Otkad postoji, demokracija je u krizi. Kritika demokracije danas je upravljena najčešće na to da u njoj vladaju otuđene (alijenirane) elite, da je dakle sve veći dio stanovništva isključen. Da li je izlaz iz tog stanja u neposrednoj demokraciji?

Neposrednu (pravu, čistu i potpunu) demokraciju ocrtao je Jean-Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru (Du Contrat social). Prema njemu, čovjek demokracije, čovjek vladavine naroda/puka, ne može biti divljak, čovjek čistog prirodnog stanja, nego samo socijalizirani čovjek, čovjek izvan sebe, samome sebi otuđen čovjek. Demokratski je čovjek podređen javnom mnijenju, vezan je dakle za mnijenje drugih (l’opinion des autres). Kako je takav baš svatko od njih, među njima nema razlike; svi su pojedinci međusobno jednaki. Svatko je Subjekt, suvereni gospodar društvenog života, naime izvorno, ali istodobno, odnosno uzvratno, pod učinkom pritiska svih ostalih Subjekata, svatko je jedino i samo sub–jekt, dakle podložnik ili podanik društvenosti, sluga društva. Svatko je dakle suvereni sub-jekt društvenog života. U tom smislu živi, baš kao i divljak ili prvobitni čovjek, iz samoga sebe i sam je sebi dovoljan (se suffisant à lui même). Ima sve, ali unatoč tome nema ništa. Postoji društvena jednakost, ali ona je u tome da su svi istodobno sve i ništa.

Takva demokracija zato, navodi Rousseau, ne može biti prava istinska demokracija (véritable démocratie). Ali što bi bila ta prava istinska demokracija? Bila bi to samo demokracija prvobitnog, čistog prirodnog stanja (l’état naturel). A je li ono ikad postojalo? Takvo „prirodno stanje nije možda nikada postojalo“, eksplicitan je Rousseau u Besjedi o porijeklu i temeljima nejednakosti među ljudima (Discours sur l’origine et les fondements de l’inégalité parmi les hommes). Nije li, prema tome, teza o novom, potpuno čistom prirodnom stanju samo hipoteza? Ne, nije ni hipoteza, zaključuje naposljetku Rousseau, čisto prirodno stanje kao stanje radikalnog samo-upravljanja jest – iluzija. Jer prava demokracija nije nikada postojala, niti će ikada postojati. Tako u Društvenom ugovoru zaključuje: „Ako bi postojao narod bogova (peuple de dieux), on bi sobom vladao (se gouvernerait: sobom upravljao) demokratski. Ljudima pak takva savršena vlada (gouvernement: uprava) ne pristoji (ne convient).“ Drugim riječima, samo bi narod bogova mogao vladati na samo-upravan način. A ljudi nisu bogovi i bogovi nisu ljudi. Demokratsko samo-upravljanje bogova čisto je proturječje, contradictio in adjecto.

U Besjedi o političkoj ekonomiji (Discours sur l’économie politique), Rousseau će ovu konstelaciju imenovati „groznom alternativom“ (cruelle alternative). Naime, samo-upravljanje bogova je teokratsko, a ne demokratsko. A i pojam teokratskog samo-upravljanja je proturječan, budući da ne može samo-upravljati više bogova istodobno. Pravi samo-upravljač može biti samo bog nad bogovima (bog bogova), odnosno bog kao Bog: Causa sui – uzrok samoga sebe, odnosno suum Esse – svoje (vlastito) bivstvovanje. Prema Tomi Akvinskom, jedino Bog kao suum Esse može postojati bez ikakva participiranja (Cum Deus sit suum esse, nihil participative de ipso dici potest). Paradigma Rousseauova prvobitnog, prirodnog čovjeka nije ništa drugo doli taj i takav Bog. Upravo zato stanje toga čovjeka, prvobitno čisto prirodno stanje, nije „povijesna istina“, nego samo „uvjetno i hipotetsko rezoniranje (raisonnement hypothétique et conditionnel)“, kako je naposljetku prisiljen priznati i sam Rousseau. I ako prava demokracija nije nikad postojala, nikad nije postojalo ni prirodno stanje. Ono nije samo uvjetno i hipotetsko rezoniranje, ono je fantazma.

Ne samo da potpuno čisto prirodno stanje i pravo demokratsko društveno stanje nisu za ljude, nego uopće ne mogu biti ljudska stanja. Čovjek naime nije biće čiste prisebnosti i prisutnosti (prezentnosti). Bez drugih uopće ne bi mogao postojati. Istinski zna za sebe samo ukoliko zna za druge. Udružuje se jer je već udružen u društvo. A kad se udružuje, on se, samim time, i reprezentira. Kad Rousseau najprije kaže da samo oni koji se udružuju imaju pravo odrediti uvjete (zakone) društva i da narod sam mora biti autorom zakona kojima će se podrediti, a onda ustanovljava da bi demokratsko društvo moglo biti samo društvo bogova, to znači da su misli o pravom čovjeku i pravoj demokraciji izložene samo uvjetno i samo hipotetski. Ne postoji čovjek za pravu demokraciju i nema prave istinske demokracije za čovjeka. Jer taj bi čovjek morao naprosto biti Bog!

Zato što prava demokracija nije moguća, zato što neposredno samo-upravljanje naroda – jer ljudi nisu bogovi i narod nije bog – ne može postojati, nužno je posredovanje. U najboljem slučaju moguća je dakle samo posredna demokracija, kao supstitut prave ili neposredne demokracije. Posredna demokracija kao rezultat „grozne alternative“ jest sredina između potpune odsutnosti i potpune prisutnosti demokracije, prema tome i sredina između punog i čistog suvereniteta (autoriteta) i nepostojanja (izostanka) suvereniteta uopće. Umjesto čiste prezencije nalazimo dakle re-prezenciju i re-prezentiranje.

Suverenitet može biti prisutan samo ako je ujedno i odsutan: on se može i mora premjestiti u nešto drugo i nadomjestiti nečim drugim. Jer tek tada on može biti, odnosno tek tada za ljude nije uništen. Tek preko proturječnog načina svoga postojanja demokracija može izbjeći smrtnu opasnost. Suverenitet naroda ne može biti prezentan, a da istodobno nije reprezentiran. I što je važnije: nema reprezentiranja bez reprezentanata. Demokracija je reprezentativna demokracijaili je nema. Jer totalna demokracija je contradictio in adjecto i može okončati samo u totalitarizmu, u uni-totalnoj vlasti autokrata, ovog ili onog monarha (hegemona), odnosno potonuti u bezakonitost (anomičnost) anarhije. Između „čvrste ruke“ i „sakate ruke“ postoje samo još mekane ili slabe ruke predstavnika ili poslanika/zastupnika. U stanju „grozne alternative“ nema istinskog izbora. Gladni Buridanov magarac, koji stoji na razdaljini između dva jednaka stoga sijena, neodlučan s kojeg bi stoga prije jeo, najbolje će preživjeti bude li jeo i s jednog i s drugog stoga sijena.

Kako je onda, na kraju krajeva, s poslanicima ili predstavnicima? Ako prava demokracija s čistim samo-upravljanjem za ljude nije moguća, onda posredna demokracija ne može bez predstavnika. Drugim riječima, prava demokracija za ljude nije neposredna nego posredna, demokracija s predstavnicima ili poslanicima/zastupnicima.

Budući da ljudi nisu bogovi, čisto samo-upravljanje, u kojem bi svatko bio vlastiti zakonodavac, ne može biti nešto čovjeku primjereno. To se pokazuje u razdoblju što ga Rousseau imenuje interval suspenzije (l’intervalle de suspension). Posrijedi je interval u kojem narod dolazi neposredno do riječi, vrijeme narodne skupštine. „Ti intervali suspenzije, kad vladar priznaje ili treba da prizna zbilja nadređenog (un supérieur actuel), uvijek su za njega nešto strašno, strahovito (redoutables); a te skupštine naroda, koje su štit političkog tijela i kočnica uprave (vlade), oduvijek su bile užas voditelja (l’horreur des chefs): otuda oni nikad ne štede ni truda, ni prigovora, ni teškoća, ni obećanja, da od njih odvrate građane. Kada su ovi posljednji lakomi, kukavice, malodušni i više vole mir (repos) nego slobodu, podvostručenim se naporima vlade ne odupiru dugo.“ Odriču se slobode za ljubav života i mira.

Intervali u kojima je svaka nadređena vlast suspendirana, u kojima je samo-upravljanje naroda neposredno, a u pravoj, neposrednoj demokraciji to bi trebalo biti trajno stanje, jesu dakle intervali užasa i straha.

Kad je i suveren i vladar sam narod, ovi intervali užasa i straha jesu dakle intervali naroda samog. Vrijeme skupštine naroda, neposrednog zborovanja naroda, kad je sva vlast suspendirana, jest vrijeme opasnosti po sam suverenitet naroda. To je vrijeme mogućeg prijelaza u anarhiju. To je naposljetku vrijeme mogućeg uništenja naroda kao naroda, mogućeg uništenja i društvenog ugovora kao temelja samog društva. To je vrijeme odluke za sve ili ništa.

Budući da sve nije moguće, budući da je prava (neposredna) demokracija samo za bogove, stvarna mogućnost izbora je tada samo ništa (anarhija) ili ipak nešto (posredna demokracija ili sa-upravljanje). Prema tome, interval užasa jeste interval u kojem se pojavljuje užas ništine.

I zbog tog užasa ništine Rousseau, za kojeg inače nikada nije bilo sredine ili osciliranja između svega i ničega, usred „grozne alternative“ između ničega i nečega bira nešto, bira nadomjestak prave demokracije ili čistog neposrednog društvenog samo-upravljanja. Bira sa-upravljanje (participaciju) s predstavnicima koji su vazda raspoloživi (narod može svoje „službenike“ postaviti i opozvati kad mu se svidi), ali su ipak predstavnici. Oni reprezentiraju narod, u njima se dakle reprezentira suverenitet naroda.

Znači li onda ovo i ovakvo reprezentiranje otuđivanje? Budući da u „strogom smislu riječi“ prava demokracija nije nikad postojala, niti će ikad postojati, budući da usred „grozne alternative“ između ničega i nečega društveni čovjek nikada ne može izabrati sve (čistu i punu prezenciju), problem otuđenja zapravo nije pravi problem. Nije pravi problem za čovjeka kao društveno biće, za čovjeka kojega Rousseau naziva državljanin i koji predstavlja presjek gospodara i sluge. Riječi subjekt (sujet: podanik, podložnik, sluga) i suveren (souverain: poglavar, vladar, gospodar) sastavljaju identičnu korelaciju, ideja koje je preuzeta u jednoj samoj riječi – državljanin (citoyen). Pravi problem je problem državljanina koji je svagda već između svega i ničega. Pravi problem je dakle problem suverenog sub-jekta.

Zato je jedina istinska demokracija u evropskom značenju posredna (reprezentativna) demokracija, i to liberalna parlamentarna demokracija, pri čemu ovo liberalna znači da moć demokracije nad državljanima treba biti strogo ograničena. Riječima J. S. Milla, „postoji jedan krug oko svakog ljudskog bića za koji se nijednoj vladi ne smije dopustiti da ga prekorači, bila ona vlada jednog, nekolicine ili mnogih“. U posrednoj (reprezentativnoj) demokraciji su svagda vladale „elite“, nikada masa, neselekcionirana, neraščlanjena, nestrukturirana masa. Dođe li do neposredne demokracije, vladat će doduše masa, ali samo nekoliko sedmica. Uvijek potom dolazi do diktature, bilo u jakobinskoj, bilo u boljševičkoj varijanti. Demokracija je, dakle, vladavina naroda, ali narod ne može vladati neposredno. Prava, odnosno neposredna demokracija je na društvenoj ravni proturječna, nemoguća već na ravni logike; pokušaj njene realizacije nužno vodi u negiranje, suprotnost demokracije. Potrebna je, drugim riječima, struktura vlasti, hijerarhija nadležnosti, time i raspodjela uloga, proces „pozitivne selekcije“ koji omogućuje nastanak elita. Najprije, recimo tako, stranačkih elita. Narod im zatim sudi, sudi i presudi – na izborima.

─── Ivo Kara Pešić

Uvek se zaljubljujemo u neznano. Čak i kada se zaljubimo u dugo znanu osobu ona nam se iznenada ukaže u posve novom svetlu: otkrijemo njeno dotad skriveno lice, učini nam se da tek tada zaista počinjemo da je upoznajemo. Stari neznanci. Znano nas ne potiče na maštanja, ne ište dovršenje i obgrljenje velom želje. Zaljubljivanje je potreba duha da se protegne i umije novom slikom sebe. Čamotinja je smrt duha. On se mora vinuti, on se mora izvan-sebiti… od sreće, od igre, od upitnosti…

U šta se onda zaljubljujemo, ako se zaljubljujemo u neznano? Zaljubljivanjem u ovlaš znano, zaljubljujemo se u obrise, u sene, u naveštenja… Zaljubljivanje ima ukus spasenja. Nova će nas ljubav izbaviti iz bestrašća i kolotečine u koje smo utonuli, prenuti iz samozaborava, potegnuti za ruku i podsetiti kako je biti bezbrižno zaigran, smeten, zanesen poput vetra… živ. Čovek je čudesan stvor, večno raspet između životinjskog i božanskog, između nagona i spokoja… čovek istodobno želi mirnu luku i oluju koja razdire jedra strašću… čovek je sidro, sidro nošeno rekom.

Neko iznenada budi ponajbolje u nama, čini da se sami sebi čudimo, da sami sebe iznenađujemo. Zaljubljivanje je preobražaj. Nema čudesnijeg čuvstva od spoznaje da se ne poznajete. Neznano kopka, privlači, plaši, nadahnjuje. Privlačnost i istodobni strah od neznanog izvorno su detinjasti. Dodirnemo neznanca i odmah pobegnemo u sigurno skrovište. Zaljubljivanjem neznanu osobu odevamo našim žudnjama. Želimo je isklesanu po snicama našim.

Pranastajanje se svagda vezuje uz vatru. U ognju nestaju i iz njega nastaju sva obličja. Ali oganj žudnje nije uređen i cikličan poput izlazaka i zalazaka sunca. Iznenadna je to stihija koja ne pustoši već rasplamsava životnost i ushit. Reči se kuju, poput potkovice, mača ili štita. Metafora vignja nije slučajna. U verbotvorstvu se izgara, jer je ono iskonska potreba vraćanja u edensko stanje imenovatelja postojećeg. Kako je samo teško skovati reč kada nismo nadahnuti, a opet beskrajno lako kada žudnjom rastapamo hridi. Za kovanje reči nema recepta, nema formule, samo oganj i bljesak… One su, tako, šiknule iz tmine, i sada streme ko pružene ruke… Reči se kuju iz čudesne strastvari, udarcima bîla iz ništine dozivamo u bivstvo dotad nepomišljene, neizgovorene reči… Na početku bejaše reč, i reč bejaše u Boga, i Bog bejaše reč… Ali ko je izgovorio ili pomislio Boga kao reč? Tišina.

U Boga se pomisao, izgovor i postvarenje reči podudaraju. Svevišnji stvara prostim izrekom neka bude svetlost… i bi svetlost. Verbotvorstvom se očajnički nastojimo približiti Stvoritelju, jer je jezik kuća bivstvovanja. Božansko boravište jedno je od imena najdrevnijeg ljudskog pisma na svetu. Nema uzvišenijeg, savršenijeg dara od nikad pre pomišljene, izgovorene, zapisane reči. Za Vas sam gospo, iz tamnotihog zdenca žudnje skovao reči koje niko nikada mnio nije… 

Muze vazda zavodljivo ćute. Nemo uživaju u odrazima što izranjaju iz srcala udvarača, u odrazima satkanim od odjeka izgovorenih reči i razbuđenih straslika. U udvaračkom verbotvorstvu muze spoznaju da su muze. Udišući nadahnuće kojeg su izvorište, postaju sećanjem udvarača na vlastitu životnost, poziv na odvažnost. Memento vivi. Pokadšto muze prozbore odboj-jezikom. Tada oganj žudnje možda utrne, viganj reči klone, a iznenadni pad zavazda u-gane udvaračevo verbotvorsto. Ali nije li arhikovač bio hrom?  

Ponekad me nešto prene

Izvede me u šetnju, iz mene,

Staroduh ruhu kada me vrati

U njega više ne mogu stati

─── Jasna ŠAMIĆ

Buđenje vjere

Kad jednom bude Boga
više neće biti progona logora pokolja
neće biti ratova ni ubijanja 

Neće biti jada nepravde nesreće
ni gadnih stvorova više neće biti
Sve će biti lijepo i dobro kad jednom bude Boga

A dok toga nije
ljudi će svoje zamišljati izmišljati dozivati
i na zemlji i sebi i drugima pakao stvarati

Predrag Finci

Prevod na francuski, engleski i turski, Yasna Avesta

L’éveil de la foi

Si un jour Dieu existe
il n’y aura plus de rafles de camps de carnages
de bains de sang ni de guerres

Plus d’injustice de malheur et de misère
d’ignobles créatures, il n’y en aura pas  

Tout le monde sera beau et bon, quand un jour Dieu sera

Mais tant qu’il n’est pas
l’homme l’imaginera l’inventera l’invoquera

et fera pour lui et les autres l’enfer sur ce monde d’ici-bas

The Awakening of Faith

When one day God exists:
No more raids, no camps, no carnage,
No more wars, no killings will be.

No misery, no injustice, no woe,
Nor a single vile creature left to show.
Beauty and goodness will reign if God exists one day.

But as long as He isn't here,
Men will imagine, invent, and summon Him,
Creating, for all, hell on this world.

İnancın Uyanışı

Bir gün Tanrı varsa,
baskınlar, kamplar ve kıyımlar olmayacak,
savaşlar ve öldürmeler son bulacak.

Ne sefalet, ne haksızlık, ne keder kalacak,
ve hiçbir aşağılık yaratık da olmayacak.
Bir gün Tanrı varsa, yalnızca güzellik ve iyilik olacak.

Fakat Kendisi var olana kadar,
insanlar Onu hayal edip icat ederek çağıracak,
hepinize bu dünyada cehennemi yaratacak !

Buđenje vjere
Impresije

I.

Kao i sve dosadašnje pjesme, koje sam u glavnom imala prilike čitati kao dio njegovih filozofskih eseja, i ova pjesma Predraga Fincija je naizgled „obična“ i jednostavna. Ali ona nosi u sebi duboku filozofsku dimenziju i to, po meni, izraženu ironijom.

Odsustvo Boga porodilo je carstvo ljudskog zla i pakla na Zemlji, a sve se to u gornjim stihovima povezuje sa vječnim pitanjem o moralu, vjerovanju, o Njegovom i čovjekovom postojanju. Stihovi se odlično uklapaju u ton apokaliptične i refleksivne prirode.   

Ako jednog dana bude Boga na ovom svijetu (Zemlju i svijet na zemlji Francuzi označavaju često sa « le bas monde », u značenju kontrast s onostranim, ali i niski svijet poroka), više neće biti ni logora smrti, ni klanja, ni ostalih zločina koje čovjek od vajkada čini čovjeku. Ovo nam poručuju stihovi, ali eo ipso napominju da je čovjek uvijek mislio da Bog postoji, iako mu se na određen način taj Isti rugao, i dopuštao krvoprolića, progone, genocide. Da li je Bog u koga je čovjek vjerovao i vjeruje ikad pokazao sućut prema čovjekovoj patnji i zločinima koje trpi od početka svog postojanja? Olako je reći da je sve to iskušenje na koje Bog stavlja čovjeka, kako tvrde vjernici. Pogotovo kada znamo da su se mnogi ratovi i prije vodili, a i sad se vode u ime Boga. Makar Bog bio samo isprika za otimanje zemlje, do čega se najlakše, da ne kažemo jedino može doći progonom i ubistvima drugih, uz što neminovno idu zločini. Bog, međutim, nikad nije zaustavio ni jedan rat, nije oduzeo ljudima oružje, naprotiv, dopustio im je da se nauružavaju sve više, sve sofisticiranijim sredstvima za ubijenje sebi bliskih, svojih dvojnika, kako bi rekao Baudelaire. A ti drugi sve više su civili, nevina djeca i žene. Sve više se vode preventivni ratovi, obrazloženi pravom na samoodbranu. Proizvođač sprava za ubijanje je milijarder, najcjenjeniji i najmoćniji čovjek na ovom svijetu niskosti i zla (ce bas monde). A On, Veliki i Jedini Milostivi nikad nije nevinom čovjeku donio smiraj i mir na zemlji. Nekad ga ne pušta na miru ni u « vječnom miru ». Smrti. Dopuštajući bombardovanje i skrnavljenje njegovih grobova. Nikad nije istinski kaznio ubicu. Nikad više, obećao je čovjek samom sebi, i naravno opet iznevjerio sebe.   

Ipak, neka čovjek slobodno vjeruje da će On doći i donijeti sreću, dočekaće naravno raj na zemlji. Do tada, nek se pomiri sa ratovima, genocidima, i paklom koji čovjek čovjeku nudi u odsustvu Njega, Tajne, Nepostojećeg.

Gore više sam rekla da je ova pjesma vjerovatno i ironična. A moguće je da će za neke biti i cinična ? Takav je po meni već njen naslov, budući da svi znamo da Bog odavno samo raste, postaje sve veći na Zemljinoj kugli, posebno na Balkanu, i ne samo na Balkanu. Vjera je odavno probuđena, kod nas u Bosni se kaže da se « došlo tobe » ; nema, dakle, potrebe za (ponovnim) buđenjem. Do masovnog buđenja na Balkanu došlo je devedesetih godina prošlog vijeka. Najveći vjernici (« vjernici ») postali su oni koji su vjerovali i zaklinjali se da je Bog mrtav. A znamo do čega je  buđenje vjere dovelo kod nas. I od tad, buđenje ne prestaje. A s njim, ni zločini. Stranci kažu : dolazi do balkanizacije svijeta.  

Neko se može upitati da li je pjesma « Buđenje vjere » pjesma jednog ateiste, vjernika ili agnostika. Vjerovatno je i samo pitanje pogrešno. To je prvenstveno pjesma o stvarnosti ove Planete, lišenoj snoviđenja, ali planete što vjeruje u Nemoguće koje sve više donosi samo nesreću. Od kako je čovjeka na zemlji, on je vjerovao u Višu silu, i Njenu dobrotu koja ga spasava, vjerovao u ono što je nazivao Bog, vjerovao u razne Bogove i bogove, vjerovao u njegovu kaznu. Kada se desi samo od sebe neko zlo zločincu koji je namučio jedan nevini svijet, taj svijet kaže : Ima Boga !

Moguće je ipak da slijepa vjera spasava, kao i molitva. Takođe je moguće da će se neki vjernik upitati gdje je nestao Bog u ovim teškim vremenima, zašto ne zaustavlja ratove ?

Da li je pjesma « Buđenje vjere » pesimistična ili optimistična, pitao bi se takođe neki kritičar. Za one koji vjeruju da vjera pomaže, ona svakako ulijeva nadu. Ali vjernicima ne treba nada, oni je već imaju, odgovoriće mi upravo oni koji odavno vjeruju u Njegovo prisustvo. Kao i u njegovo Spasenje, nazivajući ga različitim imenima u monoteizmima. Evo samo nekoliko njegovih imena i atributa u hrišćanstvu : Spasitelj, Jedini Spasitelj, Svevišnji, Gospodar, Sveti Otac, Tvorac, Dobri, Početak i Kraj, Svemogući, itd. U islamu, gdje u Kuranu On ima 99 atributa koji su sinonimi za Njega, ime mu je Allah (Jedini bog), Jedini – al-Vahid, Milostivi – Er-Rahman, Svemogući – al-Kadir, Pravedni – al-Adl , itd.… U Sufismu je i Tajna, i sve što smo mi i što nas okružuje a što ljudski um ne može nikad pojmiti. U judaizmu: Jahve  – YHWH, Elohim, Adonaj – Gospod, El Šadaj – Svemogući Bog, Ha-Šem – Ime, koristi se umjesto direktnog izgovaranja imena Boga…

Za mene je, međutim, ponavljam, ova pjesma « samo » apokaliptična, jer odlično oslikava našu sadašnjicu.

II.

Pjesma « Buđenje vjere » me je podsjetila i na druge pjesnike koji su pominjali Boga u svojim stihovima, jedni na jedan, drugi, na drugi način. Bilo je mnogo velikih  autora koji su pjevali o Njemu. Da ne pominjem sufije, koji su bili Zaljubljenici u tu jedinu Istinu, o kojima sam puno pisala ranije, a čija djela su sva posvećena Jednoći postojanja.  

Naravno, i zapadni autori su Ga pominjali, pa i veliki Victor Hugo (1802-1885). U Ce que dit la bouche d’ombre, « Šta govore usta sjene », na primjer, riječ je o svakako i o Njegovoj tajni. Ova pjesma se bavi temama božanskog, univerzuma i ljudske sudbine, a njeni stihovi naglašavaju veličanstvenost i zastrašujuću usamljenost pojma Bog, koji prožima sve aspekte postojanja – od tame i svjetlosti do prirodnih sila i ljudske duše. Tu pjesnik kaže između ostalog :

Dieu ! Toujours ce grand mot ! Unique et solitaire,
Effrayant et sublime, au front duquel est l’Être,
Au fond duquel est Tout ;
Mot que l’ombre et la nuit, que l’azur et la flamme,
Que les mers et les vents, que le sépulcre et l’âme
Épellent à genoux !

Bog! Ta riječ uvijek velika ! Jedinstvena i usamljena ! 

Na njenom čelu je Biće, a ona zastrašujuća i uzvišena !

Sve se skriva u njenim dubinama ;
Riječ koju tama i noć, koju plavetnilo i plamenovi,
Koju grob i duša, koju mora i vjetrovi,
Izgovaraju na koljenima!

Hugo će i ovako pjevati o Bogu i čovjeku :

Bog je stvorio biće nepredvidivo.
Sjajnim, lijepim, čistim, obožavanim ga učinio,

Da je inače na istoj visini, a nije nesavršen
Čovjek bi ravan bio Savrešenom …

Dakle, Bog stvori svemir, svemir stvori zlo.

…

I, prije svega, znaj
Svijet u kojem živiš zastrašujući je svijet,
Pred kojim sanjar, povijen pod beskrajem,
Diže ruke k nebu i uzmiče užasnut.
Tvoje sunce je sumorno, a tvoja zemlja strašna.
Vi prebivate na pragu svijeta kazne.
Ali niste potpuno izvan Boga…

Ne zaboravimo da je ovaj francuski pjesnik bio prvenstveno mistik, koji je vjerovao u neku Višu inteligenciju. Ona ga, očito, nije razočarala, iako je živio teške trenutke u svom životu : morao je bježati iz Pariza, biti egzilant, izgubio je najdražu osobu, kćerku koju je opjevao u svojim, možda, najljepšim stihovima. Victor Hugo je, u stvari, imao složen i evolutivan odnos prema vjeri, misli svaki francuski kritičar. Odgojen u katoličkoj tradiciji, s vremenom je postao kritičan prema organiziranoj religiji i crkvenim dogmama, zadržavši uvjerenje u Duhovnost, inkarniranu Njime. Njegova kasnija djela pokazuju sklonost panteističkoj viziji, gdje Bog prožima prirodu i kosmos. Za to su dokaz posebno njegove Kontemplacije, Les Contemplations, 1856., a duga poema Šta govore usta sjenke, njihov su dio. Poznato je da je Hugo vjerovao i u okultno, u ono što postoji a ne vidimo običnim okom, kako kažu poklonici nevidljivog, a znamo da je takođe često « prizivao duhove ».

Od zapadnih pjesnika, Boga su u svojim pjesmama pominjali, između ostalog, i Dante Alighieri, William Blake, Friedrich Hölderlin, Charles Baudelaire, Rainer Maria Rilke, Paul Claudel…

U Danteovoj (1265-1321) Božanstvenoj komediji, Bog je sveprisutan.  Friedrich Hölderlin (1770-1843) u svojim Himnama, gdje su među najpoznatijim Hymne an die Götter (Himna bogovima) prikazuje Božanski duh u prirodi ; on uopšte u svojim stihovima pominje osjećaj napuštenosti od Boga, ali i traganja za njim. Rainer Maria Rilke (1875-1926), u Duineser Elegien, Devinskim elegijama, piše o udaljenom Bogu, koga čovjek traži, ali ne može dosegnuti. Neke od njegovih zbirki cijele su posvećene Bogu, kao na primjer Das Stunden-Buch, zbirka u kojoj se pjesme obraćaju Bogu, posebno u prvom dijelu Das Buch vom mönchischen Leben (Knjiga monaškog života).

Francuski pjesnik Paul Claudel (1868-1955) autor, između ostalog, Les Cinq Grandes Odes, Pet velikih oda, poznat je kao najveći katolički pjesnik Francuske, ali i pjesnik mistične poezije inspirisane katoličanstvom. U djelu Les Cinq Grandes Odes, on spaja svoju biografiju, poetiku, lirsku i religioznu ekstazu. Didier Alexandre piše da Claudel u svojim "simfonijama" koristi motive prisutne i u njegovom teatru. « Predstavljen kroz lik sveštenika, oca, muškarca, pjesnik vraća svakome ono što mu pripada: Bogu – duh, ženi – život, čovjeku – katolički smisao svijeta. Poezija…, postaje univerzalna zajednica u Bogu. »

Charles Baudelaire (1821-1867) u svom čuvenom djelu Cvijeće zla, pokazuje ambivalentan odnos prema Bogu. Prvo je bio osuđen zbog bogohuljenja, potom od nekih proglašen velikim katolikom. Anatole France i Proust, tako, nisu razdvajali Baudelairea klasičnog pjesnika od Baudelairea hrišćanskog pjesnika. „Baudelaire nije pjesnik poroka“, govorio je A. France, „on je pjesnik grijeha, što je nešto sasvim drugo.“  Jedna od Baudelaireovih pjesama gdje pominje Boga (ili « Boga ») jeste Molitva jednog paganina (La prière d’un païen), pjesma o pohoti, slasti, senzualnosti, koja počinje ovim stihovima:

Ah ! ne ralentis pas tes flammes ;
Réchauffe mon cœur engourdi,
Volupté, torture des âmes !
Diva ! supplicem exaudî !...

Ah! Ne usporavaj svoje plamenje;
Zagrij moje ukočeno srce jadnika,
Pohoto, za dušu mučenje !
Božanska slasti ! Usliši pačenika!

A kad je riječ o molitvi, Baudelaire ima i takvu pjesmu, gdje se moli Sotoni u dugačkoj poemi od koje evo nekoliko stihova:

Prière

Gloire et louange à toi, Satan, dans les hauteurs

Du Ciel, où tu régnas, et dans les profondeurs

De  De l’Enfer, où, vaincu, tu rêves en silence !

F Mais que mon âme un jour, sous l’Arbre de Science,

P Près de toi se repose, à l’heure où sur ton front

Comme un Temple nouveau ses rameaux s’épandront !

Molitva

Slava i hvala Tebi, Sotono, u visinama
Nebu, gdje si vladao, i u dubinama
Pakla, gdje, poražen, u tišini si sav od sanja!
Nek mi duša jednog dana, pod Drvetom Znanja
Kraj Tebe počiva, a tvojim čelom šire se bez blama
njegovi novi izdanci, poput novog Hrama !

I na Balkanu su mnogi pjesnici pisali o Bogu (pisali su pjesmu i pod nazivom  Molitva), bilo kroz vjeru, sumnju ili filozofsko promišljanje. Evo tek nekih od njih: Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), čija su djela Gorski vijenac i Luča mikrokozma puni, kao što znamo, religijskih motiva. Njegoš vidi Boga kao uzvišenog zakonodavca, ali ističe i sudbinu i borbu između dobra i zla. Tin Ujević (1891-1955) takođe pominje Boga kad piše o vlastitim unutrašnjim sukobima. Ujević općenito traži odgovore na   patnju. Iako nije bio vjernik u tradicionalnom smislu, u njegovoj poeziji ima potrage za smirajem i iskupljenjem koje često prizivaju religijske slike. Slična je i njegova pjesma, pisana poput drugih, vezanim stihom, Molitva iz tamnice.

Beskrajni Bože, što na plavom svodu

zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,

čuješ li gdje ti na prljavu podu

leleče ljutu molbu srvan mališ? …

A kada spane ova crna ljaga 

i radost zblaži svelo lice Hrista,

blažena bit će otkupljena vlaga

i kužna plijesan zasjati će čista. …

Jovan Dučić (1874-1943) je u pjesmama propitivao postojanje Boga i sudbinu. I Miloš Crnjanski (1893-1977) pominje Boga, a za njegovu poeziju moglo bi se reći da oscilira između kosmičke melankolije i religijskog traganja. U "Lamentu nad Beogradom" pjesnik osjeća Božje odsustvo u svijetu punom bola. I Desanka Maksimović (1898-1993), iako prvenstveno pjesnikinja ljubavi, i čak ušećerenih stihova, osjeća u nekim pjesmama  Božiju prisutnost kroz prirodu i čovjeka, tvrde današnji kritičari.

Mak Dizdar (1917-1971) je poseban sasvim u odnosu na sve druge, pa i balkanske pjesnike, jer je inspirisan natpisima na bosanskim stećcima i moglo bi se reći neomanihejstvom i bogumilstvom ali i hrišćanskim motivima prisutnim takođe na stećcima. O tom svjedoči, što mnogi čitaoci odavno znaju, njegov Kameni spavač, gdje autor preispituje vječnu potragu za smislom. A sigurmo, na taj način, i za Bogom. Koga, međutim, ne pominje. Poput sufija, Mak Dizdar pominje radije nebo i tajnu. Njegova « Molitva » je posvećena hljebu :  Molitvu jednu Jedinu imam U ovom svijetu Beskrušnom Molitvu jednu Jedinu imam Molitvu o kruhu Inosušnom

Pjesma Slovo o nebu – Pravednik, na primjer, oslikava putovanje kroz svijet pun patnje, bolesti i smrti. Čovjek traži odgovore gledajući u nebo, ali umjesto  prosvjetljenja, susreće šutnju i tamu. Glas mu se gubi u mraku, što vjerovatno sugeriše odbacivanje istine u svijetu prepunom duhovne gluhoće. Moglo bi se reći da je ovdje prisutan gotovo biblijski ton, s motivima iskušenja, pada i transcendencije kroz glas koji nadživljava tijelo.

Hodeći kroz zemlju Kroz noći i dane Vidio je navist Vidio je bolest I vidio rane Pa izreko slovo Dižuć glavu ka nebu Pitajući o tajni Na putu ka grebu Pitajuć o tajni A nebo bi plno Muka od olova Te ta slova čuše Oni što brez duše Te ta slova čuše Vraždom se zasmija Zmija aždahaka Bo glas se izgubi U gluhoti mraka Bo glas se izgubi On se spusti u se Među katakombe Psi kosti rastepu Nakon hekatombe Psi kosti rastepu Tako tijelo stade Na putu kroz tminu Pade al glas jedan Zvoni kroz tišinu Al glas jedan zvoni Glas što vječno leti K nebu u visinu Eže vječno leti

Je li Bog nestao, ne samo iz stihova Maka Dizdara, nego i sa stećaka kojim se inspirisao, a koji su više nego Bogom ispunjeni ovostranim i profanim ? Poput patarenskih, bogumilskih i katarskih poruka o dobru i zlu, gdje su svjetlost i zlo prisutni mnogo više od « greba » i smrti, o kojima takođe pjeva Dizdar ?  

Abdulah Sidran (1944-2024) i sam često dotiče teodiceju (zašto Bog dopušta patnju?); tu je povremeno prisutan osjećaj ljudske nemoći pred sudbinom i Božjom voljom.

"Sarajevska molitva" je pjesma u kojoj Sidran izražava svoje emocionalno i filozofsko stanje tokom opsade Sarajeva. Pjesma se može smatrati molitvom u kojoj pjesnik traži milost i pravdu, izražavajući bol zbog zla koje je učinjeno gradu i stanovnicima. Sidran u ovoj pjesmi koristi religijske motive, i Boga moli da ukloni Životinje, ljudske zvijeri koje su opkolile grad i svakodnevno ga granatiraju. Ali Bog ih nije zaustavio.  

Sidran Boga pominje i u pjesmi « Bašeskija », posvećenoj ovom legendarnom kroničaru grada Sarajeva, imitirajući njegov stil :

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak/i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to/i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna/ dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas. … Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?… Mislim li pravo, Bože?...

U pjesmi Zašto tone Venecija, isti pjesnik će se opet obratiti Bogu. I tako vjerovatno sve više u svojim stihovima, ne samo ovim, od momenta izbijanja rata, i opsade grada. Da li je Sidran, koji je prije bio ateistički pjesnik nego agnostik do devedesetih godina, gledajući i živeći i sam nesreću i zlo, postao u ratu stvarni vjernik, ili je i u njegovim pjesmama, kao i u pjesmama raznih drugih pjesnika, ali i običnih ljudi koji ne vjeruju, od Boga ostalo samo ime, Bog postao samo uzrečica, uzvik?

Njegova sahrana daje možda jasan odgovor na ovo pitanje, ukoliko sama pjesma « Zašto tone Venecija » to ne nudi. A koja počinje stihovima :
Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika, i po jednu, jednu – Veneciju….

Svi ovi gore spomenuti pjesnici (kojih ima mnogo više nego što sam ih navela) Boga su doživljavali na različite načine – kao spasitelja, nedokučivu silu, odsutnog svjedoka ili čak ljudsku izmišljotinu.

III.

Sve ovo što sam do sada rekla, podsjećajući čitaoca na ono što gotovo ni jednom nije strano, inspirisala me je pjesma Predraga Fincija « Buđenje vjere » koju sam prevela na tri jezika, razmišljajući tako opet o Bogu i o zlu na ta tri jezika.  Mnogi kritičari, pa i ja, kad se uvučem pod njihovu kožu, mogu postavljati sebi razna pitanja u vezi s tom pjesmom, koja i sama na to nagoni čitaoca. (Ma ko šta mislio o njenoj poetskoj vrijednosti, slagao se ili ne s njenom idejom.)

Mene je pjesma podsjetila na druge autore, i to zapadne, koji su pisali o Bogu, a da nisu bili tipični, ordokosni vjernici. Istovremeno bi se svaki ozbiljniji kritičar, pročitavši je, ako poželi nešto  reći o njoj, mogao upitati kome je od znanih autora Finci najbliži svojim stihovima o Bogu. Mada je to teško, pa i nemoguće pitanje, pokušala bih na njega odgovoriti. Makar i ovo mnogi shvatili kao bogohuljenje, kao i cijeli moj tekst.

Kad su u pitanju domaći autori, moguće da bi najbliži bio Tinu Ujeviću, iako Finci ima takozvani slobodni tih. Potom kod Fincija ne nalazimo istu liriku, i onu istu, veliku melankoliju koja je prisutna u mnogim Ujevićevim pjesmama.

Od stranih pjesnika, može se reći da Predragova pjesma dodiruje najviše Baudelairea i njegove teme, naročito ukoliko pjesmu « Buđenje vjere » shvatimo (i) kao ironičnu. Pjesma o kojoj je riječ bliska je Baudelaireu po filozofskom pristupu vjeri, postojanju Boga i moralnim pitanjima. Baudelairova pjesma "Le Voyage" kao i mnoge pjesme iz zbirke Les Fleurs du mal (Cvjeće zla)  odnose se na postojanje ili nepostojanje Boga, na njegovu odsutnost ili iracionalnu i apstraktnu prirodu. Čovjek je  svakako sam, a ako on nije odsutan, Njegova pomoć jeste : Čovječanstvo brblja, pijano u genijalnosti svojoj/I, ludo i sad ko što je i bilo/ Vrišti Bogu, u agoniji bijesnoj:„O, ti dvojniče, Gospodaru, proklet neka si !“

Kao i Baudelaire, ponoviću, i Finci u svojoj pjesmi  (pisanoj u slobodnom stihu, za razliku od većine gore pomenutih, pjesnika klasika) govori o čovjekovoj patnji, moralnim kontradikcijama, duhovnoj krizi. I sam je, poput mnogih pjesnika, usmjeren na traženje smisla u postojanju, a prisutna je tu, svakako (ako ne i prvenstveno), nota nezadovoljstva zbog čovjekove patnje, nepravde i zločina koji su počinjeni nad nevinim u njihovo ime. Nekad u ime Boga. Bez Boga. Ili sa Bogom ?                                                          

Posvećeno Olgi Vojnović Daković

Konačno. Tako dugo nisam pisao čak i kada bih ostao sam. Kompjuter mi je sada potpuno slobodan, odnosno, na raspolaganju. Ali, izgleda da ja nisam više raspoložen. Zašto? Otkuda ovo više koje sugeriše da je kraj, kraj pisanja blizu? Moj kraj među zvezdama. Ko će taj kraj zapaziti? Osim mojih najbližih. Nena se udaje i odlazi, ali nastaviću. Sigurno ću nastaviti. Otkuda ova dosada i neraspoloženje koji su tako česti u sparnim danima. Moram nešto da promenim. Jer to traje suviše dugo. Jedan od mnogih vidova rastrojstva i tuge sa kojim ne može da se izađe ne kraj i pored sve nesumnjive pameti i dobrote. Ponekad ovde bolest stoji umesto dobrote a ne zdravlja jer zdravlje ne postoji. Šta se to desilo sa Platonovom idejom dobra koja je u njegovoj hijerarhiji bila ispred istine.

Šta znači ovo da nemam naslov, kao da je sam naslov neko bogatstvo i imanje. Kao što je to tzv. pamet. I šta je pamet? U našim međusobnim odnosima sposobnost samokontrole, ako je to pamet. Videću. Zar je sposobnost samokontrole ispred istine? Jer gle, noge onih koji će ga izneti već su na pragu, govorio je Pavle, Sveti Pavle onome ko je tvrdio da zna šta je istina. Ja se slažem sa njim. I šta je ovde dobro, ili sama ideja dobra, koja je u Platonovoj hijerarhiji na vrhu ove univerzalne a ipak imaginarne hijerarhije? Mi znamo tako malo. I uopšte šta je to znanje? Ko je onaj koji zna? Na maloj planeti Zemlji postoji svet i njegova raznolikost koja nije bela kao kućica na leđima nekog puža, kao kuća bez krova, jer je nebo naš krov, ako je krov.

Zanimljivo je da je Platon dao prednost dobru a ne istini. To je tako malo zapaženo u mnogim komentarima Platonovog idealizma! Ali ovo dobro pripada svetu ideja, dok je svet u kome živimo samo njegova kopija. Odakle onda dolazi rastrojstvo koje poništava sve svetove pa i ovaj svet ideja. Kakav je to, uostalom, idealizam koji se raspada u individualnom ili kolektivnom rastrojstvu? Zar sam toliko umoran da ne mogu da ovaj esej privedem kraju? I gde ću onda naći mir? Posmatram ljude koji prolaze pored mene kako svako nosi svoju kućicu, braneći je od drugih.

Šta je moja tema: pamet i ludilo? Nema ludih ideja u Platonovoj hijerarhiji a ludilo ipak postoji. Ali, ne postoji ideja ludila, kao da je ludilo veće i bogatije od same ideje. Kako ih onda leče? Pokret antipsihijatrije nije uspeo. Počela je kiša, pravi pljusak. Da li je Nena ponela kišobran? Jednoga dana kiša možda neće prestati da pada. Nema transcendencije u imanenciji. Ali šta je transcendencija? Ako je nema. Zar je moguće da je nema? Mislim da je to problem. Mi nismo stvorenja čiste imanencije. Jer mi brinemo. Iz ove brige izranja transcendencija. Idem da jedem. Da li je to kraj? Ako je duh kost, kao što je mislio Hegel koji je napisao da je duh kost! Duh je kost! Zar je to pad duha u kost, ako je to pad. Kiša je prestala. Apokalipsa neće doći ovoga puta. I gde odlazimo kad odlazimo? Doista, šta je transcendencija, ako je nema u imanenciji? Bog ili transcendencija! Goli život, kako bi rekao Agamben, Đorđo Agamben, savremeni italijanski filozof, koji je pisao o homo sacer ili svetom čoveku. Šta je imanencija bez transcendencije, jer goli život za nas ne postoji. Zato je svaki homo - homo sacer. Ludak ili svetac. Homo sacer ili Homo ludens. Na primer Don Kihot! To je samo primer.

Naveo sam fizički izgled Don Kihota kao što su duge kosti, mladež na leđima, gvozdene tetive i obolele bubrege, njegove mršave udove, njegovo tužno, ispijeno, preplanulo lice, njegov čudestan izbor zarđalog oružja na pomalo ispranoj mesečini. Naveo sam njegove duhovne osobine kao što su ozbiljnost, dostojanstveni manir, njegovu beskrajnu hrabrost, njegovo ludilo, unutrašnje kočnice njegovog mentalnog stanja, faze lucidnosti i faze ludila, uz neku vrstu poteza viteza (lovca) koji se dijagonalno kreće od ludačke do zdrave logike, pa nazad ponovo (Vladimir Nabokov).

Zar Don Kihot (Kihote) nije metafora za one koji, uprkos melanholiji, jesu, u stvari, ovi ludi borci ili lovci koji love transcendenciju?

Duh je kost, pamet je ludilo.

Izvor: NIN, 20. septembar 2023

 ─── Marko RAGUŽ

Kamijev teatar apsurda i Sizif kao proleter bogova

Knjiga Bojane Kunst Život umjetnosti: Poprečne linije brige (Maska & Kulturtreger & Multimedijalni institut, 2024.) izašla je na hrvatskom jeziku u prevodu Maria Kopića. Tim povodom donosimo deo predgovora autorke knjige.