreta od strane (radikalno lijeve) stranke LFI (Nepokorena Francuska). Je li i to dosad neviđeno?
Alain Finkielkraut. Nepokorena Francuska udvara se izgrednicima nadmašujući njihove zahtjeve (Mélenchon traži ukidanje platforme Parcoursup prije nego što zahtijeva magisterij za sve), jednako kao što igra na kartu antisemitizma kako bi pridobila glasove stanovnika izgubljenih teritorija Republike. To je doslovna primjena preporuke Zaklade Terra Nova iz 2011. godine: Budući da su radničke klase nepopravljivo nostalgične za bivšom Francuskom, potrebno je stvoriti novu većinu sastavljenu od visokoobrazovanih, mladih, manjina i žena koje se bore za jednakost. Sudeći po kefijama i palestinskim zastavama koje cvjetaju na srednjoškolskim prosvjedima, ta se koalicija stvara. Hoće li jednog dana postati većinska? Treba se nadati da će većina Francuza, zatečena urbanim nasiljem, kazniti Mélenchona 2027. godine.
Le Figaro. Fakultet Sciences Po se uključuje u igru. Što vam to sugerira?
Alain Finkielkraut. Sciences Po, ali i Katolički institut u Parizu, École des mines, École du Louvre, gimnazije Henri-IV, Victor-Duruy i Condorcet, gdje je zapravo sve u redu. Nipošto se ne smije propustiti vlak prosvjeda. Danas slijedimo stado kako nas ne bi svrstali u reakcionarni tabor.
Le Figaro. Obilježili smo tri godine od 7. oktobra. Palestinske zastave i slogani potpore Gazi prate nasilje. Kako analizirate tu sveprisutnost u srednjoškolskom pokretu čiji su zahtjevi naizgled vrlo udaljeni od te teme?
Alain Finkielkraut. Godine 1903, nakon pogroma u Kišinjevu u kojem je ubijeno 45 ljudi i koji je potresao cijelu Europu, Israel Zangwill, jedan od utemeljitelja cionizma, izjavio je: „Jedino rješenje za židovsko pitanje jest maknuti Židove iz Rusije i posaditi ih na tlo koje im pripada.“ To je rješenje primijenjeno, a pogrom tisuću puta okrutniji od onog u Kišinjevu dogodio se unutar samog Izraela. Ta trauma neće tako brzo nestati. No na nekim srednjoškolskim transparentima moglo se pročitati: „7. oktobra, dan slavlja.“ U tekstu pod naslovom Siva zona, Primo Levi piše: „Mladi su ti koji prije svega žele da stvari budu jasne, da podjele budu oštre. Budući da je njihovo iskustvo svijeta siromašno, oni ne vole dvosmislenost.“ Za mnoge adolescente izraelsko-arapski sukob svodi se na ugnjetavanje koje krvava država provodi nad novim „prezrenima na svijetu“, a to su Palestinci.
Le Figaro. Tri godine nakon 7. oktobra, jeste li posebno zabrinuti za Židove u Francuskoj? U kolumni objavljenoj u Le Figaro, petero intelektualaca, među kojima su Élisabeth Badinter i Stéphane Azihari, napisalo je: „Sudbina Židova pogoršava se kako se Europa islamizira.“
Alain Finkielkraut. Slažem se, ali islamizam nije jedini uzrok. Novi se antisemitizam pojavio na kampusima i u srednjim školama. Taj antisemitizam ne osjeća krivnju. Ne može ga se posramiti. On nije rasistički, on ponosno maše zastavom antirasizma. On osuđuje holokaust u Gazi i za njega sam ja cionist koji provodi genocid. Ovih dana nije mi pametno pomaljati nos van. Taj mladenački simplificirani pogled potvrđuju intelektualci koji su ostarjeli u svojoj profesiji. Tako Emmanuel Todd u svojoj najnovijoj knjizi, govoreći o Izraelu, koristi izraz „sreća u zločinu“. Ipak, ima prostora za snažnu kritiku Netanyahua i fanatika koji ga okružuju, ne pribjegavajući pritom toj nacificirajućoj retorici.
Le Figaro. Što vam sugeriraju antisemitske izjave koje Mediapart pripisuje Jordanu Bardelli, a koje predsjednik (radikalno desničarskog) Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National) demantira? Daje li to pravo onima koji tvrde da je „dedemonizacija“ (dédiabolisation) samo fasada? Može li se povući jednakost između RN-a i LFI-ja po tom pitanju?
Alain Finkielkraut. Pojedini mediji bez srama kopaju po privatnim razgovorima. Pojava te medijske Stasi policije izaziva u meni veliku nelagodu. Unatoč tome, izjave koje je Jordan Bardella vjerojatno izgovorio su užasne. One svjedoče ne samo o antisemitskim predrasudama, nego i o pogledu na svijet koji sve objašnjava manevrima židovske moći. Bardella je imao 17 godina i bio je pod utjecajem Alaina Sorala kada je to rekao. No, nakon punoljetnosti posjećivao je Frédérica Chatillona, „antisemita toliko radikalnog da je mogao organizirati zabave u prugastim pidžamama“, kako nas informira Caroline Fourest. Iz toga zaključujem da prema Nacionalnom okupljanju, čak i pročišćenom, mora postojati maksimalan oprez.
Ipak, primjećujem da je Jordan Bardella bio prisutan s Marine Le Pen na prosvjedu protiv antisemitizma, dok je Jean-Luc Mélenchon na Twitteru pisao: „Zagovornici bezuvjetne potpore masakru imaju svoj sastanak“. Masakr o kojem je riječ je rat u Gazi. Isti taj Mélenchon tvrdi da su „njegovi sunarodnjaci ti koji su Isusa stavili na križ“, povezujući tako bogoubilački narod s genocidnim narodom, i govori da Jérôme Guedj „kruži oko stupa na kojem ga drži uzica njegove privrženosti“. Kako bi zabavio svoju publiku, poigrava se s izgovorom imena Glucksmann i Epstein. Ne smijemo se obmanjivati o vremenu u kojem živimo: novi Durafour crématore [four crématoire, krematorijska peć, aluzija na antisemitsku igru riječi koju je 1988. upotrijebio Jean-Marie Le Pen, prozvavši tadašnjeg francuskog ministra Michela Durafoura], to je Mélenchon.
S francuskog preveo Mario Kopić
.png)