Massimo Recalcati: Lekcija iz Milana
Bilo bi mnogo više od grube pogreške pobrkati ulične prosvjede studenata koji brane svoja prava s vandalskim djelima koja su opustošila Milano i druge gradove; bilo bi posve nepravično prema našoj djeci koja odvažno prosvjeduju za svijet koji im ne ostavlja nikakvu budućnost; bio bi to jednostavno čin intelektualne zlonamjernosti. Ipak, pred našim očima, uz veliko sudjelovanje naroda u mirnim prosvjedima studenata i sindikata, i dalje ostaje barbarska devastacija naših gradova. Ne smije se, naime, podcijeniti fenomen tog povremenog nasilja koje u Italiji, kao i u Francuskoj, rađa kaos i potpuno nelegitimno brka politički sukob s nasilnom agresijom na demokratsku dimenziju našeg građanskog poretka.
No, jesu li mladi pravi krivci za ovu konfuziju? Odakle dolazi to ilegalno nasilje koje eksplodira svaki put kada se održavaju legitimni ulični prosvjedi? Vjerujem da postoji duboka odgovornost starijih pokoljenja i njihovih učitelja. Znam da pišem nešto što za svijet ljevice nije politički korektno, ali, navodeći samo jedan primjer, vjerujem da je kontinuirano brkanje desnocentrističke vlade — koju je talijanski narod legitimno izabrao — s fašističkom ili neofašističkom vladom, i posljedično pozivanje na antifašističku mobilizaciju protiv povratka fašističkog duha, zapravo način raspirivanja nasilja i premještanja političkog sukoba na strahovito opasne tračnice frontalnog sudara bez ikakve mogućnosti posredovanja.
To je nešto što našu zemlju odvazda dijeli, a ne ujedinjuje. To je ono što je Pasolini definirao kao fašizam antifašista. Vrijednosti Ustava ne pripadaju samo jednoj političkoj opciji. Oduzimanje riječi u ime antifašizma ostaje duboko fašistički čin. Posrijedi je edukacija novih pokoljenja za političku kulturu koja isključuje pribjegavanje pravu na nasilje. Jesmo li to znali učiniti ili smo pridonijeli zamrzavanju naše zemlje u nepopravljivoj podjeli između fašista i antifašista u njihovoj neprekidnoj međusobnoj borbi? Posrijedi je sada već dug, odveć dug val. S jedne strane, vandalizacija Milana i knjižare poput Feltrinellija, koja je presudno pridonijela stvaranju kulture talijanske ljevice u našoj zemlji, otkriva svoju pretpolitičku ili naprosto huligansku narav. No, promišljanje se mora proširiti i pokušati dokučiti, primjerice, povezanost između tog nasilja i fanatizma koji hara našom zemljom, kao da su to dva lica iste antidemokratske medalje.
Ovih smo godina u Milanu na propalestinskim povorkama čuli ne samo podršku pravednoj palestinskoj borbi, nego i veličanje Hamasa i Hezbollaha, uz eksplicitne zahtjeve za uništenjem države Izrael. Je li moguće ne vidjeti da postoji bjelodana veza između tog nasilja i onoga nasilja koje pustoši naše gradove? Zar se ne uviđa da postoji most mržnje između onih koji smatraju da je 7. oktobra dan koji svetkuje palestinski otpor i maskiranog nasilja koje smo vidjeli kako prkosi institucijama na ulicama Milana? Ne vidimo li da se, uz legitiman i dirljiv prosvjed naše djece za pravedniju budućnost, odvija opći fenomen ideološke regresije za koji politička klasa i njezini intelektualci snose evidentnu odgovornost?
Prije nekog vremena objavio sam članak u ovim novinama u kojem sam, nakon što sam, kao što sam vazda i činio, podržao palestinski narod i osudio masakr u Gazi, postavio pitanje zašto teroristi Hamasa ne oslobode taoce. Idućih se dana na društvenim mrežama protiv mene i mojih najmilijih razularilo nečuveno nasilje, priželjkujući im silovanja i nasilnu smrt i optužujući me za ortakluk u genocidu. Jesmo li odista toliko sigurni da ova klima raširene mržnje nema nikakve veze s eskalacijom uličnog nasilja ovih dana? Nije li upravo kultura mržnje ta koja vazda naoružava ruke onih najnasilnijih?
S talijanskog preveo Mario Kopić
No, jesu li mladi pravi krivci za ovu konfuziju? Odakle dolazi to ilegalno nasilje koje eksplodira svaki put kada se održavaju legitimni ulični prosvjedi? Vjerujem da postoji duboka odgovornost starijih pokoljenja i njihovih učitelja. Znam da pišem nešto što za svijet ljevice nije politički korektno, ali, navodeći samo jedan primjer, vjerujem da je kontinuirano brkanje desnocentrističke vlade — koju je talijanski narod legitimno izabrao — s fašističkom ili neofašističkom vladom, i posljedično pozivanje na antifašističku mobilizaciju protiv povratka fašističkog duha, zapravo način raspirivanja nasilja i premještanja političkog sukoba na strahovito opasne tračnice frontalnog sudara bez ikakve mogućnosti posredovanja.
To je nešto što našu zemlju odvazda dijeli, a ne ujedinjuje. To je ono što je Pasolini definirao kao fašizam antifašista. Vrijednosti Ustava ne pripadaju samo jednoj političkoj opciji. Oduzimanje riječi u ime antifašizma ostaje duboko fašistički čin. Posrijedi je edukacija novih pokoljenja za političku kulturu koja isključuje pribjegavanje pravu na nasilje. Jesmo li to znali učiniti ili smo pridonijeli zamrzavanju naše zemlje u nepopravljivoj podjeli između fašista i antifašista u njihovoj neprekidnoj međusobnoj borbi? Posrijedi je sada već dug, odveć dug val. S jedne strane, vandalizacija Milana i knjižare poput Feltrinellija, koja je presudno pridonijela stvaranju kulture talijanske ljevice u našoj zemlji, otkriva svoju pretpolitičku ili naprosto huligansku narav. No, promišljanje se mora proširiti i pokušati dokučiti, primjerice, povezanost između tog nasilja i fanatizma koji hara našom zemljom, kao da su to dva lica iste antidemokratske medalje.
Ovih smo godina u Milanu na propalestinskim povorkama čuli ne samo podršku pravednoj palestinskoj borbi, nego i veličanje Hamasa i Hezbollaha, uz eksplicitne zahtjeve za uništenjem države Izrael. Je li moguće ne vidjeti da postoji bjelodana veza između tog nasilja i onoga nasilja koje pustoši naše gradove? Zar se ne uviđa da postoji most mržnje između onih koji smatraju da je 7. oktobra dan koji svetkuje palestinski otpor i maskiranog nasilja koje smo vidjeli kako prkosi institucijama na ulicama Milana? Ne vidimo li da se, uz legitiman i dirljiv prosvjed naše djece za pravedniju budućnost, odvija opći fenomen ideološke regresije za koji politička klasa i njezini intelektualci snose evidentnu odgovornost?
Prije nekog vremena objavio sam članak u ovim novinama u kojem sam, nakon što sam, kao što sam vazda i činio, podržao palestinski narod i osudio masakr u Gazi, postavio pitanje zašto teroristi Hamasa ne oslobode taoce. Idućih se dana na društvenim mrežama protiv mene i mojih najmilijih razularilo nečuveno nasilje, priželjkujući im silovanja i nasilnu smrt i optužujući me za ortakluk u genocidu. Jesmo li odista toliko sigurni da ova klima raširene mržnje nema nikakve veze s eskalacijom uličnog nasilja ovih dana? Nije li upravo kultura mržnje ta koja vazda naoružava ruke onih najnasilnijih?
S talijanskog preveo Mario Kopić
.png)
