Rudolf Pannwitz s Koločepa
─── Mario KOPIĆ
„Sportski očeličen i nacionalno svjestan, militaristički odgojen i religiozno nadahnut, postmoderni je čovjek krastama prekriven mekušac, jedan just-milieu dekadenta i barbara, isplivao iz plodnog vrtloga goleme décadence radikalne revolucije europskog nihilizma“.3
Poznajemo li surječje samog djela, možemo razumjeti na što Pannwitz smjera. Polazi od negativne dijagnoze sadašnjosti, kao i od uobičajenih terapeutskih recepata, objašnjava da su u našem razdoblju krize čovjeka sva kulturna nastojanja s pretenzijama i bez njih, koja se svode na „ozdravljenje, pomlađivanje i odgoj“, zapravo „ništavna i smiješna“, štoviše, „ona su čak štetna, utoliko što prikrivaju i čak okoštavaju neizmjernu krizu našeg bezdanog položaja i oholosti“.4
Sve je to puka emfatička parafraza Nietzchea.5 Pannwitz piše malim slovima, bez interpunkcije i u jednom dahu. Njegov pokadšto zabrinjavajuće nestalan način mišljenja, njegovo prepuštanje kozmičkim vizijama i njegovo ekscentrično baratanje jezikom, današnjem je čitatelju odveć naporno. To se ponajviše očituje u pjesničkim djelima gdje je bio pod čarima umjetnosti Stefana Georgea. Nismo začuđeni ni otkrićem da se Pannwitz nikada nije specijalizirao ni za jedno područje: među njegovim spisima nisu samo drame, epovi, pjesme i romani. Okušao se i u vokalnoj kompoziciji i crtanju. Ta faustovska univerzalnost nužni je ishod njegove koncepcije čovjeka kao nedjeljiva jedinstva moralnih, intelektualnih i estetskih sposobnosti. Misaono prihvaćajući, asimilirajući i transformirajući entitete koji su sada toliko različiti kao što su moderna biologija i drevni mitovi, grčka filozofija i atomska snaga, Pannwitz je smjerao na najviše: vjeran Schillerovu predviđanju da samo oni koji prekoračuju granice zbiljskog neće propustiti postići moguće, on se obvezao ispraviti čovjekov položaj u kozmosu suočen s golemim promjenama u današnjem svijetu. Njegovo je djelo monumentalnih, gotovo čudovišnih razmjera, što postaje još očitije kada se uzme u obzir njegova neobjavljena ostavština.6
No unatoč naporu čitanja i unatoč novom oblikovanju riječi, sve je to na stanovit način znano. Posrijedi je zapravo odljev Nietzschea, moglo bi čak reći kič Nietzschea,7 jer Pannwitzova su nadolijevanja bez nedoumice dobrohotna, vrlo dobrohotna, samo nisu originalna, providna su. Nietzscheova dijagnoza patologije sadašnjeg vremena, sa stalnim isticanjem dekadencije i nihilizma,8 obrazuje foliju Pannwitzova projekta. Dekadencija i nihilizam i za Pannwitza su bijeda iliti mizerija sadašnjeg vremena.
No kako je u teorijskom krajoliku uopće figuriralo ime Rudolfa Pannwiza do njegova nenadanog izranjanja iz zaborava kao oca izraza postmoderna? Odista tek kao filozofski kuriozum, odnosno, u sumarnim literarnim pregledima njemačke književnosti, kao poeta minores, Nietzscheov adept. Na prste jedne ruke mogla su se izbrojiti relevantna djela o njemu, ponajčešće pak iz pera onih koji su ga osobno poznavali i cijenili.
Najznačajnije je zacijelo djelo Alfreda Gutha iz 1973. godine.9 Posrijedi je opsežna monografija o Pannwitzu prije svega i iznad svega kao njemačkom pjesniku. U njoj, primjerice, nalazimo sintetički sud prema kojem je Pannwitzov pokušaj spajanja Pana i Apolona estetski ključ njegova pjesništva. Guth usto donosi i rekonstrukciju i analizu Pannwitzove ideje Europe koja, kako smatra, prožimlje cijeli njegov opus.
Druga značajna monografija, zapravo disertacija, dolazi iz pera švicarskog pjesnika i esejista Erwina Jäcklea i seže u 1937. godinu.10 Posvećena je Pannwitzovoj poetskoj slici svijeta (Weltbild), napose antropološkim pogledima na krizu, slobodu i opetovano rođenje čovjeka. Iako nije mogao imati u vidu sva njegova djela, Jäckelu pripadaju zasluge što je primjereno i uvjerljivo otvorio debatu o Pannwitzu.
Treće djelo je eksplicitno filozofsko. Njemački publicist s čileanskom adresom Udo Rukser smješta Pannwitza u ambijent povijesti filozofije, ističući da ovaj ne pripada nijednoj filozofskoj školi, nikakvom pravcu. Hodio je Pannwitz svojim putem, bio je, štono bi rekao Nietzsche, slobodan duh, i kao pjesnik, pisac, kritičar i mislilac zaviještao nam djelo koje je „spomenik našeg vremena, štoviše, jedinstveno u svojem žanru“.11
Švicarski klasični filolog Konrad Hess se u knjizi Od Nietzschea do Pannwitza (Vom Nietzsche zum Pannwitz) bavi upravo Pannwitzovim odnosom spram Nietzschea: „Unatoč vrlo bogatom pjesničkom i intelektualnom stvaralaštvu, nastalom u više od šezdeset godina djelovanja, Pannwitz je malo znan i među učenim i obrazovanim slojevima. Uzrok tome je činjenica da Pannwitzovo djelo nimalo ne odgovara čitateljskoj inerciji i ukusu. Drugi razlog je poštovanje ili, bolje rečeno, ljubav koju Pannwitz osjeća prema Nietzscheu. Nerazumijevanje i podcjenjivanje Nietzschea stoga se moralo proširiti i na Pannwitza. Mislilac je to koji toliko cijeni Nietzschea da ga ne shvaća potpunoma ozbiljno“.12
Imajući u vidu vrijeme u kojem piše, Hess se nadasve trsi odagnati svaku moguću povijesno-političku sjenku: „Pannwitz dokazuje svojim djelom i svojim životom da sljedbeništvo Nietzschea ni na koji način ne znači fašizam ili pohlepu za vlašću… Gdje se onda Pannwitz vezuje na Nietzschea? Uglavnom na tri elementa njegova učenja: perspektivizam, vječno vraćanje jednakog i nadčovjek“.13
Hamburški literarni povjesničar Hans Wollfheim posvetio je pak svoje djelo duhovnim strukturama i jezičnim načelima Pannwitzova pjesništva. Čovjek je kod Pannwitza, ističe u tom smislu Wollfheim, određen kao sebe potencirajuća moć. „To određenje konstituira osnovu Pannwitzove filozofije. Pomoću njega on zasniva novu antropologiju“.14
Nakon probuđena interesa u svjetlu postmoderne diskusije, Pannwitz danas postaje omiljenim autorom ponajprije filologa i povjesničara ideja.
Talijanski profesor filozofije Alessandro Gamba u svojoj monografiji Raspoloživi svijet i proizvedeni svijet (Mondo disponibile e mondo prodotto) pomno rekonstruira ključne postaje Pannwitzove filozofske misli, napose obraćajući pažnju na njegovu političku filozofiju.15
Integralnim pogledom na njegovo djelo kao na signum europske modernosti ističe se mađarski germanist László V. Szabó knjigom Renascimentum europaeum.16 Osim što je opsežno predstavio život i djelo pjesnika i filozofa i pružio pregled rezultata svih dosadašnjih istraživanja, autor osvjetljava Pannwitzova objavljena i neobjavljena djela, njegove eseje i pisma, što svjedoče o posebnoj misaonoj strukturi „kozmičkog sintetičara“ i proroka europske budućnosti. Szabó se napose usredotočuje na Pannwitzov odnos prema njegovim suvremenicima, njegovu recepciju književne i filozofske tradicije i središnje teme njegove filozofije kulture i kozmologije. Ovom je sintezom Szabó zaslužno stekao titulu jednog od ponajboljih današnjih poznavatelja Pannwitzove duhovne figure.
No tko je zapravo bio Rudolf Pannwitz i zašto ćemo na nj upravo ovdje nastojati skrenuti pozornost čitatelja?
Razlog se poglavito raskriva u nekim činjenicama iz njegova života.
Rodio se Rudolf Pannwitz 27. svibnja 1881. godine u Crossenu (danas Krosno Odrzańskie), malom brandeburškom gradu s oko šest tisuća stanovnika, smještenom na ušću rijeke Bobr u Odru, ondje gdje Brandeburg graniči sa Šlezijom. Protestantska vjeroispovijest nudi okvir života u gradu, usredotočena oko barokne crkve u središtu.
Obitelj Pannwitz je skromnog statusa, otac je Nijemac podrijetlom iz Posena (danas Poznań), majka je učiteljica iz Crossena. Upoznali su se i vjenčali u Trstu (tada pod habsburškim protektoratom), gdje su oboje radili za jednu lokalnu njemačku školu. Vrativši se u Crossen, osnivaju stručnu školu. U Rudolfovoj memoriji, otac je bio opčinjen filozofom Arthurom Schopenhauerom, a majka pak filozofom Fichteom.17 Dom Pannwitzovih izgleda nije bio posebno otvoren za goste, Rudolf nikada ne navodi neke značajne odnose koji idu s onu stranu obiteljskog horizonta. To je vjerojatno i zbog odluke oca, inače masona, da ga ne pošalje u osnovnu školu, nego da ga odgoji i obrazuje prema sadržajima drukčijim od onih koji su prevladavali u školi, napose naglašavajući moralni aspekt u odnosu na specifično religiozni i insistirajući na snažnoj usredotočenosti, s jedne strane, na volju, a s druge na prirodu (napose na florealni svijet). Prispjevši tako do realne pro-gimnazije (Realprogymnasium), osobito važne u pruskom i protestantskom mentalitetu, Rudolf je već bio napustio aktivno prakticiranje kršćanske vjere: „Otprilike u vrijeme moje krizme prevladao sam svaku vjeru naše crkve. Naknadni recidivi bili su samo trenutni, s jedne strane moderni misticizam, s druge putovi prema novoj religiji“.18 Usto se njegovo fizičko zdravlje, napose zdravlje pluća i živaca, navodi od sama početka kao vrlo slabo. Ta će ga karakteristika pratiti tijekom cijeloga njegova dugog života. U taj školski period pada i susret s nastavnikom prirodnih znanosti, velikim ljubiteljem klasične kulture i poetike, koji će kod Rudolfa pobuditi strast prema antici i grčkom jeziku. Dotični će nastavnik čak uzeti zaozbiljno i Rudolfove prve pjesničke pokušaje.19
Obrazovanje Pannwitz nastavlja u berlinskom liceju (boraveći pritom kod majčine rodbine), gdje će 1901. položiti ispit zrelosti. U te godine padaju i prve filozofske lektire Immanuela Kanta, naravno i Nietzschea, uz prva naglašena osjećanja nerazumijevanja okoline: „Ni osobno ni duhovno nisam bio shvaćen, naprotiv, bio sam teško nepriznat, užasno sam patio, ali nisam imao snage nametnuti se ili pobjeći, nego sam bio zastrašen i izoliran tako patološki da sam morao žrtvovati svekoliku svoju mladost kako bi prebrodio svoju monotonu dob“.20
Upisuje se na sveučilište u Marburgu, studira germanistiku, filozofiju i arheologiju. Iz tih se godina prisjećao divljenja za Eugena Kühnemanna, filozofa i literarnog teoretičara, kao i činjenice da je odbio slušati predavanja filozofa Hermanna Cohena, preferirajući seminare o predsokratskim filozofima što ih je držao Ludwig von Sybel. Vrijeme je to i pojačana interesa za Shakespearea i Friedricha Hebbela, ali i prevođenja Dantea, njegove zbirke stihova Novi život (Vita Nova).
Godine 1903. seli u Berlin, gdje njegov studij sada biva prožet Hegelom. Iste godine u Tägliche Rundschau izlazi recenzija njegova mladenačkog djela, mitskog spjeva Prometej (Prometheus). Autor je književnik Otto zur Linde.21 Tako se rađa povjerenje između dvaju pisaca, koji će iduće godine zajedno utemeljiti tjednu reviju Haron (Charon), specijaliziranu prije svega za pedagoške teme.22 Oslobođen zbog lošeg zdravlja vojne obveze, dva dana nakon Božića 1906. godine Pannwitz sklapa brak s Helene Otto,23 kćerkom reformnog pedagoga Bertholda Otta, s kojim će idućih godina surađivati. Već sama odjeća koju tada nosi ukazuje na antigrađanski habitus i program: izgleda kao ruski monah, s dugom proročkom bradom.
Isključimo li nekoliko priručnika za učitelje, Pannwitz izvan svijeta fikcije debitira 1909. godine, sudjelujući u impresivnoj ediciji Martina Bubera pod naslovom Društvo (Die Gesellschaft),24 čiji je trideset i drugi svezak, posvećen obrazovanju, bio povjeren upravo Pannwitzu. Bilo je to odista veliko priznanje jednom početniku. Sadržaji ovog sveska bit će i sastavni dio Pannwitzove posmrtno objavljene knjige pod naslovom Djelo čovjeka (Das Werk des Menschen).25
U Pannwitzovoj biografiji posebnu, ne samo deskriptivnu, ulogu ima nomadstvo u odnosu na prebivalište. Između 1908. i 1910. godine živi u Hoheneiche, okrugu grada Saalfeld u Tiringiji, i u Agnetendorfu (u kompleksu Riesengebirge). Od 1910. do 1914. njegovo je boravište vezano uz Oberau, na najjužnijoj granici Bavarske, gdje studira prirodne znanosti i produbljuje svoje poznavanje Nietzschea i Goethea. U tim se godinama u svojem studiju i pisanju održava rentom koju mu je dodijelio vojvoda od Saksonije, Frederik Augustus III. S ekonomske točke gledišta, situacija se izgleda stabilizira 1913. godine, kad Pannwitz upoznaje nakladnika iz Nürnberga, Hansa Carla. Cijeneći njegov rad, potonji mu nudi ekskluzivan ugovor za objavu deset djela književne i publicističke naravi. Prvo djelo je ciklus od pet drama pod nazivom Dionizijske tragedije (Dionysische Tragödien). U te godine pada i Pannwitzovo čitanje budističkih tekstova i studij spisa orijentalnih religija.
Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Pannwitz se seli u blizinu Amerskog jezera, potom u Überetsch (u Južnom Tirolu) i naposljetku, na godinu dana, na visoravan Renon (Ritten), u okrugu Bolzano, gdje će napisati svoje već spomenuto i zacijelo najpoznatije djelo Kriza europske kulture (1917), što ga otvara na odlučan način: „Kad je ljubav prema domovini najviša vrijednost, onda ljubav prema životu u cjelini i ljubav prema veličini čovjeka postaju drugorazredne vrijednosti... Naši narodi i naše domovine su činjenice čije vrijednosti ne znamo cijeniti, pa niti samu vrijednost, sve dok ne znamo kamo želimo ići“.26
Pannwitzova ideja Europe dijagnosticira duboku krizu Europe od katastrofe stoljeća Prvog svjetskog rata.27 Stoga je usko povezana s europskim idejama Paula Valéryja i kasnijeg Husserla. Za Pannwitza, Europa je tekst, tkanina: nijedna ideologija ili politički oblik nisu joj prikladni koji ne odražavaju njezinu povijesnu poliperspektivnost, njezinu ekscentričnu narav. Spomena je vrijedno i posvema vremenu neprimjereno da Pannwitz misli kako višestruke kulturne tradicije Europe transverzalno povezuju slavenski rubovi, naime Češka. Odavde traži nadnacionalnu Europu kao protutežu kvantitativno tehničkoj orijentaciji čovjeka sadašnjosti, za kojega je i skovao epitet „postmoderni”. Taj ljudski tip jest mekušac (Molluske) koji balansira u iskonskoj pomutnji između dekadencije i barbarstva, lik europskog nihilizma.
Od 1916. do 1921. Pannwitz živi na različnim lokacijama austrijske savezne pokrajine Salzburg. To je i period prijateljstva s pjesnikom Hugom von Hofmannsthalom,28 koji postaje Pannwitzov dobročinitelj na dvostrukoj razini.29 Prije svega, svojem prijatelju pruža znatnu materijalnu i financijsku pomoć. Također ga osobno upoznaje s nekim od najzanimljivijih i najutjecajnijih ljudi kulture njemačkog govornog područja tog vremena. Krajem 1917. godine, opet zahvaljujući Hofmannstahlu, Pannwitz uspijeva uspješno izložiti svoju filozofsku koncepciju Europe u Pragu pred publikom koju su činili najveći tamošnji intelektualci i političari. Hofmannstahlova zauzetost za Pannwitza kulminirat će 1919. godine, kad će se pojaviti bombastični javni Poziv jednome! (Aufruf an einen!), kojim će Pannwitz apelirati na solidarnost i kandidno zatražiti ekonomsku potporu, a koji će Hofmannstahl supotpisati, zajedno s nekolicinom intelektualaca, poput bečkog pisca Hermanna Bahra ili minhenskog nakladnika Reinharda Pipera. U Pozivu Pannwitz ističe: „U slučaju da sam stekao čitatelje koji ne samo cijene ili koriste moje dosad objavljene radove, već koji su u njima – sićušnom djeliću onoga što je dostupno – predosjetili koliko je moj rad u cjelini i u pojedinosti neodoljiv i kako se obnavlja u cjelini i u pojedinosti, koliko su pojedina postignuća u pojedinim područjima u njima već dovršena ili započeta - pjesništvo, filozofija, religija i etika, povijest duha i umjetnosti, prirodne znanosti, orijentalizam, politika... tko osjeti nešto od svega toga, samo njemu sad se obraćam ne s molbom nego s naredbom... možda je dovoljno snažan da posluša. Nisam više daleko od četrdesete i vodio sam svoj život uz stalne brige i borbe svih vrsta, i patio sam od beskonačnih slaboća… Trebaju mi prostori, knjige, zbirke, putovanja, pomoć, suradnici“.30
Sebeljubiva poza doseže razine koje, ovisno o gledištu, mogu djelovati razoružavajuće ili iritirajuće:
„Jer ne mislim da sam odgovoran bilo kojem čovjeku za korištenje [novca koji će mi dotirati], ali ga uvjeravam da će to [korištenje] biti mnogo odgovornije i da će donijeti mnogo plemenitije plodove od većine kapitala. Nadalje, odnos prema darovatelju je sljedeći: on služi meni, ja služim vrijednosti, ali nikada ja njemu, dapače, ja ću biti darovatelj koji će neprolaznim stvarima uzvratiti ono što mi je posudio od prolaznih stvari... Ne postojim samo ja, i želim da svatko hrani svoga bližnjega; samo, neka moj bližnji učini sve što može u tom smislu. Ovome pridajem najveću vrijednost. Svatko tko se osjeća pozvanim, molim da mi se osobno javi, i dapače, budući da ja nemam stalnu adresu, neka piše mom nakladniku“.31
Ova inicijativa i sam tekst bit će predmetom brojnih i oštrih kritika prijatelja i kolega Hofmannstahla. Zapravo, što se emotivnih odnosa tiče, Pannwitzov život je rijetka pomutnja. Živi u svojevrsnoj „proširenoj obitelji“, što nije posljednji razlog njegovih teških odnosa s određenim kulturnim establišmentom. S njim su, u nekim periodima u istoj zgradi, a u nekim u susjednim kućama, njegova supruga Helene Otto (1887-1966) i njihova zakonita kći Ilse; ljubavnica Elisabeth Touissant (1877-1945), sa svojim izvanbračnim sinom Erwinom; slikar i prijatelj Friedrich Mauracher (1888-1937), sa svojom djevojkom Metom Pohl, pri čemu dolazi do prave pravcate partnerske razmjene: Pannwitz će s Metom Pohl dobiti još dvoje izvanbračne djece, Sonju i Walpurgis, a Mauracher će postati Ottin partner.
Stoga kada se u biografiji Pannwitza često spominju kritični ekonomski uvjeti, mora se svagda imati na umu ovaj turbulentni i teški afektivni kontekst.
I sada nastupa za nas važan podatak u Pannwitzovu životu. Nakon što mu je Stefan Zweig odao počast osobnom posjetom 27. travnja 1921,32 Pannwitz napušta austro-njemački teritorij i u listopadu iste godine seli se u Kraljevinu Jugoslaviju, u Dalmaciju, u kojoj će ostati sve do 1948. Seli se upravo u blizinu Dubrovnika, na otok Koločep (Kalamotu), otok s dvjestotinjak stanovnika, stacioniranih u dva mala sela, prohodan u sat vremena od sjevera do juga.33
Ondje zatiče rudimentarnu ruralnu privredu (ljudi žive od vina, voća, povrća, ulja i ribarenja), a prisutnost turista je gotovo zanemariva. Cijelu operaciju preseljenja na Koločep financira pedagog i filozof, ali prije svega utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke (kao i utemeljitelj Sveučilišta u Brnu) Tomás Garrigue Masaryk. U svojem koločepskom periodu Pannwitz će se, i to između 1925. i 1928. godine, uputiti tek na par putovanja u Austriju, Njemačku, Švicarsku i Italiju, u posjet prijateljima i kolegama ili na predstavljanje i čitanje svojih djela.
Kako navodi Alfred Guth, mnogovrsni su motivi Pannwitzova preseljenja na Koločep. Prije svega, sve je lošije podnosio vlažnu klimu. Razočaran je bio načinom na koji je Njemačka prihvaćala njegova djela. Fasciniraju ga slavenski narodi u kojima vidi nasljednike Europe i na koje namjerava prenijeti vrijednosti zapadne Europe kako bi se izbjegao civilizacijski krah u času kada oni budu dominantnom silom na kontinentu. Pritom Pannwitz želi živjeti što više u dodiru s prirodom, odnosno na drugoj razini povijesti, želi živjeti pokraj rustikalnih ljudi, „u regiji gdje se dogodila sinteza nekoliko kultura, istočnih i zapadnih“.34 Na Koločepu, drugim riječima, Pannwitz želi započeti novi život... Ondje će upoznati sve stanovnike otoka, a njegova će nova supruga pružati liječničku pomoć seljacima i ribarima.
Naime, za vrijeme tog perioda, točnije 1924. godine, zbio se presudan događaj u Pannwitzovu životu i djelu. Jedna doktorantkinja Martina Heideggera, Charlotte Damman (1901-1978), koja je već bila među ponajboljim studenticama filozofa Nicolaia Hartmanna u Marburgu i koja je pohađala predavanja liberalnog filozofa Paula Natorpa (inače oženjena sa svojom sestričnom Helene i oca petoro djece) i teologa Rudolfa Bultmanna, posvema opijena čitanjem Pannwitzovih djela, doznaje da njezin omiljeni autor živi ekscentričnim životom, u siromašnom ambijentu, narušena zdravlja i da ima komplicirane odnose s okolinom. Piše mu i, nakon kratke korespondencije, Pannwitz prosi njezinu ruku, unatoč tome što je ona dvadeset godina mlađa. Bez krzmanja, djevojka mu se pridružuje na Koločepu. Godine 1925. godine Pannwitz se službeno razvodi od žene Helene, napušta svoju „proširenu obitelj“ i započinje novi emotivni život. Svjedočanstvo što ga donosi Alfred Guth vrijedi navesti u cijelosti:
„Uz velike napore i ne bez ozbiljnih kriza, ona postupno dovodi red u nerazmrsivu situaciju. I to po cijenu fizičkih i moralnih napora iscrpljujućih za njezinu dob, i otežanih svim vrstama poteškoća tipičnih za par koji čini ova hiperintelektualna mlada žena, sklona misticizmu i ezoteriji, lišena ikakva iskustva, i ovog čovjeka kojeg poligamna tendencija nije apsolutno predisponirala za ulogu odgajatelja, jer psihologija zacijelo nije bila njegova jača strana. Ona će Pannwitza do kraja njegova života poštedjeti bilo kakvih praktičnih problema, okružit će ga brižnošću koja će ga ponekad gušiti, ali bez koje neće moći, a koja je nadahnuta autentičnom odanošću. Ona neće nimalo odustati od svoje osobnosti i svojih ideja (što će dovesti i do ozbiljnih svađa), čemu će se suprotstaviti Pannwitzeva tvrdoglavost u želji da kuje druge, te težak karakter, istovremeno vrlo pun sebe i duboko odan, unatoč svojim patnjama i žaljenjima. Važan je doprinos Charlotte Pannwitz radu njezina supruga, prije svega u pogledu filozofskih i religioznih ideja, a također i - zbog studija medicine u Njemačkoj između 1933. i 1939. godine - u znanstvenom polju. Bez svoje druge žene Pannwitz ne bi mogao preživjeti, ni u kojem pogledu“.35
Charlottin će doprinos biti presudan u potpori intelektualnom radu supruga, tako da se čak može govoriti o drugoj fazi Pannwitzove misli koja koincidira s drugim brakom, ne toliko u smislu sadržaja koji preokreće ono što je on dotad izražavao, nego u smislu mogućnosti davanja uobličenja i konačne fizionomije njegove misli.
Pannwitz i njegova žena Charlotte smjestili su se na Koločepu u kuću36 u kojoj su, kako on to metaforički kaže u svom ciklusu pjesama pod naslovom Koločep, „Kozmos i Gea vječni [...] / kao gospodari i gosti“,37 u klasičnom skladu između neba i zemlje.
Bile su to godine i desetljeća produktivne djelatnosti, uključujući i rad na (dosad neobjavljenim) epovima Svete pjesme Hiperborejaca (Die heiligen Gesänge der Hyperboräer) i Pjesnik i plavi cvijet (Der Dichter und die blaue Blume). Upravo je tu, u Dalmatinskim osamama (Dalmatinische Einsamkeiten) (kako glasi naslov Pannwitzove zbirke crteža što ih je načinio na licu mjesta), nastao jedini Pannwitzov roman (koji još nije istražen, premda je objavljen u München-Feldafingu 1927. godine) pod naslovom Novi život (Das Neue Leben), kojeg mjesto radnje nije konkretizirano, ali toplo, mediteransko područje, vjerojatno upravo ono u blizini Dubrovnika, očito ocrtava njegov okvir:
„Bilo je to na jednoj od južnih obala, negdje iznad vječna mora. Proljeće je već bilo jako vruće, a jutro sunčano s malo sjene. Stari grad, s moćnim zidinama i utvrdama, s crkvama, samostanima, ladanjskim kućama i vrtovima, prostirao se pred golim gorjem, kamenitim i bujnim zastorom, poput mala poluotoka u moru. Ta je boja bila između bijele i sive i lila, smjesta je i prestala poput zemlje, a tamnoplava plima, što se kretala sa sjevera i malko pjenila, nosila je pogled na životinjski, ležeći, borovozeleni otok i do obzorja“.38
Obala s otocima, hridi, špilje, borovi, čempresi, agave, stabla naranči i limuna karakteriziraju u romanu mediteranski ambijent koji je Pannwitza odvajkada privlačio. Međutim, roman je sve drugo samo ne spomenik Mediteranu ili odabranom mjestu obitavanja i njegovoj okolici, on je svojevrsni stilizirani Bildungsroman s obilnim filozofskim sadržajem, koji se može rekonstruirati tek na pozadini brojnih Pannwitzovih filozofskih spisa i njegovih kozmoloških refleksija. Prerasta u svojevrsnu znanstveno-filozofsku raspravu ili esej, kad u 41. poglavlju pod naslovom „Legenda o kozmosu“, koje se, između ostalog, bavi pitagorejskim učenjem o harmoniji kozmosa ili iranskim učenjem o kozmosu, konačno kulminira u „zadatku” što ga je Pannwitz više puta izrazio u svojim spisima: “Znanost o kozmosu, prisjećajući se te drevne mudrosti [naime kozmičkog učenja iranskog podrijetla], ali slažući se s našim znanjem, veliki je zadatak naše budućnosti.”39
Čak i kao pjesnik (romana) nije se Pannwitz mogao niti želio suzdržati od svojih filozofskih promišljanja i rigoroznih učenja, pa ni Novi život nije iznimka među njegovim djelima, koja sva imaju poučan, prosvjetljujući, ako već ne i proročki karakter. Uostalom, sam motiv Vita Nova Danteove provenijencije ukazuje na već spomenutu namjeru novog početka u njegovu odveć napetom životu.
No, čak ni za vrijeme boravka na Koločepu nisu ga poštedjele novčane poteškoće što su ga pratile ranije i zapravo sve do u duboku starost. Vidi se to poglavito iz njegovih pisama iz tog vremena.
Poteškoće su zapravo započele već odmah nakon doseljenja na Koločep, kako svjedoči Pannwitzovo pismo od 16. prosinca 1921. godine Edvardu Benešu. U njemu Pannwitz spominje veliki iznos koji je imao dobiti od Masaryka, ali ga do toga dana nije dobio. Potom prilično dramatičnim tonom bilježi: “Nitko mi ništa ne javlja, i ako ništa u 14 dana ne prispije od onih 20.000 + 90.000 čeških kruna što mi pripadaju, mogu sa svojima u stranoj zemlji umrijeti od gladi.”
24. studenoga 1923. piše češkom pjesniku Otokaru Březini: „Danas smo došli da nitko više ne posuđuje živežne namirnice, i nitko ne pomaže, tako se bojim smrti (ich bin so in den Tod vergrämt), moji živci su bolesni“.40
Ništa manje depresivne nisu bila ni ratna godišta za Rudolfa i Charlotte Pannwitz, pa Koločep s vremenom prestaje biti idiličnim, perspektivnim prebivalištem.
Iako je u svoje novo prebivalište stigao krajem 1921, Pannwitz je već nekoliko mjeseci ranije bio uspostavio kontakte i suradnju s ovdašnjom avangardom revijom Zenit i njegovim urednikom Ljubomirom Micićem.41 Ta će se suradnja očitovati u raznim aspektima i trajat će sve do posljednjeg broja te godine. Popis Pannwitzovih djela koje je zaprimila redakcija, praćen kratkom bilješkom o pjesniku i filozofu, smijenit će Pannwitzovi stihovi na njemačkom i prevedeni članak Evropska ideja, već napisan na Koločepu. Kada je Pannwitz 1926. čestitao Miciću i Zenitu petogodišnjicu, naglasio je kako pripada samotnim piscima, koji rade i stvaraju izvan grupa, i kako nije na istoj liniji s Micićevom idejom prevrednovane Europe: ne prihvaća antieuropejstvo, budući da je pristaša stare europske kulture i nije mu namjera prevladavanje (Überwindung) Europe nego njezino dovršenje (Vollendung). Iz tog je razloga, smatra, borba protiv europejstva lišena cilja (ziellos). U fazi suradnje, godine 1921, Micić na pozadini Pannwitzova djela Njemački nauk (Die deutsche Lehre) piše oduševljeni tekst o njegovu autoru, ubrajajući ga, uz Carla Einsteina i Conrada Veidta, u jednu od tri nosive osobe vremena. Zapanjuje da Micić već u rujnu 1921. godine bilježi: „O kad bi i jedan ovakav pesnik i filozof živeo u našoj zemlji mi bi bili veći – bili bi bliži suncu“.42
U Dubrovniku je travnja 1923. godine Pannwitz susreo Miroslava Krležu, darujući mu primjerak svoje knjige o krizi europske kulture s lijepom posvetom. Sugovornikom Krleža očito nije impresioniran, u pismu supruzi Beli iz Dubrovnika navodi ga kao „nekog ničeanca degenerika i neuropata Germana Pannwitza“.43
Jedan članak iz 1935. pokazuje da je Pannwitz barem ostao vezan uz kulturu Dalmacije. U njemu se fokusira na morešku, na otoku Korčuli, i smješta je u kozmo-mitološki i kulturno-povijesni složaj. U plesu s mačevima dvije viteške vojske, svake s dvanaest ratnika, odnosno dva kralja - jednim bijelim i jednim crnim kao simbolima božanskog ili demonskog – okolo „bijele žene pokrivene velom sa srebrnom trakom na glavi“, Pannwitz vidi preživljavanje stare, u 14. stoljeće vraćajuće se svetkovine pobjede (u spomen na pobjedu protiv Maura), koju on u isto vrijeme proširuje na kozmičku dimenziju. Tako moreška postaje “vječnom svetkovinom kozmičke borbe onih gore i onih dolje, pljačke i povratka nadnaravno-zemaljskog bića svjetlosti (der Wiedereinholung des überirdisch-irdischen Lichtwesens)”.44 Pannwitz, koji je intenzivno i neprestance proučavao rezultate mitoloških istraživanja, povezuje podrijetlo moreške s legendom o osnutku Troje, prema kojoj je Korčulu, odnosno antičku Corcyra Nigra, utemeljio Trojanac Antenor. Kao spojne elemente moreške igre i (mitske) priče o Troji smatra, s jedne strane, „silovanje Helene i borbu vojski dok jedna ne bude poražena“, s druge strane već u Ilijadi prisutni ples s mačevima. Potonji predstavlja „u prispodobi zemaljskog, kretanje zvijezda“. Posrijedi je jedna od mnogih poveznica između mita i kozmosa što ih je Pannwitz svagda pasionirano istraživao.
Prebrodivši Drugi svjetski rat, Pannwitz konačno može ostvariti - uz odlučujuću pomoć Erwina Jäcklea - svoju davnu želju: otići živjeti u Švicarsku, točnije u kanton Ticino. Konkretno, počevši od 1953. godine, Pannwitz će živjeti u izoliranoj i udobnoj vili u Astanu pokraj Lugana. Postat će susjed i prijatelj Hermanna Hessea.45 Ovo posljednje razdoblje, sedentarno i mirno, za Pannwitza predstavlja stanje – što ga nikada prije nije imao – u kojem može pristupiti mirnoj i zreloj sistematizaciji svojih misli, dakako uz brižnu podršku supruge Charlotte. Nije beznačajno istaknuti da je njegovo zalaganje usredotočeno upravo u odnosu na filozofiju, što je znamenje da sve što je o toj temi imao na umu još nije izrečeno. Djela koja će nastati u tom periodu vrlo malo gube od svoje tipične žestine, ali s druge strane puno pridobivaju na zrelosti i cjelovitosti. Među njima je i najviši i najimpozantniji vrh njegova filozofiranja: diptih koji se sastoji od djela Struktura prirode (Aufbau der Natur) i Djelo čovjeka (Das Werk des Menschen). Smrt ga zatječe 23. ožujka 1969. godine, upravo dok radi na svom najnovijem projektu pod nazivom Nova religio, koji namjerava biti teološkim zasnivanjem neokršćanske i neoničeanske religije primjerene suvremenom svijetu.
Od tog projekta posmrtno je objavljeno samo ono što je imalo biti prvim dijelom impozantna djela, Bog živih (Der Gott der Lebenden), posvećen Isusu Kristu, „ne reformatoru, nego spasitelju“.46
1. Od obilne literature, za orijentaciju u raspravama o postmoderni, dobro mogu poslužiti knjige: Peter Kemper (ur.), ‚Postmoderne‘ oder Der Kampf um die Zukunft. Die Kontroverse in Wissenschaft, Kunst und Gesellschaft. Frankfurt am Main 1988; Steven Best & Douglas Kellner, Postmodern theory: critical interrogations. New York 1991; Paolo Rossi, Paragone degli ingegni moderni e postmoderni, Bologna 2009; Patrick Baum & Stefan Höltgen (ur.), Lexikon der Postmoderne – Von Abjekt bis Zizek. Begriffe und Personen. Bochum/Freiburg 2010.2. Usp. Marc-Olivier Schuster, Rudolf Pannwitz' kulturphilosophische Verwendungen des Begriffs „postmodern“, Archiv für Begriffsgeschichte, sv. 47 (2005), str. 191-213.3. Rudolf Pannwitz, Die Krisis der europäischen Kultur, Nürnberg 1917, str. 64.4. Ibidem.5. O Pannwitzovoj filozofskoj i literarnoj recepciji Nietzschea, od novijih radova vidi: Hans-Joachim Koch, Die Nietzsche-Rezeption durch Rudolf Pannwitz, Nietzsche Studien, 26 (1997), str. 441-467; Raymond Furness, Zarathustra's Children: A Study of a Lost Generations of German Writers, Rochester, NY and Woodbridge 2000, str. 17-47. Ukratko govoreći, u ishodištu je za Pannwitza Nietzsche jedini čijim se učenikom s punim pravom može smatrati, to je, kaže „činjenica poput Mont Blanca“ (Rudolf Pannwitz, Das Werk der deutschen Erzieher, Berlin 1909, str. 142). No preuzimajući Nietzscheovu dionizijsku i aristokratsku misao, Pannwitz prispijeva naposljetku do idućeg zahtijeva: „Ne likvidirati ono što je kršćansko, nego prevladati ga nečim nadkršćanskim“ (Rudolf Pannwitz, Die Erziehung, Frankfurt am Main 1909, str. 146).6. Rukopisna ostavština, koju je dobro organizirao sam Pannwitz, nalazi se od 1978. u Arhivu njemačke književnosti u Marbachu. Na popisu je oko 310 arhivskih kutija (dok prosječna ostavština istaknutijih njegovih suvremenika obuhvaća najviše trećinu).7. Tako Wolfgang Welsch, Unsere postmoderne Moderne, Weinheim 1987, str. 12-13.8. O tome više, vidi Mario Kopić, S Nietzscheom o Europi, Zagreb 2001, napose str. 71-101.9. Alfred Guth, Rudolf Pannwitz. Un européen, penseur et poète allemand en quête de totalité, 188 1–1969, Paris 1973.10. Erwin Jäckle, Rudolf Pannwitz. Eine Darstellung seines Weltbildes, Hamburg 1937.11. Udo Rukser, Über den Denker Rudolf Pannwitz. Mit einer Selbstbiographie von Pannwitz und einer Bibliographie, Meisenheim (am Glan) 1970, str. 1.12. Konrad Hess, Vom Nietzsche zum Pannwitz, Langnau 1963, str. 11.13. Ibidem, str. 12-13.14. Hans Wolffheim, Rudolf Panwitz. Einleitung in sein dichterisches Werk, Mainz - Wiesbaden 1961, str. 29.15. Alessandro Gamba, Mondo disponibile e mondo prodotto: Rudolf Pannwitz filosofo, Milano 2007.16. László V. Szabó, Renascimentum europaeum: Studien zu Rudolf Pannwitz, Berlin 2016.17. Ova sjećanja Pannwitz iznosi pod stare dane svojem prijatelju Alfredu Guthu. Vidi Alfred Guth, Rudolf Pannwitz, op. cit., str. 731-739.18. Rudolf Pannwitz, Grundriss einer Geschichte meiner Kultur 1881-1906, Regensburg 1921, str. 6.19. Ibidem, str. 7.20. Ibidem, str. 10.21. Otto zur Linde (1873-1938) je autor nekoliko opsežnih filozofskih spjevova (poput spjeva Kugla, Die Kugel, 1906/1909, drugi dio 1923) i ciklusa pjesama kao što su Snivana zemlja Tule (Thule Traumland,1910) i Haronski mit (Charonyschen Mythos, 1913). O njegovom pjesništvu i nacrtu jednog nordijsko-praiskonskog mita što ga je stvorio, vidi više u knjigama: Werner Kugel, Weltbild und Lyrik Otto zur Lindes, Köln 1959; Helmut Friedbert Roettger, Otto zur Linde, Wuppertal 1970.22. O odnosu Pannwitza i zur Lindea, vidi Alfred Guth, Rudolf Pannwitz, op. cit., str. 17-54.23. Otto je bio predstavnik reformne pedagogije i zastupnik didaktičkih smjerova tzv. formalnog obrazovanja. O utjecaju punčevih teorija na Pannwitza, vidi Alfred Guth, Rudolf Pannwitz, op. cit., str. 55-70.24. Svekoliko značenje same edicije istražio je Erhard R. Wiehn, Zu Martin Bubers Sammlung „Die Gesellschaft“. Ein fast vergessenes Stück Soziologiegeschichte in Erinnerung an den 25. Todestag ihres Herausgebers, Jahrbuch für Soziologiegeschichte 1991 (1992), str. 183–208.25. Rudolf Pannwitz, Das Werk des Menschen, Stuttgart 1986.26. Rudolf Pannwitz, Die Krisis der europäischen Kultur, op. cit., str. 3-4.27. Pomnu analizu Pannwitzove ideje Europe iznosi u svojoj disertaciji Marie-Odile Thirouin-Déverchère, L'idée Europe de Rudolf Pannwitz: l'Autriche et la Bohême comme modèles culturels européens, Grenoble 1997.28. Zacijelo je odanost Nietzscheu bio navlastiti lijepak tog prijateljstva. O osobitom utjecaju Nietzschea na Hofmannstahla izvješćuje opširno Hans Joachim Meyer-Wendt, Der frühe Hofmannsthal und die Gedankenwelt Nietzsches, Heidelberg 1973.29. Korespondenciju između Pannwitza i Hofmannstalha uredio je Gerhard Schuster i objavljena je 1993. godine. Vidi Hugo von Hofmannsthal, Rudolf Pannwitz, Briefwechsel 1907-1926, Frankfurt am Main 1993.30. Rudolf Pannwitz, Aufruf an einen!, Nürnberg 1919, str. 4-5. 31. Ibidem, str. 11-12.32. O Zweigovu duhovnom profilu, vidi Mario Kopić, Stefan Zweig, u: Stefan Zweig, Nietzsche, Koprivnica 2015, str. 130-141.33. Za više informacija o otoku u to doba, upućujemo na monografiju lopudskog župnika Vicka Lisičara, Koločep nekoć i sad, Dubrovnik 1932.34. Alfred Guth, Rudolf Pannwitz, op. cit., str. 736. 35. Alfred Guth, Rudolf Pannwitz, op. cit., str.737-738.36. O stanju same kuće i ponekim detaljima vezanim uz samog Pannwitza, možemo doznati iz razgovora Dušana Travara s Antunon Bibicom, koji je imao pravo korištenja iste kuće krajem osamdesetih godina, objavljenog u časopisu Dubrovnik, 5-6, 1989, str. 271-275. Zahvaljujem Ivanu Viđenu na ovom vrelu, kao i uopće na odlučnom poticaju da se osvrnem na Pannwitzov životni i intelektualni put.37. Rudolf Pannwitz, Wasser wird sich ballen. Gesammelte Gedichte. Stuttgart, 1963, str. 224. O svemu ovome više, vidi László V. Szabó, „Es war an einer der südlichen Küsten…“. Die Kulturwelt des Mittelmeerraumes in Rudolf Pannwitz’ Mythendichtungen und Publizistik, Germanistica Euromediterrae, 1 (2020), str. 65-84. 38. Rudolf Pannwitz, Das neue Leben. München Feldafing, 1927, str. 1.39. Ibidem, str. 411.40. Vidi László V. Szabó, „Es war an einer der südlichen Küsten…“. Die Kulturwelt des Mittelmeerraumes in Rudolf Pannwitz’ Mythendichtungen und Publizistik, op. cit., str. 69.41. O estetičkom profilu avangardne revije Zenit, vidi Aleksandar Flaker, Nomadi ljepote, Zagreb 1988, str. 225-246.42. O Pannwitzovoj prisutnosti u Zenitu, vidi Vidosava Golubović & Irena Subotić, Zenit 1921-1926, Beograd 2008.43. Miroslav Krleža, Bela dijete drago. Pisma. Priredio i protumačio Vlaho Bogišić, Zagreb 2015, str. 49.44. Rudolf Pannwitz, Ein kosmisches Drama. Das Moreška-Spiel auf der Insel Korčula, Darmstädter Tagblatt, 22. 11. 1935.45. Vidi Rudolf Pannwitz, Hermann Hesses west-östliche Dichtung, Frankfurt am Main 1957.46. Rudolf Pannwitz, Der Gott der Lebenden. Das Christusbuch, Nürnberg 1973, str. 174. Više o ovom Pannwitzovu djelu, vidi Hans F. Geyer, Rudolf Pannwitz als Religionsphilosoph, Schweizer Monatshefte für Politik, Wirtschaft, Kultur 65 (1985), str. 692‒700. Geyer ističe da je posrijedi teološka knjiga, detaljna analiza evanđelja u esejističkom tonu, na tragu religijske povijesti Alfreda Jeremiasa, s naglaskom na drevne orijentalne utjecaje na Bibliju. I zaključuje da bi se za Pannwitza moglo reći da je „svaka njegova rečenica, u širem smislu, religijsko-filozofska rečenica“ (str. 694).
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
12:08
Rating: 5
