─── Jasna ŠAMIĆ

Buđenje vjere

Kad jednom bude Boga
više neće biti progona logora pokolja
neće biti ratova ni ubijanja 

Neće biti jada nepravde nesreće
ni gadnih stvorova više neće biti
Sve će biti lijepo i dobro kad jednom bude Boga

A dok toga nije
ljudi će svoje zamišljati izmišljati dozivati
i na zemlji i sebi i drugima pakao stvarati

Predrag Finci

Prevod na francuski, engleski i turski, Yasna Avesta

L’éveil de la foi

Si un jour Dieu existe
il n’y aura plus de rafles de camps de carnages
de bains de sang ni de guerres

Plus d’injustice de malheur et de misère
d’ignobles créatures, il n’y en aura pas  

Tout le monde sera beau et bon, quand un jour Dieu sera

Mais tant qu’il n’est pas
l’homme l’imaginera l’inventera l’invoquera

et fera pour lui et les autres l’enfer sur ce monde d’ici-bas

The Awakening of Faith

When one day God exists:
No more raids, no camps, no carnage,
No more wars, no killings will be.

No misery, no injustice, no woe,
Nor a single vile creature left to show.
Beauty and goodness will reign if God exists one day.

But as long as He isn't here,
Men will imagine, invent, and summon Him,
Creating, for all, hell on this world.

İnancın Uyanışı

Bir gün Tanrı varsa,
baskınlar, kamplar ve kıyımlar olmayacak,
savaşlar ve öldürmeler son bulacak.

Ne sefalet, ne haksızlık, ne keder kalacak,
ve hiçbir aşağılık yaratık da olmayacak.
Bir gün Tanrı varsa, yalnızca güzellik ve iyilik olacak.

Fakat Kendisi var olana kadar,
insanlar Onu hayal edip icat ederek çağıracak,
hepinize bu dünyada cehennemi yaratacak !

Buđenje vjere
Impresije

I.

Kao i sve dosadašnje pjesme, koje sam u glavnom imala prilike čitati kao dio njegovih filozofskih eseja, i ova pjesma Predraga Fincija je naizgled „obična“ i jednostavna. Ali ona nosi u sebi duboku filozofsku dimenziju i to, po meni, izraženu ironijom.

Odsustvo Boga porodilo je carstvo ljudskog zla i pakla na Zemlji, a sve se to u gornjim stihovima povezuje sa vječnim pitanjem o moralu, vjerovanju, o Njegovom i čovjekovom postojanju. Stihovi se odlično uklapaju u ton apokaliptične i refleksivne prirode.   

Ako jednog dana bude Boga na ovom svijetu (Zemlju i svijet na zemlji Francuzi označavaju često sa « le bas monde », u značenju kontrast s onostranim, ali i niski svijet poroka), više neće biti ni logora smrti, ni klanja, ni ostalih zločina koje čovjek od vajkada čini čovjeku. Ovo nam poručuju stihovi, ali eo ipso napominju da je čovjek uvijek mislio da Bog postoji, iako mu se na određen način taj Isti rugao, i dopuštao krvoprolića, progone, genocide. Da li je Bog u koga je čovjek vjerovao i vjeruje ikad pokazao sućut prema čovjekovoj patnji i zločinima koje trpi od početka svog postojanja? Olako je reći da je sve to iskušenje na koje Bog stavlja čovjeka, kako tvrde vjernici. Pogotovo kada znamo da su se mnogi ratovi i prije vodili, a i sad se vode u ime Boga. Makar Bog bio samo isprika za otimanje zemlje, do čega se najlakše, da ne kažemo jedino može doći progonom i ubistvima drugih, uz što neminovno idu zločini. Bog, međutim, nikad nije zaustavio ni jedan rat, nije oduzeo ljudima oružje, naprotiv, dopustio im je da se nauružavaju sve više, sve sofisticiranijim sredstvima za ubijenje sebi bliskih, svojih dvojnika, kako bi rekao Baudelaire. A ti drugi sve više su civili, nevina djeca i žene. Sve više se vode preventivni ratovi, obrazloženi pravom na samoodbranu. Proizvođač sprava za ubijanje je milijarder, najcjenjeniji i najmoćniji čovjek na ovom svijetu niskosti i zla (ce bas monde). A On, Veliki i Jedini Milostivi nikad nije nevinom čovjeku donio smiraj i mir na zemlji. Nekad ga ne pušta na miru ni u « vječnom miru ». Smrti. Dopuštajući bombardovanje i skrnavljenje njegovih grobova. Nikad nije istinski kaznio ubicu. Nikad više, obećao je čovjek samom sebi, i naravno opet iznevjerio sebe.   

Ipak, neka čovjek slobodno vjeruje da će On doći i donijeti sreću, dočekaće naravno raj na zemlji. Do tada, nek se pomiri sa ratovima, genocidima, i paklom koji čovjek čovjeku nudi u odsustvu Njega, Tajne, Nepostojećeg.

Gore više sam rekla da je ova pjesma vjerovatno i ironična. A moguće je da će za neke biti i cinična ? Takav je po meni već njen naslov, budući da svi znamo da Bog odavno samo raste, postaje sve veći na Zemljinoj kugli, posebno na Balkanu, i ne samo na Balkanu. Vjera je odavno probuđena, kod nas u Bosni se kaže da se « došlo tobe » ; nema, dakle, potrebe za (ponovnim) buđenjem. Do masovnog buđenja na Balkanu došlo je devedesetih godina prošlog vijeka. Najveći vjernici (« vjernici ») postali su oni koji su vjerovali i zaklinjali se da je Bog mrtav. A znamo do čega je  buđenje vjere dovelo kod nas. I od tad, buđenje ne prestaje. A s njim, ni zločini. Stranci kažu : dolazi do balkanizacije svijeta.  

Neko se može upitati da li je pjesma « Buđenje vjere » pjesma jednog ateiste, vjernika ili agnostika. Vjerovatno je i samo pitanje pogrešno. To je prvenstveno pjesma o stvarnosti ove Planete, lišenoj snoviđenja, ali planete što vjeruje u Nemoguće koje sve više donosi samo nesreću. Od kako je čovjeka na zemlji, on je vjerovao u Višu silu, i Njenu dobrotu koja ga spasava, vjerovao u ono što je nazivao Bog, vjerovao u razne Bogove i bogove, vjerovao u njegovu kaznu. Kada se desi samo od sebe neko zlo zločincu koji je namučio jedan nevini svijet, taj svijet kaže : Ima Boga !

Moguće je ipak da slijepa vjera spasava, kao i molitva. Takođe je moguće da će se neki vjernik upitati gdje je nestao Bog u ovim teškim vremenima, zašto ne zaustavlja ratove ?

Da li je pjesma « Buđenje vjere » pesimistična ili optimistična, pitao bi se takođe neki kritičar. Za one koji vjeruju da vjera pomaže, ona svakako ulijeva nadu. Ali vjernicima ne treba nada, oni je već imaju, odgovoriće mi upravo oni koji odavno vjeruju u Njegovo prisustvo. Kao i u njegovo Spasenje, nazivajući ga različitim imenima u monoteizmima. Evo samo nekoliko njegovih imena i atributa u hrišćanstvu : Spasitelj, Jedini Spasitelj, Svevišnji, Gospodar, Sveti Otac, Tvorac, Dobri, Početak i Kraj, Svemogući, itd. U islamu, gdje u Kuranu On ima 99 atributa koji su sinonimi za Njega, ime mu je Allah (Jedini bog), Jedini – al-Vahid, Milostivi – Er-Rahman, Svemogući – al-Kadir, Pravedni – al-Adl , itd.… U Sufismu je i Tajna, i sve što smo mi i što nas okružuje a što ljudski um ne može nikad pojmiti. U judaizmu: Jahve  – YHWH, Elohim, Adonaj – Gospod, El Šadaj – Svemogući Bog, Ha-Šem – Ime, koristi se umjesto direktnog izgovaranja imena Boga…

Za mene je, međutim, ponavljam, ova pjesma « samo » apokaliptična, jer odlično oslikava našu sadašnjicu.

II.

Pjesma « Buđenje vjere » me je podsjetila i na druge pjesnike koji su pominjali Boga u svojim stihovima, jedni na jedan, drugi, na drugi način. Bilo je mnogo velikih  autora koji su pjevali o Njemu. Da ne pominjem sufije, koji su bili Zaljubljenici u tu jedinu Istinu, o kojima sam puno pisala ranije, a čija djela su sva posvećena Jednoći postojanja.  

Naravno, i zapadni autori su Ga pominjali, pa i veliki Victor Hugo (1802-1885). U Ce que dit la bouche d’ombre, « Šta govore usta sjene », na primjer, riječ je o svakako i o Njegovoj tajni. Ova pjesma se bavi temama božanskog, univerzuma i ljudske sudbine, a njeni stihovi naglašavaju veličanstvenost i zastrašujuću usamljenost pojma Bog, koji prožima sve aspekte postojanja – od tame i svjetlosti do prirodnih sila i ljudske duše. Tu pjesnik kaže između ostalog :

Dieu ! Toujours ce grand mot ! Unique et solitaire,
Effrayant et sublime, au front duquel est l’Être,
Au fond duquel est Tout ;
Mot que l’ombre et la nuit, que l’azur et la flamme,
Que les mers et les vents, que le sépulcre et l’âme
Épellent à genoux !

Bog! Ta riječ uvijek velika ! Jedinstvena i usamljena ! 

Na njenom čelu je Biće, a ona zastrašujuća i uzvišena !

Sve se skriva u njenim dubinama ;
Riječ koju tama i noć, koju plavetnilo i plamenovi,
Koju grob i duša, koju mora i vjetrovi,
Izgovaraju na koljenima!

Hugo će i ovako pjevati o Bogu i čovjeku :

Bog je stvorio biće nepredvidivo.
Sjajnim, lijepim, čistim, obožavanim ga učinio,

Da je inače na istoj visini, a nije nesavršen
Čovjek bi ravan bio Savrešenom …

Dakle, Bog stvori svemir, svemir stvori zlo.

…

I, prije svega, znaj
Svijet u kojem živiš zastrašujući je svijet,
Pred kojim sanjar, povijen pod beskrajem,
Diže ruke k nebu i uzmiče užasnut.
Tvoje sunce je sumorno, a tvoja zemlja strašna.
Vi prebivate na pragu svijeta kazne.
Ali niste potpuno izvan Boga…

Ne zaboravimo da je ovaj francuski pjesnik bio prvenstveno mistik, koji je vjerovao u neku Višu inteligenciju. Ona ga, očito, nije razočarala, iako je živio teške trenutke u svom životu : morao je bježati iz Pariza, biti egzilant, izgubio je najdražu osobu, kćerku koju je opjevao u svojim, možda, najljepšim stihovima. Victor Hugo je, u stvari, imao složen i evolutivan odnos prema vjeri, misli svaki francuski kritičar. Odgojen u katoličkoj tradiciji, s vremenom je postao kritičan prema organiziranoj religiji i crkvenim dogmama, zadržavši uvjerenje u Duhovnost, inkarniranu Njime. Njegova kasnija djela pokazuju sklonost panteističkoj viziji, gdje Bog prožima prirodu i kosmos. Za to su dokaz posebno njegove Kontemplacije, Les Contemplations, 1856., a duga poema Šta govore usta sjenke, njihov su dio. Poznato je da je Hugo vjerovao i u okultno, u ono što postoji a ne vidimo običnim okom, kako kažu poklonici nevidljivog, a znamo da je takođe često « prizivao duhove ».

Od zapadnih pjesnika, Boga su u svojim pjesmama pominjali, između ostalog, i Dante Alighieri, William Blake, Friedrich Hölderlin, Charles Baudelaire, Rainer Maria Rilke, Paul Claudel…

U Danteovoj (1265-1321) Božanstvenoj komediji, Bog je sveprisutan.  Friedrich Hölderlin (1770-1843) u svojim Himnama, gdje su među najpoznatijim Hymne an die Götter (Himna bogovima) prikazuje Božanski duh u prirodi ; on uopšte u svojim stihovima pominje osjećaj napuštenosti od Boga, ali i traganja za njim. Rainer Maria Rilke (1875-1926), u Duineser Elegien, Devinskim elegijama, piše o udaljenom Bogu, koga čovjek traži, ali ne može dosegnuti. Neke od njegovih zbirki cijele su posvećene Bogu, kao na primjer Das Stunden-Buch, zbirka u kojoj se pjesme obraćaju Bogu, posebno u prvom dijelu Das Buch vom mönchischen Leben (Knjiga monaškog života).

Francuski pjesnik Paul Claudel (1868-1955) autor, između ostalog, Les Cinq Grandes Odes, Pet velikih oda, poznat je kao najveći katolički pjesnik Francuske, ali i pjesnik mistične poezije inspirisane katoličanstvom. U djelu Les Cinq Grandes Odes, on spaja svoju biografiju, poetiku, lirsku i religioznu ekstazu. Didier Alexandre piše da Claudel u svojim "simfonijama" koristi motive prisutne i u njegovom teatru. « Predstavljen kroz lik sveštenika, oca, muškarca, pjesnik vraća svakome ono što mu pripada: Bogu – duh, ženi – život, čovjeku – katolički smisao svijeta. Poezija…, postaje univerzalna zajednica u Bogu. »

Charles Baudelaire (1821-1867) u svom čuvenom djelu Cvijeće zla, pokazuje ambivalentan odnos prema Bogu. Prvo je bio osuđen zbog bogohuljenja, potom od nekih proglašen velikim katolikom. Anatole France i Proust, tako, nisu razdvajali Baudelairea klasičnog pjesnika od Baudelairea hrišćanskog pjesnika. „Baudelaire nije pjesnik poroka“, govorio je A. France, „on je pjesnik grijeha, što je nešto sasvim drugo.“  Jedna od Baudelaireovih pjesama gdje pominje Boga (ili « Boga ») jeste Molitva jednog paganina (La prière d’un païen), pjesma o pohoti, slasti, senzualnosti, koja počinje ovim stihovima:

Ah ! ne ralentis pas tes flammes ;
Réchauffe mon cœur engourdi,
Volupté, torture des âmes !
Diva ! supplicem exaudî !...

Ah! Ne usporavaj svoje plamenje;
Zagrij moje ukočeno srce jadnika,
Pohoto, za dušu mučenje !
Božanska slasti ! Usliši pačenika!

A kad je riječ o molitvi, Baudelaire ima i takvu pjesmu, gdje se moli Sotoni u dugačkoj poemi od koje evo nekoliko stihova:

Prière

Gloire et louange à toi, Satan, dans les hauteurs

Du Ciel, où tu régnas, et dans les profondeurs

De  De l’Enfer, où, vaincu, tu rêves en silence !

F Mais que mon âme un jour, sous l’Arbre de Science,

P Près de toi se repose, à l’heure où sur ton front

Comme un Temple nouveau ses rameaux s’épandront !

Molitva

Slava i hvala Tebi, Sotono, u visinama
Nebu, gdje si vladao, i u dubinama
Pakla, gdje, poražen, u tišini si sav od sanja!
Nek mi duša jednog dana, pod Drvetom Znanja
Kraj Tebe počiva, a tvojim čelom šire se bez blama
njegovi novi izdanci, poput novog Hrama !

I na Balkanu su mnogi pjesnici pisali o Bogu (pisali su pjesmu i pod nazivom  Molitva), bilo kroz vjeru, sumnju ili filozofsko promišljanje. Evo tek nekih od njih: Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), čija su djela Gorski vijenac i Luča mikrokozma puni, kao što znamo, religijskih motiva. Njegoš vidi Boga kao uzvišenog zakonodavca, ali ističe i sudbinu i borbu između dobra i zla. Tin Ujević (1891-1955) takođe pominje Boga kad piše o vlastitim unutrašnjim sukobima. Ujević općenito traži odgovore na   patnju. Iako nije bio vjernik u tradicionalnom smislu, u njegovoj poeziji ima potrage za smirajem i iskupljenjem koje često prizivaju religijske slike. Slična je i njegova pjesma, pisana poput drugih, vezanim stihom, Molitva iz tamnice.

Beskrajni Bože, što na plavom svodu

zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,

čuješ li gdje ti na prljavu podu

leleče ljutu molbu srvan mališ? …

A kada spane ova crna ljaga 

i radost zblaži svelo lice Hrista,

blažena bit će otkupljena vlaga

i kužna plijesan zasjati će čista. …

Jovan Dučić (1874-1943) je u pjesmama propitivao postojanje Boga i sudbinu. I Miloš Crnjanski (1893-1977) pominje Boga, a za njegovu poeziju moglo bi se reći da oscilira između kosmičke melankolije i religijskog traganja. U "Lamentu nad Beogradom" pjesnik osjeća Božje odsustvo u svijetu punom bola. I Desanka Maksimović (1898-1993), iako prvenstveno pjesnikinja ljubavi, i čak ušećerenih stihova, osjeća u nekim pjesmama  Božiju prisutnost kroz prirodu i čovjeka, tvrde današnji kritičari.

Mak Dizdar (1917-1971) je poseban sasvim u odnosu na sve druge, pa i balkanske pjesnike, jer je inspirisan natpisima na bosanskim stećcima i moglo bi se reći neomanihejstvom i bogumilstvom ali i hrišćanskim motivima prisutnim takođe na stećcima. O tom svjedoči, što mnogi čitaoci odavno znaju, njegov Kameni spavač, gdje autor preispituje vječnu potragu za smislom. A sigurmo, na taj način, i za Bogom. Koga, međutim, ne pominje. Poput sufija, Mak Dizdar pominje radije nebo i tajnu. Njegova « Molitva » je posvećena hljebu :  Molitvu jednu Jedinu imam U ovom svijetu Beskrušnom Molitvu jednu Jedinu imam Molitvu o kruhu Inosušnom

Pjesma Slovo o nebu – Pravednik, na primjer, oslikava putovanje kroz svijet pun patnje, bolesti i smrti. Čovjek traži odgovore gledajući u nebo, ali umjesto  prosvjetljenja, susreće šutnju i tamu. Glas mu se gubi u mraku, što vjerovatno sugeriše odbacivanje istine u svijetu prepunom duhovne gluhoće. Moglo bi se reći da je ovdje prisutan gotovo biblijski ton, s motivima iskušenja, pada i transcendencije kroz glas koji nadživljava tijelo.

Hodeći kroz zemlju Kroz noći i dane Vidio je navist Vidio je bolest I vidio rane Pa izreko slovo Dižuć glavu ka nebu Pitajući o tajni Na putu ka grebu Pitajuć o tajni A nebo bi plno Muka od olova Te ta slova čuše Oni što brez duše Te ta slova čuše Vraždom se zasmija Zmija aždahaka Bo glas se izgubi U gluhoti mraka Bo glas se izgubi On se spusti u se Među katakombe Psi kosti rastepu Nakon hekatombe Psi kosti rastepu Tako tijelo stade Na putu kroz tminu Pade al glas jedan Zvoni kroz tišinu Al glas jedan zvoni Glas što vječno leti K nebu u visinu Eže vječno leti

Je li Bog nestao, ne samo iz stihova Maka Dizdara, nego i sa stećaka kojim se inspirisao, a koji su više nego Bogom ispunjeni ovostranim i profanim ? Poput patarenskih, bogumilskih i katarskih poruka o dobru i zlu, gdje su svjetlost i zlo prisutni mnogo više od « greba » i smrti, o kojima takođe pjeva Dizdar ?  

Abdulah Sidran (1944-2024) i sam često dotiče teodiceju (zašto Bog dopušta patnju?); tu je povremeno prisutan osjećaj ljudske nemoći pred sudbinom i Božjom voljom.

"Sarajevska molitva" je pjesma u kojoj Sidran izražava svoje emocionalno i filozofsko stanje tokom opsade Sarajeva. Pjesma se može smatrati molitvom u kojoj pjesnik traži milost i pravdu, izražavajući bol zbog zla koje je učinjeno gradu i stanovnicima. Sidran u ovoj pjesmi koristi religijske motive, i Boga moli da ukloni Životinje, ljudske zvijeri koje su opkolile grad i svakodnevno ga granatiraju. Ali Bog ih nije zaustavio.  

Sidran Boga pominje i u pjesmi « Bašeskija », posvećenoj ovom legendarnom kroničaru grada Sarajeva, imitirajući njegov stil :

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak/i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to/i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna/ dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas. … Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?… Mislim li pravo, Bože?...

U pjesmi Zašto tone Venecija, isti pjesnik će se opet obratiti Bogu. I tako vjerovatno sve više u svojim stihovima, ne samo ovim, od momenta izbijanja rata, i opsade grada. Da li je Sidran, koji je prije bio ateistički pjesnik nego agnostik do devedesetih godina, gledajući i živeći i sam nesreću i zlo, postao u ratu stvarni vjernik, ili je i u njegovim pjesmama, kao i u pjesmama raznih drugih pjesnika, ali i običnih ljudi koji ne vjeruju, od Boga ostalo samo ime, Bog postao samo uzrečica, uzvik?

Njegova sahrana daje možda jasan odgovor na ovo pitanje, ukoliko sama pjesma « Zašto tone Venecija » to ne nudi. A koja počinje stihovima :
Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika, i po jednu, jednu – Veneciju….

Svi ovi gore spomenuti pjesnici (kojih ima mnogo više nego što sam ih navela) Boga su doživljavali na različite načine – kao spasitelja, nedokučivu silu, odsutnog svjedoka ili čak ljudsku izmišljotinu.

III.

Sve ovo što sam do sada rekla, podsjećajući čitaoca na ono što gotovo ni jednom nije strano, inspirisala me je pjesma Predraga Fincija « Buđenje vjere » koju sam prevela na tri jezika, razmišljajući tako opet o Bogu i o zlu na ta tri jezika.  Mnogi kritičari, pa i ja, kad se uvučem pod njihovu kožu, mogu postavljati sebi razna pitanja u vezi s tom pjesmom, koja i sama na to nagoni čitaoca. (Ma ko šta mislio o njenoj poetskoj vrijednosti, slagao se ili ne s njenom idejom.)

Mene je pjesma podsjetila na druge autore, i to zapadne, koji su pisali o Bogu, a da nisu bili tipični, ordokosni vjernici. Istovremeno bi se svaki ozbiljniji kritičar, pročitavši je, ako poželi nešto  reći o njoj, mogao upitati kome je od znanih autora Finci najbliži svojim stihovima o Bogu. Mada je to teško, pa i nemoguće pitanje, pokušala bih na njega odgovoriti. Makar i ovo mnogi shvatili kao bogohuljenje, kao i cijeli moj tekst.

Kad su u pitanju domaći autori, moguće da bi najbliži bio Tinu Ujeviću, iako Finci ima takozvani slobodni tih. Potom kod Fincija ne nalazimo istu liriku, i onu istu, veliku melankoliju koja je prisutna u mnogim Ujevićevim pjesmama.

Od stranih pjesnika, može se reći da Predragova pjesma dodiruje najviše Baudelairea i njegove teme, naročito ukoliko pjesmu « Buđenje vjere » shvatimo (i) kao ironičnu. Pjesma o kojoj je riječ bliska je Baudelaireu po filozofskom pristupu vjeri, postojanju Boga i moralnim pitanjima. Baudelairova pjesma "Le Voyage" kao i mnoge pjesme iz zbirke Les Fleurs du mal (Cvjeće zla)  odnose se na postojanje ili nepostojanje Boga, na njegovu odsutnost ili iracionalnu i apstraktnu prirodu. Čovjek je  svakako sam, a ako on nije odsutan, Njegova pomoć jeste : Čovječanstvo brblja, pijano u genijalnosti svojoj/I, ludo i sad ko što je i bilo/ Vrišti Bogu, u agoniji bijesnoj:„O, ti dvojniče, Gospodaru, proklet neka si !“

Kao i Baudelaire, ponoviću, i Finci u svojoj pjesmi  (pisanoj u slobodnom stihu, za razliku od većine gore pomenutih, pjesnika klasika) govori o čovjekovoj patnji, moralnim kontradikcijama, duhovnoj krizi. I sam je, poput mnogih pjesnika, usmjeren na traženje smisla u postojanju, a prisutna je tu, svakako (ako ne i prvenstveno), nota nezadovoljstva zbog čovjekove patnje, nepravde i zločina koji su počinjeni nad nevinim u njihovo ime. Nekad u ime Boga. Bez Boga. Ili sa Bogom ?                                                          

Posvećeno Olgi Vojnović Daković

Konačno. Tako dugo nisam pisao čak i kada bih ostao sam. Kompjuter mi je sada potpuno slobodan, odnosno, na raspolaganju. Ali, izgleda da ja nisam više raspoložen. Zašto? Otkuda ovo više koje sugeriše da je kraj, kraj pisanja blizu? Moj kraj među zvezdama. Ko će taj kraj zapaziti? Osim mojih najbližih. Nena se udaje i odlazi, ali nastaviću. Sigurno ću nastaviti. Otkuda ova dosada i neraspoloženje koji su tako česti u sparnim danima. Moram nešto da promenim. Jer to traje suviše dugo. Jedan od mnogih vidova rastrojstva i tuge sa kojim ne može da se izađe ne kraj i pored sve nesumnjive pameti i dobrote. Ponekad ovde bolest stoji umesto dobrote a ne zdravlja jer zdravlje ne postoji. Šta se to desilo sa Platonovom idejom dobra koja je u njegovoj hijerarhiji bila ispred istine.

Šta znači ovo da nemam naslov, kao da je sam naslov neko bogatstvo i imanje. Kao što je to tzv. pamet. I šta je pamet? U našim međusobnim odnosima sposobnost samokontrole, ako je to pamet. Videću. Zar je sposobnost samokontrole ispred istine? Jer gle, noge onih koji će ga izneti već su na pragu, govorio je Pavle, Sveti Pavle onome ko je tvrdio da zna šta je istina. Ja se slažem sa njim. I šta je ovde dobro, ili sama ideja dobra, koja je u Platonovoj hijerarhiji na vrhu ove univerzalne a ipak imaginarne hijerarhije? Mi znamo tako malo. I uopšte šta je to znanje? Ko je onaj koji zna? Na maloj planeti Zemlji postoji svet i njegova raznolikost koja nije bela kao kućica na leđima nekog puža, kao kuća bez krova, jer je nebo naš krov, ako je krov.

Zanimljivo je da je Platon dao prednost dobru a ne istini. To je tako malo zapaženo u mnogim komentarima Platonovog idealizma! Ali ovo dobro pripada svetu ideja, dok je svet u kome živimo samo njegova kopija. Odakle onda dolazi rastrojstvo koje poništava sve svetove pa i ovaj svet ideja. Kakav je to, uostalom, idealizam koji se raspada u individualnom ili kolektivnom rastrojstvu? Zar sam toliko umoran da ne mogu da ovaj esej privedem kraju? I gde ću onda naći mir? Posmatram ljude koji prolaze pored mene kako svako nosi svoju kućicu, braneći je od drugih.

Šta je moja tema: pamet i ludilo? Nema ludih ideja u Platonovoj hijerarhiji a ludilo ipak postoji. Ali, ne postoji ideja ludila, kao da je ludilo veće i bogatije od same ideje. Kako ih onda leče? Pokret antipsihijatrije nije uspeo. Počela je kiša, pravi pljusak. Da li je Nena ponela kišobran? Jednoga dana kiša možda neće prestati da pada. Nema transcendencije u imanenciji. Ali šta je transcendencija? Ako je nema. Zar je moguće da je nema? Mislim da je to problem. Mi nismo stvorenja čiste imanencije. Jer mi brinemo. Iz ove brige izranja transcendencija. Idem da jedem. Da li je to kraj? Ako je duh kost, kao što je mislio Hegel koji je napisao da je duh kost! Duh je kost! Zar je to pad duha u kost, ako je to pad. Kiša je prestala. Apokalipsa neće doći ovoga puta. I gde odlazimo kad odlazimo? Doista, šta je transcendencija, ako je nema u imanenciji? Bog ili transcendencija! Goli život, kako bi rekao Agamben, Đorđo Agamben, savremeni italijanski filozof, koji je pisao o homo sacer ili svetom čoveku. Šta je imanencija bez transcendencije, jer goli život za nas ne postoji. Zato je svaki homo - homo sacer. Ludak ili svetac. Homo sacer ili Homo ludens. Na primer Don Kihot! To je samo primer.

Naveo sam fizički izgled Don Kihota kao što su duge kosti, mladež na leđima, gvozdene tetive i obolele bubrege, njegove mršave udove, njegovo tužno, ispijeno, preplanulo lice, njegov čudestan izbor zarđalog oružja na pomalo ispranoj mesečini. Naveo sam njegove duhovne osobine kao što su ozbiljnost, dostojanstveni manir, njegovu beskrajnu hrabrost, njegovo ludilo, unutrašnje kočnice njegovog mentalnog stanja, faze lucidnosti i faze ludila, uz neku vrstu poteza viteza (lovca) koji se dijagonalno kreće od ludačke do zdrave logike, pa nazad ponovo (Vladimir Nabokov).

Zar Don Kihot (Kihote) nije metafora za one koji, uprkos melanholiji, jesu, u stvari, ovi ludi borci ili lovci koji love transcendenciju?

Duh je kost, pamet je ludilo.

Izvor: NIN, 20. septembar 2023

 ─── Marko RAGUŽ

Kamijev teatar apsurda i Sizif kao proleter bogova

Knjiga Bojane Kunst Život umjetnosti: Poprečne linije brige (Maska & Kulturtreger & Multimedijalni institut, 2024.) izašla je na hrvatskom jeziku u prevodu Maria Kopića. Tim povodom donosimo deo predgovora autorke knjige. 

Dobra večer! Zadovoljstvo mi je ovdje biti s vama. Zahvaljujem organizatorima festivala Pianeta Terra što su mislili na mene i pozvali me da održim ovu refleksiju o temi slobode.

Započeo bih vrlo općenitim razmatranjem, naime da je sloboda kao takva vrlo sklizak predmet. Na primjer, i vratit ću se na ovu točku, sloboda je nesumnjivo ljudska težnja i u isto vrijeme, iako je težnja, ljudsko pravo, ona je također i predmet tjeskobe. Ovdje, dakle, već možemo vidjeti dvostrukost u figuri slobode: težnja i predmet tjeskobe. U isto bi se vrijeme moglo reći da je sloboda afirmativna manifestacija individualnosti, ali bi se morala uzeti u obzir i činjenica da postoje drugi, da se, dakle, kako se često kaže, granica moje slobode podudara sa slobodom drugoga. Mogli bismo još reći, na primjer, da je sloboda dimenzija koja se tiče aktivnog života (slobodan život je aktivan život), ali sloboda svagda implicira i dimenziju pasivnosti. Nisam ja, na primjer, izabrao svoje tijelo, nisam izabrao svoju porodicu, nisam izabrao da se rodim u ovom gradu a ne u nekom drugom. Ja sam, dakle, slobodan, ali na jednoj pozadini koja mi prethodi, pasivnoj pozadini. Sloboda je aktivna dimenzija života, ali se vazda zasniva na dimenziji pasivnosti. Nitko od nas nije odlučio, slobodno izabrao, bivstvovanje na svijetu. Nalazimo se bačeni u svijet. Dakle, u stanju smo primarne pasivnosti na kojoj se može konstituirati sloboda.

No ovi paradoksi, na koje ćemo se možda vratiti tijekom mog razmišljanja, imaju kao temelj jedan drugi paradoks od kojeg bih želio započeti. Posrijedi je doista radikalan paradoks. On bi se najbolje mogao izraziti riječima velikog filozofa dvadesetog stoljeća, J. P. Sartrea: Sloboda je osuda. Naime, nitko od nas ne može se osloboditi slobode. Drugim riječima, mi smo dužni da budemo slobodni. Što to znači? Što znači imati iskustvo slobode kao osude? Znači da nitko od nas ne može izbjeći odgovornost izbora što ga sloboda nosi sa sobom. Čak i ako bismo odlučili na nekoj temeljnoj životnoj prekretnici ne birati, izbjeći izbor, izabrali bismo nebiranje. Naš bi izbor bio onaj ne birati. Ne može se izići izvan dimenzije slobode, jer dimenzija slobode koincidira s dimenzijom naše egzistencije. U tom smislu Sartre kaže da smo osuđeni da budemo slobodni, osuđeni smo, naime, svagda preuzeti odgovornost za vlastiti izbor, čak i ako bismo, kako sam rekao, odlučili da izbjegnemo izbor. Evo, dakle, paradoksa: Nitko od nas ne može se osloboditi slobode! Nitko od nas ne može u izvjesnom smislu pobjeći od slobode, pa čak i ako odlučimo da pobjegnemo od slobode, slobodno ćemo pobjeći od slobode.

Oprostite mi na potonjem paradoksu. No ovo je bitna točka. Naime, biti slobodan nije izbor koji činimo, nego stanje egzistencije; egzistencija je osuđena na slobodu. Ovaj paradoks je radikalniji od drugih i trebamo ga imati na umu. Zašto? Zato jer se trebamo suočiti s prvom dvostrukošću slobode. Rekli smo da je sloboda ljudska težnja; ljudi zahtijevaju slobodu, žele slobodu, hoće biti slobodni, ali, u isto vrijeme, kako smo rekli, sloboda je i predmet tjeskobe.

To znači da bismo u svakom ljudskom biću mogli, tako reći, razlikovati dvije različite duše. U svakome od nas prebivaju dvije različite duše. Prva duša je ona koju je Nietzsche opisao kao „morsku dušu“. Što znači „morska duša“? U svakom ljudskom biću postoji poriv prema otvorenom, prema moru. Ako bismo trebali naći djelotvornu sliku slobode, mogli bismo misliti na otvoreno more. Otvoreno more je mjesto slobode… Otvaram jednu zagradu i brzo je zatvaram, jer ne želim da se ovo dogodi bilo kome od vas. Jedan moj pacijent je imao prvu krizu panike kada se našao da mora plivati na otvorenom moru. Od tada više ne pliva u moru nego u bazenu. Koja je razlika između mora i bazena? More nema granica, ne vidi se gdje završava, ne vidi se prije svega ono što je ispod, ne vide se čudovišta, čudne zvijeri, vrtlozi, otrovne alge, svaka fantazija je legitimna. More kao mjesto slobode je i mjesto prijetnje, mjesto opasnosti, dočim se u bazenu na sve strane sve vidi, postoji pravokutnik koji ga ocrtava, koji ga definira. Napor ovog čovjeka, što je napor koji neki od nas neprestano čine, jest staviti more u bazen, nagnati otvorenost mora, širinu mora, bezgraničnost mora u kutiju, u kutiju bazena, jer se u bazenu sve vidi, sve je transparentno, sve je jasno, sve je definirano, sve je uredno.

Dakle, ako uzmemo ovu prekrasnu sliku slobode, koju je Nietzsche uvelike uzdizao u mnogim prilikama, slobode kao mjesta mora, mjesta otvorenosti, mjesta bez granica, mjesta otkrića, mjesta pustolovine, ako dakle imamo na umu ovu prvu sliku slobode, tada imamo u našoj zapadnjačkoj literaturi jednu ličnost koja više od ostalih utjelovljuje ovu morsku dimenziju u ljudskom biću. Mislim na Homerova Odiseja. Odisej je figura koja više od ostalih utjelovljuje hrabrost avanture, želju za slobodom, eksperimentom, spoznajom. Postoji formula kojom možemo definirati Odiseja: Odisej je figura prekoračenja, prelazi granice, prelazi sve granice, čak i onu između života i smrti. Njegov poriv za slobodom je radikalni poriv. Mi volimo Odiseja i zato što je Odisej slika slobode kao mogućnosti prekoračenja, prijelaza granica. To je Odisej.

Istovremeno, već kod Odiseja možemo vidjeti da se u izvjesnom smislu pojavljuje i druga slika slobode. Jer Odisej je i velika figura nostalgije, nostalgije za domom. Mogao bi se, iako je pogrešno, čitajući Homera, Odisejev put shvatiti kao krug koji se zatvara. Polazeći za Troju, zatim lutajući morem, vraća se na Itaku, susreće Penelopu, prvi put vidi Telemaha… Krug se zatvara, čini se. Ali znamo da zapravo nije tako. Krug se odista ne zatvara, jer boginja povjerava Odiseju odmah nakon noći ljubavi s Penelopom nemoguću misiju, mora nastaviti putovati s veslom na leđima u potrazi za narodom koji ne poznaje more, ne poznaje brodove, ne poznaje sol. Nemoguća misija. Dakle, putovanje se nastavlja.

Odisej je upravo utjelovljenje morske dimenzije slobode. I to nas fascinira. U svakome od nas postoji ta strast za slobodom. Ali mi nismo samo to. Mi ne volimo samo more, mi smo također i „stanovnici“ bazena, pokadšto više od mora volimo bazen. Kako se naziva ta težnja da se više preferira bazen od mora, da se više preferira čvrsta zemlja, tlo, krv, korijen, kuća, više od neprestanog, bezgraničnog, neograničenog kretanja mora? Za to se u psihoanalizi koristi tehnički termin nagon za sigurnošću (pulsione securitaria), naime ljudski poriv da se zaštiti vlastiti život.

Rekli smo da postoji ljudski poriv da se riskira vlastiti život zbog spoznaje, avanture, neustrašivog duha, koji utjelovljuje Odisej. Ali u isto vrijeme moramo vidjeti da u istom ljudskom biću, kakvi jesmo, postoji i poriv za zatvaranjem, poriv koji Nietzsche naziva čudnom bolešću koja pogađa i velike pomorce. Kakva bi to bila čudna bolest koja pogađa i iskusne pomorce, ljude radikalno slobodne? Postoji, kako kaže Nietzsche, nostalgija za kopnom, postoji morska bolest koju može izazvati sloboda i koja nas goni da se ukorijenimo u zemlji, da ponovno tražimo svoje korijene, svoju kuću, da više volimo čvrsto kopno nego bezgranično kretanje mora.

To nam daje vidjeti drugu sliku, ne toliko sliku čovjeka koji kuša opijenost u prijestupu, u nadilaženju ograničenja, prelaženju granica, ne, nego nam daje sliku ljudskog bića koje ima potrebu za granicama i ograničenjima, koje ima potrebu osjećati se zaštićenim, potrebu osjećati se osiguranim.

To nam govori veoma dobro Elias Canetti u prekrasnoj knjizi Masa i moć. On opisuje uobičajeno iskustvo osoba koje žive u gradu, koje hodajući greškom nabasaju na nepoznatog. Što je ono jezivo što osjećamo kada slučajno nabasamo na nepoznatog? Canetti kaže da ne postoji ništa strašnije za ljudsko biće od jeze od nepoznatog, strah nas je nepoznatog. Prema Odiseju, imamo potrebu za nepoznatim, želimo nepoznatog, dočim je prema Canettiju dovoljan samo jedan sudar s nepoznatim da bismo naše granice osjetili oskvrnutima. Kada smo, na primjer, u Milanu, stiješnjeni u tramvaju i prisiljeni na kontakt s nepoznatim, to je nešto što utječe na nas da se povučemo, da branimo svoje granice, da ih zaštitimo, da zaštitimo svoj identitet. Utvrđujemo se, dakle, u sebe. Nepoznati nije više predmet želje, nego postaje predmetom koji nam izaziva tjeskobu. Evo točke gdje sloboda može postati nešto što izaziva tjeskobu.

Da bismo ovu točku dobro razumjeli, da bismo razumjeli kada sloboda postaje predmetom tjeskobe, pozvat ću se, što je moguće jasnije, na one psihoanalitičare koji su nakon Freuda posebno proučavali psihologiju masa, fašizma, nacizma, staljinizma (totalitarizama). W. Reich i E. Fromm dvojica su velikih psihoanalitičara koji su izučavali upravo logiku fašističke masovne psihologije. Termin fašizam koristim u širokom smislu, ne u smislu razdoblja fašističke vladavine u Italiji, onoga što se dogodilo u Italiji u određenom povijesnom trenutku. Fašizam je nešto što svatko od nas nosi u sebi, to je dio nas koji ima strah pred slobodom, koji potiče na strah pred slobodom, koji potiče na učvršćivanje vlastitih granica. U knjizi Masovna psihologija fašizma, u kojoj se bavi ovom temom, W. Reich već na početku postavlja fundamentalno pitanje za razumijevanje fašističke psihologije. On govori da problem 20. stoljeća nije bio nepostojanje opozicije fašističkoj diktaturi, totalitarnim sistemima, nego je stvarni problem bio što su mase u Evropi tih godina mogle željeti fašizam, željeti zatvor. Je li moguće željeti politički sistem koji poništava slobodu, koji onemogućuje demokraciju? Koji je to tip želje koji ljudska bića nagoni da preferiraju lance, a ne slobodu, kako je već govorio Spinoza? Zašto je moguće preferirati ropstvo u odnosu na slobodu? Što nam biti rob pruža više od biti slobodan? Zašto su ljudi u prvoj polovici 20. stoljeća izabrali totalitarne režime koji su poništavali slobodu demokracije? Reichova teza je da je to zato jer postoji fašistička želja, postoji želja koja nas goni da dignemo ruke od slobode, jer sloboda uvijek donosi vrtoglavicu, pogubljenost, nelagodnost od mora, od morske dubine, od neograničene dimenzije mora.

I u Tori, Starom zavjetu, nalazite ovo, nalazite ga uklesano upravo u izlasku židovskog naroda koji, kao što znate, u određenom času, zahvaljujući Mojsiju, napušta egipatsko sužanjstvo i prelazi pustinju. Tu postoji iskustvo slobode, oslobađanje od ropstva. Ali što se događa u pustinji? Događa se to da izraelski narod prekorava Mojsija zato što ga je doveo usred pustinje. Pitali su se nije li možda bolje bilo dok su bili robovi u Egiptu. Nije li Egipat možda bolji od pustinje? Ovo je velika tema. Jer Egipat ovdje treba čitati kao unutarnji predmet; svatko unutar sebe ima vlastiti „Egipat“, naime ideju da u slobodi postoji rizik, vrtoglavica, gubitak, izgubljenost, nelagoda, dočim u ropstvu postoji garancija, sigurnost, izvjesnost.

Kao psihoanalitičar tridesetak godina gledam mnoge odnose bračnih parova koji žive zajedno dugo vremena, prolazeći kroz različite oblike resantimana, nestrpljivosti, više ili manje nasilnog podjarmljivanja. Mnogi misle da je bolje održati vezu, iako ta veza ne hrani život, iako ne vodi dobru, iako je sačinjena od nasilja, ugnjetavanja, nego napraviti rez prema slobodi, jer sloboda nalikuje na svojevrsni rez. To je ono što u dubini Mojsijev narod prigovara svome vođi: Gdje si nas doveo? A doveo ih je do slobode. Smatrali su da je bolje da su ostali u Egiptu nego da su u pustinji. Ovo se događa svaki dan, svakome od nas, unutar nas, događa se mnogo češće da preferiramo Egipat umjesto pustinje.

Pa kako nazivamo ovu dušu, kako bi rekao Spinoza, tužnu ljudsku dušu, činjenicu da čovjek ne slijedi slobodu po svaku cijenu? Čovjek je spreman pobjeći od slobode, što je i naslov jednog velikog Frommovog djela, Bijeg od slobode. Tako bi se mogao čitati fašizam, nacizam, staljinizam. To su masovna bježanja od slobode. Svaki put kada smo u povijesnom periodu, možda je naš jedan od takvih, koji je nesiguran, nestalan, krhak, nestabilan, gdje postoji velika neizvjesnost u pogledu budućnosti, koja je u takvom kontekstu glavna težnja ljudskog bića? Tražiti gospodara, tražiti batinu, tražiti nekoga tko bi na nepogrešiv način vodio naš život. Cijena je to koju smo vidjeli već u prošlom stoljeću, odričem se, naime, vlastite slobode, odričem se kritičkog mišljenja, odričem se demokratskih prava u zamjenu za zaštitu, u zamjenu za sigurnost.

Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da je ova duša, nazovimo je „fašističkom“, barbarska, nepismena duša. To je naprosto ljudska duša, poriv za zaštitom života, poriv za obranom od slobode je jednako ljudski kao i težnja prema slobodi. Zbog toga kažemo – kada slušamo protekcionističke struje ili suverenističke, od onih u SAD-u oko Trumpa, pa preko Brexita do nas u Italiji, u Istočnoj Europi, koje se zalažu za podizanje zidova, učvršćivanje granica, obranu domovine, zatvaranja luka –  da bi bilo pogrešno ako bismo mislili da je to samo plod nedostatka političke kulture ili političke nepismenosti. Jer ovaj nagon postoji u svakome od nas, nagon za obranom od prijetnji slobode, koja se utjelovljuje u prijetnji od stranca. Nagon da zaštitimo svoje granice naprosto pripada čovjekovom biću.

Ako pogledamo djecu, vidjet ćemo da oni s jedne strane vole ono što je nepoznato, a s druge strane su njime užasnuti. Užasavaju se mraka, užasavaju se slika strašnih bića koja se pojavljuju u njihovim snovima, crnca, stranca, užasavaju se nečega što im nije blisko. Djeca, dakle, istovremeno traže slobodu, žele je iskusiti, dok su također i užasnuti prisutnošću stranca, prisutnošću crnca, i psihoanalitičar koji radi s djecom stoji pred teškim zahtjevom da objasni djeci da opasni kit, crnac, strašno biće koje se pojavljuje u snovima jest dio njih samih. I da trebaju naučiti da se s njima sprijatelje, da se sprijatelje sa svojom mračnom stranom, s tom bezobličnom i monstruoznom stranom sebe. Naučiti sprijateljiti se s mrakom – to je recept psihoanalize da bismo naše granice mogli učiniti fleksibilnima. Ne ukrućivati granice, ne militarizirati ih, ne učvršćivati ih, imati prijateljski odnos sa strancem, posebno strancem što ga svatko od nas nosi sa sobom.

Uzmite lijepu Kafkinu priču Na izgradnji kineskog zida. Ljudi se angažiraju na izgradnji ove  velike konstrukcije, kineskog zida, da bi, kaže Kafka, ljude sa sjevera zadržali podalje, ljude koji imaju strašna lica, koji skoro da nisu ljudska bića, koji su opasni, koji unose pomutnju, kradu, ubijaju, siluju. U određenom trenutku netko pita jednog zidara, angažiranog na gradnji ove velike konstrukcije, da li je on ikada vidio toga jednog čovjeka sa sjevera. Odgovor je bio: Ne! Nitko nije vidio ljude sa sjevera, ali ljudi sa sjevera, upravo zato što su s onu stranu granice, moraju nužno nositi sa sobom element strašnoga, proždrljivog, predatorskog, naime element prijetnje. Ne radi se dakle o nepismenosti, kao što rekoh, niti o nepostojanju političke kulture. Moderna država se rađa iz ove pretpostavke. Čitate li Hobbesa, on se pita: Kada se rađa država? On smatra da nastanak države polazi od straha od smrti koji svi imamo, odnosno od straha da ćemo biti ubijeni od nekoga drugoga. Država se rađa da bi se okončao rat sviju protiv svih. Dakle, država se rađa iz straha od smrti kao neka vrsta velikog štita. Potrebne su nam granice, ljudsko biće ima uvijek potrebu za granicama, ali u isto vrijeme je potrebno i da te granice prekoračujemo. Ako prekinemo ovu dijalektiku, stvaramo bolest, individualnu i kolektivnu bolest.

Želio bih sada to pokazati na jednom primjeru koji će ilustrirati da je jednako vrijedan poriv prema slobodi, prelasku granice, kao i naša potreba za postojanjem granica koja je u nama, što omogućava postojanje tradicija, kultura, kulturnih razlika. Primjer koji vam donosim je izvanredan, nema izravnu političku ili povijesnu relevantnost. On je jedan od najvećih filozofa posljednjih godina, koji je umro prije nekoliko godina, zove se Jean-Luc Nancy, filozof bijelac, Francuz. On je još od mladosti imao velikih problema sa srcem, kardiološke probleme. Doktori su mu govorili da će mu takvo slabo srce izdržati najviše do pedesete godine. I potom će prsnuti. Za utjehu, Nancy je umro je u dobi od preko osamdeset godina. Dijagnoza je, dakle, bila nemilosrdna – srce mu je takvo da može živjeti najviše pedeset godina, te mu je predloženo presađivanje srca.

Nancy govori o ovome svom iskustvu, odnosno o presađivanju srca, kada su neki filozofi početkom ovog stoljeća objavili pozamašni zbornik na temu rasizma. Što je rasizam? Recimo da je to vrlo primjerena tema u odnosu na sve ovo što vam govorim. Strah od sjevernih naroda, strah od prijetnje, oskvrnuća granica, poriv za učvršćenjem granica, poriv za militarizacijom. Sada Nancy sve iznenađuje, ne govori o rasizmu, govori o vlastitom srcu, govori o svom iskustvu transplantacije srca. Zašto? Srce je organ, carski organ, kako ga naziva kineska medicina, organ o kojem ovise svi drugi organi. Srce nikada ne ide na godišnji odmor, ne pravi pauze. Ako to učini, život je gotov. Ono vazda mora raditi, vazda je zaposleno. Naš život ovisi o srcu. Ako mislimo (ovo ne govori Nancy nego ja, kako bi vam predstavio Nancyja), ako mislimo na vlastito srce, naime najintimniji dio mene (kaže se tvoje srce, moje srce, nešto što definira najintimniju dimenziju subjektivnosti), srce je i veliki protagonist ljubavi, na primjer… Ne želim sada izazvati napade panike, opustite se, ali ako obratimo pažnju na otkucaje svog srca, vidjet ćemo da su ti otkucaju posve autonomni, nemamo nad njima nikakve ovlasti. Svi ovisimo o stranim otkucajima unutar našeg srca. Zašto kažem opustite se? Zato jer je jedan moj pacijent, jedan drugi, ne onaj iz bazena mora, imao svoj prvi napad panike, naime pacijent koji živi u pedesetima, profesionalac, samac, završio je sa ženama, kaže, jer žene su tip mora, suprotno od bazena, muškarci bi htjeli more pretvoriti u bazen, ali žene su more... Dakle on, koji ne može ženu od mora pretvoriti u bazen, kaže dosta sa ženama, živi sam, kolekcionar je slika. Malo podsjeća na film Tornatorea, mislim od prije par godina, ne sjećam se naslova (Najbolja ponuda, prim. prev.), gdje se pojavljuje dražbovatelj koji živi sam i razmišlja umjesto o pravim ženama o velikim slikama ženskih figura u svojoj lijepoj kući, bio je vrlo važan kolekcionar rukavica, a rukavice su odista ono, kako bi rekao Canetti, što nas štiti od uzbuđenja nepoznatog, nadasve nakon covida, navlačenje rukavica je istjerivanje mogućnosti zaraze. Ukratko, moj pacijent živi sam u svojoj kući, u svojevrsnoj kuli od slonovače, njegov krevet je neka vrst sarkofaga u koji svake večeri ulazi u pratnji knjige, ali jedne večeri, dok čita knjigu, igrom slučaja obrati pažnju na otkucaje svog srca, i obraćajući pažnju na otkucaje svog srca, on ima tu percepciju, ono ide samo od sebe, kaže, ali ako tako ide samo od sebe, ne može se kontrolirati, a budući da je život ovog čovjeka bio usmjeren invazivnom vježbom kontrole, otkucaji srca su bili ono što je spriječilo mogućnost kontrole i on započinje biti anksiozan, no što je više anksiozan, to otkucaji srca više izlaze iz faze, ubrzavaju se, gube normalan ritam i činjenica da otkucaji srca postaju izvan faze, ubrzani, povećava se panika, glad za zrakom, poziva 118, broj hitne medicinske pomoći. To je bio njegov prvi napad panike.

Kriza panike se događa kada iskušavamo gubljenje granica, kada ih više ne možemo pronaći. Sjećamo se za vrijeme covida prvih velikih scena panike, opsjedanja supermarketa, ljudi sa sjevera Italije kako se nagomilavaju u vozove da idu na jug, imali smo prizore panike, jer je jedna od karakteristika covida bila činjenica da se njegova prisutnost nije dala lokalizirati, identificirati. Bio je prisutan posvuda i ni na jednom mjestu, kao neka vrsta malog boga. Kriza panike se javlja kada se neprijatelja ne da lokalizirati, kada se on nahodi posvuda. I to se dogodilo u vrijeme covida. Drukčije od rata. Rat netko započinje kad identificira neprijatelja, lokalizira ga, individualizira ga. U slučaju panike, kada se neprijatelj i opasnost ne da identificirati, ne da opisati, kao ni otkucaji srca. Otkucaji srca nas stavljaju u stanje nemoći, nemogućnosti kontrole, nemogućnosti ovladavanja, i onda imamo paničnu krizu. Dakle, iskustvo našega srca je iskustvo stranca, ono je prvo ime za stranca. Taj stranac je unutar nas samih. Kako ulazimo u odnos s ovim strancem, sa srcem koje kuca, ne odgovarajući na naše komande? Sada je potrebno vratiti se Nancyju. On je odlučio transplantirati srce, podvrgnuti se vrlo kompleksnoj operaciji s medicinskog stanovišta. Preporučujem njegovu knjižicu L’intruso (Uljez). Dakle, uljez je srce koje mu je donirano. On se pita čije je to srce i na to nema odgovora. Može biti srce nekog homoseksualca, crnca, Poljaka, neke žene, nekog drugoga. Mogućnost da bjelački filozof preživi dana je u mogućnosti da ugosti u svome tijelu, u njegovom središtu, srce nekog drugoga. Bez srca drugoga njegov život bi se završio. Čemu nas uči medicina, ako to uzmemo kao metaforu? Uči nas da bi srce stranca, koje omogućuje filozofu da nastavi život, bilo prihvaćeno, nužno je sniziti imunološku obranu. Ako se to ne učini, može se upasti u ono što medicina naziva krizom odbacivanja. Novo srce bi moglo biti odbačeno. Dakle, uvjet da život može preživjeti jest redukcija njegovog obrambenog imunološkog odgovora i dakle mogućnost prihvaćanja novog srca. Ovo je velika metafora, možemo reći metafora demokracije, jer ona funkcionira točno ovako. Imamo potrebu prihvatiti onoga tko je drukčiji od nas samih.

U temelju iskustva slobode u demokraciji nahodi se iskustvo žalosti, jer se ona konstituira oko žalosti, kolektivne žalosti. Biti u demokraciji znači da sam dužan odreći se ideje da je moj jezik jedini jezik, dužan sam suočiti se s pluralnošću jezikâ, s mnoštvom jezika. Moj jezik, moje mišljenje, moj glas, nisu jedini jezik, jedino mišljenje, jedini glas. U temelju iskustva demokracije je iskustvo gubitka samo jednog jezika, jednog mišljenja, jednoga glasa. To nije jednostavno. Naša zemlja (Italija) po mom mišljenju je radikalno nezrela u odnosu na demokraciju. Mi često ne uzimamo u obzir ono što netko kaže, nego gledamo tko to kaže. To je patološki simptom naše zajednice. Barem ja tako mislim. Svaki puta prije nego što prosuđujemo ono što netko govori, prosuđuje se biće onoga tko to govori. To je radikalno izobličavanje koje čini demokraciju nezrelom. Trebam prosuđivati ono što netko kaže, supstanciju onoga što kaže, ne vodeći računa o tome tko to kaže…

Dopustite mi da ispričam jedan događaj. Imao sam malog pacijenta, kojeg sam nazvao mali Kant, vrlo bistro dijete od 10 godina, kojega su doveli njegovi roditelji. Nije spavao noću, imao je različite vrste noćnih mora i bio je preplavljen kontinuiranom anksioznošću. Nakon što sam prvo primio roditelje, kako to obično činim, primio sam malog Kanta i upitao ga što je ono zbog čega se osjeća tako slabo; snovi su mu bili strujni udari, zemljotresi, brodolomi, cunamiji, iznenadne poplave. To su bili snovi katastrofâ. Bilo je potrebno malo vremena, dvije-tri seanse, kako redovito bude s djecom, da se shvati da su sve te katastrofalne slike bili portret njegovih roditelja, koji nisu činili ništa cijelog dana osim što su se pred njim na različite načine svađali i vršili nasilje različitih vrsta. Mali Kant je bio izložen tom pustošenju, toj devastaciji. Pomogao sam mu da im kaže kako on za njih ima važnu poruku. Mali Kant poziva roditelje i kaže im ozbiljno: Zašto se ne rastavite? Vrlo lucidno, zar ne? Tako odsječno! Roditelji su se zgledali i unisono mu odgovorili: Ako se mi rastavimo, što će biti od tebe? Mali Kant im odgovara: Čekate, dakle, da ja umrem da se vi rastavite!? Lucidno, odveć lucidno zar ne? 

Zašto sam navodio gornji primjer? Zato što bi uporište demokracije bilo ono da se poštuju svi jezici, čak i oni koji nam se ne sviđaju. Vrlo je komotno respektirati naše jezike. Zato je jedna od najljepših definicija slobode u demokraciji ona koju nam je predložio veliki filozof W. Benjamin, koji je kazao da se demokracija temelji na nužnosti prevođenja. Dužni smo prevoditi jezike drugih, ne nametati im naš. Ta je vježba nešto poput vježbe na Duhove. Trebamo ostaviti slobodu svima drugima da govore svojim jezicima i u isto se vrijeme potruditi prevesti jezik drugoga, respektirajući njegovu drugost. Naša je zemlja u ovom pogledu prilično nezrela.

Za kraj se vraćam Nancyjevoj metafori. Kada imamo patologiju u pogledu granica? Patologiju u pogledu granica imamo onda kada ih hoćemo staviti u gips, učvrstiti. Veliki psihoanalitičar W. Bion kaže: Granice su zdrave, čak i granice koje imamo unutar sebe između različitih strana koje sačinjavanju naš unutarnji parlament. Mentalna bolest nastupa kada se te granice istope, kada netko ne zna tko je, kada ne može napraviti razliku između sebe i drugoga, između unutarnjeg i vanjskog. Nastupa shizofrenično rastrojstvo, ludost. Ako nema granica, u konfuziji smo, u kaosu, babilonskoj kuli. Također i kada se granice učvršćuju, kada postaju previše rigidne, tada gube fundamentalnu funkciju granica, a to je razgraničenje identiteta. Naše granice, na primjer, razgraničavaju našu zajednicu. Ali granica mora biti porozna, mora podrazumijevati prijelaz, pokret jednog prema drugom, mora dopustiti srcu Poljaka, Židova, homoseksualca da bude presađeno u središte života jednog filozofa. Ako se ovo presađivanje ne dogodi, život umire. Dimenzija poroznosti granice jest ono što dopušta da se život može nastaviti.

Posljednje što želim reći, a što me se jako dojmilo, možete pronaći kod P. P. Pasolinija, a on je to na svoj način pronašao u Prvoj poslanici Korinćanima svetoga Pavla. Govori da smo mi (misli na Zapad) preuzvisili slobodu, posebno kroz dvije velike riječi, koje nalazimo i kod Sv. Pavla, a to su: vjera i nada. Što on opaža? Ove dvije riječi, vjera i nada, ako se uzmu same, mogu postati monstruozne. Cijelo dvadeseto stoljeće, prema Pasoliniju, i njegova velika drama zaokupljeno je ovim dvjema riječima. Vjerovalo se u pravedno društvo, u čistu rasu, nadalo se ponovnoj obnovi života, nadalo se nekom utopijskom društvu, drugačijem društvu. Ove dvije riječi, uzete same za sebe, jesu monstruozne ukoliko nisu povezane s trećom riječju, koju nalazimo u 1 Kor, a to je kršćanska riječ ljubavi. Ljubav čini da riječi vjere i nade nisu monstruozne. Ljubav je točno ona mogućnost da se sprijateljimo sa strancem, nadasve sa strancem što ga nosimo unutar sebe.

Zaključujem s formulom koja me se jako dojmila, formulom jednog drugog velikog filozofa 20. stoljeća, Deleuzea, koji se pitao tko je pravi antifašist. Pravi antifašist je onaj tko prije bilo koje druge stvari promatra fašistu kojeg nosi u sebi, ksenofoba kojeg nosi u sebi, rasistu kojeg nosi u sebi. Ako bismo uspjeli uraditi ovaj posao, vidjeti fašistu, ksenofoba, rasistu, kojeg svatko od nas nosi u sebi, iako se proglašavamo antifašistima, napravili bismo veliki korak naprijed prema zreloj demokraciji.

6.10.2023. 

https://www.pianetaterrafestival.it/6-ott-massimo-recalcati/

Predavanje preveo s talijanskog Mario Kopić