FILOZOFSKI MAGAZIN

Pisanje i čitanje

Karl KRAUS: PISANJE I ČITANJE

Postoje dvije vrste pisaca: oni koji to jesu i oni koji to nisu. Kod prvih sadržaj i forma idu skupa kao duša i tijelo. Kod onih drugih pristaju sadržaj i forma jedno uz drugo kao tijelo i odjeća.

***

Pisana riječ neka bude prirodno neophodno utjelovljenje misli, a ne društveno sposobna ovojnica mišljenja.

***

Tko daje mišljenja ne smije dopustiti da ga ulove u protuslovljima. Tko ima misli, taj misli i između protuslovlja

***

Gledišta se razmnožavaju dijeljenjem, a misli klijanjem.

***

Nekoj se ideji služi mnogo bolje ako nije saćinjena tako da može krenuti ravno u mase. Krene li samo uz zapreku jedne osobnosti, proći će bolje nego što bi prošla da se popularizira. Njenu nosivost mnogo više dokazuje to što može proizvesti umjetninu, negoli da dosegne neposredno djelovanje u najkićenijoj ovojnici nekog tendencioznog djela. Ideja služi djelu, ili pak djelo služi njoj. Prelije li se u umjetnost, raspline se u svemiru i na zemlji se isprva ne opaža. U drugom slućaju ona prodre iz djela i završi u mozgovima sadašnjosti. Ideja bi, međutim, morala o sebi moći reći da rijetko izlazi među ljude.

***

Pravi su agitatori za neku stvar oni kojima je važnija forma. Umjetnost priječi neposredno djelovanje za volju višeg djelovanja. Zbog toga njeni proizvodi ne idu na tržištu. Dobru prođu oni ne bi imali čak ni onda kad bi kolporteri izvikivali: “Senzacionalna otkrića iz njemačkog jezičnog blaga!”

***

Misao je čedo ljubavi. Mišljenje je priznato u građanskom društvu.

***

Ono što lako uđe u uho, lako i iziđe iz njega. Ono što teško uđe u uho, teško i iziđe. To za pisanje vrijedi još mnogo više negoli za bavljenje glazbom.

***

Tko ništa ne oprašta jeziku, ništa ne oprašta ni stvari.

***

O problemima spolnog života neka se ne govori na ulici. Valja ih doživjeti i oblikovati, ali o tome ne treba razgovarati. Zbog zaštite istine možemo biti licemjerni.

***

Zašto se misli da glazbenik nije kadar skladati simfoniju protiv lošeg stanja? Već odavno ne stvaram programnu glazbu.

***

Da se netko posluži jezikom kako bi rekao da je neki ministar beskoristan, još uvijek ga ne čini piscem.

***

Građa koju oblikuje glazbenik zove se ton, a slikar govori u bojama. Zbog toga se nijedan štovanja vrijedan laik koji govori samo riječima ne smatra ponukanim na sud o glazbi i slikarstvu. Pisac oblikuje materijal koji je dostupan svakom: riječ. Zbog toga sebi svaki čitatelj dopušta sud o umjetnosti riječi. Analfabeti tona i boje skromni su. Ljudi koji umiju čitati ne smatraju se analfabetima.

***

Jezik je materijal književnog umjetnika; no on ne pripada samo njemu, dok boja isključivo pripada slikaru. Stoga bi ljudima govorenje trebalo biti zabranjeno. Znakovni jezik savršeno dostaje za misli što ih jedni drugima imaju priopćiti. Je li dozvoljeno da neprestano premazujemo odjeću uljanim bojama?

***

Je li spisateljstvo išta više od sposobnosti da se publici riječima prenese neko mišljenje? Tada bi slikarstvo bilo umijeće da se mišljenje kaže u bojama. Novinari slikarstva zovu se ličioci. Ja, međutim, vjerujem da je pisac onaj koji publici kazuje umjetničko djelo. Najvećom čašću što mi je ikad bila iskazana smatram ono kad mi je jedan čitatelj zbunjeno priznao da moje stvari može razumjeti tek pri drugom čitanju. Oklijevao je da mi to kaže, nije baš htio van s mojim jezikom. To je bio znalac, a da to nije ni znao. Pohvala moga stila ostavlja me ravnodušnim, ali će me prigovori što se iznose protiv njega uskoro učiniti osornim. Doista sam se dugo bojao toga da bi se već prilikom prvog čitanja moglo osjetiti zadovoljstvo mojim tekstovima. Kako to? Pa zar bi rečenica trebala služiti tome da publika njome ispere usta? Feljtonisti koji pišu njemačkim jezikom imaju silnu prednost pred spisateljima koji pišu iz njemačkog jezika. Ti spisatelji dobivaju na prvi pogled, ali razočaravaju pri drugom. To je kao kad se iznenada nađemo iza kulisa i vidimo da je sve od kartona. Kod ovih drugih prvo čitanje djeluje kao da je scenu prekrio veo. Pa tko bi tu onda aplaudirao? Oni žagore i prije nego što scena postane vidljiva. Tako se ponaša većina, jer nemaju vremena. Samo za djela jezika nemaju vremena. Pred slikama još nekako i prihvate da ne treba biti prikazano samo jedno zbivanje što ga obuhvati prvi pogled; onda iznude sebi i drugi pogled, kako bi osjetili nešto od umjetnosti boja. A umijeće građenja rečenice? Kaže li im se da nešto takvo postoji, oni tada misle na slijeđenje jezičnih zakona.

***

U jezikoslovlju autor ne mora biti nepogrešiv. I primjena nečista materijala može dobro poslužiti umjetničkoj svrsi. Ne izbjegavam lokalizme, kada služe nekoj satiričnoj namjeri. Vic koji razrađuje zadane predodžbe i predmnijeva uobičajenu terminologiju stavlja jezičnu uporabivost ispred jezične ispravnosti, pa mu tako nema ničega udaljenijeg od nadobudnosti puristièčkih težnja. Radi se o jezičnom umijeću. Da nešto takvo postoji, osjeti njih pet na tisuću. Ostali vide mišljenje iza kojega je možda neki vic što ga lagodno možemo zataknuti u zapučak. O tajni organskog rasta oni nemaju pojma. Oni vrednuju samo materijal. Najplošniju predodžbu može se dovesti do najdubljeg djelovanja, ali će ona promatranjem takvih čitatelja opet postati plošna. Trivijalnost kao sastavnica satiričkog oblikovanja: u ruci im ostaje pošalica.

***

Verbalni vic, kao samom sebi svrha vrijedan prezira, može biti najplemenitije sredstvo umjetničke namjere, služeći abrevijaciji šaljiva nazora. On može biti društveno-kritički epigram.

***

Kod vica je jezična trivijalnost često sadržaj umjetnièkog izraza. Pisac koji se služi njome sposoban je za pravu svečanost. Patos je sam po sebi podjednako bezvrijedan kao i trivijalnost kao takva.

***

Forma je misao. Ona osrednju ozbiljnost čini dubljim vicem. To je kao kad kažem da u dječju izbu u kojoj se igraju divlji derani spada neraskolivo majčino srce.

***

Pisca čija je umjetnost riječ nemoguće je imitirati ili plagirati. Morali bismo se pomučiti oko toga da prepišemo čitavo njegovo djelo. Mogu se uzeti riječi koje postoje za sebe i utiskuju se u pamćenje prosjeka te stoga i nemaju najveću vrijednost. Kako li otužno i isprazno djeluju u novom okružju! Ne da ih se prepoznati. Vic koji je nastao kao prirodno neophodan izričaj gnjeva ima katkada nesreću da je smješten tako labavo da ga može otrgnuti svaki usputni klipan. Cvijetak se ubere i brzo uvene. Hoće li ga čitatelj zataknuti za šešir, ili pak literat u svoje bescvatno stablo? Morali bismo, doduše, na takve cvjetove biti posebno ljubomorni. Publika, naime, zna samo za njih. Znano je nekima da sam dodirnuo nekoliko grdnih stvari i od toga načinio nekoliko dobrih viceva. Bolji se ne mogu citirati. Uspije li autoru udaljene vremenske pojave, predmetno i pozadinsko jednim potezom sažeti tako da misao postane skraćeni esej, a da jezični vic kao kompozicijska sastavnica posluži patetičnu čuvstvu, nema u tom slučaju nikakvih izgleda za populizam.

***

Moje radove treba dvaput čitati, kako bi im se moglo približiti. Nemam ništa protiv toga da ih se i triput pročita. Draže mi je da ih se uopće ne pročita, nego da ih se čita samo jednom. Ne mogu biti odgovoran za bljezgarije glupana koji nema vremena.

***

Sve pisce valja dvaput čitati, dobre i loše. Jedne ćemo prepoznati, a druge raskrinkati.

***

On vlada njemačkim jezikom! To se odnosi na komisa (komis – podrugljiv Krausov naziv za čovjeka ograničena vojničkog mentaliteta, prev.). Umjetnik je sluga riječi.

***

Ima pisaca koji već na dvadeset stranica mogu izraziti ono za što su meni katkada potrebna čak dva retka.

***

Idejna suma literarnog članka neka bude rezultat množenja, a ne zbrajanja. Razvojni put pisca: u početku je nenaviknut, pa stoga ide kao po loju. Zatim biva sve teže i teže, a kad se izvježba, nikako da s ponekom rečenicom iziđe na čistac.

***

Knjiga nas može prevariti u tome nudi li nam ona autorov svjetonazor, ili je to samo nazor što ga autor zastupa. Jedna rečenica tek propituje da li ga autor ima.

***

Aforizam se ne može izravno diktirati u pisaći stroj. To bi predugo trajalo.

***

Prilikom korekture svojih tekstova za izdanje u obliku knjige vidio sam da sam u samo jednoj jedinoj rečenici izrazio konflikt između prirodnih zapovijedi i seksualne etike: “Tako odrastaju djeca ovog vremena: ne znaju što moraju, a znaju toliko toga što ne smiju.” Slagar koji je anticipirao stajalište inteligentna čitatelja preinačio je rečenicu kako slijedi: “Tako odrastaju djeca ovog vremena: ne znaju što moraju znati, a znaju toliko toga što ne smiju.” Posve razumljivo mišljenje od kojega nijednog čitatelja neće zaboljeti glava; ono dotiče problem seksualnog prosvjećivanja. Ovo je pak mnogo dopadljivije od drugog gledišta koje k tome ima nedostatak da ga se može uništiti tiskarskom pogreškom.

***

Aforizam ne treba biti istinit, ali treba natkriliti istinu. On jednom rečenicom mora izići iz njena okvira.

***

Novinarom se zove onaj koji ono što je čitatelj ionako mislio izgovori u obliku u kojemu to tamo neki komis ipak ne bi bio u stanju.

***

Je li dozvoljeno oprati noge u vrutku njemačkog jezika? Okrepljujući bi napitak trebao biti zabranjen.

***

To što feljton održavaju životno sposobnim najveći je kompliment što ga se može izreći današnjim literatima. Kako, međutim, zvuèi kad im kažemo da bi i život trebali oblikovati tako da bude životno sposoban?

***

Feljtonisti i frizeri podjednako se bave glavama!

***

Pisati feljton znači uvijati pramenove na ćeli.

***

Najopasniji su oni literati što ih dobro pamćenje lišava svake odgovornosti. Oni su posve nemoćni glede toga da im nešto naiđe u letu. Tada mi je draži pošten plagijator.

***

Pas najprije njuši, pa onda i sâm digne nogu. Takvu nedostatku originalnosti zapravo se ništa ne može prigovoriti. Neutješno je da literat najprije čita, pa tek onda piše.

***

Jedan piše jer vidi, a drugi jer čuje.

***

U književnosti postoje dvije različite sliènosti: kad utvrdimo da jedan autor u drugom ima srodnika, ili pak kad otkrijemo da on u njemu ima samo poznanika.

***

Sebi za pouku pisac bi trebao više živjeti negoli čitati. Tada mogu nastajati knjige što ih publika čita za pouku i zabavu.

***

Ne poznajem teže lektire od one lake. Mašta nailazi na predmetnosti i prebrzo se umara u nemogućnosti da dalje radi samostalno. Preletim retke u kojima se opisuje vrtni zid, a duh boravi negdje na oceanu. Kako bi bajna bila dragovoljna plovidba, kad se baš u nezgodno vrijeme brod bez kormila iznovice ne bi razbio o vrtni zid! Teška lektira donosi opasnosti koje se mogu previdjeti. Ona napreže snagu, dok je ona druga oslobađa i prepušta samoj sebi. Teška lektira može biti opasnost za slabu snagu. Lakoj je lektiri jaka snaga opasnost. Onu drugu valja dosegnuti duhom, a ova nije dorasla duhu.

Karl Kraus, Izreke i protuslovlja
Odabrao, priredio i preveo Sead Muhamedagić

Prvobitno objavljeno u zagrebačkom Zarezu, broj 68, novembar 2001.

Filozofski magazin φιλοσοφία

Česlav Miloš: Tajna mački

Mačke su živele zajedno s ljudima hiljadama godina i reklo bi se da tu nema nikakve tajne. U svoju odbranu stvari mogle bi da se pozovu na vekove verne službe. Poljoprivredne civilizacije, pa to je zrno, a gde je zrno, tu su i miševi. Mada su se promenile okolnosti, tako je i ostalo.

A vredi razmisliti o posebnom položaju mački. Zar nismo zapazili izraz radosti i vragolaste radoznalosti na licima naših bližnjih, čim počnemo da pričamo o mačkama? Nešto slično smesta oživljava lica kada razgovor prelazi na seks. Što se tiče pasa, oni ne izazivaju takve reflekse, polutajnog, ali svima poznatog zajedništva. Jer, ipak, tvrdim, čoveka povezuje s mačkama telesno sporazumevanje i prema mački niko od nas ne nastupa kao ličnost, već kao ljudsko biće, jedno od mnogih, kome upravljaju draži pogleda i dodira, koje nas privlače izvesnom drveću, cveću, pticama, životinjama, predelima, odnosno izvesnim oblicima i bojama. Mačka samim svojim izgledom traži da se dodiruje i miluje, otuda u ljubavnom jeziku te bezbrojne mazne reči, kao mačke, mačići, mačkice, mace. Štaviše, naše čulo vida i dodira ponaša se prema mački isto, bilo da smo dete ili stari čovek, muškarac ili žena. Voljenje mački, mučenje mački ili svireposti prema mačkama izgleda kao da su različite strane jedne, opšte kod mladih i starih, privlačnosti.

Ta opštost je vredna razmišljanja. Bez obzira na posebnost svakoga i svake od nas, mi smo individue jedne iste vrste, imamo njenu glavu, noge, ruke, a anatomski atlas pokazuje šta nosimo unutra. Uz to, tako smo uređeni da, kao što se suncokret svojim štitom okreće ka suncu, tako se i mi stvarima kojima dajemo lepa ili draga imena. I, evo, čim posvetimo trenutak pažnje našoj erotskoj (pa naravno!) predilekciji prema mački, počinjemo da postavljamo sebi pitanja koja se tiču, ni manje ni više, stalnih odlika naše prirode.

Utoliko pre što mačja priroda sasvim sigurno postoji i naše sporazumevanje s mačkom je susret njene i naše prirode. Kakva svest, kakav jezik, kakva istorija - uzviknuće, otkud to jadnoj životinji! Ipak, ne uznosimo se svojom gordošću i ne odvajajmo visoku oblast duha od elementarnih doživljaja. Iskoristimo bolje prisustvo ukućana, koji se upravo proteže u fotelji, i pokušajmo da zaboravimo izlaganja filozofa našega veka, koji nas uveravaju da nikakva ljudska priroda ne postoji. Možda je teško braniti njeno postojanje prema reci promena koja ništa ne štedi, ali prema njoj, koja zeva, pokazujući ružičasti jezičić, njena trajnost u meni, koji gledam to sa simpatijom, nesumnjiva je. A, istaknimo to, jer uopšte nije svejedno da li postoji ljudska priroda ili je nema. Samo ako postoji, možemo da pokušamo da odredimo šta joj u našim zakonima i institucijama prija, a šta šteti, kao nešto što joj je protivno. I tako, od mački do velikog filozofskog problema. Mada one ne znaju, upišimo im to u zasluge.

Prevela Ljubica Rosić

Iz: Pas krajputaš, Paideia, Beograd, 2004.

Filozofski magazin φιλοσοφία

Emil Cioran: Beckett

Da bismo odgonetnuli čovjeka toliko izdvojena poput Becketta, trebali bismo dobro promisliti o frazi ”držati se po strani”, prešutnoj devizi svakog njegovog časa, o tome koliko samoće i skrovite, podzemne upornosti ona podrazumijeva, o suštini jednog bića što stoji izvan i uporno nastavlja neumoljiv i beskonačan posao. U budizmu se za onoga koji teži prosvjetljenju kaže da mora biti ustrajan poput ”miša koji glođe mrtvački lijes”. Svaki pravi spisatelj ulaže sličan napor. On je rušitelj koji pridonosi egzistenciji, koja ga obogaćuje potkopavajući ga.

”Vrijeme što nam je dodijeljeno da ga provedemo na zemlji nije dostatno dugo da bismo ga upotrijebili za nešto drugo osim za sebe same”. Te riječi jednog pjesnika pristaju svakome tko odbacuje izvanjsko, akcidentalno, drugo. Beckett ili nedostižno umijeće da čovjek bude on sam. Usto ne ide nikakva prividna gordost, nikakva stigma inherentna svijesti da je jedinstven: da riječ ljubaznost ne postoji, trebalo bi je izmisliti zbog njega. Stvar gotovo nevjerojatna, čak čudovišna: on ne ogovara nikoga, neznana mu je higijenska uloga zlobe, njezine ljekovite moći, njezino oslobađajuće svojstvo. Nikad ga nisam čuo ogovarati prijatelje ni neprijatelje. To je jedan oblik superiornosti zbog kojeg ga žalim i zbog kojeg vjerojatno nesvjesno pati. Kad bi me netko spriječio da olajavam, mogu zamisliti kakve bi me muke i nevolje, kakve bi me komplikacije snašle.

On ne živi u vremenu nego paralelno s vremenom. Zbog toga mi nije nikad palo na um da ga pitam što misli o ovom ili onom događaju. On je jedno od onih bića koja nam pokazuju da je povijest dimenzija bez koje je čovjek mogao biti.

Da je nalik svojim junacima, to jest da nije doživio nikakav uspjeh, bio bi posvema isti. Ostavlja dojam čovjeka koji se uopće ne želi afirmirati, kojemu je podjednako strana ideja o uspjehu i o neuspjehu. ”Kako ga je teško dešifrirati! I kakav samo stil ima!” To kažem sebi samome svaki put kad pomislim na njega. Kad nekim čudom, što je nemoguće, ne bi skrivao nikakvu tajnu, u mojim bi očima još uvijek predstavljao lik Nedokučivog.

Dolazim iz jednog kraja Europe u kojem su pretjeranosti, razgaljenost, povjeravanje, neposredno, ničim potaknuto, bestidno priznanje obavezni, u kojem se sve zna o svima, u kojem se zajednički život svodi na javnu ispovjedaonicu, u kojem je tajna doslovce nezamisliva i u kojem slatkorječivost graniči s mahnitošću.

Samo to ne bi bilo dostatno da objasni zašto me morao fascinirati tako natprirodno diskretan čovjek.

Ljubaznost ne isključuje razdražljivost. Na jednoj večeri kod prijatelja, kad su ga počeli gnjaviti odveć učenim pitanjima o njemu i njegovu djelu, posve je zašutio i čak nam je na kraju okrenuo leđa — ili gotovo okrenuo. Večera još nije završila kad je ustao i otišao, zatvoren u se i mračan, poput čovjeka kojega čeka operacija ili batinanje.

Prije otprilike pet godina, susreo sam ga slučajno u ulici Guynemer i kad me upitao da li radim, odgovorio sam mu da sam izgubio volju za rad, da ne vidim zašto bih se morao očitovati, ”proizvoditi”, da mi je pisanje postalo paklenom mukom … Činilo se da je iznenađen, a ja sam se još više iznenadio kad mi je, upravo što se tiče pisanja, započeo govoriti o radosti. Je li doista upotrijebio tu riječ? Da, siguran sam. U istom času prisjetio sam se da mi je prilikom našega prvog susreta, deset godina ranije, u Closerie des Lilas, priznao da je užasno umoran, zasićen, da ima osjećaj kako se iz riječi više ništa ne može izvući.

Riječi, tko ih je volio poput njega? One su njegovi drugari, i njegovo jedino uporište. Osjećamo da je on, koji se ne oslanja na nikakvu izvjesnost, posred njih vrlo snažan. Njegovi napadaji malodušja podudaraju se nedvojbeno s časovima u kojima prestaje vjerovati u njih, u kojima pomišlja da ga izdaju, da mu bježe. Kad riječi odu, ostaje bez ičega, nije više nigdje. Žalim što nisam zabilježio i pobrojio sva mjesta gdje govori o riječima, gdje se bavi riječima — tim ”kapljama tišine u tišini”, kao što je rekao o njima u Neizrecivom. Simboli krhkosti pretvoreni u nerazorive temelje.

Francuski tekst Bez (Sans) na engleskom se zove Lessness; tu je riječ skovao sam Beckett, kao što je smislio i njemački ekvivalent Losigkeit.

Ta riječ Lessness (jednako neobjašnjiva poput Boehmova Ungrund-a) tako me opčinila da sam jedne večeri rekao Beckettu da neću otići u postelju prije nego što za nju pronađem dostojan ekvivalent na francuskom… Zajedno smo pretresli sve moguće oblike na koje upućuju riječi sans i moindre. Nijedna nam se ni približno nije činila odgovarajućom neiscrpnoj riječi Lessness, mješavini lišenosti i beskonačnosti, praznini koja je istodobno sinonim apoteoze. Rastali smo se poprilično razočarani. Vrativši se kući nastavio sam prevrtati u mislima taj ubogi sans. U času kad sam već htio kapitulirati, pade mi na um da bi trebalo iskati na drugoj strani: poći od latinskog sine. Sutradan sam napisao Beckettu da mi se čini da je iskana riječ sinéité. Odgovorio mi je da je i on pomislio na nju, možda u istom času kad i ja. No naš pronalazak, moram to precizirati, nije bio pravi pronalazak. Složili smo se da treba napustiti iskanje, da nema francuske imenice koja bi bila kadra izraziti odsutnost po sebi, odsutnost u čistom stanju i da se moramo zadovoljiti metafizičkom mizerijom pukog prijedloga.

S piscima koji nemaju što reći, koji nemaju svoj svijet, čovjek razgovara samo o književnosti. S njim vrlo rijetko, zapravo gotovo nikad. Više ga zanima bilo koja svakodnevna tema (materijalni problemi, brige svih vrsta) — u razgovoru, naravski. A ono što ne možemo nikako podnijeti jesu pitanja tipa: mislite li da je ovom ili onom djelu suđeno trajati? da ovaj ili onaj pisac zaslužuje mjesto što ga zauzima? Između pisca X i pisca Y koji će preživjeti, koji je od njih veći? Svako ga vrednovanje te vrste zamara i baca u očaj. ”Kakvog smisla ima sve to?”, rekao mi je nakon jedne napose mučne večere, na kojoj je rasprava za stolom bila nalik nekoj grotesknoj verziji Posljednjeg suda. On sam izbjegava govoriti o svojim knjigama i teatarskim komadima: nisu mu važne svladane prepreke nego one koje tek ima svladati: sav se predaje onome što upravo radi. Pitate li ga o nekom komadu, neće se zaustaviti na osnovi, na značenju, nego na interpretaciji, koju predočuje u najsitnijim pojedinostima, minutu po minutu, rekao bih gotovo sekundu po sekundu. Neću tako brzo zaboraviti s kakvim mi je zanosom objašnjavao zahtjeve što ih mora ispunjavati glumica koja hoće igrati Not I, u kojem jedan zadihani glas sam vlada prostorom i zamjenjuje ga. Kako su samo sjajile oči dok je gledao ta sitna, a ipak sveprisutna osvajačka usta! Kao da je prisustvovao zadnjoj preobrazbi, konačnom stropoštavanju Pitije.

Budući da sam cijelog života bio ljubiteljem groblja i znajući da ih i Beckett voli (Prva ljubav, sjećate se, započinje opisom groblja, koje je, usput budi rečeno, groblje u Hamburgu), susrevši ga minule zime na aveniji Observatoire, pričao sam mu o svom nedavnom posjetu groblju Père-Lachaise i o ogorčenosti što na popisu ”značajnih osoba” koje su tamo sahranjene nisam našao Prousta. (Beckettovo ime, da i to kažem usput, otkrio sam prvi put prije tridesetak godina u Američkoj biblioteci, jednoga dana kad sam slučajno naletio na njegovu knjižicu o Proustu). Ne znam kako smo počeli govoriti o Swiftu, iako, razmislim li bolje, taj prijelaz na Swifta nije ni najmanje neobičan, s obzirom na mračni karakter njegova humora. Beckett mi je rekao da upravo nanovo čita Putovanja, a da posebice voli ”Zemlju Houyhnhnm”, i to napose zbog prizora u kojem Guliver leži sav sleđen od užasa i gađenja dok mu se približava jedna Yahoo ženka. Otkrio mi je — i to je za me bilo veliko iznenađenje, štoviše, veliko razočarenje — da Joyce nije volio Swifta. Uostalom, dodao je, Joyce, protivno onome što se obično misli o njemu, uopće nije imao sklonost satiri. ”Nikad se nije bunio, bio je ravnodušan, sve je prihvaćao. Za njega nije bilo nikakve razlike između pada bombe i pada nekog lista…”.

Izvanredan sud, koji me svojom oštrinom i čudesnom sažetošću podsjeća na odgovor što sam ga dobio od Armanda Robina, kad sam mu jednog dana postavio pitanje: ”Kako to da, prevevši tolike pjesme, nikad niste došli u iskušenje da prevedete Chuang-tzua, od svih mudraca najprožetijeg poezijom?” — ”Često sam na to pomišljao”, odgovorio mi je, ”ali kako prevesti djelo koje se može usporediti jedino s ogoljelim krajobrazom sjeverne Škotske?”

Otkad poznajem Becketta, koliko sam se puta upitao (pitanje napasno i poprilično glupo, priznajem) kakav bi mogao biti njegov odnos prema likovima iz vlastitih djela. Što im je zajedničko? Može li se zamisliti veća razlika? Treba li prihvatiti mogućnost da se ne samo njihov nego i njegov život kupa u onoj ”olovnoj svjetlosti” što je nalazimo u komadu Malone umire? Mnoge od njegovih stranica nalikuju mi na monolog poslije kraja nekog kozmičkog perioda. Kao da stupamo u nekakav posthumni univerzum, u nekakvu geografiju što je sanja neki demon oslobođen svega, čak i svojeg prokletstva?

Bića koja ne znaju jesu li još živa, obuzeta užasnim umorom, umorom koji nije od ovoga svijeta (da se poslužim riječima protivnim Beckettovim sklonostima), bića koja je stvorio čovjek za kojega slutimo da je ranjiv i da masku neranjivosti nosi zbog stida — nedavno su mi se, u kratkotrajnom bljesku, ukazale sveze što ih spajaju s njihovim tvorcem, s njihovim suučesnikom…To što sam ugledao, točnije — to što sam osjetio u tom času, ne bih mogao izraziti jasnom, razumljivom formulom. No, unatoč tomu, otada me i najbeznačajnija riječ njegovih junaka podsjeća na modulaciju stanovitog glasa… No, moram odmah dodati da iznenadno otkriće može biti podjednako krhko i podjednako lažno kao i bilo koja teorija.

Od našeg prvog susreta shvatio sam da je došao do neke krajnosti, da je možda i počeo od toga, od nemogućeg, od izuzetnog, od slijepe ulice. A ono što nas zadivljuje jest činjenica da se nije micao, da, stigavši od prve pred zid, ustrajava jednako srčan kao što je vazda bio: granična situacija kao polazište, kraj kao prispijeće! Otuda onaj osjećaj da bi njegov svijet, taj zgrčeni, umirući svijet, mogao trajati beskonačno, dočim bi naš mogao nestati.

Nisam naročito oduševljen Wittgensteinovom filozofijom, no strasno me zanima taj čovjek. Sve što o njemu čitam kadro je dirnuti me. Više sam puta otkrio sličnosti između njega i Becketta. Dvije tajanstvene pojave, dva fenomena zbog kojih je čovjek zadovoljan što su tako zbunjujući, tako nedokučivi. Kod jednog i kod drugog ista odvojenost od bića i stvari, ista nepokolebljivost, ista kušnja šutnje, konačna odreknuća riječi, ista volja suočavanja s dotad neslućenim granicama. U neko drugo vrijeme privukla bi ih Pustinja. Danas znamo da je Wittgenstein u jednom času pomišljao otići u samostan. Što se tiče Becketta, mogu ga, nekoliko stoljeća ranije, vrlo lako zamisliti u posvema goloj ćeliji, bez i najmanjega ukrasa, čak i bez raspeća. Bulaznim? Prisjetite se onda dalekog, zagonetnog, ”neljudskog” pogleda što ga ima ne nekim fotografijama.

Razumije se da su naši počeci značajni; no odlučni korak prema samima sebi činimo tek kad više nemamo podrijetla i kad za biografiju pružamo isto tako malo materijala kao i Bog … Važno je i uopće nije važno da je Beckett Irac. A posve je sigurno pogrešno tvrditi da je on ”pravi tip Anglosaksonca”. U svakom slučaju, ništa ga ne bi moglo više naljutiti od toga. Je li to zbog rđavih uspomena što su mu ostale od predratna boravka u Londonu? Pretpostavljam da Engleze okrivljuju za ”vulgarnost”. Tu osudu, što je on nikad nije izrekao, ali je ja izričem umjesto njega kao sažetak njegovih rezervi, ako ne i resantimana, ne bih mogao preuzeti na sebe, tim više što mi se Englezi — možda je to samo balkanska iluzija — čine kao najmrtviji i najugroženiji narod, što znači najrafiniraniji, najciviliziraniji.

Beckett, koji se, vrlo neobično, ćuti u Francuskoj posvema kao kod kuće, nema ništa sa stanovitom hladnoćom i krutošću, osobinom tipično francuskom, točnije — pariškom. Nije li značajna činjenica da je Chamforta pretočio u stihove? Ne cijelog Chamforta, doduše, nego samo neke maksime. Taj poduhvat, značajan sam po sebi i uostalom gotovo neshvatljiv (ne prisjetimo li se posvemašnje odsutnosti lirskog duha, karakteristične za suhoparnu prozu moralista), odgovara nekovrsnom priznanju, ne usuđujem se reći proklamaciji. Tajanstveni duhovi vazda, i unatoč sebi, odaju osnovu svoje naravi. A Beckettova je narav tako impregnirana poezijom da je od nje neodvojiva.

Mislim da je svojeglav poput kakva fanatika. Čak i kad bi se svijet srušio, on ne bi ostavio posao kojim se upravo bavi, niti bi promijenio temu. U bitnim se stvarima na nj zacijelo ne može uplivati. Kad je riječ o svemu ostalom, o nebitnom, on je lišen obrane, vjerojatno bespomoćniji od svih nas, bespomoćniji čak i od svojih likova… Prije negoli sam započeo sređivati ove bilješke odlučio sam da ću pročitati sve što su, iz različitih perspektiva, napisali o ”plemenitom čovjeku” Majstor Eckhart i Nietzsche. — Nisam ostvario svoj nacrt, ali u nijednom času nisam zaboravio da sam ga zamislio.

(1979)

S francuskog preveo Mario Kopić

[Emil M. Cioran, Beckett, Exercices d’admiration, Oeuvres, Paris: Gallimard 1995, str. 1574–1579]

Filozofski magazin φιλοσοφία

Klaus Mann: Iz dnevnika

16. januara 1932 (Berlin)

K-učinak [učinak kokaina] principijelno se ne razlikuje od M-učinka [učinka morfija].

Uz oba lakši i okretniji postajem. M-učinak snažnije fizički – i mnogo brže djeluje. K-učinak više moždani, fizički ne tako euforičan. Intenzivno lebdeće stanje kod učinka. Isto tako lakša slaboća u trbuhu, cigareta koja prija, kao začarano.

14. jula 1932

Jučer navečer prigovarao Hanseriku [Hans-Erik Pringsheim, Klausov bratanac, sin majčinog brata Klausa Pringsheima] neka čita knjige, a ne samo novine. Nužnost obrazovne osnove za dobroga novinara, što on želi postati. Isključivo čitanje novina kvari stilistički i moralno. Njegov je otac sve do svoje tridesete godine unatoč svemu čitao knjige: ja do svoje devetnaeste godine jedva kakvu novinu.

Započeo: Ksenofont, Uspomene na Sokrata. Ne odveć prijemčiv. Prebacujem sebi da premalo radim. Pregledao Literarische Welt (oblasni broj) [revija za literaturu koja je izlazila u Berlinu] i Querschnittt (Goll o Joyceu) [literarna revija koja je izlazila kod nakladnika Ullstein]. Na kafi o dugovima; snažniji nadzor kuće u ljetnim mjesecima. S E [Erika Mann, Klausova starija sestra, s kojom je bio iznimno povezan, inače kazališna glumica i publicistkinja] u grad. Najprije k Feuchtwangeru [Lion Feuchtwanger, njemački pisac, emigrirao u Francusku], o novcu. Potom sam po poslove: sportska trgovina, parfumerija, Jaffe [minhenska knjižara]. K Güntheru Franku [minhenski galerist] u grafički kabinet. Razgovor o Rickijevim [Richard Ricki Hallgarten, slikar i ilustrator, Klausov prijatelj iz mladosti koji je izvršio samoubojstvo] stvarima. Razgledanje Feiningerove [Lyonel Feininger, njemačko-američki slikar] izložbe (srodnost s Kleeom, kineski stil). Ponovno sreo E u Carltonu [Carlton, otmjena kavana u Münchenu], s Eugenom Gürsterom [dramaturg]. Direktno uz susjedni stol: Adolf Hitler u najglupljem društvu. Njegova direktno upadljiva inferiornost. Krajnje netalentiran; fascinacija koju vježba, najveća blamaža povijesti; stanovita seksualno-patološka primjesa ne može objasniti sve.

19. februara 1933

Izjutra ništa drugo nego želja da umrem. Računam što bih danas napustio, i moram to osjetiti kao neznatno. Mogućnost za istinski sretnu vezu otpada. Mogućnost literarne slave u bliskoj budućnosti – vjerojatno isto tako otpada. Ako bi ispred mene stajao stup, vjerojatno ne bih oklijevao – da nema E (i M) [Mielein, ime od milja za Klausovu majku, Katiu Mann, rođenu Pringsheim]. S oboje povezan. Sve više uvjeren da bi E smrt odmah potegnula i mene za sobom. Potom me ne bi zadržao ni rad. Nikakav trag straha od smrti. Smrt se može razumjeti samo kao spasenje. Isto tako ni za Rickija nije bilo strašno.

14. marta 1933 – Pariz (Hotel Jacob)

Dolazak na Gare de l'Est. Jeo u restoranu na stanici. BONZO [Klausov prijatelj, živio je u Parizu]. S njim sam. Baš prijatna soba s kupaonicom, četvrti kat; mjesečna najamnina. Telegrafirao E; pismo na minhensku stanicu (u sobi zaboravio naočale). – Bonzo o Wolleu [Charly Wollenweber, prijatelj iz Berlina], kojega su u Berlinu premlatili jer je Židov, stranac i homoseksualac. Sat i pol spavao. Najprije sam sebi ponovno predočavao smrt. Sanjao o E (u vezi s ''Maglom'' [Nebel, nadimak Hansa Feista, bivšeg izdavača i značajnog prevoditelja koji je zbog nejasnog izražavanja dobio nadimak ''Magla'']). Osjećaj samoće, premda samo onda kada nije tu.

24. marta 1933

Noću napad kašlja, s ustajanjem. Precizno sanjao da sam se u Zürichu povezao s Martinom Bodmerom [urednik književne revije Corona], kako bi preko njega dobio mjesto (to ne bi bilo ni tako glupo). Razmišljao o tome kako nas čudno dvostruko trenutno stanje Njemačke odvraća: s jedne strane liberalnog Europljanina, građanskog intelektualca (teror), s druge strane socijalista (teror nazadnjaštva). Sve slabosti boljševizma u pretjeranom stupnju: bez njegovih ciljeva i nada. Diktatura napretka – nužno zlo. Diktatura nazadnjaštva – besmisao.

27. marta 1933

K Julienu Greenu [francuski pisac američkog roda], av. du Pres. Wilson. Čaj kod njega. Ugodan razgovor (sestre Bronte, Bonzo, Sjeverna Afrika, Platen, Hitler; čudno, ništa od svojega osobnog života ne pušta da prodre u njegove knjige; strogo odvajanje; ''netko drugi nego ja piše moje stvari''. Za opuštanje svaki dan homoerotski zapisi. Njegov silno strasni i ujedno hladni odnos spram seksualnog. Pokazuje mi pornografskog Čeličeva [Pavel Čeličev, ruski slikar]: herojska piramida bludništva).

4. aprila 1933

Noću pri čitanju ''Wagnera'' [''Slučaj Wagner'', Friedricha Nietzschea] zabilježio da je tema ''zavođenje'' za Čarobnjaka [Zauberer, tako naziva Klaus Mann svojega oca, Thomasa Manna] tako karakteristična – naspram mene. Motiv zavođenja: romantika-muzika-Wagner-Venecija-smrt-''Simpatija s bezdanom''-pederastija. Potiskivanje pederastije kao uzrok tog motiva (Prevladavanje ''zavođenja'' kod Nietzschea; vidi Wagnera). Kod mene drukčije. Primarni utjecaj Frank Wedekind – Stefan George. Pojam ''grijeha'' – nedoživljen. Uzrok: iživljen. Pederastija. Opojnost (čak smrtna opojnost) svagda kao razvoj života, zahvalno akceptirao; nikada kao ''zavođenje''. Čak je i u slučaju droge kod mene tako da mi je opasna u najboljem slučaju fizički, ali ne i psihički. Načelno nisam ništa dobio. Povezanost sa smrću: dio životnog osjećaja. I Wagner bi dakle bio bezopasan: ako bi imao za mene ikakvu moć zavođenja, ali je nema.

Pismo Fritzu (nacistička muška prostitutka koji prosi). – S Wolfgangom [Wolfgang Hellmert, pjesnik i pisac, s Klausom osobno i literarno povezan] kod Lippa nešto malo večerao. Na uglu ulice pripovijedao nepristojne viceve. Feistov [Hans Feist] dolazak. S njim još u Café de la Paix. Brbljanje (E itd.).

2. jula 1933

Otkad nisam više u Münchenu, daleko od BABSA [Herbert Franz, kazališni glumac, Klausov prijatelj od 1930. godine], vodio sam ljubav samo za gotovinu: morao sam platiti. Mornari, maseri, ulične muške prostitutke (Strich). U dva ili tri slučaja, kad sam htio drukčije (na primjer s ruskim pijanistom), nije bilo ništa. Nedostaje snage da bih se nekom pojedinačnom slučaju unutarnje i podrobnije predao. Odvajanje od BABSA. No bi li ostalo tako lijepo kao što je bilo u posljednja dva tjedna? --- Gore: sjena koja baca razočaranje u HANSA [Hans Aminoff, mladi finski zemljovlasnik što ga je Klaus susreo na svojem putu po Skandinaviji] preko svega. Usto još i manji nesretni slučajevi kao što su Bonzo, kojega sam veoma precijenio. Willi [Klausov prijatelj iz Berlina] – već ionako zaboravljen. Prisutnost Renéa [René Crevel, francuski nadrealist, neodoljivi i nesretni mladić, od 1926. Klausov prijatelj, izvršio samoubojstvo u noći između 18. i 19. juna 1935], koji je kao neka prošlost. Tako je to.

8. decembra 1933

Spor s Čarobnjakom, jer sam ga upozorio na statute njemačkih organizacija. Njegovo ništa-čuti, ništa-znati, bijeg u razdražljivost. To stanje je posve neodrživo. Neizvjesnost što učiniti s moje strane.

19. decembra 1933

Veoma čudno i strašno sanjao: o St. Georgeu [Stefan George, njemački pjesnik]. Bojao sam se njegovih sablasno plavih oči s crnim krugovima u svjetlećem plavetnilu. Iz neke vrste uljudnosti odsjekao sam s njega komad mesa. Meso je imalo strašan okus i potajice sam ga ispljunuo. Iz uljudnosti ipak još jednom zagrizao. Bio je teatralno zamaskiran, nosio je neke vrste asirsku bradu od čavala i crno-sive vunene rukavice. Htio sam mu postaviti nekoliko literarnih pitanja, no do toga nisam došao. Cijeli san posvema aseksualan, san straha.

5. maja 1934

Sanjao o Čarobnjakovom potajnom homoseksualnom životu (Odnos s Kruseom) [Werner Kruse, muzičar, povremeno suradnik teatarske krupe Pfeffermühle koju je vodila Erika Mann].

31. decembra 1935

Posljednji sati strašne godine 1935.

Kakva je bila ta strašna godina?

Napisao sam svoju najljepšu i najžalosniju knjigu, Patetična simfonija. Uz to još mnogo toga. Bio mnogo na putu. Dva kongresa: Barcelona (nije loš); Pariz (nipošto nije dobar). Novi gradovi: Prag, Budimpešta. Nova prijateljstva: Hatvanyevi [porodica baruna i pisca Lajoša Hatvanyja koju je Klaus posjetio] itd. Češka turneja predavanja, nešto što veseli.

S mladićima: ne mnogo dobro, unatoč tome, nešto zadovoljstva.

Melankolična nježnost za Konni [Konrad Katzenellenbogen, kasnije Konrad Kellen, od 1941-1943. godine tajnik Thomasa Manna, kasnije američki oficir, Klaus ga je upoznao u februaru 1935. godine u Parizu]; snažno trajna i nesretna naklonost prema Sklenki [Hans Sklenka, austrijski kazališni glumac, povremeno sudjelovao u kazališnoj družini Erike Mann].

Problem ''tunje'' [Thunfisch ili Thun, Klausov izraz za droge] sve sumnjiviji i centralniji. Višak ''uzimanja'' u Budimpešti; tada najdublja depresija, najsnažnija čežnja za smrću. Neuspješno putovanje u Perziju. Pokušaj samoubojstva Miro [Annemarie Scwarzenbach, ekscentrična djevojka iz Švicarske, prijateljica Klausa i Erike] i stalna opasnost. RENÉOVA SMRT.

Prijateljstvo s F. [Fritz Helmut Landshoff, izdavač, osnivač amsterdamske izdavačke kuće Querido] i briga za nj.

E konstantno. Isto tako njezino stanje. Rad, uspjeh i moralno držanje. Ljubav. Mielein posebno ljubazna, napose posljednjih mjeseci.

Snažni dojmovi čitanja, naposljetku ''Les Nouvelles Nourritures'' [''Novi plodovi'', roman Andréa Gidea].

Kraj revije ''Sammlung'' [Zbirka].

Mnogo promišljao o Wolfgangu, Rickiju, Gerti [Gertrud Frank, Klausova prijateljica iz mladosti, umrla u Parizu 1933. uslijed veće količine droge]. Kraj odnosa s Doris [Doris von Schönthan, dugogodišnja Klausova prijateljica].

Dobro: Eva [Eva Landshof, bivša žena F. H. Landshoffa]; Mopsa [Thea Sternheim, kćerka dramaturga Carla Sternheima, Klausova prijateljica], Brian [Brian Howard, engleski pisac, Klausov prijatelj], Landauer [Walter Landauer, urednik, u Amsterdamu vodio njemački odjel izdavačke kuće Allert de Lange], Kesten [Hermann Kesten, urednik, zajedno s Landauerom vodio njemački odjel izdavačke kuće Allert de Langue].

Naposljetku opet: Magla [Hans Feist] – A taj Hitler još uvijek nije strmoglavljen.

Silvestarska večer u kinu, s F. [Fritz Helmut Landshoff] (Izvanredno nježna Dolly Haas u filmu ''Zašto laže gospodična Käte?'')

Na stanici pričekao N.[Nebel, Magla, Hans Feist], koji je za ovu večer još jednom došao iz St. Moritza. Na pošti dugo čekao (donekle čemeran): telefonski razgovor s E, Basel. Na ulicama veoma nemirno. Novogodišnje zvonjenje. U dva lokala: najprije Palace-Bar, potom u jednom drugom, vrlo prijatnom. Pio trešnje. Svi su mladići imali svoje cure. Tri su sata.

Preveo s njemačkog i bilješkama popratio Mario Kopić

[Klaus Mann, Tagebücher, I-VI, ur. Joachim Heimannsberg, Peter Laemmle, Wilfried Schoeller, München: Spangerberg 1989]

Mario Kopić: Uz dnevnik Klausa Manna

Kao što je u svojoj knjizi Thomas Mann i njegovi (Thomas Mann und die Seinen, Stuttgart 1987) zapisao Marcel Reich–Ranicki, jedan od ponajboljih poznavatelja književne familije Mann, Klaus Mann je bio trostruko stigmatiziran: kao homoseksualac, kao narkoman i kao sin znamenitog oca. No ova posljednja stigma nije baš jednoznačna. Jer upravo su mu zbog očeve slave sva vrata bila otvorena, a usto je financijski cijeli život bio ovisan o solidnom imetku roditeljske kuće. No, unatoč tome, Klausov odnos s ocem nije bio uzoran. Thomas Mann nije htio (nije mogao?) sklapati prijateljske odnose, bio je samodopadan i osjetljiv, pokadšto čak okrutno hladan i bezobziran. I takav je (možda i prije svega) bio prema svojim najbližim.

Klaus Mann je započeo pisati dnevnik još u ranoj mladosti, no kasnije je tu naviku napustio. S ponovnim pisanjem započeo je oktobra 1931, tik pred svoj dvadeset i peti rođendan i kao autor već nekoliko književnih djela. Da je bio zapravo tragična egzistencija, taj nas osjećaj pri čitanju njegovih dnevnika niti jednog časa ne napušta. Druga karakteristika, koja pri čitanju njegovih dnevnika odmah upada u oči, jest da je bio iznimno aktivna osoba. Neki su njegovi dani gotovo na rubu hektičnosti, s obiljem planova i doživljaja. Neprestance se pitamo kad je zapravo imao vremena da svoj dan uopće opiše i usto još književno stvara, obavlja uredničke i druge poslove. Takav intenzivan doživljaj svijeta kakav se očituje u njegovim dnevnicima nije samo izražaj posebnog životnog dinamizma, nego u sebi ima podosta tragičnosti. Napose valja istaknuti njegovu homoseksualnu opterećenost brojnim slučajnim i kratkotrajnim prijateljstvima i avanturama i nemogućnost da se dulje vrijeme veže uz jednu osobu. Ne ulazeći sada u taj problem (zainteresiranim možemo preporučiti opsežnu knjigu Gerharda Härlea Männerweiblichkeit: Zur Homosexualität bei Klaus und Thomas Mann), iz dnevnika je jasno da su ga te kratkotrajne i usputne erotske avanture prije unesrećivale nego usrećivale. Zato je često bio na rubu očaja, na rubu smrti.

Poseban je odnos gajio prema sestri Eriki, s kojom je bio tijesno i duboko povezan: čuvstveno i umjetnički. Ona je bila ta koja mu je svagda iznovice davala snagu da preživi. Više je puta zapisao da Erika ''stoji između njega i smrti''. U literaturi se susreće mišljenje da je čak jedan od razloga njegova tragična kraja, 1949. godine u Cannesu, upravo činjenica da se sestra Erika nakon 1947. posvetila isključivo ocu.

Intrigantan i na svoj način zapleten bio je i Klausov odnos prema Švicarki Annemarie Schwarzenbach, zvanoj od milja Miro. Uz najrazličitije i brojne intimne veze upravo je ona bila ta koja mu je uz sestru Eriku bila najbližom. Imala je s Klausom i mnogo toga zajedničkog: bila je kćer bogatih roditelja, pokazivala je umjetničku nadarenost, bila je ovisnica o drogama, imala je i suicidalne ideje. Klaus se u dnevniku otvoreno pita da li bi mogao živjeti s njoj. Annemarie Schwarzenbach je bila nekakav Klausov alter ego: poput njega i ona je bila sklona istom spolu. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri na taj odnos utjecao odnos što ga je Erika u tom vremenu gajila prema engleskom pjesniku Audenu, koji je također bio homoseksualac. Imajući u vidu Klausovu povezanost sa sestrom, nije moguće isključiti da je bio posrijedi nekakav ''paralelan brak''.

No ponajveće teškoće nastaju pri rekonstrukciji Klausova odnosa prema ocu na podlozi dnevnika. Među njima je vjerojatno vladalo rivalstvo, možda čak neprijateljstvo. No na temelju dnevnika to nije moguće jednostavno zaključiti, premda je istina da Klaus više puta bilježi da sanja očevu smrt. No pritom se ne može isključiti ni strah pred nacistima, strah da bi upravo oni mogli prisiliti oca na samoubojstvo.

Klaus je, zaključujemo iz dnevnika, bio vezan napose uz prijatelje kojih više nema. U biti je bio osamljen, njegovi najbolji prijatelji su izvršili samoubojstvo ili pak umrli od droge (Crevel, Hellmert, Hallgarten…). Sveudilj je, drugim riječima, Klaus Mann bio u dosluhu sa smrću.

Osobne probleme i duševne stiske ublažavao je uglavnom drogama. Premda ne znamo točno kad ih je započeo uzimati, više je nego očito da ih je uzimao zbog najrazličitiji teškoća. Iz dnevnika je razvidno da se uzimanje droga pojačava u trenucima rasta psihičkih problema. No bio je i svjestan opasnosti koja mu je pritom prijetila. Na tu ga je opasnost upozoravala i sestra Erika, koja je tu naviku brzo napustila.

Iz dnevnika je jasno i Klausovo političko opredjeljenje, do neke mjere i moć anticipacije. Bio je uvjeren da će propast Weimarske Republike odvesti Njemačku u katastrofu. Nakon odlaska u emigraciju započeo se angažirati i povezivati s drugim emigrantima (Ernstom Blochom, Brechtom, Josephom Rothom, Egonom Kischem), a svoje je djelovanje u inozemstvu razumio kao pokušaj njemačke kulturne obnove.

Dnevnici Klausa Manna podjednako nam skrivaju i otkrivaju. Jasno je da imamo posla s indiskretnim, osobnim zapisima, mjestimice pisanim u afektu i pod uplivom droge. U usporedbi s pismima i autobiografskim zapisima, dnevnici su gotovo elementarni, sirovi, nekorigirani. Klaus Mann se pri pisanju više ili manje ograničuje na stvarne događaje i doživljaje, bilježi ih precizno, no ujedno i odveć šturo. Nisu posrijedi kraći diskursi ili esejistički zapisi, nego situacije i događaji u životu, opisani telegrafskim stilom, s veoma čestim eliptičnim rečenicama. Tijek je dana opisan tako reći plastično, podrobnosti nam prikazuje precizno. U središte pritom stupaju snovi i iluzije, literarni planovi i prijateljstva (J. Green, A. Gide, J. Cocteau), usputna poznanstva i homoerotske avanture. Ukratko, najrazličitiji potresi i razočaranja, veselja i sitne životne radosti, snovi i nacrti… Sve u svemu, dnevnici Klausa Manna su svojevrsni dokument vremena i nestilizirana kronika zbivanja. Vrijedan prilog biografiji Klausa Manna i rekonstrukciji nemirna vremena u kojem mu je bilo dano prebivati.

Filozofski magazin φιλοσοφία

Žarko Paić: Paradoksalna egzistencija Drugoga: Vladimir Jankélévitch kao „filozof života“

Vladimir Jankélévitch, francuski filozof, muzikolog, pijanist, esejist, profesor i pripadnik Pokreta otpora za vrijeme II. svjetskog rata i nacističke okupacije Francuske rodio se 31. kolovoza 1903. godine u Bourgesu. Roditelji su mu bili naturalizirani ruski Židovi iz Odesse. Otac Samuel prvi je prevodio Freuda na francuski jezik. Obrazovao se u licejima u Bourgesu i Parizu. Studirao je filozofiju na École Normale Superiere. Nakon diplome zaposlio se 1927. godine na Francuskome institutu u Pragu, gdje ostaje do 1932. godine. Doktorirao je na Sorboni s tezom L'Odyssée de la conscience dans la derniere philosophie de Schelling (Alcan, Paris, 1933.). Uz Schellinga i Nietzschea njegov je glavni filozofijski uzor Henri Bergson.

Bavio se poviješću filozofije i djelima Platona, Aristotela, stoika, sv. Augustina, Descartesa, Pascala, Spinoze, Leibniza, Unamuna, Kierkegaarda. Uz proučavanje književnosti Gogolja, Shakespearea, Heinea, Mallarméa, Baudelairea, Pirandella, Gidea, intenzivno se posvetio glazbi i slikarstvu. Kao muzikolog napisao je mnogo monografija iz povijesti glazbe XX. stoljeća (Ravel, Debussy, Liszt…). Bio je pijanist i glazbeni pedagog. Njegovu je školu muzikologije i glazbene pedagogije slijedio njegov učenik – kompozitor i koncertni pijanist – Michel Sogny.

Poučavao je filozofiju u srednjoškolskim ustanovama u Toulouseu i Lilleu do 1940. godine. Nakon nacističke okupacije Francuske vichyjevska ga vlada otpušta s posla zbog židovskog podrijetla. U Parizu cijelo vrijeme okupacije živi poput „sjene“, izbjegavajući deportaciju u koncentracijske logore. Pripadnik je Pokreta otpora. Piše filozofijska i muzikologijska djela, sklada glazbu i podučava učenike u ilegali. Nakon završetka rata izabran je 1951. godine za profesora na Sorboni na katedri Filozofija morala. Umro je 6. lipnja 1985. godine u Parizu.

Objavio je sljedeća djela iz filozofije: Henri Bergson; L'Odyssée de la conscience dans la derniere philosophie de Schelling; La Mauvaise conscience; L'Ironie; L'Alternative; Du mensonge; Le Mal; L'Austerité et la vie morale; Philosophie premiére: introduction á une philosophie du „Presque“; L'Aventure; La Mort; Le Pardon; Pardonner?; Traité de vertus; L'Ennui; Serieux; Le Paradoxe de la morale.

1. Sumrak egzistencije

U suvremenoj francuskoj filozofiji mišljenje i djelo Vladimira Jankélévitcha obilježeno je paradoksom. Što se manje o njemu analitički i interpretacijski kompetentno govori, to se više njegove ideje pokazaju odlučnim za razumijevanje temeljnih problema čovjeka u doba sumraka egzistencije. Golemo filozofijsko i muzikologijsko djelo tog nesvodiva „filozofa života“ koji je mislio paradoksalnu egzistenciju Drugoga, nadilazeći okvire filozofije egzistencije i egzistencijalizma, kao da tek iščekuje svoje autentične interprete. Zašto je tome tako? Mogući je odgovor zapravo također obilježen paradoksom. Uostalom, to je ključan pojam njegove filozofije i istodobno riječ naslova jedne od njegovih značajnih knjiga Le Paradoxe de la morale (Paradoks morala).

Jankélévitch je kao i gotovo cijela suvremena francuska filozofija - od Sartrea preko Derridae do Badioua - istinski moguć kao „filozof života“ tek iz dijaloga s njemačkom filozofijom i kulturom, koju je, kao što je poznato, na radikalan način zauvijek odbacio nakon spoznaje o nacističkome genocidu nad Židovima u koncentracijskim logorima u II. svjetskom ratu. To kontroverzno područje raskida s jednim europskim izvorom smisla povijesti kao što je njemačka filozofija i kultura do danas se smatra aposteriornom odlukom mislioca. Drugim riječima, Jankélévitch je sukob s njemačkim duhom, prema interpretima i vlastitom samorazumijevanju, okončao na radikalan način tek potvrdom činjenica postojanja Auschwitza i vlastitom obiteljskom tragedijom. Rijetko se govori da je to bio završni ontologijsko-moralni čin nečeg što je tome prethodilo.

Stoga valja vidjeti te apriorne razloge teško opravdane odluke ili metafizičkog opravdanja moralnog čina ekstenzivnom interpretacijom, analizom i čitanjem Jankélévitchevih djela. Paradoksalnost postavke koju želim izvesti u pristupu Jankélévitchevu djelu zapravo je jednostavna. Suvremena francuska filozofija u XX. stoljeću, unatoč pozivanja na Bergsona kao ključnog filozofa moderne i prvog Jankélévitcheva autoriteta, nije određena pozitivnim odnosom spram vlastite tradicije od Descartesa do Bergsona, već kritičkim dijalogom s njemačkom tradicijom filozofije. Najznačajniji poticaj za to bila su predavanja Alexandra Kojèvea o Hegelu dvadesetih godina XX. stoljeća.[1]

Paradoks je, dakle, u tome što je mišljenje Jankélévitcha kao „filozofa života“ iz obzorja filozofije egzistencije hermeneutički bjelodano iz tradicije koju je sam izbrisao. Kojéve je razotkrio put traganja za čistoćom egzistencije iz Hegelovih spisa kao put otvaranja životnosti života s onu stranu dijalektike sustava. Posve je drugorazredni argument da je Jankélévitch tipičan primjer rafiniranosti francuskog stila esejistike protiv disciplinarne strogosti njemačkog filozofiranja, unutar kojeg jedino Schopenhauer i Nietzsche čine iznimke koje potvrđuju pravilo. Zar nije isti slučaj s Derridaom? Dekonstrukciju nije moguće razumjeti bez razračunavanja s pojmom Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije. Govor i stil pritom nisu nešto samo po sebi odlučno. Mišljenje odlučuje o načinu govoru i stiliziranja teksta. Da time ne iznosim nikakvu blasfemičnu postavku, nego pokušavam otvoriti put u hermeneutiku metafizike života kao paradoksalne egzistencije Drugoga u djelu Vladimira Jankélévitcha, vidljivo je iz sudbine recepcije njegova mišljenja u samoj Njemačkoj.

2. „Tragedija naše kulture“

Jankélévitcha se otkriva u znacima zakašnjelosti. Povod je tome njemačko izdanje njegovih spisa pod začudnim uredničkim naslovom – Das Verzeihen: Essays zur Moral und Kulturphilosophie.[2] Ako otklonimo čak i zdravorazumski sud kako je riječ o „filozofu morala i o misliocu za XXI. stoljeće“, što je inače popularni stav tzv. rehabilitacije ili oživljavanja nekog mišljenja i djela koje je nepravedno bilo zaboravljeno, preostaje nešto zacijelo izazovnije.[3] Riječ je o pristupu njegovu djelu kao nesvodivu slučaju filozofije egzistencije u kojoj pitanje etike Drugoga proizlazi iz razračunavanja s njemačkom filozofijom života.[4]

Njemački novi čitatelji i tumači Jankélévitcha nipošto ne pripadaju zagovornicima ressentimenta spram mislioca koji je jednu naciju-državu odbacio iz svojeg duhovnog obzorja. Naprotiv, ishodište njihova ushita s njegovom mišlju počiva na bezobzirnoj kritici ideologije nacizma i njemačke poslijeratne nedostatne kulturne denacifikacije. Što je odlučno za uvid u paradokse njegove životno-filozofijske misli dobro je naslutio Henning Ritter, premda iz toga nije povukao prave zaključke. Ukratko, Jankélévitch je na osnovu sumišljenja sa Schellingom i Nietzscheom došao do filozofije kulture Georga Simmela i preko njega interpretirao Spenglerovu misao dekadencije Zapada kao „propast njemačkoga duha težine i nužni korak k misticizmu i iracionalizmu“.

Rezultat je već 1925. godine bio apriorno napuštanje cjeline njemačkog filozofijsko-metafizičkog pristupa kulturi i životu. Događaj nacističkog ideologijsko-političkog proloma u genocid nad Židovima bio je otvoren propašću njemačkog duha grosso modo. Problem nije, dakle, u nekom naknadnome Jankélévitchevu šokantnom otkriću i subjektivnom moralnom sudu, nego u postavci o „tragediji naše kulture“. Iskaz se nalazi u raspravi objavljenoj navedene 1925. godine u kojoj se razračunava sa Simmelom i njegovom filozofijom života kao kulture.

Zašto je Jankélévitch filozofijski oproštaj s njemačkom kulturom izborio na tlu nečeg naizgled gotovo ezoteričnog? Ponajprije, njegovo je mišljenje moralnog opravdanja metafizičke egzistencije Drugoga paradoksalno rješenje. To je pozicija u kojoj se nastoje spojiti bitna dostignuća Schellingova mišljenja s Bergsonom i filozofijom egzistencije. Neupitna je autentičnost Jankélévitcheva puta. On nije eklektik i epigon. U svim se njegovim esejima i raspravama može razabrati ton izvornoga mislioca, koji vodi dijalog s problemom o kojem piše, bez ekstenzivne povijesno-filozofijske eksplikacije cjeline mišljenja pojedinih filozofa o problemu o kojem je riječ. U kontekstu dalekosežno značajne rasprave Jankélévitch razvija postavku da je Simmelova filozofija života, Spenglerova faustovska filozofija povijesti i Keyserlingov kulturni pesimizam dosljedni rezultat raspada metafizičke strukture njemačkog duha. Misticizam i iracionalizam upravo su ti fatalni rezultati priče o vitalizmu duha koji potrebuje adresata svoje realizacije. Njemački narod u emfatičkome smislu postaje biologijsko-nacionalni sklop puta u barbarstvo. Put je priređen filozofijom i kulturom. Zato je formulacija o „tragediji naše kulture“ ključna za razumijevanje Jankélévitcheva etičko-egzistencijalnog obrata metafizike bez pozivanja na njemačke mislioce.

„Tragedija naše kulture“ jednostavno je u tome što unutarnji život više ne može uspostaviti susret s biti Zapada. Ono unutarnje u potpunosti je srozano do derivata misticizma i iracionalizma. Kultura u značenju Herderova sekulariziranog „narodnog duha“ nužno proizlazi iz raspada cjeline novovjekovne subjektivnosti. Tragičnost je kulture stoga posljedica preostatka onog što tek omogućuje kulturi njezin postmetafizički život. A to je otkriće nesvodivosti individualne egzistencije. Romantično nadahnuće kao žudnja za neposredovanim životom, što se od Meistera Eckhardta, preko reformacije do antropozofijskih meditacija Rudolfa Steinera iziskuje kao program prevladavanja rascijepa unutarnjeg i izvanjskog, života i objektivnog duha, završava kao neuspjeh. Rezultat je da se to metafizičko proturječje razrješava paradoksalno samoubojstvom autentične egzistencije ili putem u središte reakcionarnog modernizma iz kojeg će nastati ideologija univerzalnog zločina nad čovječanstvom.

Jankélévitch se razračunao s filozofijom života samo u smislu povratka na ishodište francuskog duha racionalizma i metafizičke jasnoće. No, razračun ipak nije bio posve radikalan, kako se to često nastoji pokazati u apologeta. Je li Jankélévitch tek filozof morala ili posljednji veliki filozof egzistencije kao „filozofije života“? Što uopće znači iskaz da je njegova filozofija iskaziva u paradoksalnoj egzistenciji Drugoga?

3. Melankolična filozofija

Ton je njegove filozofije u svim knjigama jedinstven. Melankolična filozofija zahtijeva uzimanje ozbiljnosti egzistencije. U krajnjoj konzekvenciji to znači isto što i za Camusov egzistencijalizam, ali samo u metafizički totalnome zahtjevu. Naime, nije jedini pravi problem filozofije samoubojstvo, kako je to Camus formulirao u Mitu o Sizifu, nego razumijevanje paradoksa egzistencije koja nužno upućuje na konačnost ljudskog bitka, koji mora opravdati vlastitu smrt. Istinitost egzistencije jest životno-filozofijski temelj morala. Smrt nije stoga jedini pravi filozofijski problem. Jankélévitch na početku svojeg najboljeg djela naslovljenog La Mort (Smrt) iskazuje sumnju u aksiomatsku postavku da je smrt jedini pravi filozofijski problem.[5]

Jedino je etička otvorenost bitka i ljubavi, bitka i istine, bitka i smrti, ono što filozofiju čini mišljenjem slobode. Za slobodu istine kao moralnog poziva čovjeka bezuvjetno se vrijedi žrtvovati. Jankélevitch je u tom pogledu radikalniji od fundamentalnog projekta ljudske egzistencije Sartreove ontologije slobode. Dok je za Sartrea mogućnost izbora između faktičnosti i kontingentnosti bitka-o-sebi (l'etre-en-soi) i ništeće slobode bitka-za-sebe (l'etre-por-soi) kao ljudske egzistencije čin aktualizacije slobode pojedinca, Jankélévitch postavlja stvar u apsolutnome temelju egzistencijalne odluke. Pitanje žrtvovanja za istinu moralni je čin slobode koji nema mogućnost neizabiranja. On jednostavno mora prevladati ono kantovsko treba, što čini krhkost i labilnost svake moralističke pozicije. Zato Jankélévitch nije moralist. On ne moralizira da bi ukazivao na propuste i nelagode svjetsko-povijesne sudbine bitka. Jankélévitch životno-filozofijski utemeljuje moral iz paradoksa egzistencije Drugoga.

No, time se ne razrješava problem u kojem smislu je njegova filozofijska pozicija artikulacija metafizičkog obzorja unutar kojeg otvorenost bitka i slobode, bitka i vremena pokazuje bitne mogućnosti obrata metafizike same, a koliko je sama ispod razine Heideggerova mišljenja bitka i Sartreova egzistencijalizma.[6] Neprijeporno je da je on jedini filozof egzistencije, premda sebe nije takvim smatrao, koji je iz promišljanja čistoće neiscrpne životnosti života nastojao izgraditi etičko mjesto boravišta čovjeka i svijeta. Svi su drugi to odbacili kao nemogući projekt ili obnavljali neku vrstu etike kantovskog rigorizma u duhu kršćanskog personalizma ili otvaranja mogućnosti etike egzistencije u svijetu bez Boga. Primjer egzistencijalističkog humanizma koji je postulirao Sartre u tome je indikativan za opisanu situaciju.

Vladimir Jankélévitch u svojoj ontologiji smrti izriče bitnu postavku koja se može primijeniti i na njegovu etičku misao uopće. „Život je epifanija smrti, ali ta epifanija jest alegorijska, a ne tautegorijska.“[7] Kao i u povijesnome mišljenju bitka Martina Heideggera, koji za Jankélévitcha nije mjerodavan sugovornik, premda se ne može poreći da nema mjesta u knjizi o smrti koja ne bi mogla biti nadahnuta Heideggerovom egzistencijalnom analitikom bitka-k-smrti iz djela Sein und Zeit, i ovdje se promišljanje konačnosti bitka čovjeka ograđuje od iracionalizma, racionalizma, pozitivizma, scijentizma bilo koje vrste. Znanost kao „pozitivna metafizika moderne“ nema pristup smrti bića, jer i sam život promatra kao nešto već unaprijed stvoreno i raspoloživo za promjenu karaktera bitka bića. Drugim riječima, Jankélévitcheva kritika racionalizma moderne znanosti i iracionalizma/misticizma kulture s kojom se razračunao na primjeru Simmela, pogađa bit novovjekovnog projekta znanstveno-tehničkog svijeta.

Samo filozofija ili mišljenje moralnog opravdanja egzistencije Drugoga koje počiva na ljubavi spram čovjeka, bitka i bića može istinski govoriti o smrti. Paradoks je što se iz smrti razumije istinska egzistencija, a ne obratno. Jankélévitcheva ontologija života moralno je utemeljena tanatologija. Samo moralno čist čovjek u vođenju svoje egzistencije kao ozbiljne i vjerodostojne može istinski umrijeti. Sve drugo je skapavanje, nasilno oduzimanje života, ubojstvo i genocid nad čovjekom u pluralu. Jankélévitcheva misao o smrti kao konačnosti vremenitosti nastoji izboriti neko mjesto za vječnost. To je ono najslabije u njegovu promišljanju egzistencije čovjeka. On nije filozof koji je na temelju najznačajnijih suvremenih promišljanja vremena – paradigmatsko je u tom sklopu Heideggerovo razumijevanje konačnosti tubitka i epohalnosti događaja (Ereignis) – otvorio područje nadilaženja metafizički vulgarno shvaćene vremenske problematike (vremenitost – vječnost).[8]

Kao i kod njegova uzora i učitelja Bergsona, i u Jankélévitcha se vrijeme reducira na neposredne činjenice svijesti a ne na primarnu otvorenost bitka i iskonske vremenitosti iz kojeg sklopa tek ono što jest mogućnost svijesti ima svoje mjesto. Vrijeme se u takvoj egzistencijalnoj „filozofiji života“ pokazuje nekom vrstom unutarnjeg kronometra posebne ontokronije smrti iz koje otkucava biologijski i psihologijski sat moralno odgovorna čovjeka u njegovu „bezosjećajnom, tjeskobnom i samstvenom“ opstanku. Vremenovanje vremena u epohalnoj konačnosti čovjeka ipak zahtijeva nužnost misli o vječnosti. Kad kaže da je sama svijest o vremenu nešto izvanvremensko, Jankélévitch pretpostavlja da je plotinovska ekstaza nadvremenitosti odlučna za razrješenje problema smrti i svijesti o konačnosti. Njegova je koncepcija bergsonovski usmjerena metafizika vremena kao trajanja. To je unutarnja svijest o granicama vremenitosti kao konačne beskonačnosti koju tek opravdava ljudski život u istinskom smislu. Filozofija je otuda vječna kao i u Plotinovu razumijevanju. Jankélévitch ne podaruje stoga ništa novo u promišljanju vremena u suvremenoj filozofiji. Ono istinski novo što ga čini suvremenikom obnove interesa za etikom u doba kraja subjekta postmoderne – kao što je to slučaj s Lévinasom – jest promišljanje paradoksa moralne egzistencije Drugoga.[9]

4. Moralna de-ontologija

Već na početku spisa Le Paradoxe de la morale (Paradoks morala) nalazimo sljedeću formulaciju: „U srcu filozofije – koja je već sama po sebi podložna kontroverzijama, budući da je toliko zauzeta određivanjem sebe same i uvjeravanjem sebe same u vlastito postojanje – filozofija morala ukazuje se kao vrhunac neodređenosti i nedohvatnosti; ona je nedohvatno nedohvatnoga (elle est l'insaisissable de l'insaisissable). Filozofija morala u stvari je prvi problem filozofije; stoga, prije no što ju se počne zastupati, treba iznijeti na vidjelo njezin problem i upitati se o njezinu smislu.“[10]

Ponajprije, ovdje je riječ o deontologiziranju filozofije. Kao u stoicizmu i skepticizmu ona se preobražava u moralnu paradoksologiju. Jankélévitch je zapravo moderni filozof života. Pojam života postavlja se etičkom dužnošću da se čini dobro iz bezuvjetne volje za dobrim samim. On nije, dakle, moderni moralist koji na tragovima Montaignea, kao cijela plejada francuskih filozofijskih esejista - od Ciorana do „novih francuskih filozofa“ Lévyja, Glucksmanna, Finkielkrauta - angažirano ispituje razloge ugrožavanja ljudske egzistencije a da ne postavlja problem zašto uopće nužnost da se ono etičko u užem i širem smislu postavlja na rang prve filozofije kao metafizike. Zašto uopće nužnost da se ontologija koja pita o bitku kao takvom, bitku bića i biću u cjelini bića, te o biti čovjeka reducira na filozofiju morala? Jankélévitch je na to pitanje dao paradoksalni odgovor. Takva je i cijela njegova filozofija.

Ono što jest nedohvatno nedohvatnoga pokazuje se temeljnim problemom. Moral je, naime, istodobno ontologijski utemeljen u biti čovjeka. Ali on i utemeljuje ono što uopće čini bitak čovjeka i bića u cjelini. Takva je pozicija paradoksalna zato što nastoji izbjeći antropocentrizmu tako što ga pretpostavlja kao otvoreni projekt. Beskrajnom ljubavlju spram čovjeka koja proizlazi iz ljubavi spram bitka čovjek se tek egzistencijalno određuje. Zato je Jankélévitch filozof egzistencije. Esse existentiae određuje esse essentiae. To je Sartreova preokrenuta platonistička metafizika u kojoj je, kako je precizno rekao Heidegger, „sve do čovjeka, a ništa do bitka“.[11]

Sjedinjujuća moć rascijepa bitka i čovjeka (ontologije i etike) jedino je u ljubavi. Ljubav je uz istinu najvažniji pojam Jankélévitcheve moralne de-ontologije egzistencije Drugoga. Paradoksalnost je egzistencije u tome što ona potrebuje vlastito određenje da bi uopće mogla biti. Biti egzistencijalno odgovoran u svijetu vladavine ništećeg ništa i smrti znači biti moralno utemeljeni namjesnik bitka i ljubavi u svakom svojem činu. Paradoks je, dakle, u tome što ozbiljno voditi egzistenciju znači biti smrtnik koji zna da je konačnost egzistencije uvjet mogućnosti pojavljivanja morala u svijetu. Besmrtnici ne potrebuju moralno opravdanje jer se njihovo djelovanje ne zbiva u vremenu. Strogo govoreći, besmrtnost i vječnost su atemporalne oznake dobivene iz ograničenosti i paradoksa konačnosti. Ljubav prevladava rascijep. Ali ona ne može biti paradoksalna. Svaka istina u posljednjoj je instanciji jedino bitna ako je životno-filozofijski, dakle, moralno relevantna za bitak čovjeka u zajednici bića.

Jankélévitch propituje u svojoj deontologiji egzistencije problem Drugoga. Ljubav omogućuje prevladavanje obzorja subjektivistički shvaćene ljudske egzistencije zato što je nedohvatna bilo kojem racionalizmu, iracionalizmu, subjektivizmu, scijentifizmu. Tako je Jankélévitch govorio o nemogućnosti razumijevanja smrti iz obzorja moderne znanstvene svijesti. Ljubav nije istoznačna sa smrću. Ona nije ni suprotnost smrti, nego životna moć sjedinjenja rascijepa između bitka i Drugoga. Nesvodivost Drugoga u njegovoj paradoksalnoj egzistenciji tek se istinski može razumjeti polazeći od predontologijske egzistencijalije ljubavi, da se poslužim Heideggerovim pojmovljem iz Sein und Zeit-a, koja otvara drugotnost Drugoga u susretu. Drugi se ne konstituira polazeći od nestabilnosti moje egzistencije, nego je već uvijek ljubavlju posredovan u vlastitoj neposrednosti. Za razliku od smrti koja jest misterij i sudbina, ljubav sebe razumije u žrtvi davanja Drugome čak i kad se uspostavlja kao herojski čin uzvišenosti žrtve iz ljubavi spram Drugoga kao nedohvatnog ideala. Drugim riječima, za Jankélévitcha ljubav nije nadomjestak za paradoks egzistencije u odnosu s bitkom samim, nego je riječ o prvom i posljednjem temelju moralnog djelovanja uopće. Ne može se imati svijest o moralnome apsolutizmu bez samorefleksije o paradoksima ili imanentnim granicama bezgranične ljubavi.

5. Istina je ljubav?

Zašto je egzistencija Drugoga paradoksalna? Odgovor na to pitanje proizlazi iz cjeline Jankélévitcheve filozofije života kao etički utemeljenog odnosa spram svijeta uopće. Što je za Jankélévitcha filozofija i koji je njezin smisao? U razmatranjima o figuri Sokrata u Platonovim dijalozima podaren je odgovor na to pitanje. Smisao je filozofije u ljubavi spram istine. No, istinitost istine nije, kauzalistički govoreći, samo u svijesti o tome da istine ima kad se podudaraju bitak i mišljenje. Istina jest istina bitka u odnosu s čovjekom kao bićem koji istinu iznosi na svjetlo dana. Rascijep između bitka i čovjeka nadvladava se mišljenjem tek onda kad se na mjesto odnosa postavlja bezgranična ljubav davanja za istinu. Smisao je filozofije stoga uvijek i jedino u moralnome opravdanju bitka. Filozofija je koesencijalna sa sviješću o svijetu. Moral je koegzistencijalan s odgovornošću za svijet kao takav uopće. O biti i ne-biti takvog svijeta odlučuje, naposljetku, samo moralno odgovoran čovjek. On može egzistencijalno odlučiti o vlastitoj smrti, smrti Drugoga iz slobode onog neiscrpnoga područja životnosti života. Ljubavlju vođena egzistencija jest jedino prava i ozbiljna stvar u životu.

U knjizi Le Paradoxe de la morale (Paradoks morala) Jankélévitch će vrhunski paradoks filozofijskog pitanja o smislu egzistencije čovjeka postaviti kao pitanje proturječja bitka i ljubavi. To je proturječje zato što bitak i ljubav nisu suprotnosti, ne supostoje jedno pored drugoga, nego jedno u drugome. Na temelju Bergsonove stvaralačke evolucije čin prevladavanja paradoksa jest u razrješenju odnosa koji on naziva odnos organa-prepreke. Posrijedi je sredstvo-svrha kao razrješenje kauzalističkog odnosa. Bitak nije uzrok, niti sredstvo. Ljubav nije samo svrha, nego i sredstvo-svrha. Primjer pronalazi u pojmu egoa. Ne razmatra se egologijska problematika transcendentalne svijesti kao u Husserla.[12] Naprotiv, Jankélévitch uzima pojam egoa iz aspekta metafizike subjektivnosti. To znači da je ego fizički i psihički sklop koji me odvraća nužno od Drugoga. No, paradoks je da se subjektivizam ego-a razrješava u njemu samome. Bez ego-a nema svijesti o mogućnosti altruizma. U njemu samome je organ-prepreka. U njemu samome je njegova tamnica i njegova bezgranična sloboda koja se otvara tek iz ljubavi spram Drugoga.[13]

Paradoks je egzistencije stoga metafizički razriješen iz životne moći potvrđivanja ego-a u nadilaženju njegove zatvorenosti. Stvaralačka ljubav potrebuje prepreku u sebi samoj. Bitak je mogućnost i granica svakog prekoračenja prepreke. Nije moguće ljubiti a da se ne bude. Jankélévitcheva filozofija morala deontologijski vraća stvar na početak. Kako je uopće moguća filozofija morala? Tako što se moral u posljednjoj instanciji pokazuje kao ono dobro što bitak čini bitkom, a čovjeka u njegovoj egzistenciji čovjekom. Moralizam je izbjegnut sviješću o tome da neka posebna postmetafizička etika više nije moguća kao posebna filozofijska disciplina. To je moralo Jankélévitchu biti jasno već na početku njegove filozofijske avanture. Od doktorata o Schellingu do eseja o ironiji, dekadenciji, laži, istini, oprostu, ljubavi i smrti vodio je put razumijevanja krhkosti egzistencijalne bačenosti čovjeka u svijet prepun zla. „Tragedija naše kulture“ bila je početak prevladavanja onog filozofiji nedostojnog – misticizma i iracionalizma.

Vladimir Jankélévitch je u radikalnome razračunavanju s njemačkom filozofijom i kulturom dospio na put autentičnog mislioca paradoksa egzistencije Drugoga. Nakon Ortege y Gasseta on je jedini istinski filozof života koji više duguje onoj tradiciji koju je odbacio iz uvjerenja te zbog vlastite i tragedije židovskog naroda u Auschwitzu negoli, paradoksalno, vlastitoj. Što je uopće vlastitost tradicije za mišljenje? Jankélévitch je i u tom smislu suvremenik europskog duha. On nije poput nekih drugih mislioca posezao u ekskluzivnost židovske tradicije. Bio je francuski filozof po vokaciji i ukorijenjenosti u tradiciju, a njemački je mislio iz metafizičke sudbine Zapada, čak i kad se zauvijek oprostio od „tragedije naše kulture“. Paradoks njegove filozofije jest jedino u tome što je aktualan po onome što više nije istinski problem filozofije, nego pokušaja dobrog vođenja života. A to je etičnost u raspadnutome svijetu bez Boga, mita i velike umjetnosti.

[1] Alexandre Kojéve, Leçons sur la phénoménologie de l'esprit, Gallimard, Paris, 1979.

[2] Vladimir Jankélévitch, Das Vezeihen: Essays zur Moral und Kulturphilosophie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003. (ur. R. Konersmann, Vorwort: J. Altwegg)

[3] Iris Radisch, „Sehnsucht nach dem Leben“, Die Zeit, 28. 8. 2003. Nr. 36.

[4] Takav stav samo u naznakama zastupa Henning Ritter. On se ne upušta u problematiziranje biti Jankélévitcheve filozofijske pozicije dovođenjem u vezu njegova mišljenja s prijelomnim pokušajima obrata metafizike (Heidegger) i egzistencijalističkog tumačenja sudbine čovjeka u svijetu kao realiziranome prostoru-vremenu bezavičajnosti. Vidi: Henning Ritter, „Unverjährbare Stunde Null“, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 18. 03. 2003.

[5] Vladimir Jankélévitch, La Mort, Flammarion, Paris, 1977.

[6] Vidi o tome: Žarko Paić, Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – filozofija i angažman, Izdanje časopisa Nova Istra, Istarski ogranak DHK, Pula, 2006.

[7] Vladimir Jankélévitch, La Mort, str. 58.–59.

[8] Vidi o problematici vremenitosti u Heideggera i suvremenoj filozofiji: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa, August Cesarec, Zagreb, 1988.

[9] Kako i zašto se problem rehabilitacije etičkog nakon poraza postmoderne misli vraća u središte filozofijskog mišljenja očito nije rezultat slabosti postmetafizičkog mišljenja od Heideggera do Derridae, nego upravo životno-filozofijska slabost svijeta i položaja čovjeka u njemu nakon strahotnih iskustava s ratovima, ekološkim kataklizmama, terorizmom, riječju povratka povijesti nakon kraja povijesti u najbrutalnijem obliku očitovanja zla-u-svijetu. Vidi o tome: Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso. London, 2002. i Alain Badiou, Le Siècle, Éditions de Seuil, Paris, 2005.

[10] Vladimir Jankélévitch, Le Paradoxe de la morale, Éditions de Seuil, Paris, 1981., str. 7.

[11] Martin Heidegger, Brief űber den „Humanismus“, u: Wegmarken, Gesamtausgabe, I. Abteilung: Veröffentlichte Schriften 1914 – 1970., V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1976., str. 328.–329., Bd. 9.

[12] Edmund Husserl, Kartezijanske meditacije, I-II, CKD SSOH, Zagreb, 1976.

[13] Vladimir Jankélévitch, Le Paradoxe de la morale, str. 92–151.

Tekst prvobitno objavljen u časopisu Europski glasnik, br. 23., Zagreb 2018.

Filozofski magazin φιλοσοφία

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

FILOZOFSKI MAGAZIN

Pisanje i čitanje

Karl KRAUS: PISANJE I ČITANJE

Postoje dvije vrste pisaca: oni koji to jesu i oni koji to nisu. Kod prvih sadržaj i forma idu skupa kao duša i tijelo. Kod onih drugih pristaju sadržaj i forma jedno uz drugo kao tijelo i odjeća.

Česlav Miloš: Tajna mački

Emil Cioran: Beckett

Klaus Mann: Iz dnevnika

Mario Kopić: Uz dnevnik Klausa Manna

Žarko Paić: Paradoksalna egzistencija Drugoga: Vladimir Jankélévitch kao „filozof života“

Technology

Recent Posts

Facebook

Search This Blog

Blog Archive

Get in Touch

Pages

Text Widget

Main Tags

Categories

Categories

Main Tags

Filozofski magazin

Popular Posts

Pages

Popular Posts