Armin Harambašić: Kierkegaardovo zrcalo
Kierkegaardovo zrcalo: Adolph Peter Adler i granice između proroka, luđaka i genija
Adolph Peter Adler (1812.–1869.) bio je danski luteranski pastor i teolog kojega je povijest zapamtila zahvaljujući djelu Sørena Kierkegaarda, u kojem autor obrađuje jednu zanimljivu epizodu iz Adlerova života. Knjiga o Adleru (dansk. Bogen om Adler) napisana je oko 1848. godine, ali je objavljena tek posmrtno. Navodno je jedan od razloga zbog kojih je Kierkegaard nije želio objaviti za života taj da ne povrijedi osjećaje svojega kolege iz studentskih dana. U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je knjiga objavljena ne samo nakon Kierkegaardove smrti, nego i tri godine nakon Adlerove.
Adler je bio obrazovan, intelektualno ambiciozan svećenik i načitan hegelovac. Godine 1842. doživio je ono što je opisivao kao novu objavu: tvrdio je da mu je sam Krist diktirao jedno teološko djelo. To djelo, pod naslovom Božja objava (dansk. Den guddommelige Aabenbaring), Adler je objavio 1843. godine, uvjeren da ga vodi viša sila. To je izazvalo snažan skandal u danskoj crkvi. Nakon provedene istrage, Adler je proglašen nesposobnim za svećeničku službu i suspendiran. Crkvene su vlasti njegovo mistično iskustvo smatrale znakom duševne bolesti, a ne istinskog proroštva.
Kierkegaard i Adler dijelili su zajedničku prošlost i dobro su se poznavali. Obojica su bili Danci iz obrazovanog teološkog miljea te su studirali na Sveučilištu u Kopenhagenu, gdje su se njihovi putovi i ukrstili. Iako Kierkegaard o tome ne piše mnogo, te se činjenice ne mogu osporiti. Adler je bio mrvicu stariji od Kierkegaarda(rođen 1812., dok je Kierkegaard rođen 1813.), pa su bili gotovo vršnjaci i kretali se u istim akademskim i crkvenim krugovima. Obojica su studirala teologiju, a u to je vrijeme kopenhaška teološka scena bila vrlo mala i intelektualno gusto povezana. Adler je pohađao predavanja H. L. Martensena, koji će zbog svoje hegelovske teologije postati Kierkegaardovim intelektualnim suparnikom – što dodatno povezuje taj krug. Da ovo sve nije stvar pretpostavke potvrdio je danski književni povjesničar Frederik Ludvig Liebenberg (1810.–1894.) u svojim memoarima. Tamo navodi da su Adler i Kierkegaard pohađali isti razred (dansk. borgerdydskolen) od 1823. do 1827. godine, te da su se često oslovljavali prisnim oblikom “ti” (dansk. du), što upućuje na blizak i neformalan odnos prijateljstva. Stoga ne čudi što se Kierkegaard odmah zainteresirao za Adlerov slučaj.
“Kada sam zato, ne pročitavši još njegove propovedi i njihove predgovore, čuo da se pojavio dr Adler pa se pozvao na otkrivenje, bio sam, ne mogu poricati, zapanjen; i čak kad bi još dugo živeo, možda ne bi mogao biti tako zapanjen.” (Seren Kjerkegor, Knjiga o Adleru, prev. Milan Tabaković, Beograd: Grafos, 1982., str. 91.)
Ono što ga je zaintrigiralo nije bio samo sadržaj Adlerovih spisa, nego i psihološki profil čovjeka koji vjeruje da je primio Božju objavu. Ta ga je epizoda potaknula na mnoga pitanja koja su i danas aktualna. Kako obrazovan i razuman čovjek može povjerovati da mu Bog izravno govori? Što znači govoriti u ime Boga? Koja je razlika između genija i apostola? Gdje prestaje duhovno iskustvo, a počinje zabluda? Može li se subjektivnom istinom opravdati ono što društvo proglašava ludilom? Adler je kasnije, pod pritiskom crkvenih autoriteta, povukao svoje tvrdnje, ali se pritom nije odrekao vlastitog duhovnog iskustva. Pokušao se vratiti na rezervnupoziciju „uobičajenog genija“, što Kierkegaardu nije najbolje sjelo. Kao da je smatrao da je tim potezom Adler izgubio vjerodostojnost na oba fronta.
“Apostol nema drugog dokaza osim vlastitog iskaza, a u najbolju ruku svoju spremnost da zbog tog iskaza sve sa radošću podnosi. Njegov govor će u tome pogledu biti: »Mene je pozvao Bog, radite sa mnom šta vam je drago, šibajte me, progonite me, ali moja poslednja reč ostaće moja prva; mene je pozvao Bog i odgovaraćete večno za to što mi činite«. (...) Vratimo se Adleru i prikazanom šepurenju (Umkalfaterung) njega samog, kroz koje je iz jednog, otkrivenjem, pozvanog postao genije, dok ipak misli da se nalazi u istovetnosti sa samim sobom. Onaj koga je pozvalo otkrivenje mora eo ipso biti teleološki postavljen; ta on je bolje oruđe koje treba koristiti radi delanja. Drugačije stoji sa genijem koji može u humorističkoj samodovoljnosti povučeno živeti. Iz Adlerovih poslednjih spisa možemo zaključiti da on sada namerava preuzeti ovu povučenu humorističku samodovoljnost. Čovek svakako proizvodi čak prekomerno, ali mu nije potreban čitalac; ako je tu neko koji to želi da čita, dobro jest, ako ga nema opet dobro, i pisac sa čitaocem više nema posla nego slavuj sa slušaocem. Pa da, takva humoristička spisateljska delatnost može se razumeti, ali Adler je započeo time da ga je pozvalo otkrivenje i Adler misli da se nalazi u istovjetnosti sa samim sobom, što će reći, on ne primećuje da postoji kvalitativna presudna razlika između njegovog prvog i njegovog poslednjeg.” (Seren Kjerkegor, Knjiga o Adleru, prev. Milan Tabaković, Beograd: Grafos, 1982., str. 158–159.)
Knjiga o Adleru nije sporedna epizoda u Kierkegaardovu autorstvu, iako je i neki njegovi ozbiljni bibliografi upravo tako doživljavaju. Po mome sudu, to je njegov najbistriji obračun s pitanjem što zapravo znači biti duhovni mistik, a ipak ostatirazuman – hodati po zemlji bez ekstatične magle u glavi. U ovoj se knjizi ne raspravlja samo o sukobu između istinskoga duhovnog poziva i umišljene megalomanije koja ne zna što bi sa sobom, koja nije dovoljno razumna da shvati pravu prirodu vlastitih duhovnih iskustava – ona je ujedno i superiorna demonstracija te vrhunac Kierkegaardove dijalektike.
Ono što mnogi ne zamjećuju, a što je mene potaknulo na pisanje ovoga eseja, jest da se u Knjizi o Adleru Kierkegaard ne bavi samo drugim, nego i samim sobom. Pastor s otoka Bornholm povijesno je sporedan; nije ostavio značajan teološki, književni ni filozofski trag. Njegovo ime ne bi ostalo ni u fusnotama da ga Kierkegaard nije upotrijebio kao zrcalo. Adler je, zapravo, slučaj koji je mogao pripasti bilo kome – neznatna epizoda u beskrajnom nizu onih koji su čuli „Božji glas“ i povjerovali da im pripada. On je Kierkegaardu ovdje poslužio kao alat. Za razliku od nekih drugih djela, u ovome ne koristi pseudonime, nego živog čovjeka. Adler mu služi kao maska, kao paravan iza kojega može izreći ono što ne smije priznati pod vlastitim imenom – da je možda i sam nekoć stajao na rubu istog ponora o kojem piše. Kroz njega Kierkegaard ispituje granicu između nadahnuća i obmane, između vizije i halucinacije, između duha i bolesti. Ono što Adler proživljava kao religijsko iskustvo, Kierkegaard pretvara u filozofsku vivisekciju. Njegova hladna ruka reže ono što drugi slave – mistiku, nadahnuće, ekstazu. I upravo zato Knjiga o Adleru nije teološki, nego anatomski spis – obdukcija duhovnosti.
“Svu tu unesrećenost Aristotel spaja u jednoj odredbi i naziva čudom (to teras). Dakle, čudo je u grčkom smislu nešto abnormalno, sakaćeno i nepotpuno. Mi smo naprotiv hrišćanski navikli da čudo smatramo izvanrednošću, koja je više od norme i nalazi se nad opštim. Ipak je istinska dijalektika čuda jedinstvo oba ovamomenta.” (Seren Kjerkegor, Knjiga o Adleru, prev. Milan Tabaković, Beograd: Grafos, 1982., str. 69.)
U slučaju Adlera Kierkegaard vidi ono što svaki filozof na kraju mora prepoznati u sebi, ako želi da ga se jednom shvati ozbiljno – razliku između vlastite genijalnosti i vlastitog ludila. Ova je knjiga njegovo unutarnje razrješenje – tihi trijumf misli nad iskušenjem ekstaze, dijalektike nad pijanstvom duha. Knjiga o Adleru nije tek obračun s jednim pastorom, nego s onim što se skriva u svakom duhovnom iskustvu – iskušenjem, prevarom u kojoj čovjek, vjerujući da služi Bogu, zapravo služi samo vlastitoj oholosti.
“Dijalektički, Adler bi morao odmah uvideti da je dar božanske milosti discrimen opasnosti, da ono što je određeno da za druge bude najviši blagoslov, nekom kroz neodgovornu i neopreznu upotrebu može doneti najgoru propast.” (Seren Kjerkegor, Knjiga o Adleru, prev. Milan Tabaković, Beograd: Grafos, 1982., str. 64.)
On ne razotkriva Adlera da bi ga osramotio, da bi sebe istaknuo, nego da bi pokazao kako se duhovno iskustvo može pretvoriti u zamku – i kako iz te zamke vodi samo misaona disciplina, ona hladna sposobnost sumnje u vlastitu „svetost“. Kierkegaard se ne odriče duhovnog iskustva – ni svojega ni tuđeg – ali mu uskraćuje pravo da vlada. Na strani je razuma koji zna koliko je krhak, koliko lako može skliznuti u ludilo i koji upravo zato ne popušta pred blještavim „objavama“. Adlerov slučaj, u toj perspektivi, postaje ogledni primjer ispita ozbiljnosti jednoga filozofa. Trajno ga učvršćuje na strani zdravog razuma i stavlja točku na „i“ njegova cjelokupnog opusa.
Onaj ispit ozbiljnosti na kojem je Adler pao – a za takav ispit, nažalost, ne postoji drugi rok – Kierkegaard je položio s čistom desetkom. Na kraju, usuđujem se vlastitom intuicijom zaključiti – iako to možda zvuči gotovo neozbiljno – da je Kierkegaard mogao tako precizno pročitati Adlera upravo zato što mu je bio sličan. Isti metež, ista oluja iznutra – možda čak isto, ili barem slično duhovno iskustvo. Samo ono što je Adlera prelomilo, Kierkegaarda je pročistilo. Adler je pod težinom svojega duhovnog iskustva izgubio mjeru stvarnosti; Kierkegaard ju je, naprotiv, produbio. Možda je upravo u tome tajna razlike između proroka i filozofa: obojica čuju isti šapat, ali prvi ga prenosi drugima, dok ga drugi prevodi sebi. Adler je vjerovao da mu Bog govori i odmah je požurio to podijeliti sa svima. Kierkegaard je sumnjao u vlastitu sposobnost da čuje ispravno – i upravo ga je ta sumnja spasila. On je dokaz da duhovno iskustvo nije ništa ako ne vodi prema razumu i da je najviša religioznost upravo u tome – znati gdje prestaje religioznost, a počinje ludilo. Adler se predao svojoj viziji – protiv razuma – dok je Kierkegaard svoju pretvorio u način života i filozofiju. Za razliku od Adlera, Kierkegaard se nikada nije odrekao najjačeg oružja filozofa – moći sumnje. Sumnje u sve – a ponajviše u samoga sebe. Ostao je dijete svjetlosti – ne zato što je bio svet, nego zato što je znao isto ono što su znali Sokrat i Platon: da svjetlost, nakon izlaska iz pećine, zasljepljuje. Klišej kaže da je granica između luđaka i genija tanka. No za Kierkegaarda ona je debela – toliko da ne može biti deblja – i ime joj je dijalektika.
“Jedan događaj, ili pre, jedna činjenica nalazi se na pragu moje književne aktivnosti: jedan događaj ne bi bez sumnje bio dovoljan: jednoj činjenici dugujem što sam prešao u akciju. Ne mogu sebi da to podrobnije objasnim, da kažem u čemu se sastoji, da pokažem koliko je bila strašno dozirana dijalektikom, iako je sa druge strane bila sasvim obična; ne bih mogao da preciziram prirodu sukoba; jednostavno molim čitaoca da i ne pomišlja na otkrovenja i slične stvari, jer, zamene, sve je dijalektika.” (Seren Kjerkegor, Osvrt na moje delo, prev. Jelena Matić, Beograd: Vuk Karadžić, 1965., str. 59.)
Armin Harambašić: Kierkegaardovo zrcalo
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
13:20
Rating: 5
Reviewed by NENAD OBRADOVIĆ
on
13:20
Rating: 5
