Marino Freschi: Bespallof: sila Hektora i Ahileja
Ne samo Odiseja, štoviše, upravo je Ilijada aktualnija nego ikad. Kao ratni ep, prvi na Zapadu, ona ponovno postaje aktualna u svakom ratnom razdoblju, o čemu svjedoče eseji nastali za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su se nad Homerovim epom – ne znajući jedna za drugu – suočile Simone Weil (1909–1943) i Rachel Bespaloff (1895–1949). Dvije intelektualke židovskog podrijetla, dvije „homerovke”. Pisale su na francuskom jeziku za vrijeme američkog egzila. Ogled Simone Weil L'Iliade ou le poème de la force (Ilijada ili ep o sili) izašao je 1943. godine u časopisu Cahiers du Sud, dok su izdavačke sudbine eseja De l'Iliade (O Ilijadi) Rachel Bespaloff bile znatno zamršenije. On je također objavljen 1943. godine na francuskom jeziku u luksuznom, iznimno dotjeranom izdanju na korzikanskom papiru (papier corsican) u svega 25 primjeraka (Manzonijevih „dvadeset i pet čitatelja”), s predgovorom njezina prijatelja i mentora Jeana Wahla. Izdala ga je kuća Brentano’s, ime od velike važnosti za američku kulturu: desetljećima je Brentano’s Literary Emporium bio glavna knjižara u New Yorku s brojnim podružnicama diljem SAD-a, specijalizirana za francusku književnost i napose posvećena podršci autorima i autoricama u egzilu iz Višijske Francuske.
To hvalevrijedno izdanje nije imalo sreće i nestalo je, dočim su se kasnija izdanja, uključujući važan slobodni engleski prijevod spisateljice Mary McCarthy, obogaćen predgovorom Hermanna Brocha (značajnim više za razumijevanje samog Brocha nego autorice Bespaloff), zasnivala na tipkopisu koji je bio dragocjen, ali nije odražavao autoričin konačni tekst. Da nije riječ tek o sporednim tekstualnim varijacijama, sada dokazuje novo izdanje koje je uredila jedna od vodećih stručnjakinja za opus Rachel Bespaloff, Cristina Guarnieri. Ona je ovoj židovskoj intelektualki s Istoka posvetila važne eseje i prijevode, kao i uspješan ciklus izlaganja u radijskoj emisiji Uomini e Profeti (Ljudi i proroci), iz kojeg je proizašao njezin nedavni esej Rachel Bespaloff. Humanizam protiv barbarstva (Rachel Bespaloff. Umanesimo contro la barbarie) u izdanju naklade Castelvecchi. Novo se izdanje opravdava pomnom rekonstrukcijom teksta koju je također provela Cristina Guarnieri, ponovno za Castelvecchi. U svojim istraživanjima, urednica je otkrila tiskani tekst iz 1943. godine, koji se sada ponovno nudi u izvorniku uz neizostavan uvod, kao i u elegantnom prijevodu popraćenom povijesnim predgovorom Jeana Wahla. Tekst Rachel Bespaloff posjeduje snažnu jezičnu energiju, obilježenu onim intelektualnim, poetskim i muzičkim intenzitetom koji zrcali svu kulturnu složenost ove spisateljice.
Rachel Bespaloff rođena je u obitelji uglednih, asimiliranih ukrajinsko-židovskih intelektualaca kozmopolitske kulture: otac joj je bio afirmirani znanstvenik, liječnik i publicist angažiran u korist cionizma, o čemu svjedoči opsežna esejistička aktivnost na nekoliko jezika, dok je majka bila jedna od prvih žena s diplomom filozofije u Ženevi. Bio je to nemiran par koji se ubrzo rastao. Rachel stječe muzičko i euritmijsko obrazovanje na Institutu Jacques-Dalcroze u Ženevi, koje kulminira njezinim poučavanjem u Pariškoj operi. Sve se prekida 1922. godine njezinom udajom za Šragu Nissima Bespaloffa, očeva poznanika. Rachel je dotad već započela studij filozofije, krećući se u krugovima pariškog egzistencijalizma i redovito posjećujući intelektualni kružok Lava Šestova, također ukrajinskog Židova koji je emigrirao u Pariz. Godine 1932. Rachel Bespaloff piše izniman esej o djelu Bivstvovanje i vrijeme, upućen u obliku pisma Danielu Halévyju, kojim uvodi Heideggera u francusku kulturu.
No vremena bivaju teška i u njezinu životu dolazi do prve bolne, nikada preboljene prekretnice: napuštanja Pariza, koji je smatrala svojim domom, i preseljenja u Provansu. Započinje tragično razdoblje za Europu, uz sve bliži i neizbježni uspon nacizma, njemačko naoružavanje i rastući i nasilni antisemitizam raspirivan neprekidnom propagandom mržnje i brutalnosti. Izbija rat s invazijom na Francusku, a za Rachel – kao i za mnoge druge intelektualce židovskog podrijetla poput Simone Weil, Waltera Benjamina, Hannah Arendt i Jeana Wahla – započinje drama egzila. Bili su to prognanici protiv svoje volje, u tjeskobi zbog napuštanja zemlje u kojoj su pustili korijenje i u kojoj su prepoznali svoju novu domovinu. Benjamin počinjava samoubojstvo prilikom prelaska Pireneja, dok Rachel i ostali uspijevaju stići do Sjedinjenih Američkih Država. Rachel osjeća duboku zahvalnost prema američkoj naciji, no istodobno i osjećaj da je izgubila smisao života i dušu u tom društvu koje je gostoljubivo, ali strano jezikom, kulturom i mentalitetom. Jedva preživljava, s rastućom boli i melankolijom. U maju 1948. pozdravlja utemeljenje Države Izrael, uvjerena da se „Izrael mora čuvati nacionalizma više od bilo kojeg drugog naroda, jer je od njega patio više od bilo kojeg drugog naroda”. U međuvremenu, upisom njezine kćeri Miette na Harvard, za koju je, još u Francuskoj, proučavala Ilijadu, kći postaje samostalna, a Rachelin očaj zbog usamljenosti raste sve do samoubojstva 1949. godine.
Već pri samom objavljivanju, esej O Ilijadi Rachel Bespaloff pokazao se kao tekst značajniji nego ikad, što registrira i Hannah Arendt, koja ga smatra „jednim od najzanimljivijih tekstova ikad napisanih o tom epu“. Ilijada se potvrdila kao arhetipski ep o ratu, nasilju i okrutnosti, o čemu svjedoči već i sam početak ogleda Simone Weil: „Pravi heroj, pravi subjekt, središte Ilijade jest sila. Sila kojom se ljudi služe, sila koja pokorava ljude, sila pred kojom se ljudsko meso uzmiče”. Rachelina je perspektiva, kako je istaknuo Jean Wahl u svojem predgovoru, drugačija: „Rachel Bespaloff pruža nam priliku za razmišljanje o velikim likovima Ilijade. U ovim vremenima iskušenja prirodno je da se misao Zapada okreće svojim izvorištima, Grčkoj i Judeji, i da promišlja o njihovim suprotnostima i njihovim unijama. Homerov svijet je svijet sile.” Wahl produbljuje ovu intuiciju koja prožima i istodobni esej Simone Weil, ali se u izlaganju Rachel Bespaloff dodatno precizira i razlikuje: „Hektor i Ahilej; Hektor kao sila koja čuva, sila koja zna da ima toliko toga za izgubiti, i Ahilej, sila koja uništava i koja samu sebe uništava.” O tome svjedoči i strastveni početak njezina eseja: „Hektor je sve pretrpio i sve izgubio osim samoga sebe […] Hektor je čuvar prolaznih sreća.” Za Homera su Hektor i Ahilej – svatko na svoj način – lijepi: „Ahilej je lijep, Hektor je lijep jer je sila lijepa.” To je ljepota uništenja, slamanja čovjeka. Ona priziva u sjećanje ljepotu optuženika opisanu u Kafkinu Procesu.
Između te dvojice heroja, Ahilej je – „polubog po sili, poluzvijer po nasilju” – onaj koji je problematičniji. Njemu Rachel posvećuje dva prekrasna poglavlja, iznenađujuće delikatna, dirljiva, vrhunci osjećajnosti usred oluje uništenja i smrti. U prvom se pojavljuje Tetida, božanska majka. Potresna majčinska ljubav duboko dira, donoseći trenutke iznimne nježnosti koji u ratnom metežu, kao kontrast, razotkrivaju svu okrutnost ubijanja i pustošenja: Tetida „nježno tješi svoga sina, ’sjeda pokraj njega, miluje mu ruku i govori mu zazivajući ga svim njegovim imenima’ […] Samo se uz nju Ahilej opušta, ponovno biva čovjekom zbog potrebe za zaštitom i utjehom. Sama Tetida nikada nije ponosna majka trijumfalnog heroja, nego vazda majka koju muči njezin sin koji proživljava agoniju.” I ovdje Rachel dolazi do važne intuicije: Tetida naviješta lik Mater dolorosa, Gospe Žalosne kršćanstva. No Ahilej nema ništa zajedničko s Kristom ili Ozirisom; kako i sama Rachel priznaje, on ostaje „odvratan i grozan”. Pa ipak, upravo ta njegova divlja okrutnost – potvrđena zvjerstvom kojim ukrašava Patroklov odar zaklavši dvanaestoricu nevinih trojanskih mladića – pojašnjava nenadmašnu delikatnost susreta s Prijamom, koji je za Rachel dominantna figura cijelog epa. Nesretni kralj preklinje ga da mu preda Hektorovo tijelo. Ovdje Homer doseže jedan od vrhunaca svjetske književnosti svih vremena:
Hajde, Ahileju, štuj bogove i, misleć na svoga oca,
smiluj mi se. Još više nego on imam pravo na milost,
ja koji sam se drznuo učiniti ono što nijedan drugi smrtnik na zemlji nikada nije:
prinio sam usnama ruke čovjeka što sinove mi ubi.
I pred tim se poljupcem stišava kobni gnjev Pelejeva sina Ahileja, splašnjava strahoviti bijes tog Ubojice, koji za trenutak, za sveto primirje trenutka – središte i uporište misli Rachel Bespaloff – više nije ni bog, ni heroj, ni zvijer, nego čovjek:
Uze starčevu ruku i nježno je odmaknu:
obojica se spominjaše.
I to je sjećanje ponovno sastavljanje onog ljudskog. To je sjećanje ljepota što spašava i iskupljuje, i u tom se sjećanju krije svekolika neizreciva tajna Homerova vječnoga pjesništva. U eseju o liku Andromahe kod Homera i Racinea, objavljenom postumno, Rachel Bespaloff – koja je predavala francusku književnost na američkom koledžu Mount Holyoke – uspijeva naslutiti svu psihološku i poetsku veličinu Homera.
U Homerovu prizivanju Andromahe i Tetide „čovjek se zapita tko mu je povjerio tajnu same biti ženstvenosti”. To je zato što je Homer pjesnik neusporedive nježnosti i neizmjerne okrutnosti, koje se obje utjelovljuju u Ahileju. Rachel Bespaloff dodaje da bi „bez Ahileja čovječanstvo imalo mir. Bez Ahileja čovječanstvo bi utonulo u san zaleđeno od dosade, i prije nego što se planet ohladi”. Danas bi možda govorila o zatopljenju, no to ne mijenja smisao sudbine koja obavija i kovitla čovječanstvo u ovome beskrajnom sutonu Zapada, koji se svakoga dana pojačava i potvrđuje bezvremenom patnjom. Dva Homerova epa objava su sile sudbine koja obara i Trojance i Grke u istu, beskrajnu patnju i nesreću. Riječ je jedina epifanija koja preostaje kao svjedočanstvo svih trojanskih ratova, koji se vazda iznova vraćaju sa svojim vještičjim sijelima heroja i ubojica, majki, žrtava i siročadi kojima samo pjesnik daje glas i pjesmu; pjesmu koja se uzdiže kao svjedočanstvo mogućeg iskupljenja čovječanstva. Samo pjesnička riječ zna povjeriti svoju tajnu, pa tako Rachel Bespaloff zaključuje svoj esej o Andromahi: „Što želimo od pjesnika? Da nas oslobodi bivanja, da nas utješi, da nam donese zaborav? Zar bi on to mogao? Zar bismo to prihvatili? Teret izgubljene patnje pretežak je. Mi odlazimo pjesniku kako bismo ga vidjeli na djelu i podijelili s njim njegovu vjeru”.
Vjera u tren oka, vjera u jednom jedinom trenutku, onom u kojem se za Rachel Bespaloff razotkriva čitava vječnost: L’eternità dell’istante (Vječnost trenutka), kako glasi presudan naslov prvog sveska njezinih sabranih djela što ih je uredila Cristina Guarnieri za izdavača Castelvecchi, nakon kojeg će uskoro uslijediti i treći svezak s njezinim pismima, koja su najvećim dijelom dosad neobjavljena.
S talijanskog preveo Mario Kopić
Doppiozero, 3.10. 2026.
